Oznaka: Jessica Chastain

RECENZIJA: Marsovac (The Martian, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Da se kojim slučajem netko iz 1960-ih pomoću hibernacije ili vremenskog stroja iznenada stvori u današnjem svijetu, jedna od stvari koja bi mu predstavljala neugodno iznenađenje bila bi spoznaja o tome da nema turističkih putovanja do Venera, kolonija na Marsu, pa čak ni tako banalne stvari kao što bi bila stalna ljudska baza na Mjesecu. Razlozi zbog kojih se odustalo od osvajanja svemira su složeni, ali se najviše tiču toga da u današnjem svijetu putovanja izvan Zemljine atmosfere ne izazivaju neku naročitu pažnju, te zahtijevaju ogromne količine novca koje bi se daleko korisnije potrošile na spašavanje polarnih medvjeda, uhljebljivanje stranačkih vojnika ili širenje demokracije po resursima bogatim zemljama Trećeg svijeta. I, svemu tome još treba dodati da je svemir prilično negostoljubivo i opasno mjesto, gdje i najmanja sitnica može izazvati katastrofu i potaknuti grčevitu i u pravilu neravnopravnu borbu za goli život. Tim se aspektom svemirskih istraživanja dosad najbolje pozabavila Cuaronova Gravitacija, ali također i Marsovac, prilično popularni roman kompjuterskog programera i SF-entuzijasta Andrewa Weira, a čija se ekranizacija nedavno pojavila u našim kino-dvoranama.

Radnja se događa u ne baš bliskoj, ali relativno doglednoj budućnosti u kojoj je NASA uspjela prikupiti dovoljno političke volje i novaca za pokretanje ambiciozne ljudske ekspedicije na Mars. Članovi misije Ares 3 se nakon kraćeg boravka na crvenom planetu se suoče sa iznenađujuće snažnom olujom te se zapovjednica Lewis (Chastain) odlučuje za evakuaciju. Prilikom odlaska jedan od astronauta, Mark Watney (Damon) bude pogođen komadom metala te ga ostatak tima ostavi na Marsu ne znajući da je on sretnim stjecajem okolnosti ostao živ. Kada se probudi i nađe zaklon u napuštenom habitatu, ubrzo se suočava s time da će preživljavanje predstavljati daleko veći izazov od svega što bi ga u sličnim okolnostima čekalo na Zemlji. Ne samo što je prisiljen na sebi obavljati kirurške operacije, nego mora pronaći način da sebi osigura zalihe zraka, vode, a, na kraju i hrane, i to sve bez bilo čije pomoći, s obzirom da je oluja uništila komunikacijsku opremu. A kada čelništvo NASA-e dozna da je Watney preživio, bilo kakvu akciju spašavanja će znatno otežati neopisivo velika udaljenost Zemlje i Marsa, zbog koje bi bilo kakvoj sondi ili letjelici trebali mjeseci ili čak godine putovanja.

Marsovac predstavlja prilično rijetkost u svijetu suvremenog SF-filma, prije svega zbog toga što pripada tzv. “tvrdoj znanstvenoj fantastici” ili, preciznije, podžanra kod koga se izraz “znanost” shvaća daleko ozbiljnije. Dakle, u Marsovcu nekakav cool futuristički concept nije izgovor za standardno plašenje gledatelja buljookim čudovištima niti političke opservacije o budućim distopijama. Umjesto toga je riječ o prilično jednostavnoj priči o preživljavanju kod koga su, pak, uz uobičajene psihofizičke kvalitete važno dobro baratanje svime onome što je većina nas prespavala na srednjoškolskim satovima matematike, fizike i kemije. Srećom po protagonista, protagonist je ne samo vrhunski obučeni astronaut, nego i znanstvenik, te se može pretpostaviti da će pronaći nekakve načine da iz ograničene količine odbačene opreme pronaći sastojke da sebi osigura zrak, vodu i, konačno, hranu. Scenarij Drewa Goddarda, pak, sve te složene računice i znanstvene pojmove publici servira na prilično pristupačan način, pri čemu se kao izuzetno zgodno rješenje pokazalo da usamljeni protagonist o svemu vodi video-dnevnik u kojima svojim budućim gledateljima objašnjava probleme s kojima se suočio, i kako ih pokušava riješiti. Priča o Watneyu je dodatno učinjena zanimljivom time što protagonist pokazuje smisao za humor, pri čemu najčešća meta njegovih podbadanja ostaje glazba u habitatu koju su ostavili njegovi kolege, te ga tako prisilili mjesecima dosadu krati slušajući najveće disco hitove 1970-ih.

Marsovac, s druge strane, pomalo gubi na intenzitetu kada se radnja s Marsa makne na Zemlju, te umjesto borbe za preživljavanje pratimo uredske rasprave birokrata, znanstvenika i PR-ovaca o tome kako se postaviti prema izazovu koji predstavlja Watneyevo preživljavanje – da li uopće priznati da je živ čovjek izgubljen na drugom planetu, odnosno kako s njim uspostaviti komunikaciju i kako ga spasiti. U pravilu bezlični Jeff Daniels kao direktor NASA-e je tu daleko manje impresivan ne samo od Damona, nego i od prilično šarolike ekipe koja tumači likove astronauta Aresa III. Slično se može reći i za šaroliku glumačku ekipu koja tumači njegove suradnike, a koja je poslije na Twitteru postala predmetom žustrih rasprava oko pogrešne boje kože (bijelkinja tumači lik koji je Weirovom romanu bila Azijatkinja, crnac tumači Indijca i sl.). Ridley Scott, režiser zaslužan za neka od klasičnih ostvarenja SF-žanra kao što su Alien i Blade Runner, gotovo i ne iskazuje nekakav poseban autorski pečat. Stvari postaju malo zanimljive tek pri samom kraju, u dramatičnoj akciji spašavanja iako čak i oni manje iskusni gledatelji nemaju nikave sumnje u njen uspješan ishod. Nju je, pak, u filmu svojom tehničkom ekspertizom omogućio kineski ekvilalent NASA-e, a što one ciničnije pratitelje suvremenih filsmkih zbivanja i nije trebalo iznenaditi, s obzirom na sve veću važnost kineskog tržišta za Hollywood. Marsovac je također zanimljiv i po tome što u njemu uopće nema negativaca, odnosno što se nijednom liku, čak ni kad iznese suprotan stav, ne može zamjeriti da za njega nije imao valjane i racionalne argumente, odnosno najbolje namjere. Film koji završava hepi endom i u kome su svi dobri može na prvi pogled izgledati kao jedan od ekstremnijih primjera hollywoodske “ljige”, ali u ovom slučaju je takav pristup više nego opravdan.

