Oznaka: Kristen Stewart

RETRO-RECENZIJA: Soba panike (Panic Room, 2002)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Jodie Foster, Kristen Stewart, Forest Whitaker, Dwight Yoakam,
 Jared Leto, Patrick Bauchau, Ann Magnuson, Ian Buchanan, Paul
 Schulze, Mel Rodriguez
 glazba: Howard Shore
 scenarij: David Koepp
 režija: David Fincher
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 112'

I dok većina holivudskih filmova brak tretira kao vrhunac romanse, za autore Sobe panike, kao i za većinu Amerikanki, to je samo jedan od načina rješavanja egzistencijalnih probleme. Za neke, kao Meg Altman (Foster), taj je metod bogaćenja urodio basnoslovnim plodovima – ona je iskoristila trenutak slabosti svog supruga, milijunaša Stephena Altmana (Bauchau), kako bi mu oduzela kći Sarah (Stewart) i dovoljno novca da si kupi prostrani superluksuzni stan u elitnoj četvrti Manhattana. Isti je stan pripadao poznatom milijarderu te je opremljen tzv. “sobom panike” – prostorom ograđenim neprobojnim čelikom i opskrbljenim ventilacijom i video-kamerama – koji bi trebao služiti kao sklonište stanara u slučaju napada provalnika ili neke slične katastrofe. Još prve noći u novoj kući Meg i njena kći ce biti prisiljene koristiti se “sobom panike” kada dožive posjet troje nezvanih gostiju. U početku uvjerene kako će provalnici pobjeći, majka i kći doživljavaju neugodno iznenađenje kada se ispostavi da provalnici traže nesto što je skriveno upravo u “sobi panike”, a jedan od njih, Burnholm (Whitaker) je za život zarađivao gradeći “sobe panike”, što će dovesti do dugotrajne opsade.

Soba panike predstavlja pomalo neobičan izbor za Finchera, filmaša koji je slavu stekao snimajući gotovo nadrealne trilere ili ambiciozne drame. Predložak Davida Koeppa (Jurski park) predstavlja jednostavni hitchcockovski triler kojeg bi mogao uraditi svaki prosječni holivudski zanatlija. Fincher je tom predlošku svoj autorski potpis dao kroz neobične (za neke kritičare i prepretenciozne) kadrove vožnje kroz sve kutke i prostorije kuće, čime je demonstrirao svoje mogućnosti koristenja specijalnih efekata. Drugi Fincherov zaštitni znak – mračna fotografija – postignuta je smjenjivanjem direktora fotografije Dariusa Khondjija s Conradom W. Hallom. No, Fincher, usprkos sve svoje vještine, nije bio u stanju skriti ozbiljne slabosti Koeppovog scenarija u kojem je previše toga predvidljivo (na primjer to da će se za Meginu androginu kći ispostaviti kako je dijabetičarka i da mora izaći iz skloništa želi li preživjeti). Ono što je film spasilo jesu izvrsne uloge trojice glumaca koji tumače negativce, i koji su sve te likove učinili uvjerljivim i upečatljivim. To se najviše može reći za Forresta Whitakera koji daje gotovo tragičnu dimenziju liku provalnika koji jedini od trojke ima nekakvu savjest. Gotovo neprepoznatljivi Jared Leto (I to mi je život) i Dwight Yoakam (Braća Newton) su kao negativci mnogo uvjerljiviji od Jodie Foster koja prilično nezainteresirano odrađuje svoj posao. Na kraju, usprkos pomalo neobične zavrsnice, Soba panike nam ostavlja dojam filma koji je više stilska vježba nego neko autorsko ostvarenje, pa će nam, kao takav, usprkos nekih svojih kvaliteta brzo ispariti iz sjećanja.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Praskozorje 2. dio (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Series City magazine #4 with Twilight Robert P...
(izvor: fanfreluche_designs)
PRASKOZORJE 2. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART2)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Ashley Greene, Michael Sheen
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje:  115'

 

Nezahvalno je praviti prognoze, ali se čini kako će peti film iz “Sumrak Sage” od strane kritičara biti proglašen najboljim. Ako se to zbilja dogodi, postoji prilično jednostavno objašnjenje za takvu blagonaklonost. “Praskozorje 2. dio” je, naime, posljednji film iz serije, pa će mnogi kritičari, koji su prethodne četiri godine stoički morali trpjeti kako im horde “twiharda” i hollywoodska propagandna mašinerija profesiju izvrgavaju ruglu, u svojim recenzijama pronalaziti odraz olakšanja što je noćna mora zvana “Sumrak”, konačno završena.

