RECENZIJA: Dolazak (Arrival, 2016)

DOLAZAK
 (ARRIVAL)
 uloge: Amy Adams, Jeremy Renner, Forest Whitaker, Michael Stuhlbarg, Tzi Ma
 scenarij: Eric Heisserer
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Filmanaztion, SAD, 2016.
 trajanje: 112 min.

Ljubiteljima znanstvene fantastike Sveti graal predstavlja film koji tom žanru pripada u najčišćem smislu. A takva., žanrovski “čista” ostvarenja su prilično rijetka, jer i najintrigantnije pitanje “što ako” filmašima obično posluže kao izgovor za orgije specijalnih efekata ili plašenje gledatelja buljookim čudovištima, pri čemu odgovori na to pitanje završe kao zadnja rupa na svirali. Zbog toga svaki “čisti” SF-film, koji se ne ustručava aktivirati sive vijuge gledatelja, mora biti nešto posebno. A još rjeđi su “čisti” SF-filmovi koji ne padnu kao žrtve pretencioznosti ili nedostatka talenta svojih tvoraca. Jedan takav usitinu rijedak “čisti” SF-film s kojim se njegovi autori mogu ponositi jest Dolazak.

Radnja se temelji na predlošku koji ima besprijekorni pedigre za one najzahtjevnije ljubitelje žanra. Riječ je o Story of Your Life, pripovjetci SF-pisca Teda Chianga iz 1998. godine koja je osvojila prestižnu nagradu Nebula. Protagonistica, čiji lik tumači Amy Adams, je dr. Louise Banks, briljantna lingvistica i sveučilišna profesorica koja je duboko traumatizirana tragičnom smrću male kćeri. Njeni privatni problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Zemlji na dvanaest različitih lokacija pojavi dvanaest golemih vanzemaljskih letjelica. Dr. Banks je od strane američke vlade angažirana kao dio tima vrhunskih znanstvenika koji pokušava dešifrirati vanzemaljski jezik, odnosno komunicirati s vanzemaljcima kako bi se doznale njihove namjere ili da li predstavljaju opasnost po čovječanstvo. Susret s neobičnim vanzemaljcima omogući prve korake u tom smjeru, ali cijeli proces ide previše sporo po nestrpljive vlastodršce i histeriziranu javnost, a dodatni problem predstavlja i to što različite zemlje različito gledaju vanzemaljce, odnosno boje se da bi njihovi suparnici od Prvog kontakta mogli profitirati. Dr. Banks je prisiljena koristiti sve svoje umijeće kako bi vanzemaljce, čije metode komunikaciju odaje sasvim drukčije poimanje univerzuma, pokušala shvatiti prije nego što dođe do apokaliptičkog sukoba.

Scenarist Eric Heisserer se u svojoj dosadašnjoj filmografiji žanrovski uglavnom vrtio oko SF-a, ali većina tih naslova je predstavljala ili remakeove daleko boljih klasičnih ostvarenja ili rutinske horore. U slučaju Dolaska je, međutim, upravo Heisserer bio jedan od pokretača cijelog projekta te je godinama pokušavao svoju adaptaciju Chiangove priče prodati velikim studijima. Njegovo nastojanje se, pak, poklopilo s ambicijom danas izuzetno hvaljenog kanadskog režisera Denisa Villeneuvea da svojoj filmografiji doda naslov SF-žanra. Rezultat njihovih napora je ostvarenje napravljeno za takve filmove danas niskim budžetom od nepunih 50 milijuna US$, ali koje usprkos toga izgleda ko “veliki” film, i to daleko veći nego što bi sugerirao ne samo njegov budžet nego i relativna ograničenost radnje i likova.