MARSOVAC

(THE MARTIAN)

uloge: Mat Damon, Jessica Chastain, Kristen Wiig, Jeff Daniels, Michael Peña, Sean Bean, Aksel Hennie, Kate Mara, Sebastian Stan

scenarij: Drew Goddard

režija: Ridley Scott

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 141 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Velika igra (Molly’s Game, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
VELIKA IGRA
 (MOLLY'S GAME)
 uloge: Jessica Chastain, Idris Elba, Kevin Costner, Michael Cera, 
 Jeremy Strong, Chris O'Dowd, Bill Camp
 scenarij: Aaron Sorkin
 režija: Aaron Sorkin
 proizvodnja: Huay Brothers, SAD, 2017.
 trajanje: 140 min.

Kraj prošle i početak godine je, onima koji prate ideološke sukobe na hrvatskom dijelu Interneta, obilježio neuobičajeno žestok okršaj između vlasnika dvaju portala koji se vole deklarirati kao liberali. Nominalni povod za obračun navodnih istomišljenika je bilo dijametralno suprotno shvaćanje osobnih sloboda, prije svega onih vezanih za raspolaganje vlastitim tijelom i novcima, i to u situacijama na koje se konzervativni dio javnosti mršti, a onaj liberalniji ih smatra “zločinom bez žrtve”. Igrom slučaja, u hrvatskim kino-dvoranama se nekako u isto vrijeme pojavio film koji se bavi sličnim temama. Molly’s Game, naslov koji su domaći distributeri s uobičajenom maštovitošću preveli kao Velika igra, će, s druge strane, pažnju manje privući po svojoj priči nego po onome tko i kako je priča.

Priča o kojoj govori Velika igra se temelji na skandalu nalik na one koji su nekoliko desetljeća ranije znali poticati snimanje nekoliko suparničkih TV-filmova na američkim mrežama. Godine 2013. je američki FBI u jednoj od najspekatkularnijih akcija razbio zločinačku organizaciju koja se bavila vođenjem ilegalnih partija pokera. To samo po sebi ne bi izazvalo veliku pažnju da među igračima nisu bile hollywoodske superzvijezde poput Tobeya Maguirea i Bena Afflecka, odnosno vrhunski sportaši te oligarsi sa Wall Streeta i Silikonske doline. Još veće zanimanje je izazvalo to što je osoba koju su američke federalne vlasti navele kao glavni mozak te prljave rabote bila Molly Bloom, relativno mlada i privlačna žena koju su mediji odmah nadjenuli nadimak “Poker princeza”. Ona je, dijelom u namjeri da sebi nekako namakne novac za suđenje, odlučila svoja iskustva predočiti javnosti u autobiografiji koja je postala bestseler i privukla pažnju Aarona Sorkina, jednog od najuglednijih hollywoodskih scenarista, čiji su prethodni scenariji također bile biografije poslovnih ljudi kao što su Mark Zuckerberg i Steve Jobs.

Naslovnu heroinu tumači posljednjih godina prilično aktivna Jessica Chastain. Kao narativni okvir je prikazano njeno hapšenje, odnosno dolazak kod odvjetnika Charlieja Jaffeya (Idris Elba) kojeg pokušava nagovoriti da je zastupa i kome u tu svrhu prepričava svoju životnu priču. Odrasla je kao kći uglednog psihologa (Costner) u Coloradu koji je svoju djecu poticao da ulažu svu svoju energiju u uspjeh; jedan brat je postao ugledni liječnik, a drugi olimpijski pobjednik u skijanju. Molly je također pokušala postati olimpijskom pobjednicom u slobodnom skijanju, ali je za vrijeme kvalifikacija za Olimpijadu u Salt Lake Cityju ozlijeđena te prisiljena sport zamijeniti nekom drugom karijerom. Put ju je odveo u Los Angeles gdje je kao konobarica u elitnom noćnom klubu Viper Room privukla pažnju jednog od gostiju, koji ju je prvo angažirao kao tajnicu, a potom kao ispomoć pri organiziranju poker igara. Molly ispočetka nema pojma o igri, ali zahvaljujući Googleu se pretvori u vrhunsku profesionalku te vlastitim šarmom uspije osigurati najelitnije klijente spremne za dijeljenje najizdašnijih napojnica. To joj osigura ne samo lagodan život, nego i kapital da, nakon što je šef otpusti, započne operaciju u vlastitom aranžmanu. Nakon Los Angelesa se preseli u New York gdje organizira sličnu, još rafiniraniju i unosniju operaciju, ali, stjecajem okolnosti, se među klijentima i potencijalnim poslovnim partnerima nađu “ugledni poslovni ljudi” koji, zapravo, pripadaju ruskoj mafiji.