 

To iskustvo je bilo duže nego što sugerira sam broj romana Stephenie Meyer po kojima su snimani filmovi iz serije. Posljednji od njih, “Praskozorje”, je, po sada već ustaljenom hollywoodskom običaju maksimiziranja profita, pretvoren u dva umjesto jednog cjelovčernjeg filma. Drugi film počinje nedugo nakon ključnog događaja u sagi – rađanja djevojčice Renesmee Cullen (Foy), zbog koga je njena majka Bella Swann Cullen (Stewart) bila primorana pretvoriti se u vampira od strane svog supruga Edwarda (Pattinson). Radnja prati kako se protagonistica suočava s novostvorenom situacijom, bilo da je riječ o novoj fizičkoj snazi, bilo potrebi da nauči kontrolirati žeđ za krvlju, bilo nekim neugodnim odlukama vezanim uz njenu bivšu ljudsku obitelj. Dijete radi kojeg je toliko toga žrtvovala, pak, zadržalo je svoju ljudsku prirodu, ali i dobilo neobične osobine poput brzog rasta. Time na sebe skreće pažnju Volturija, vampirskih vlastodržaca čiji vođa Aro (Sheen) u Renesmee vidi moguću opasnost po sve vampire. Bella i njeni prijatelji, uključujući vukodlaka Jacoba (Lautner), odlučuju se pripremiti za eventualni sukob, odnosno pokušaj Volturija da uklone Renesmee.

 

“Praskozorje” je snimano u komadu, pa su manje-više svi kadrovi ranijeg nastavka ostali isti – režiser Bill Condon, scenaristica Melissa Rosenberg i, dakako, glumačka postava u kojoj je Taylor Lautner, usprkos degradirane uloge, opet zasjenio Roberta Pattinsona i Kristen Stewart koji izgledaju umorno tumačeći iste, isprazne, nezanimljive i antipatične likove. Drugi dio “Praskozorja”, međutim, izgleda bitno drukčije od prvog, a objašnjenje za to bi se dijelom moglo pronaći upravo u tome što se s njime saga završava. Film je razvučen, ali je konačnost radnju učinila kompaktnijom. Početni dio filma, u kojem se gledatelji upoznaju s novom vampirskom stvarnošću nove junakinje, služi ne samo kao svojevrsna predigra za spektakularni finale, nego i autorima dozvoljava da se barem na trenutak opuste. U njemu tako ima najviše scena s onim što je cijeloj “Sagi” bolno nedostajalo – humora; ovdje se na trenutak doima da su Condon, Rosenberg i družina postali toliko svjesni nedostataka cijelog projekta pa ga samoparodiraju.

 

“Praskozorje” ponovno postaje ozbiljno kada aktualnim postaje glavni zaplet, odnosno obračun protagonista s Volturijima. Nastojeći se pripremiti za njega, Cullenovi i njihova družina u pomoć pozivaju svoje vampirske prijatelje sa svih strana svijeta. To je prilika da se u priču uvede cijeli niz likova različitog etničkog podrijetla i odrastanja u različitim povijesnim razdobljima; scene u kojima oni prepričavaju svoje ratničke priče, pak, samo podsjećaju koliko su protagonisti nezanimljivi i potrošeni. Condon se na kraju gotovo iskupljuje za razočarenje prethodnog nastavka kada od velikog međuvampirskog obračuna na kraju napravi epsku bitku koja sadrži za “sumrakovske” standarde neočekivano eksplicitne scene nasilja i visoki bodycount. Dobar dojam, kome je dosta pomogao prilično raspoloženi Michael Sheen kao napola poludjeli negativac, preživljava čak i jeftini narativni obrat. Međutim, kada se na odjavnoj špici počnu pojavljivati svi likovi iz “Sage”, publika će se podsjetiti kako ovaj film izgleda dobar samo zato jer su prethodna četiri bila izuzetno loša. Za napraviti takvu usporedbu je potrebna žrtva koja se ne isplati.

 

OCJENA: 4/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Snjeguljica i lovac (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Snow White & the Huntsman
(izvor: Ludie Cochrane)
SNJEGULJICA I LOVAC
(SNOW WHITE AND THE HUNTSMAN)
uloge: Kristen Stewart, Chris Hemsworth, Charlize Theron, Sam Claflin, Sam Spruell
scenarij: Evan Daugherty, John Lee Hancock, Hossein Amini
režija: Rupert Sands
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 127 '

Isto onako kao što se netko može osjećati kao žena zarobljena u tijelu muškarca, tako i filmovi mogu biti pogođeni krizom identiteta. Jedan od možda najspektakularnijih primjera tog fenomena je Snjeguljica i lovac, druga po redu verzija popularne bajke koja se ove godine pojavila u kino-dvoranama. Obje verzije – i ova i Snjeguljica (originalno Mirror, Mirror) – su je nastojale obraditi na revizionistički način; potonja, iza koje stoji režiser Rupert Sands, je u tome otišla malo predaleko, pa sa svojim predloškom ima manje veze čak i od prosječnog hollywoodskog remakea.