Heissererov scenarij nije, dakako, prvi koji se bavi temom Prvog kontakta, odnosno problemima koje bi on stavio pred čovječanstvo. Ono u čemu se ističe je, međutim, neobična narativna struktura, kao i da se zbivanja prikazuju gotovo isključivo iz perspektive protagonista, a što uključuje izuzetno realističan i naizgled banalan prikaz njenih iskustava s dolaskom vanzemaljaca. Tome savršeno na ruku i Villeneuvov stil režije, ali i njegov perfekcionizam, kao i nedavna iskustva s filmom Sicario, gdje je glavni lik također žena koju američka vlada angažira za delikatan i opasan projekt. Film u tematskom smislu i pojedinim detaljima odaje homage klasičnim ostvarenjima na istu temu kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Bliski susreti treće vrste, ali Villeneuve je dovoljno oprezan da sačuva originalni stil, odnosno da Dolazak gledateljima bude nešto što ranije nisu mogli vidjeti. Tome je dosta doprinijela i atmosfera, odnosno glazba islandskog skladatelja Jóhanna Jóhannssona koji izuzetno efektno balansira između “ljudske” sentimentalnosti i “vanzemaljskih” motiva koji se čine potpuno stranim ljudskom uhu. Posljednji, ali ne i manje važni, sastojak za uspjeh Dolaska je i izuzetno kvalitetna glumačka postava, pri čemu se posebno ističe Amy Adams u jednoj od najzahtjevnijih uloga svoje karijere, gdje u istom liku tumači brižnu majku, ozbiljnu znanstvenicu, zaljubljenu ženu, ali i nekoga koji se suočava s nepojmljivim iskustvima i percepcijama univerzuma. U usporedbi s njom ostatatk ekipe, čak i kada uiključuje tako ugledna imena kao što su Jeremy Renner i Forest Whitaker, je sveden na druge violine, ali to ovome filmu neće nimalo smetati. Čak i ako kojim slučajem Blade Runner 2049 ne bude uspio opravdati hype, Villeneuve je ovim filmom sebi već osigurao reputacija majstora SF-žanra.

OCJENA: 9/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Soba panike (Panic Room, 2002)

uloge: Jodie Foster, Kristen Stewart, Forest Whitaker, Dwight Yoakam,
 Jared Leto, Patrick Bauchau, Ann Magnuson, Ian Buchanan, Paul
 Schulze, Mel Rodriguez
 glazba: Howard Shore
 scenarij: David Koepp
 režija: David Fincher
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 112'

I dok većina holivudskih filmova brak tretira kao vrhunac romanse, za autore Sobe panike, kao i za većinu Amerikanki, to je samo jedan od načina rješavanja egzistencijalnih probleme. Za neke, kao Meg Altman (Foster), taj je metod bogaćenja urodio basnoslovnim plodovima – ona je iskoristila trenutak slabosti svog supruga, milijunaša Stephena Altmana (Bauchau), kako bi mu oduzela kći Sarah (Stewart) i dovoljno novca da si kupi prostrani superluksuzni stan u elitnoj četvrti Manhattana. Isti je stan pripadao poznatom milijarderu te je opremljen tzv. “sobom panike” – prostorom ograđenim neprobojnim čelikom i opskrbljenim ventilacijom i video-kamerama – koji bi trebao služiti kao sklonište stanara u slučaju napada provalnika ili neke slične katastrofe. Još prve noći u novoj kući Meg i njena kći ce biti prisiljene koristiti se “sobom panike” kada dožive posjet troje nezvanih gostiju. U početku uvjerene kako će provalnici pobjeći, majka i kći doživljavaju neugodno iznenađenje kada se ispostavi da provalnici traže nesto što je skriveno upravo u “sobi panike”, a jedan od njih, Burnholm (Whitaker) je za život zarađivao gradeći “sobe panike”, što će dovesti do dugotrajne opsade.

Soba panike predstavlja pomalo neobičan izbor za Finchera, filmaša koji je slavu stekao snimajući gotovo nadrealne trilere ili ambiciozne drame. Predložak Davida Koeppa (Jurski park) predstavlja jednostavni hitchcockovski triler kojeg bi mogao uraditi svaki prosječni holivudski zanatlija. Fincher je tom predlošku svoj autorski potpis dao kroz neobične (za neke kritičare i prepretenciozne) kadrove vožnje kroz sve kutke i prostorije kuće, čime je demonstrirao svoje mogućnosti koristenja specijalnih efekata. Drugi Fincherov zaštitni znak – mračna fotografija – postignuta je smjenjivanjem direktora fotografije Dariusa Khondjija s Conradom W. Hallom. No, Fincher, usprkos sve svoje vještine, nije bio u stanju skriti ozbiljne slabosti Koeppovog scenarija u kojem je previše toga predvidljivo (na primjer to da će se za Meginu androginu kći ispostaviti kako je dijabetičarka i da mora izaći iz skloništa želi li preživjeti). Ono što je film spasilo jesu izvrsne uloge trojice glumaca koji tumače negativce, i koji su sve te likove učinili uvjerljivim i upečatljivim. To se najviše može reći za Forresta Whitakera koji daje gotovo tragičnu dimenziju liku provalnika koji jedini od trojke ima nekakvu savjest. Gotovo neprepoznatljivi Jared Leto (I to mi je život) i Dwight Yoakam (Braća Newton) su kao negativci mnogo uvjerljiviji od Jodie Foster koja prilično nezainteresirano odrađuje svoj posao. Na kraju, usprkos pomalo neobične zavrsnice, Soba panike nam ostavlja dojam filma koji je više stilska vježba nego neko autorsko ostvarenje, pa će nam, kao takav, usprkos nekih svojih kvaliteta brzo ispariti iz sjećanja.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Lijevi kroše (2015)

LIJEVI KROŠE
(SOUTHPAW)
uloge: Jake Gyllenhaal, Forest Whitaker, Naomie Harris, Curtis "50 Cent" Jackson, Oona Laurence, Rachel McAdams
scenarij: Kurt Sutter
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD/Kina, 2015.
trajanje: 123 min.