Sorkinu, koji je u svojoj karijeri surađivao s nekim od najrazvikanijih režiserskih imena, upravo je Velika igra predstavljala režijski debi. U mnogo čemu ovaj film predstavlja “sorkinovsko” ostvarenje, odnosno čak i oni koji previše ne obraćaju pažnju na imena na špici mogu prepoznati kako je riječ o autoru iza kojeg stoje naslovi kao što su Malo dobrih ljudi ili Zapadno krilo. Dakako, riječ je o dijalozima koji su najintrigantniji, najinventivniji i najatraktivniji dio scenarija, te koji će publici pružiti zadovoljstvo čak i ako nakon nekog vremena postane jasno da je verbalna gimnastika kojom barataju likovi onakva kakvu ne koristi gotovo nitko u stvarnom životu. No, to je zadovoljstvo jedan od rijetkih aduta filma čiji je scenarij na samom početku kompromitiran ozbiljnim nedostatkom. Zaplet, naime, nije naročito intrigantan. Prvo, prikazuje se kroz flashback, odnosno od trenutka kada je Molly glavna preokupacija kako se spasiti od višegodišnje robije, a glavna dilema koliko je u svemu tome spremna “drukati” svoje nekadašnje partnere i prijatelje Ujka Samu te im tako uništiti živote. To znači da sve što se događa prije toga, a što uključuje susrete i druge oblike interakcije s pijandurama, kockarskim ovisnicima i raznim vrstama kriminalnog šljama, po našu heroinu neće imati tako drastične posljedice zbog kojih nekoliko godina kasnije ne bi u glamuroznom izdanju pozirala na naslovnicama. Drugi, mnogo ozbiljniji, problem jest taj da je Mollyna dilema – da li “pjevati” federalcima ili ne – po njenim vlastitim riječima motivirana tvrdnjama da želi spasiti tuđe karijere i brakove, a ne, kao što bi neki pronicljiviji gledatelji mogli zaključiti, opravdanim strahom da na sebe navuče bijes “uglednih poslovnih ljudi”. Sorkin u potpunosti preuzima Mollynu verziju i u tome nije previše uvjerljiv. Stvar postaje još gora kada Molly pad svog poslovnog carstva nastoji objasniti time da ju je njegovo održavanje nagnalo da se okrene raznim dostignućima moderne kemije. Motiv ovisnosti i uz njega vezane loše poslovne i životne odluke je, međutim, tek prepričan i gotovo ignoriran, vjerojatno zato jer je Sorkin sumnjao da bi dobro pasao njegovoj priči o feminističkoj heroini koja je uspjela, barem neko vrijeme, ostvariti karijeru u nečemu što je eksluzivna domena muških šovinističkih svinja.

Strukturni i sadržajni problemi Velike igre su postali još gori s obzirom na to da je Sorkin kao režiser možda naučio nešto od ljudi kojima je bio bio pisao scenarije, ali da pri tome nije naučio zauzdati svoj ego. Ili, da budemo precizniji, bio je previše zaljubljen u svoje djelo, prije svega svoje replike, da bi dozvolio nekome da ih se riješi na montažnom stolu. Zbog svega toga je Velika igra jednostavno preduga, te oni gledatelji koji ne spadaju u najzagriženije Sorkinove fanove imaju razloga da čekaju distribuciju ovog filma na medijima gdje bi imali opciju ubrzanog premotavanja. To sve, dakako, ne znači da u nepunih dva i pol sata nema nekih zbilja zanimljivih scena. Pri tome su najbolje one u kojima Molly kao naratorica pokušava neupućenima na atraktivan i zanimljiv način predočiti neke fascinantne detalje široj javnosti relativno opksurnih djelatnosti kao što su skijanje ili poker. Gluma je, dakako, na visini, mada će hiperproduktivna Chastain gledateljima daleko više ostati u sjećanju po tome što najveći dio filma paradira u dubokom dekolteu. Costner je daleko više napravio u prilično nezahvalnoj ulozi Mollynog oca, uključujući čak i emocionalnu scenu pred završetak koja se doima napisanom za pecanje “Oscara”. Ostatak ekipe je solidan, pri čemu posebno valja istaći irskog komičara Chrisa O’Dowda kao jednog od Mollyinih najživopisnijih klijenata.

No, možda je najžalosnije kod Velike igre to što Sorkin svoj talent nije uspio iskoristiti da kroz ovu fascinatnu priču ukaže na ono što predstavlja stvarni problem u Americi i svijetu. A to definitivno nije nedostatak bontona ili kavalirskih manira kod financijski potkoženih “kitova” koji sebi mogu priuštiti da u jednoj noći na kartama izgube ono što obični smrtnici zarađuju desetljećima. Pravi je problem, a to u jednoj sceni čak i priznaje protagonistica, što američke federalne vlasti raspolaganje vlastitim novcem na način koji uključuje igre na sreću smatra zločinom. I to takvim da zbog njega administracija jednog tako “cool” i progresivnog predsjednika Obame (za čijeg predsjednikovanja se odvija radnja) na jednu usamljenu nenaoružanu ženu šalje odred specijalaca koji bu se mogao obračunati s ISIS-ovom ćelijom. Isto kao što su federalnim vlastima pod parolom borbe protiv organiziranog kriminala dane ovlasti da se konfiscira nečija imovina, odnosno da ljudi doslovno preko noći mogu ostati bez ičega, a pri čemu svrha nije zaustavljanje nekakvog stvarnog kriminala, nego tjeranje tako stvorene sirotinje da “otkucava” prave i krive, na način nimalo različit od onog kojim se nekoć slalo na Goli otok i gulage. I pri čemu su, kao u Životinjskoj farmi, neki “drugovi” po pitanju rizika takve sudbine “manje jednaki od drugih”, a o čemu govori replika Molly da je ono što je navodno bila dužna Ujka Samu ništa u usporedbi što svake sekunde pljačkaju igrači na Wall Streetu. Zbog toga što publiku, barem na trenutak, podsjeća na taj problem, Velika igra, iako u mnogo čemu predstavlja razočaranje, zaslužuje preporuke.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Interstellar (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
INTERSTELLAR
uloge: Matthew McConaughey, Anne Hatthaway, Jessica Chastain, Michael Caine, Casey Affleck, Wes Bentley, Mackenzie Foy
scenarij: Christopher Nolan & Jonathan Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Paramount Pictures SAD, 2014.
trajanje: 169'

