RECENZIJA: Mindhunter (sezona 1, 2017)

Serijski ubojice su izuzetno zahvalan motiv za autore kriminalističkih filmova ili TV-serija, ali upravo zbog toga se prečesto koriste i sa sobom znaju donositi hrpe iritantnih klišeja. Jedna od rijetkih serija koja se tim fenomenom nastoji pozabaviti na nešto originalniji način jest Mindhunter, koja se nastojanju da bude “drukčija od drugih” vraća na sam izvor. A taj izvor, barem ako je u pitanju suvremeno shvaćanje pojma jest John E. Douglas, bivši agent FBI poznat po tome što je 1970-ih zajedno sa svojim kolegom Robertom Resslerom stvorio moderni koncept serijskog ubojice kao i profiliranja kriminalaca. Douglas, koji je, između ostalog, bio stručni savjetnik autorima Kad jaganjci utihnu, je karijeru u FBI završio 1995. godine i iste godine svoja iskustva opisao u knjizi Mindhunter: Inside the FBI’s Elite Serial Crime Unit (“Lovac na umove: U elitnoj FBI-ovoj jedinici za serijske ubojice”). Najfascinantniji dio knjige nije toliko Douglasov opis vlastitog života i karijere, koliko njegovo detaljno analiziranje najzloglasnijih slučajeva serijskih ubojstava, ali i razgovora koje je godinama provodio sa njjihovim počiniteljima po zatvorima i bolnicama u nastojanju da otkrije njihove motive, odnosno sebi i drugim istražiteljima pribavi alate za predviđanje, sprečavanje i rasvjetljavanje zločina.

Douglas je tokom prethodnih desetljeća imao izuzetan utjecaj na Hollywood te poslužio kao inspiracija za brojne likove brojnih filmova i TV-serija koje za motiv imaju profiliranje serijskih ubojica, a od kojih su najpoznatiji Zločinački umovi. Bilo je samo pitanje kada će i sam Douglas i njegova knjiga postati predmetom ekranizacije, a odgovor je dao Netflix kojoj je Mindhunter jedna od velikih uzdanica njegovog jesenjeg programa. Riječ je o izuzetno ambicioznom projektu kome je prestiž dao angažman Davida Finchera, uglednog filmaša čiji su opus dijelom obilježili filmovi o serijskim ubojicama, a koji je prvu sezonu producirao te režirao nekoliko epizoda, uključujući pilot. Uz takva imena, intrigantnu temu i Netlfixovu reputaciju kralja streaminga, nije bilo teško očekivati da će Mindhunter postati veliki hit i biti pretplaćen na gotovo jednodušno pozitivne kritike.

Mindhunter, čija prva sezona ima 10 epizoda, je na čelu scenarističkog tima imao britanskog književnika Joea Penhalla, čija se adaptacija u značajnoj mjeri odmakla od detalja Douglasovog predloška. To je uključivalo i sam Douglasov lik, koji se u seriji zove Holden Ford (i koga glumi Jonathan Groff). Radnja započinje 1977. godine kada se FBI još prilagođava eri nakon Hooverove smrti i dramatičnim društvenim promjenama koje je stari direktor tako uporno nastojao zaustaviti. Holden je mladi i nadobudni agent s diplomom psihologije i iskustvom pregovarača čiji posao, između ostalog, uključuje podučavanje lokalnih policijskih službi FBI-jevim kriminalističkim tehnikama. Ford se tom prilikom pridruži Billu Tenchu (Holt McCallany), starijem agentu koji je nedavno osnovao FBI-jevu Jedinicu za znanost ponašanja (BSU), te njih dvojica dolaze na ideju da prilikom putovanja u svrhu prikupljanja znanstvenih podataka ne samo pomažu lokalnim istragama, nego i razgovaraju s ubojicama. Usprkos skepse koju prema toj inicijativi pokazuje njihov šef Sheppard (Cotter Smith), njihovi napori počinju davati razultate te je na kraju projekt odobren i timu se kao stručna suradnica priključuje psihijatrica dr. Wendy Carr (Anna Torv). Holden se, međutim, s vremenom počinje sve teže nositi sa uspjehom, kao i razornim utjecajem koju upućenost u nezamislivo izopačene zločine može imati na njegov privatni život.