U povijesti dodjela “Oscara” su brojni slučajevi koje su suvremenici ili kasnije generacije proglašavali nepravdama. Među nekim od najpoznatijima su i dva kojima je zajedničko to da su povezani s Martinom Scorsesejem i boksom. Godine 1981. je Razjareni bik, Scorsejeva biografija znamenitog boksača Jakea LaMotte, u utrci za najprestižnije priznanje američke kinematografije izgubila od danas potpuno zaboravljenih Redfordovih Običnih ljudi. Pet godina ranije je Scorsesejev Taksist, također jedno od djela koje se smatra neupitnim klasikom, izgubio, ali od Rockyja, danas vjerojatno najuspješnijeg boksačkog filma svih vremena. Time je uspostavljen presedan prema kome “plemenita vještina” može poslužiti kao put za osvajanje zlatnih kipića. Lijevi kroše, film iza koga je stao producent Harvey Weinstein, jedan od specijalista za osvajanje (zlobnici bi rekli nezasluženih) “Oscara”, se doima kao da je napravljen, barem dijelom, upravo u tu svrhu.

Lijevi kroše sa zapletom počinje tamo gdje filmovi poput Rockyja završavaju. Protagonist je Billy Hope (Gyllenhaal), izuzetno talentirani i uspješni boksač kome je izuzetno dojmljiva serija pobjeda donijela ne samo titulu prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji, nego i slavu, bogatstvo, prelijepu suprugu Maureen (McAdams) i dražesnu kćerkicu Leilu (Laurence). Takvo je dostignuće još impresivnije, s obzirom da je Billy počeo sa samog dna, odrastajući u sirotištu i provodivši rane godine u sukobu sa zakonom prije nego što ga je upravo Maureen odvela na pravi put. Ona to pokušava činiti i sada kada je Billy na vrhu, zabrinute da godine čine svoje te da će jednom nastradati u borbama koje mu ugovara njegov slatkorječivi i pohlepni menadžer Jordan Mains (Jackson). Billy odbije poslušati Maureen upravo u trenutku kada će to pokrenuti tragični slijed događaja u, kome, dodatno opterećen alkoholom, drogom i destruktivnim samosažaljenjem, ostaje bez voljene supruge, kćeri, novca, ugleda i karijere i na kraju doslovno završava na ulici. Jedini izlaz predstavlja teretana koju vodi ostarjeli bivši boksač Till Weeks (Whitaker). On nevoljko pristane trenirati propalu zvijezdu te mu tako pomoći da se riješi ovisnosti i drugih problema, odnosno vrati u ring gdje će pokušati vratiti izgubljeno dostojanstvo i obitelj.

Lijevi kroše je nastao kao projekt inspiriran životnom pričom repera Eminema, a čiji su zdravstveni, poslovni i obiteljski problemi bili prilično slični problemima protagonista. Sam Eminem je, pak, trebao tumačiti glavni lik, ali se na kraju zadovoljio samo pisanjem dijela soundtracka. Glavna je uloga umjesto toga pripala Gyllenhaalu, koji je, slično kao i u hvaljenom Nightcrawleru, to shvatio kao priliku za impresivnu glumačku transformaciju. Gyllenhaal ne samo da se podvrgnuo rigoroznom režimu vježbanja koje mu je omogućilo da izgleda kao netko tko za život može zarađivati mlaćenjem u ringu, nego je ulozi i prilagodio govor i manire, koji prilično uvjerljivo odaju dojam osobe koja je možda ipak dobila koji udarac u glavu previše. Možda je u tome malo i pretjerao, s obzirom da intenzivnost nastupa zasjenio i ostatak prilično raznorodne, ali talentirane glumačke ekipe, koji uključuje i Foresta Whitakera, koji je svog “Oscara” već bio dobio, pa se ne mora previše truditi. S druge strane, scene borbi u filmu su isto tako dojmljive, što možda i ne iznenađuje s obzirom da je režiser Antoine Fuqua veliki poklonik “plemenite vještine”, te da je inspiraciju pokušavao pronaći u nekim od najslavnijih mečeva zabilježenih kamerama.