Među filmskim ostvarenjima prema kojima se baždare sva ostala posebno mjesto pripada 2001: Odiseji u svemiru kao klasiku science fiction žanra. Iako je riječ o filmu koji dana-danas predstavlja dio opće kulture, malo se sineasta usudilo upustiti u pustolovinu čiji je cilj napraviti djelo koje bi na fanove žanra ili sedme umjetnosti ostavilo isti efekt kao i Kubrickov film iz daleke 1968. godine. Među one malobrojne koji se mogu pohvaliti da su nešto slično pokušali spada i Christopher Nolan, britanski filmaš čije je prošlogodišnji film Interstellar predstavljalo jedno od najambicioznijih i među zahtjevnijim gledateljima najiščekivanijih naslova prošle godine. Iako se i za ovaj, kao i neke druge Nolanove filmove, govorilo da bi mogli ići hvatati “Oscara”, od toga na kraju nije bilo ništa; Akademija je, po običaju, bježala od “čistih” žanrova kao vrag od tamjana, a čak i “nerdovska” kritika nije pokazala idolopokloničko oduševljenje s kojim se bio dočekivao svaki film s Nolanovim potpisom. Može se zato reći da Interstellar, ako se gleda kroz prizmu visokih očekivanja, odnosno autorskih ambicija, predstavlja jedno od većih razočarenja. Međutim, postavlja se pitanje koliko je takav zaključak opravdan, odnosno treba li ga staviti u kontekst objektivnih i drugih okolnosti zbog kojih je utrka Nolanovog mladog zeca s Kubrickovom nepuna pola stoljeća starom kornjačom unaprijed bilo presuđena u korist Odiseje.

Glavna sličnost između Odiseje i Interstellara je u tome što su dva filma bave budućnosti svemirskih istraživanja. No, također se odmah vide i dvije značajne razlike – dok je Kubrickov film samim svojim naslovom radnju fiksiranu na precizan datum i relativno blisku budućnost, Nolanov je po tom pitanju značajno neodređeniji. A, što je u tome još važnije, vizija budućnosti u Interstellaru je daleko mračnija od one, koje su potaknuti brzinom svemirske ere i optimizmom 1960-ih, stvorili Clarke i Kubrick. Umjesto supertehnološkog buma koji je trebao omogućiti rutinska putovanja između Zemlje i Mjeseca, svijet budućnosti je zadesila splet ekoloških i sličnih katastrofa, koji je čovječanstvo prisilio da gotovo sve svoje ekonomske, intelektualne i tehničke resurse usmjeri prema poljoprivredi kako bi spriječio kataklizmičku glad. Putovanja u svemir su u takvim okolnostima postala preveliki luksuz, te je bivši NASA-in astronaut Cooper (McConaughey) prisiljen raditi kao farmer da bi prehranio obitelj. Neobični fenomen koji je otkrila njegova kći Murphy (Foy) na farmi potakne Coopera na istraživanje koje će ga dovesti do skrivene baze gdje se ispostavi da je grupa znanstvenika na čelu sa dr. Brandom (Caine) godinama radila na tajnom projektu čiji je cilj kolonizacija udaljenih planeta, pri čemu se udaljenosti između zvijezda nastoje prebroditi uz pomoć goleme crne rupe. Cooper pristaje zajedno sa još nekoliko astronauta, među kojima se nalazi i Brandova kći Amelia (Hathaway) proći kroz crnu rupu, odnosno ispitati tri planeta na koja su bile poslane prethodne tri misije, a koje bi mogle sadržavati uvjete za ljudski život.

Nolan je filmaš poznat po tome što svojim projektima pristupa s maksimalnom ozbiljnošću, a to je više nego korisno kada je riječ o ostvarenjima koja žanrovski pripadaju u današnjem Hollywoodu prilično rijetkom “tvrdom” SF-u. Interstellar, s obzirom na svoju temu i zaplet, je prilično “tvrd”, odnosno nastoji se maksimalno temeljiti na dostignućima suvremene fizike nauštrb tipičnih hollywoodskih scenarističkih “prečica”, a tome je dosta pomoglo i to da je film kao ideju 1990-ih počeo razvijati Kip Thorne, fizičar poznat upravo po proučavanju crnih rupa odnosno teorijama vezanim uz mogućnost međuzvjezdanog putovanja ali i putovanja kroz vrijeme. Interstellar se zbog toga doima prilično uvjerljivo, a hladnoća i ozbiljnost kojom je Nolan pristupio stvaranju budućeg svijeta se odrazila kroz impresivne, ali istovremeno i nenametljive specijalne efekte. Gledatelji vrlo lako prihvaćaju koncept međuzvjezdanog putovanja, isto kao i prilično jednostavno zamišljene, ali i uvjerljive vanzemaljske svjetove koji se pojavljuju u filmu. Nastojanje za autentičnošću se može vidjeti i kod dizajna skafandara, ali i svemirskih letjelica koja se uglavnom temelje na današnjoj tehnologiji, odnosno izgledaju onako kao što bi vjerojatno izgledale da su proizvod buduće civilizacije koja je vidjela bolje dane.

Detaljan prikaz budućnosti, međutim, sam po sebi nije dovoljan. Potrebna je nekakva priča i likovi koji bi joj dali smisla. Nolanov scenarij je zato kao njen temelj stavio obitelj, koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg Cooper pristaje upustiti riskantnu, kompliciranu i vrlo lako uzaludnu misiju. McConaughey je predstavljao idealan izbor za tu ulogu, velikim dijelom što ga je lako zamisliti i kao pripadnika astronautske elite, ali i običnog šljakera koji prvi dio filma provodi na dnu društvene ljestvice. Priča o misiji koja za svrhu ima spašavanje čovječanstva se istovremeno nadovezuje na priču o njegovom nastojanju da održi odnos sa kćeri, odnosno rastrganošću između želje da sa njom ostane u kontaktu odnosno misije zbog koje će sa njom biti razdvojen desetljećima. Interstellar je prilično dojmljiv u trenucima kada se prikazuju posljedice koje vremenska dilatacija ostavlja na taj odnos i kako se Cooper nakon samo nekoliko mjeseci suočava s time da su na Zemlji prošle godine, a njegova mala kći odrasla i postala gruba i ogorčena. Ovo potonje je prilika za hiperaktivnu Jessicu Chastain da ostvari još jednu impresivnu glumačku izvedbu.

Nolanov scenarij, slično kao i Odiseja prije nepunih pola stoljeća, predstavlja odraz svog vremena, odnosno koncept svemirskog istraživanja stavlja u kontekst suvremenog svijeta gdje su skupe, složene i teško isplative nebeske pustolovine na prilično niskom mjestu ljestvice prioriteta današnjih moćnika. Da bi se pokrenuo jedan takav projekt kao međuzvjezdano putovanje, potreban je imperativ apokaliptičkih dimenzija. Nolan u tu svrhu koristi prilično zanimljivu narativnu strukturu, tako da se prvi dio filma gotovo u potpunosti odvija na zaostaloj provincijskoj farmi koja kao da pripada 20. ili možda čak 19. stoljeću, ali i prikazuje kako je ponižavajuća degradacija civilizacije kojoj pripada Cooper tek uvod u moguće izumiranje čovječanstva, te da napuštanje Zemlje i pronalazak novog svijeta predstavlja jedinu alternativu. Prijelaz sa sumorne i banalne Zemlje u svemir je, pak, napravljen izuzetno vješto, i gledatelj ga gotovo uopće ne osjeti; čak i kada se radnja kasnije premješta na različite planete. Tome dosta pomaže i poslovično dobra glazbena podloga Hansa Zimmera čiji motivi predstavljaju vezivno tkivo između mjesta radnje i likova koje dijele svjetlosne godine.

Interstellar, međutim, pati od toga da je za jedan film posvećen budućnosti previše ukotvljen u prošlost. To se prije svega može vidjeti u tome da je ekološka kataklizma koja prijeti Zemlji “modelirana” prema Dust Bowlu, odnosno suši i oblacima prašine koje su upropastili farmere američkog Srednjeg zapada sredinom 1930-ih. Dokumentarne scene u kojima se pojavljuju svjedoci tih događaja i s kojima se pokušava na brzinu opisati situacija u kojima se našao Cooper i njegovi ukućani na prvi pogled izgleda kao zgodan trik, ali u mnogo čemu kompromitira narativnu strukturu, odnosno film čini teško razumljivim gledateljima koji nisu upoznati s poviješću SAD (a takvih je, bez obzira na sve priče o hollywoodskom promoviranju američkog kulturnog imperijalizma) ipak većina. Završnica filma se također čini pomalo isforsiranom, a ne trenutke i previše melodramatičnom.

No, na kraju ipak ne treba biti toliko strog prema Nolanu. Za ovako ambiciozni projekt se moglo pretpostaviti da neće u potpunosti nadmašiti svoja očekivanja, isto kao što je bilo malo vjerojatno da će nadmašiti svoj veliki uzor. A kada se u obzir uzme da se njima promovira znanstvena fantastika kao žanr temeljen na nekakvoj ozbiljnoj znanosti, odnosno kao nešto daleko od jeftinog izgovora za buljooka čudovišta ili orgije specijalnih efekata, Interstellar u mračnom univerzumu hollywoodske pohlepe i mediokriteta izgleda kao blistava zvijezda.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Operacija Bin Laden (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Day 40
(izvor: Todd Awbrey)

OPERACIJA BIN LADEN
(ZERO DARK THIRTY)
uloge: Jessica Chastain, Jason Clark, Jennifer Ehle, Joel Edgerton, James Gandolfini
scenarij: Mark Boal
režija: Kathryn Bigelow
proizvodnja: Panorama/Annapurna Films, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Zamislite eskadron smrti koji, osim brojnih drugih zakona, krši međunarodno pravo i suverenitet druge države, a sve da bi njegovi pripadnici hladnokrvno likvidirali bespomoćnog starca pri čemu kao “kolateralne žrtve” padaju žene i djeca, kao i to da su informacije nužne za obavljanje te prljave rabote dobivene zvjerskim mučenjem. Sve to, s obzirom na određena povijesna iskustva, i nije tako teško zamisliti. Nije tako teško zamisliti ni da bi netko o tome snimio film. Ali je, pak, nešto teže zamisliti da bi takvo ostvarenje, umjesto da predstavlja krik zgroženog umjetnika koji počinitelje proglašava dostojnim haaške ćelije, mogao zapravo biti punokrvni akcijski triler u kome su oni prikazani kao heroji i domoljubi. To je, međutim, samo jedno od iznenađenja vezanih uz “Operaciju Bin Laden”, ostvarenje koje se može smatrati jednim od najneobičnijih, ali i najkontroverznijih kandidata za “Oscar”.

Radnja filma počinje 11. rujna 2001. godine. Stravični događaji, predočeni kroz audio-snimke žrtava, kao odgovor od strane američke vlade imaju “rat protiv terorizma” i kampanju kojom se, ne birajući sredstva, Bin Laden i njegova družina moraju privesti pravdi. Dvije godine kasnije to uključuje aktivnosti poput onih koju u zabačenom zatvoru provodi CIA-in operativac Dan (Clarke), a čiji je predmet zlosretni financijer al-Qaede izložen dugotrajnom “prijateljskom uvjeravanju” s ciljem da oda članove i buduće akcije svoje organizacije. Tome je svjedok njegova kolegica Maya (Chastain), mlada agentica koja će sljedećih nekoliko godina provesti u Pakistanu i okolici nastojeći od tako i na druge načine dobivenih informacija doznati gdje se nalazi najtraženiji bjegunac na svijetu.

Prepad na pakistansko skrovište Osame Bin Ladena je izveden 1. svibnja 2011. godine, a cjelovečernji igrani film koji taj film prikazuje je u kina došao 19. prosinca 2012. godine, dakle tek nešto od više godinu dana. Takva brzina ekranizacije novinskih naslovnica je primjerenija američkoj televizijskoj nego filmskoj produkciji. S druge strane, suradnja koju su pri izradi filma scenarist Mark Boal i redateljica Kathryn Bigelow primili od strane američkih vlasti, pa i vojnih i obavještajnih dužnosnika vezanih uz operaciju, je američke desničare uvjerila kako je riječ o jeftinom pokušaju obamističkog Hollywooda da najspektakularniji pothvat trenutnog stanara Bijele kuće iskoristi u svrhu njegove predizborne kampanje. Stvari ipak nisu onakve kakve izgledaju na prvi pogled; Bigelow i njen studio su donijeli mudru odluku da film premijerno prikažu poslije izbora. Mnogo je zanimljivije, pak, to da se protiv “Operacije Bin Laden” kuka i motika digla s ljevice, barem onda kada je postalo jasno da u njemu neće biti izostavljene scene “ručnog rada” nad zatočenim teroristima, pri čemu se sugerira da takva praksa ne samo da nije bila izolirani eksces pod Bushom, nego je, zamislite, čak i donijela praktične rezultate. Bigelow, ovjenčana “Oscarom” za dramu “Narednik James”, gdje je irački rat prikazivala neopterećena politikom, ali i “političkom korektnošću”, zbog sličnog pristupa ovoj temi prima brojne osude od pravovjernika koji su godinama vrištali zbog Abu Ghraiba i Guantanama, a danas šute zbog “predatora” i popisa za likvidaciju koji se svakodnevno pišu u Bijeloj kući. Njihovom hollywoodskom kontingentu se, između ostalog, pripisuje izostanak “oskarovske” nominacije za najbolju režiju autorici koja se smatra jednim od najvećih majstora akcijskog žanra u današnjem Hollywoodu.

Možda bi bilo zbilja previše očekivati da Bigelow u tri godine dobije još jedan kipić, ali njen film, u kome dva i pol sata radnje sa svima poznatim krajem uspijeva učiniti uzbudljivim poput najnapetijeg trilera, itekako zaslužuje pohvale i publiku. A i ne samo zbog toga; ostvarenje koje tjera na ozbiljno razmišljanje o nekim neugodnim činjenicama današnjeg svijeta je prilična rijetkost za današnji kino-repertoar.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Bez zakona (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
BEZ ZAKONA
(LAWLESS)
uloge: Shia LaBeouf, Tom Hardy, Guy Pearce, Mia Wasikowska, Jason Clarke, Mia Wasikowska
scenarij: Nick Cave
režija: John Hillcoat
proizvodnja: Filmnation Entertainment/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 115 '

Da su putovi do pakla popločani najboljim namjerama svjedoči ono što Amerikanci ponekad nazivaju “plemenitim eksperimentom”, a ostatak svijeta pozna kao Prohibiciju. Pokušaj da se alkoholizam iskorijeni zakonskom zabranom je umjesto ozdravljenja nacije doveo do spektakularne eksplozije kriminala, korupcije i nasilja, ali i također dao inspiraciju filmašima, umjetnicima i književnicima koja traje do današnjih dana. Jedan od njih je i Matt Bondurant, koji je 2008. godine izdao povijesni roman temeljen na životu svog djeda i njegova dva brata. Ta je knjiga četiri godine kasnije adaptirana u igrani film Bez zakona.

Radnja se zbiva godine 1931. u okrugu Franklin, zabačenom, planinskom području na jugu države Virgina gdje je lokalno stanovništvo potrebe za alkoholom oduvijek zadovoljavalo kroz domaću radinost. Zahvaljujući Prohibiciji, dotada siromašni seljaci i njihove planinske pecare odjednom postaju vrijednim izvorom “tekućeg zlata” za vječno žedne gradove. Među žiteljima koji su uspješno iskoristili tu priliku se ističu tri brata Bondurant – Forrest (Hardy), Howard (Clarke) i Jack (LeBeouf). Njih trojica su preživljavanjem prvog svjetskog rata i španjolske gripe stekli reputaciju besmrtnika, a krijumčarenjem alkohola i mali poslovni imperij s lokalnom trgovinom. Korumpirane državne vlasti, pak, žele svim krijumčarima na silu nabiti “harač”, a kada ga tvrdoglavi Bonduranti odbiju platiti, protiv njih je poslan sadistički policajac Charley Rakes (Pearce).

Čak i da premijeru nije imao u Cannesu, Bez zakona bi se, s obzirom na ugledna imena uključena u produkciju, mogao smatrati jednim od ambicioznijih projekata koji se nalaze na našem kino-repertoaru. Režiju je potpisao australski filmaš John Hillcoat, poznat po filmu Cesta, a scenarij napisao Nick Cave, rock-glazbenik poznat kao autor brojnih pjesama, koje se, između ostalog, bave kriminalom i drugim oblicima društvene patologije. Kada se svemu tome doda prilično dojmljiva glumačka ekipa, očekivanja su bila velika. I, kao u mnogo slučajeva dosad, Bez zakona ta očekivanja nije ispunio, učinivši ga još većim razočaranjem.