Dobre stvari kod Mindhuntera počinju s Fincherovom režijom; četiri epizode koje je potpisao su vrlo dobro režirane te od samog početka, prije svega kroz vješto korištenje sugestivne fotografije i montaže, stvaraju specifičnu atmosferu, a isti stil bez ikakvih poteškoća nastavljaju i epizode u režiji ostatka tima. Narativna struktura, s druge strane, odaje određen trud u svrhu originalnosti, odnosno odmak od kanona policijskih procedurala nalik na CSI. Ford i Tench se uključuju u istrage i sudjeluju u razrješavanju zločina, ali nikad na onako elegantan i “zaokružen” način; brojni, čak i intrigantni slučajevi, ostaju, kao što bi to i bilo u stvarnom životu, neriješeni. Tu je, dakako, i izuzetno kvalitetan izbor soundtracka temeljen na najvećim pop-hitovima 1970-ih koji pomažu pri atmosferi i ponekad služe kao svojevrsni ironični komentar radnje.

Najveći adut Mindhuntera su, pak, ono što je predstavljalo i sadržaj književnog predloška – profili, odnosno razgovori sa serijskim ubojicama, koji su, za razliku od protagonista, pri adaptaciji ostali stvarne ličnosti. Među njima se najviše ističe Ed Kemper, čija su stravična i nekrofilijom motivirana ubojstva bila u potpunoj opreci s vedrim karakterom i sposobnošću da stvara prijatelje ne samo među policajcima kojima je priznao sve zločine, nego i s FBI-jevim ispitivačima, uključujući samog Douglasa koji ga je opisao kao najinteligentnijeg i najugodnijeg od svih svojih sugovornika. U seriji njegov lik tumači Cameron Britton, koji izuzetno efektno koristi kontrast između Kemperovog prijetećeg stasa i mekanog, ugodnog glasa. Ne bi trebalo previše iznenaditi ukoliko se Britton za svoj nastup ne okiti barem pokojom nominacijom za “Emmy”.

Takvih scena, međutim, ima premalo, te producenti sadržaj od 10 epizoda nastoje ispuniti tako što ulažu previše pažnje na privatni život članova istraživačkog tima. I, naravno, pri tome ti likovi, ali i sama serija, postaju žrtvama iritantnih klišeja. Fordu je tako udijeljena privlačna djevojka Debbie (Hannah Gross) koja ne služi ničemu osim da kao nekakva hipi-intelektualka služi kao podsjetnik na aktualne društvene promjeene, odnosno da u nekoliko scena eksplicitnog seksa ispuni kvotu sadržaja bez kojih najprestižnije serije Zlatnog doba televizije izgleda više ne mogu. Još je lošija stvar s Tenchom, u čijem tumačenju se McCallany, majstor karakterne glume, prilično trudi, ali ne može nadoknaditi trapavu karakterizaciju, kao i klišeje vezane uz obiteljski život – naravno da stari konzervativni agent mora imati tradicionalnu obitelj, ali, nije imao sreće, nego je morao usvojiti derište za koje se ispostavi da je autistično. No, još je manje uvjerljiv lik dr. Carr, koga ne samo što glumi privlačna Anna Torv (koja je tumačila lik agentice FBI u TV-seriji Na rubu), nego što je njen lik učinjen lezbijkom bez neke prijeke potrebe osim da se ispunjava LGBT kvota. Pri svemu tome serijske ubojice i profesionalni rad protagonista publici postaje manje važniji od pitanja hoće li Ford, koga je na kraju sezone ostavila djevojka, otkriti da mu se dr. Carr više sviđa i hoće li je uspjeti navesti da zaigra za “drugi tim”. Kada se svemu tome doda neuvjerljivi i iritantno “napumpani” emocionalni cliffhanger, serija koja je trebala predstavljati vrhunsku kombinaciju drame i true crimea počinje sličiti na meksičke sapunice. Tvorci Mindhuntera će, kako stvari stoje, u drugoj sezoni imati daleko teži zadatak nego u prvoj.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Soba panike (Panic Room, 2002)

uloge: Jodie Foster, Kristen Stewart, Forest Whitaker, Dwight Yoakam,
 Jared Leto, Patrick Bauchau, Ann Magnuson, Ian Buchanan, Paul
 Schulze, Mel Rodriguez
 glazba: Howard Shore
 scenarij: David Koepp
 režija: David Fincher
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 112'

I dok većina holivudskih filmova brak tretira kao vrhunac romanse, za autore Sobe panike, kao i za većinu Amerikanki, to je samo jedan od načina rješavanja egzistencijalnih probleme. Za neke, kao Meg Altman (Foster), taj je metod bogaćenja urodio basnoslovnim plodovima – ona je iskoristila trenutak slabosti svog supruga, milijunaša Stephena Altmana (Bauchau), kako bi mu oduzela kći Sarah (Stewart) i dovoljno novca da si kupi prostrani superluksuzni stan u elitnoj četvrti Manhattana. Isti je stan pripadao poznatom milijarderu te je opremljen tzv. “sobom panike” – prostorom ograđenim neprobojnim čelikom i opskrbljenim ventilacijom i video-kamerama – koji bi trebao služiti kao sklonište stanara u slučaju napada provalnika ili neke slične katastrofe. Još prve noći u novoj kući Meg i njena kći ce biti prisiljene koristiti se “sobom panike” kada dožive posjet troje nezvanih gostiju. U početku uvjerene kako će provalnici pobjeći, majka i kći doživljavaju neugodno iznenađenje kada se ispostavi da provalnici traže nesto što je skriveno upravo u “sobi panike”, a jedan od njih, Burnholm (Whitaker) je za život zarađivao gradeći “sobe panike”, što će dovesti do dugotrajne opsade.

Soba panike predstavlja pomalo neobičan izbor za Finchera, filmaša koji je slavu stekao snimajući gotovo nadrealne trilere ili ambiciozne drame. Predložak Davida Koeppa (Jurski park) predstavlja jednostavni hitchcockovski triler kojeg bi mogao uraditi svaki prosječni holivudski zanatlija. Fincher je tom predlošku svoj autorski potpis dao kroz neobične (za neke kritičare i prepretenciozne) kadrove vožnje kroz sve kutke i prostorije kuće, čime je demonstrirao svoje mogućnosti koristenja specijalnih efekata. Drugi Fincherov zaštitni znak – mračna fotografija – postignuta je smjenjivanjem direktora fotografije Dariusa Khondjija s Conradom W. Hallom. No, Fincher, usprkos sve svoje vještine, nije bio u stanju skriti ozbiljne slabosti Koeppovog scenarija u kojem je previše toga predvidljivo (na primjer to da će se za Meginu androginu kći ispostaviti kako je dijabetičarka i da mora izaći iz skloništa želi li preživjeti). Ono što je film spasilo jesu izvrsne uloge trojice glumaca koji tumače negativce, i koji su sve te likove učinili uvjerljivim i upečatljivim. To se najviše može reći za Forresta Whitakera koji daje gotovo tragičnu dimenziju liku provalnika koji jedini od trojke ima nekakvu savjest. Gotovo neprepoznatljivi Jared Leto (I to mi je život) i Dwight Yoakam (Braća Newton) su kao negativci mnogo uvjerljiviji od Jodie Foster koja prilično nezainteresirano odrađuje svoj posao. Na kraju, usprkos pomalo neobične zavrsnice, Soba panike nam ostavlja dojam filma koji je više stilska vježba nego neko autorsko ostvarenje, pa će nam, kao takav, usprkos nekih svojih kvaliteta brzo ispariti iz sjećanja.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Nestala (2014)

English: Rosamund Pike at the red carpet New Y...

Rosamund Pike (izvor:Wikimedia Commons)

NESTALA
(GONE GIRL)
uloge: Ben Affleck, Rosamund Pike, Neil Patrick Harris, Tyler Perry, Carrie Coon
scenarij: Gillian Flynn
režija: David Fincher
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 149'

David Fincher je filmaš koji uživa ugled i poštovanje, ali se teško može reći da ga itko, osim najzagriženijih filmofila, previše voli. Ako bi se za to mogao pronaći, onda je on u tome što njegova ostvarenja prikazuju nesumnjivi talent i kreativne sposobnosti, ali isto tako i nevjerojatnu hladnoću odnosno nedostatak empatije prema likovima (i publici koja za njih navija). Mnogi bi mračni karakter njegovih filmova mogli protumačiti kao odraz autorove mizantropije, pa je to vjerojatni razlog zašto gledanje Fincherovih filmova predstavlja zadovoljstvo, ali ne onakvo kakvo prosječan gledatelj želi ponoviti. Nešto slično bi se moglo reći i za Nestalu, jedan od najhvaljenijih i najrazvikanijih filmova prošle godine, koji je postigao najbolje komercijalne rezultate u Fincherovoj karijeri, ali za koga se usprkos toga teško može koristiti izraz “popularan”.

 

Radnja se temelji na istoimenom bestseler-romanu Gillian Flynn, koja ga je također napisala scenarij. Naslovni lik, koji tumači britanska glumica Rosamund Pike, je Amy Elliott-Dune, supruga Nicka Dunnea (Affleck), nezaposlenog novinara. Radnja započinje na petu godišnjicu njihovog braka, nakon što Amy netragom nestane iz kuće. Taj događaj pokreće istragu prilikom kojeg policijska detektivka Rhonda Boney (Dickens) postaje sve uvjerenija kako je Nick glavni krivac za nestanak supruge, odnosno da je u pitanju ubojstvo. Paralelno sa istragom se kroz flashbackove prikazuje prethodnih nekoliko godina u životu Dunneovih, koji prikazuju kako se naizgled idilični brak počeo raspadati uslijed recesije zbog koje je Nick ostao bez posla i bio prisiljen vratiti se iz New Yorka u rodni gradić u Missouriju, čiju zabit njegova sofisticirana supruga nije mogla smisliti. Kada istraga otkrije da je Nick bio nevjeran, i kada se u priču upetljaju mediji, Nick i njegova sestra Margo (Coon) su prisiljeni angažirati darovitog odvjetnika Tannera Bolta (Perry). Na kraju se ispostavi da je prava pozadina Amynog nestanka još nevjerojatnija.

 

Nestala na prvi pogled izgleda poput tipične epizode TV-serije Zakon i red, odnosno kao nastojanje da se eksploatiraju priče sa naslovnica američkih medija, pogotovo onih koje se tiču slučajeva misteriozno nestalih žena i njihovih supruga koji su, iz ovih ili onih razloga, postajali osumnjičenima, a u većini slučajeva i osuđeni za ubojstvo, uz obavezni medijski cirkus. Fincher, međutim, svemu tome daje svoj autorski pečat, prikazujući takve događaje kroz mračnu fotografiju Jeffa Cronenwetha, ali i odajući da su mu glavni likovi itekako po mjeri. To se najbolje vidi kroz lik Nicka Dunnea, koga tumači Ben Affleck, glumac kome su često znali “drvenost” i katastrofalno loš izbor uloga, ali koji ovdje savršeno tumači naizgled savršenog primjerka američkog muškarca kome ne treba mnogo da pokaže svoju mračnu stranu. Još je impresivnija Rosamund Pike, britanska glumica kojoj je uloga Amy vjerojatno najbolja u karijeri, a vjerojatno dostojna i “Oscara”; njena “hladna” ljepota, ali i cinizam kojima opisuje brak kroz stranice dnevnika je čine savršenim partnerom Afflecka. Nestala se također može pohvaliti i dojmljivim nastupima sporednih glumaca. Tyler Perry tako jednostavno briljira u “skidanju” crnog “superodvjetnika” nalik na Johnnieja Cochranea; Missi Pyle tumačeći lik Ellen Abbott, TV voditeljice specijalizirane za medijski linč osumnjičenih kriminalaca, savršeno skida Nancy Grace; Carrie Coon je sjajna u ulozi protagonistove sestre, koja se, barem na trenutke kada prema bratu ne prikazuje uznemirujuću bliskost, doima jedinim koliko-toliko normalnim i simpatičnim likom u filmu.

 

Kako film odmiče, tako postaje jasnije da je Flynn naizgled rutinerski zaplet učinila podlogom za miješanje žanrova, pa se tako u Nestaloj prepliću kriminalistički triler, psihološka drama, društvena satira, a na kraju i crna komedija. To se odnosi prije svega na prikaz medijskog cirkusa, gdje su tradicionalne tabloide i slične lešinarske medije upotpunile i društvene mreže, odnosno kako dovoljno proračunati likovi znaju taj sistem izmanipulirati u vlastitu korist. Posebnu zanimljivost Nestaloj daje i njen vremensko-prostorni kontekst, odnosno što film izrijekom spominje globalnu recesiju kao jedan od katalizatora problema koji će dovesti do raspada braka. Glavni nedostatak filma je, pak, njegov završetak, koji odaje dojam da se Flynn malo previše trudila da šokira gledatelje, odnosno da nakon jednog iznenadnog obrata doda i drugi. Završne scene tako izgledaju kao parodija, odnosno svojevrsno izvrtanje eksploatacijskih filmova o “silovanju i osveti” kakvi su žarili i palili američkim drive inovima i “grindhouse” dvoranama 1970-ih. Takva završnica se vrlo dobro uklapa u Fincherovu mizantropsku viziju, ali se doima pomalo isforsiranom te kvari inače vrlo dobar dojam o još jednom ostvarenju koje će publika cijeniti, ali ne previše voljeti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Muškarci koji mrze žene (2011)

The Girl with the Dragon Tattoo, Old Street ro...

(izvor: chrisjohnbeckett)

MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE
(THE GIRL WITH THE DRAGON TATTOO)
uloge: Daniel Craig, Rooney Mara, Stellan Skarsgaard, Christopher Plummer, Joely Richardson
scenarij: Steve Zaillian
režija: David Fincher
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  158'

 

Mnogi bibliofili danas padaju na koljena čim čuju riječi “Stieg Larsson”. Mnogi filmofili isto tako padaju na koljena kada čuju riječi “David Fincher”. Kada je, pak, u pitanju ekranizacija romana Stiega Larssona koju režira David Fincher, trebalo bi biti još više padanja na koljena, zar ne? Sudeći po filmu Muškarci koje mrze žene, temeljenom na prvoj knjizi iz Larssonove “Millennium trilogije”, odgovor na to pitanje baš i neće biti najpozitivniji.

 

Radnja filma je smještena u Švedsku a nominalni protagonist je Mikael Blomqvist (Craig), istraživački novinar ljevičarskog časopisa kome je članak o mutnim poslovima utjecajnog švedskog financijera donio presudu za klevetu. Suočen s mogućim krajem karijere, Blomqvist nevoljko pristaje na ponudu ostarjelog industrijalca Henrika Vangera (Plummer) da mu pod krinkom pisanja biografije pomogne riješiti četiri desetljeća star misterij – nestanak voljene nećake Harriet, za koju sumnja da je postala žrtvom ubojice iz vlastite obitelji. Istraga, koja razotkriva mnoge mračne obiteljske tajne koje sežu iz doba drugog svjetskog rata, postaje toliko složena da je Blomqvistu potrebna pomoć. Ona stiže u obliku Lisbeth Salander (Mara), mlade biseksualne hakerice čiji pirsinzi, tetovaže i sociopatsko ponašanje kriju vrhunske istraživačke sposobnosti, ali i spremnost da bez razmišljanja koristi ekstremne mjere u ekstremnim situacijama. Takvih situacija je bilo dosta u Lisbethinom životu, ali će ih biti još više kada se zajedno s Blomqvistom bude približila razotkrivanju izopačenog zločinca kome Harriet možda nije bila jedina žrtva.

 

Fincher je još s Klubom boraca dokazao kako itekako zna ekranizirati književne bestselere. Problem sa Larssonovom “Millennium trilogijom”, kada je u Fincher u pitanju, jest u tome što je ideja o njenoj ekranizaciji već ranije nekom pala na pamet, i to Larssonovim sunarodnjacima i njihovim nordijskim susjedima. Ona je sprovedena u djelo, a u slučaju prvog filma, koga je režirao danski redatelj Nils Arden Oplev, je ne samo oduševio kritiku, nego je i sa 100 milijuna dolara zarade širom svijeta postao jednim od komercijalno najuspješnijih filmova u povijesti švedske kinematografije. Kada se uzme u obzir da je švedski film snimljen tek prije dvije godine, postavlja se jedno zanimljivo pitanje – da li je američka, odnosno holivudska verzija uopće bila potrebna.

 

Sami po sebi, Fincherovi Muškarci se teško mogu nazvati lošim filmom. Kao što se i moglo očekivati, besprijekorno su režirani, pri čemu je Fincher maksimalno koristio švedske lokacije i zimsko vrijeme kako bi stvorio mračnu atmosferu. Rooney Mara, koja je mnogima zapala u oko malom ulogom fatalne Zuckerbergove djevojke u Društvenoj mreži, uložila je neporeciv trud da što vjernije prikaže lik Lisbeth Salander, ali i da pri tome izgleda što drukčije od Noomi Rapace kojoj je ta uloga u švedskom originalu dala status međunarodne zvijezde.

 

Problem za Finchera je, međutim, u tome što su publika na koju računa  upravo poklonici Larssonove proze, a za mnoge od njih je prilično vjerojatno da su već vidjeli švedsku verziju. Scenarij Stevea Zailliana je predstavljao prilično vjernu adaptaciju, pa tako svatko tko je vidio švedsku verziju ovdje neće vidjeti ništa novo. Neumitne usporedbe će, bez obzira na Fincherovu vještinu, prednost dati originalu.  Jedan od razloga je i u manjoj autentičnosti, odnosno likovima koji engleski govore s nepotrebnim švedskim naglaskom. S izuzetkom Mara, ni glumačka postava nije bila osobito dobra; to se, na primjer, odnosi na prilično nezainteresiranog Daniela Craiga, ali i Stellana Skarsgaarda čiji status Šveđanina među anglo-američkom ekipom čak i onima manje upućenima telegrafira rasplet. Muškarci, stoga, bez obzira na svoju raskoš i zanatsku “ispeglanost” predstavljaju ništa drugo do još jedan nepotrebni holivudski remake.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)