Tako radnja bajku prati tek u najosnovnijim crtama. Naslovna protagonistica (Stewart) je i dalje princeza na čiju je ljepotu njena maćeha, zla kraljica (Theron), toliko ljubomorna da je nastoji likvidirati. Ono u čemu scenarij Evana Daughertyja, Johna Leeja Hancocka i Hosseina Aminija predstavlja odstupanje u odnosu na original jest da se ti događaji prikazuju kao dio političkog sukoba u fiktivnoj srednjoeuropskoj državi. Zla kraljica, kojoj je dano ime Ravenna, je zavela i ubila Snjeguljičinog oca, a potom preuzela prijestolje oružanom silom i Snjeguljicu strpala u tamnicu. Nakon nekoliko godina princeza uspije pobjeći zbog čega kraljica organizira potjeru za koju je angažiran iskusni lovac Eric (Huntsman). On uspije pronaći princezu, ali joj na kraju odluči pomoći da nastavi bijeg. Njih dvoje se zapute prema zamku pobunjenog vojvode čiji je mladi sin, princ William (Claflin) od djetinjstva bio zaljubljen u Snjeguljicu.

Sandsu, koji je karijeru započeo snimajući reklamne spotove, se mora priznati kako zna svoj posao te se u Snjeguljici i lovcu nalazi nekoliko uistinu dojmljivih scena. Većina njih je, međutim, podlegla imperativu prikazivanja 170 milijuna dolara budžeta, pa se često pretvara u orgije CGI-ja; Ravennine horde se umjesto najamnika sastoje od utvara, Snjeguljica je prilikom bijega kod Mračnu šumu izložena psihodeličnim učincima tamošnje faune, a u bajci o Snjeguljici se nekako našao i ogromni trol. Sve te scene, naravno, film samo čine nepotrebno razvučenim, pa se i patuljci (koje tumači elita britanskih karakternih glumaca, također “skraćena” uz pomoć CGI) pojavljuju tek u drugoj polovici filma, prekasno da svojim simpatičnim likovima poprave prethodno stvoreni loš dojam.

Za takav dojam je najodogovornija konceptualna zbrka u scenariju; s jedne strane je Snjeguljica i lovac žanrovski ukotvljena u fantasyju, s druge strane pokušava dati “realistički” prikaz srednjeg vijeka, dok je istovremeno bajku nastoji “osuvremeniti” u skladu sa sentimentima današnjih hollywoodskih salonskih ljevičara. Tako se Snjeguljica od bespomoćne dame u opasnosti transfomira u pseudofeminističku akcijsku heroinu koja s mačem barata efikasnije od Conana, a njen partner umjesto šarmantnog princa (koji predstavlja srednjovjekovni ekvivalent “1 %”) postaje ogrubjeli “šljaker” iz niže klase. Takav pristup bi možda i funkcionirao da scenariste nije u potpunosti izdao smisao za humor, pa i inspiracija; lik Ravenninog brata Finna (Spruell) će, barem okorjelim fanovima fantasyja, ovaj film učiniti previše sličnim Igri prijestolja, odnosno njenom blijedom i neuspješnom kopijom.

Ne može se reći ni da je glumačka postava imala mnogo sreće. Charlize Theron savršeno izgleda kao Zla kraljica, ali dojam kvare očajno loše replike koje su joj udijelili scenaristi. Kristen Stewart, čak ni kada u oklopu juriša na utvrđeni zamak, ne može iz svijesti gledatelja izbrisati Bellu Swan. Hemsworth, pak, jasno pokazuje zašto su njegovi mnogo ugledniji kolege odbili angažman u njegovoj ulozi. U usporedbi s ovakvom zbrkom, suparnička Snjeguljica Tarsema Singha izgleda kao remek-djelo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Sumrak Saga: Praskozorje 1. dio (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
English: Taylor Lautner, Kristen Stewart and R...
Taylor Lautner, Kristen Stewart i Robert Pattinson (izvor: Wikimedia Commons)
PRASKOZORJE 1. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART 1)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Peter Facinelli, Ashley Greene
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje:  117'

Postoje filmovi koje kritičari mrze, postoje filmovi koje kritičari mrze iz dna duše i postoji serija filmova Sumrak sage. Tri godine koje su prošle od prvog Sumraka nisu mnogo poboljšale opću reputaciju franšize, a blagonaklonost neće izazvati ni to da je na red za ekranizaciju došao posljednji od četiri romana Stephenie Meyer. Producenti su se, naime, ugledali na filmsku seriju o Harryju Potteru te je tako Praskozorje podijeljeno na dva dijela koja će u kina doći u razmaku od godinu dana, učinivši tako filmsko iskustvo Sumraka nešto dužim i, za one koji ga ne vole, mnogo napornijim.