Glavni problem filma je bilo kako Prohibiciju kao relativno dugotrajan i složen povijesni proces – koga, na primjer, Carstvo poroka uspješno “muze” već treću godinu – utrpati u format cjelovečernjeg filma, a da se izbjegnu klišeji. Hillcoat i Cave to pokušavaju riješiti tako inzistiraju na autentičnoj “ruralnosti” mjesta i vremena radnje; ti su napori kompromitirani time što alt.country pjesme iz soundtracka zvuče previše moderno i anakronistički. Drugi problem je u tome što se od publike očekuje da navija za likove koji su svojim etnokulturnim identitetom – neobrazovani, ruralni i potencijalno zadrti WASP-ovi – izvor sveg zla u današnjem hollywoodskom “kanonu”, kao i time da ih njihova profesija čini identičnim negativcima koje se u filmovima 1980-ih tamanilo kao muhe. Taj se problem pokušava riješiti tako da se događaji opisuju iz perspektive najmlađeg, najmanje nasilnog i najciviliziranijeg brata Jakea, kao i da se njihova “meka”, humana strana iskazuje kroz dvije ljubavne priče – Jakeovu s buntovnom kćeri menonitskog svećenika koju tumači Mia Wasikowski, i Forrestovu sa bivšom čikaškom plesačicom koju tumači Jessica Chastain. Iako su ti podzapleti objema glumicama dale priliku da još jednom demonstriraju svoj talent (a Chastain po prvi put pokaže i svoje gole grudi), film su na kraju bespotrebno razvodnili i produžili, učinivši ga dosadnim.

Najbolji dojam, pak, ostavlja gotovo neprepoznatljivi Guy Pearce kao ulickani “urbani” negativac upitne seksualnosti, čija zloća uz eksplicitni prikaz nasilja rješava sve nedoumice za koga bi publika trebala navijati. Razvodnjenost radnje zaplet, bez obzira na njegovu naoko “šokantnu” nekonvencionalnost, ipak čini anti-katartičnim. Bez zakona tako završava kao još jedan, možda plemenit, ali zasigurno neuspjeli eksperiment.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Teksaška polja smrti (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Texas Killing Fields
(izvor: Wikipedia)

TEKSAŠKA POLJA SMRTI
(TEXAS KILLING FIELDS)
uloge: Sam Worthington, Jeffrey Dean Morgan, Jessica Chastain, Chloë Grace Moretz
scenarij: Don Ferranone
režija: Ami Canaan Mann
proizvodnja:  Infinity Media/QED, SAD, 2011.
trajanje:  105 '

Kada je u pitanju kadrovska politika, Hollywood se ne doima bitno drukčijim od nekih nama bliskih prostora. U američkoj filmskoj industriji se, naime, može dalje dogurati ako netko posjeduje talent i utjecajne roditelje nego ako posjeduje jedino talent. Posljednji takav primjer predstavlja Ami Canaan Mann, kći slavnog režisera Michaela Manna, čiji se najnoviji film Teksaška polja smrti nekako uspio nacrtati na posljednjem festivalu u Veneciji. Sudeći po onome što su u prilici vidjeti naši kino-gledatelji, vjerojatnije je da je uprava festivala za taj dodatak programu bila motivirana prezimenom na špici, a manje kvalitetom samog filma.

Radnja filma je inspirirana stvarnim događajima u Teksasu, a sam naslov potječe od velike močvare u okolici Houstona koja predstavlja omiljeno odlagalište leševa za tamošnje ubojice. “Polja smrti” se nalaze na granici područja Texas Cityja, za čiju policiju kao detektivi rade dvojica protagonista. Stariji od njih dvojice je Brian Heigh (Morgan), bivši njujorški policajac i obiteljski čovjek, čije se javno ispovijedanje katoličanstva čini neobičnim njegovom mlađem partneru Mikeu Sounderu (Worthington), domaćem dečku koji, pak, ima problema s temperamentom. Njihove vještine će, pak, na kušnju staviti okrutni serijski ubojica za koga Heigh vjeruje da operira na području pod njihovom nadležnošću; Sounder, pak, nevoljko ulazi u istragu, dijelom i zbog toga što bi zbog nje morao ponovno sretati bivšu suprugu Pam (Chastain) koja radi u policiji susjednog grada. Istraga, međutim, za obojicu dobije osobnu dimenziju kada im nepoznati ubojica počne slati poruke, odnosno kada potencijalnom metom zločinca postane djevojčica Anne (Meretz) koju detektivi nastoje zaštititi od problematične majke-prostitutke.

Iako se na prvi pogled čine tek još jednom varijacijom na već izlizanu temu serijskih ubojica, Teksaška polja smrti su projekt koji je imao ozbiljnih potencijala. Motiv koji je ocu redateljice poslužio za Lovca za ljude, jedan od njegovih najboljih (iako neopravdano potcijenjenih) ostvarenja, mogao se obogatiti i s “južnjačkom gotikom”, odnosno egzotičnim mjestom i atmosferom koja zbivanja u filmu čini mračnijim nego što bi to inače bio slučaj. Scenarij Dona Ferranonea je, pak, svemu mogao dati i određenu dozu realizma; zlo koje prijeti protagonistima je, zapravo, prilično banalno, ali istovremeno i lišeno holivudskih klišeja. Isto se može reći i za banalnu, ali opet neuobičajenu završnicu.

Najveći dio tih potencijala je, međutim, ostao tragično neiskorišten. To je dijelom posljedica nedostataka samog scenarija, koji mnoge motive, podzaplete i likove nije sastavio u čvrstu cjelinu, ali najveću odgovornost snosi redateljica. Ami Mann se, po svemu sudeći, zagubila prenoseći scenarij na ekran, pa su gledatelji najvećim dijelom zbunjeni te im treba vremena da pohvataju sve “konce” ove složene priče. Teksaška polja smrti zbog toga često izgledaju kao nespretno sastavljeni kolaž različitih filmova.

Najmanju krivicu za neuspjeh ovog filma, pak, snosi prilično raznorodna, ali i izuzetno dobro raspoložena glumačka ekipa. Tu su jednako dobre mlada Chloe Meretz, u posljednje prilično hiperaktivna Jessica Chastain te gotovo neprepoznatljiva Sheryl Lee. Dobar posao je napravio i Jeffrey Dean Morgan, iskoristivši rijetku priliku za glavnu ulogu. I za Sama Worthingtona se mora priznati da se trudio, iako će i ovaj put biti jasno da je uspjeh Avatara imao vrlo male veze s njegovim glumačkim talentom.

Iako su prilično neuspješno ostvarenje, Teksaška polja smrti su istovremeno i jedan od najzanimljivijih neuspjeha na našem kino-repertoaru. Kao rijetko koji drugi naslov će dati jasan uvid u depresivnu spoznaju da Hollywood, kada kumovsko-obiteljske kriterije pretpostavi stručnosti i talentu, nema bitno drukčije rezultate od nekih drugih institucija.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Drvo života (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

slate
(izvor: jai Mansson)

DRVO ŽIVOTA
(THE TREE OF LIFE)
uloge: Brad Pitt, Jessica Chastain, Hunter McCracken, Sean Penn
scenarij: Terrence Mallick
režija: Terrence Mallick
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2011.
trajanje:  138'

Ako postoji naslov koji bi trebao predstavljati antitezu svega onoga što karakterizira filmsko ljeto, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, onda je to Drvo života. Ostvarenje koje je svoje anti-holivudske i anti-komercijalne vjerodajnice zaradilo Zlatnom palmom na kanskom festivalu konvencije razbija i prilično atipičnom reakcijom filmske kritike i malobrojne publike. Ona je bila podijeljena, a o čemu svjedoči da je premijera u Cannesu dočekana jednako snažnim aplauzom i zvižducima, a da publicitet ne bude potpuno pozitivan pobrinuo se i glumac Sean Penn s javnom kritikom filma u kome je sudjelovao.

Nekonvencionalnost ovog ostvarenja, s druge strane, teško da bi ikoga trebala iznenaditi s obzirom na reputaciju njegovog tvorca. Terrence Mallick se istovremeno smatra jednim od najdarovitijih, ali i najekscentričnijih američkih filmaša, čiji je perfekcionizam i inzistiranje na tome da mu filmovi budu što je moguće više osobni dovelo do toga da filmografija u trajanju od nepuna četiri desetljeća ima samo pet naslova.  A teško da bi se ijedan njegov film mogao nazvati osobnijim od ovog, s obzirom da Drvo života ima glavninu svoje radnje (uglavnom) smještenu u grad Waco u Teksasu 1950-ih, odnosno u isto mjesto i vrijeme gdje je Mallick proveo vlastito djetinjstvo.

Radnja započinje s obiteljskom tragedijom, kada protagonistovi roditelji – gospodin (Pitt) i gospođa O’Brien (Chastain) – doznaju da im je umro 19-godišnji sin. Taj je događaj ostavio snažan dojam na njegovog brata Jacka (Penn), koji traumu nije prebolio ni desetljećima kasnije, kao uspješni arhitekt. S njim se nije mogla nositi ni gospođa O’Brien koja postavlja pitanje Bogu zašto joj je uzeo sina, a što je uvod u dugu sekvencu stvaranja univerzuma koja će završiti rađanjem Jacka i njegova dva brata. Radnja potom prati život O’Brienovih pri čemu postaje jasno kako je majka gotovo djetinjasto privržena svojoj djeci i nastoji im pružiti što bezbrižnije djetinjstvo, dok otac svoju ljubav nastoji kombinirati sa strogim mačističkim odgojem. Kada se nađe na pragu adolescencije i kada mu otac zbog posla napusti dom, zbunjeni i sebi ostavljeni Jack (koga kao dječaka tumači Hunter McCracken) se prepušta sitnom vandalizmu i provalama, označivši tako prijelaz iz nedužnog djetinjstva u svijet odraslih.

Drvo života je najosobniji, ali i najambiciozniji – a zlobnici će bez svake sumnje reći i najpretenciozniji – od svih Mallickovih filmova. Kroz priču inspiriranu vlastitim djetinjstvom teksaški filmaš nastoji dati odgovore na pitanja kao što su smisao života, i pri tome ne pokazuje neku preveliku suptilnost. Barem takav dojam daju sekvence koje opisuju nastanak univerzuma, početak i kraj života na Zemlji. Vizualno dojmljive i u velikoj mjeri slične legendarnoj Kubrickovoj Odiseji u svemiru (a i napravljene uz pomoć Douglasa Turnbulla, koji je 1968. bio jedan od Kubrickovih majstora za specijalne efekte) gledatelje će uglavnom učiniti zbunjenima a segment koji se zbiva u Teksasu 1950-ih učiniti nepotrebno prozaičnim. Time, kao i nekonvencionalnom ali prilično zbunjujućom naracijom protagonista, je Mallick u velikoj mjeri upropastio i inače izvrsni rad svojih glumaca među kojima se uz sjajnog Brada Pitta ističe i relativno nepoznata Jessica Chastain. Još više smetaju i scene ostarjelog Jacka, koje kao da su nasilno umetnute u film i zbog koje Drvo života izgleda još razvučenije i hermetičnije nego što bi to inače bio slučaj.

Mallick, koji je film dotjerivao godinama, možda se ipak trebao potruditi još koju godinu-dvije. Međutim, i ovako nesavršeno ostvarenje, čiji visoko postavljeni ciljevi nisu ispunjeni, predstavlja osvježavajuće različito i ponekad prilično ugodno iskustvo za publiku, barem onu koja je zahtjevnija i strpljivija nego obično. A s obzirom na more mediokriteta i klišeja u koje se pretvorila kino-ponuda, to može biti sasvim dovoljno.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)