Svi ti talenti, međutim, nisu dobili adekvatan scenaristički predložak. Kurt Sutter, koji je, inače, reputaciju bio stvorio TV-serijama kao što su Na rubu zakona i Sinovi anarhije, nastojao je napraviti “drukčiji” boksački film, ali je na kraju od svega ispala serija klišeja. Jedini izuzetak predstavlja neobični incident na početku koji pokreće Billyjevu autodestrukciju, ali koji se, s druge strane, doima ne baš previše uvjerljivim, odnosno elementom hollywoodske fikcije u onome što bi trebalo biti naturalistički prikaz tamne strane suvremenog boksa. Problem je u tome da je boks, uključujući njegovu tamnu stranu, već desetljećima predmet zanimanja hollywoodskih scenarista, od kojih su se mnogi pokazali daleko domišljatijima od Suttera. Njegov nedostatak originalnosti se, između ostalog, odražava i kroz priličnu aljkavost, odnosno jeftinu “simboliku” u izboru imena pojedinih likova, pa tako protagonistovo prezime na engleskom jeziku označava “nadu”, kao što “Angela” u imenu socijalne radnice jasno označava kako od nje protagonist može očekivati jedino dobro. Neki od podzapleta i likova, kao što je slučaj s narkomankom koju tumači pjevačica Rita Ora, uopće nisu razrađeni, pa se film u tim segmentima čini predugim. Međutim, ako se zanemare ti nedostaci, Lijevi kroše ipak predstavlja pogodak za ljubitelje žanra. Na boksački film koji će osvojiti “Oscar” i zadovoljiti buduće filmske povjesničare se još mora čekati.

 

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Batler (2013)

Lee Daniels' The Butler | Aug 14, 2013

(izvor: Wexner Center)

BATLER
(THE BUTLER)
(LEE DANIELS' THE BUTLER)
uloge: Forest Whitaker, Oprah Winfrey, David Oyelowo, Elijah Kelley, Cuba Gooding Jr.
scenarij: Danny Strong
režija: Lee Daniels
proizvodnja:. Weinstein Company, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Hollywood je u političkom i svjetonazorskom smislu orijentiran ulijevo, i to za nekoliko kopalja u odnosu na američki “mainstream”, ali toga ne-američka publika postane svjesna tek onda kada rezultati izbora i sličnih događaja odaju prosječni američki svjetonazor koji je prilično drukčiji od onoga što se servira u hollywoodskim filmovima i TV-serijama. To serviranje se, doduše, obično obavlja na prilično implicitan način. Hollywood je posljednjih godina naučio da filmovi s eksplicitno političkim sadržajem možda dobro služe kao terapija za nečistu savjest salonskih ljevičara i znaju kupiti nagrade na snobovskim festivalima, ali da će publika, čak i ona koja dijeli hollywoodski svjetonazor, kod njih prolaziti kao pored turskog groblja. Jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji nije nimalo krio vlastitu političku angažiranost, a usprkos tome postigao komercijalni uspjeh, je Batler Leeja Danielsa, koji se smatra jednim od najvećih iznenađenja prošlog filmskog ljeta.

Iznenađenje je utoliko veće, jer je riječ o (kvazi)biografskom filmu, odnosno žanru koji nema neku naročitu “prođu” kroz američkih gledatelja u ljetnim mjesecima. Uspjeh filma se, međutim, tumači time da je Batler jedan od rijetkih američkih filmova kome bi se mogao prišiti pridjev “afroamerički”, odnosno da su američki crnci – koji čine prilično veliki udio stalne kino-publike – masovno pohrnuli u kina, dijelom zahvaljujući i uspješnoj propagandnoj kampanji koju je vodila Weinstein Company, ali daleko više temi koja im je bliska srcu. Batler je, naime, nastao kao projekt inspiriran životom Eugenea Allena, crnog batlera koji je od 1954. do 1986. godine radio kao batler kao u Bijeloj kući, pri čemu je služio osmoricu predsjednika te na kraju uspio doživjeti da, zahvaljujući Baracku Obami, vidi američkog predsjednika s kojim dijeli boju kože.