Radnja započinje događajem koji bi u tradicionalnim holivudskim filmovima predstavljao sretan završetak – vjenčanjem dvoje protagonista. Nakon što je njihova ljubav uspjela preživjeti brojna iskušenja, gimnazijalka Bella Swan (Stewart) i vampir Edward Cullen (Pattinson) svoju vezu krune spektakularnom ceremonijom nakon koje slijedi medeni mjesec u Brazilu. Tamo će brak, na Bellino inzistiranje, biti konzumiran iako ju je muž upozorio da fizički odnos s vampirom može biti poguban po ljudsko biće. Ubrzo nakon toga Bella iznenada shvati da je trudna. Njeno dijete je, pak, ljudsko-vampirski hibrid koji se hrani tijelom vlastite majke, te dr. Carlile (Facinelli), vampirski liječnik i Edwardov mentor, mora koristiti svoje vještine ne bi li spasio Bellin život. Vijest o tajanstvenom stvorenju u Bellinom tijelu pak uznemiri lokalno pleme vukodlaka koji odlučuju ukloniti taj problem, čak i po cijenu sukoba s Cullenovim vampirskim klanom. Jacob Black (Lautner), mladi vukodlak koji je oduvijek bio zaljubljen u Bellu, morat će učiniti sve da spriječi katastrofu.

Saga o Sumraku pokazuje koliko nekadašnja autorska teorija Novog Hollywooda ima malo veze s današnjom holivudskom praksom. Iza kamere su se dosad izmijenila četiri režisera, a sva četiri Sumraka sliče jedan na drugi i, s izuzetkom prvog koga je režirala Catherine Hardwicke, ne odaju nikakvu posebnu osobnost ili kreativnost. Bill Condon, koji se u svojoj filmografiji ima i ozbiljan lov na “Oscare” s Komadima iz snova, najzvučnije je od svih režiserskih imena, ali se usprkos reputaciji nije usudio dovesti u pitanje zadane parametre, uključujući nenadahnuti scenarij Melise Rosenberg koji ropski prati predložak. To znači i da ovo izdanje Sumraka ima isti problem koji su imala prethodna tri – očajni dijalozi te krajnje antipatični i isprazni likovi, uključujući dvoje glavnih protagonista. Dijelom zbog toga što njegov lik, za razliku od druga dva člana nekadašnjeg ljubavnog trokuta, pokazuje nešto nalik na emocije, Taylor Lautner se u usporedbi s Kristen Stewart i Robertom Pattinsonom ovdje doima kao reinkarnacija Marlona Branda.

Uz nezanimljive i uglavnom potrošene likove Praskozorje napornim čini i umjetno razvučeni zaplet, kao i to da je Condon potencijalno najintrigantnije događaje iz književnog predloška – konzumaciju ljubavne veze i njen (ne)očekivani rezultat – prikazao na banalan i krajnje nezanimljiv način. Pri tome kao izgovor ne mogu poslužiti čak ni vjernost konzervativnom svjetonazoru Stephenie Meyer niti cenzorsko-komercijalni obziri producenata ovisnih o adolescentskoj populaciji “twiharda”. Kada se svemu tome dodaju i razočaravajući specijalni efekti, gledateljima ostaje tek slabašna nada da su Condon i producenti svoje glavne adute sačuvali za završni dio sage. Tu nadu bi, pak, mogla ugasiti i spoznaja da se tvorci Sumraka dosad baš i nisu morali pretjerano truditi, odnosno da, ma koliko ovaj film bio loš, zapravo i ne predstavlja nikakvo razočaranje. Još više razloga za neugodu daju i vijesti da ova franšiza – oličenje svega što ne valja u današnjem Hollywoodu – postaje novi komercijalni model američke filmske industrije, pa tako na proljeće dolazi Hunger Games, ekranizacija omladinskog romana Suzanne Collins za koju se govori da je “novi Sumrak“. Bude li zbilja tako, i nakon Praskozorja će kritičarima padati mrak na oči.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)