Allenova životna priča, odnosno brojne anegdote vezane uz povijesne događaje kojima je bio svjedok, činila se idealnom za filmsku adaptaciju. Scenaristu Dannyju Strongu, međutim, ona nije sadržavala dovoljno dramatičnih ili “filmičnih” detalja, pa je Allen u Batleru zamijenjen izmišljenim likom Cecila Gainesa, koga tumači Forrest Whitaker. Njegova priča počinje u Georgiji 1920-ih, kada je dijete siromašnog crnog napoličara svjedočio kako mu majku siluje, a oca ubija bijeli vlasnik plantaže. Ubojičina ostarjela majka, vođena grižnjom savjesti, ga je uzela kao kućnog slugu, te je tako stekao vještine koje će mu poslije dobro poslužiti u život. Kao mladić odlazi na sjever, zaposli se kao konobar i impresionira svoje bijele poslodavce i mušterije profesionalnom “nevidljivošću”, pa s vremenom dobija poslove kao batler u luksuznim hotelima i restoranima, sve dok ga konačno ne zaposle u Bijeloj kući. Tamo postaje svjedokom društvenih promjena vezanih uz pokret za građanska prava crnaca, a odnosno sukobe koji će se odraziti i na njegovu obitelj. Stariji sin Louis (Oleyowo) je revoltiran očevom servilnošću prema bijelcima, te se priključije aktivistima Martina Luthera Kinga, a kasnije i radikalnim Crnim panterama. Mlađi sin, pak, svoj životni put vidi u vojsci, a što koincidira s vijetnamskim ratom. Sve to izaziva raskol u obitelji koji će se prebroditi tek desetljećima kasnije.

Batler je vrlo dobro prošao kod američkih kritičara, ali se to manje može objasniti nekakvom naročitom kvalitetom, koliko strahom da će svaka negativna riječ upućena filmu o crncima za crnce koji su napravili crnci biti protumačena kao rasizam. Oni manje opterećeni “političkom korektnošću” će, s druge strane, pohvaliti vrhunsku glumu uvijek sjajnog Foresta Whitakera, kao i niza sjajnih crnih glumaca u često nezahvalnim epizodnim ulogama. Primjer bi mogla biti Oprah Winfrey kao protagonistova supruga koju mužev posao tjera u nevjeru, a čiji je nastup, usprkos žestoke propagande kampanje ostao bez “oskarovske” nominacije. Režiser Lee Daniels, čiji je film Precious o teškom životu mladih crnkinja u harlemskom getu dobio sjajne kritike i dva “Oscara”, pak, pokazuje izuzetan talent u scenama koje rekonstruiraju američku povijest, bilo da je riječ o linču i institucionalnom rasizmu, bilo o žrtvama i rizicima kojima su se izložili borci za crnačka prava. Zanimljiva je ideja da se povijesne promjene i dileme koje je crnački pokret stavio pred američko društvo prelama kroz podjele u obitelji glavnog junaka, odnosno prikazuje kontrast između starijih generacija koje preferiraju “netalasanje” i novih koje su tražile direktnu akciju.

Da se Batler bavio jednom takvom fiktivnom obitelji, odnosno fiktivnim likom čiji život prikazuje put od zlostavljanja na plantažama do crnog predsjednika u Bijeloj kući, mogao je biti izuzetan film. Na žalost, Daniels i njegov scenarist Strong (poznat po ljevičarski intoniranim TV-filmovima posvećenim predsjedničkim izborima), su tu priču morali staviti u okvir protagonistove službe u Bijeloj kući. A to je sa sobom donijelo ne samo niz pogrešaka i skretanja s povijesnih činjenica, nego i postavljanja pitanja na koje nije odgovoreno, na primjer kako bi zaposlenik najvažnijeg šefa države na svijetu sačuvao svoj posao a da mu je sin istovremeno pripadnik radikalne organizacije koja zagovara oružanu revoluciju. Scene u Bijeloj kući su još gore kada se u njima pojavljuju likovi različitih predsjednika, a koje gotovo uvijek tumače radikalni hollywoodski ljevičari, koji im (kao u slučaju Johna Cusacka kao Nixona) nisu nalik ne samo svjetonazorski, nego i po fizičkom izgledu. U tim trenucima Batler izuzetno jeftino, poput rutinerskog televizijskog filma koji nije imao budžet za adekvatnu šminku. A još gore kada se usporedi s nekoliko filmova koji su se temom tretmana crnaca u američkoj povijesti bavili daleko uspješnije – Odbjegli Django kao eksploatacijski, ali zabavni “trash”, i 12 godina ropstva, koji se daleko čvršće držao nekih neugodnih činjenica. Batler je na kraju u “oskarovskoj” trci, koja je trebala okruniti njegov uspjeh, ostao kratkih rukava. Sasvim zasluženo, jer bez obzira na uloženi talent, u mnogo čemu oličava ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskom “političkom korektnošću”.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta