RECENZIJA: Interstellar (2014)

INTERSTELLAR
uloge: Matthew McConaughey, Anne Hatthaway, Jessica Chastain, Michael Caine, Casey Affleck, Wes Bentley, Mackenzie Foy
scenarij: Christopher Nolan & Jonathan Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Paramount Pictures SAD, 2014.
trajanje: 169'

Među filmskim ostvarenjima prema kojima se baždare sva ostala posebno mjesto pripada 2001: Odiseji u svemiru kao klasiku science fiction žanra. Iako je riječ o filmu koji dana-danas predstavlja dio opće kulture, malo se sineasta usudilo upustiti u pustolovinu čiji je cilj napraviti djelo koje bi na fanove žanra ili sedme umjetnosti ostavilo isti efekt kao i Kubrickov film iz daleke 1968. godine. Među one malobrojne koji se mogu pohvaliti da su nešto slično pokušali spada i Christopher Nolan, britanski filmaš čije je prošlogodišnji film Interstellar predstavljalo jedno od najambicioznijih i među zahtjevnijim gledateljima najiščekivanijih naslova prošle godine. Iako se i za ovaj, kao i neke druge Nolanove filmove, govorilo da bi mogli ići hvatati “Oscara”, od toga na kraju nije bilo ništa; Akademija je, po običaju, bježala od “čistih” žanrova kao vrag od tamjana, a čak i “nerdovska” kritika nije pokazala idolopokloničko oduševljenje s kojim se bio dočekivao svaki film s Nolanovim potpisom. Može se zato reći da Interstellar, ako se gleda kroz prizmu visokih očekivanja, odnosno autorskih ambicija, predstavlja jedno od većih razočarenja. Međutim, postavlja se pitanje koliko je takav zaključak opravdan, odnosno treba li ga staviti u kontekst objektivnih i drugih okolnosti zbog kojih je utrka Nolanovog mladog zeca s Kubrickovom nepuna pola stoljeća starom kornjačom unaprijed bilo presuđena u korist Odiseje.

Glavna sličnost između Odiseje i Interstellara je u tome što su dva filma bave budućnosti svemirskih istraživanja. No, također se odmah vide i dvije značajne razlike – dok je Kubrickov film samim svojim naslovom radnju fiksiranu na precizan datum i relativno blisku budućnost, Nolanov je po tom pitanju značajno neodređeniji. A, što je u tome još važnije, vizija budućnosti u Interstellaru je daleko mračnija od one, koje su potaknuti brzinom svemirske ere i optimizmom 1960-ih, stvorili Clarke i Kubrick. Umjesto supertehnološkog buma koji je trebao omogućiti rutinska putovanja između Zemlje i Mjeseca, svijet budućnosti je zadesila splet ekoloških i sličnih katastrofa, koji je čovječanstvo prisilio da gotovo sve svoje ekonomske, intelektualne i tehničke resurse usmjeri prema poljoprivredi kako bi spriječio kataklizmičku glad. Putovanja u svemir su u takvim okolnostima postala preveliki luksuz, te je bivši NASA-in astronaut Cooper (McConaughey) prisiljen raditi kao farmer da bi prehranio obitelj. Neobični fenomen koji je otkrila njegova kći Murphy (Foy) na farmi potakne Coopera na istraživanje koje će ga dovesti do skrivene baze gdje se ispostavi da je grupa znanstvenika na čelu sa dr. Brandom (Caine) godinama radila na tajnom projektu čiji je cilj kolonizacija udaljenih planeta, pri čemu se udaljenosti između zvijezda nastoje prebroditi uz pomoć goleme crne rupe. Cooper pristaje zajedno sa još nekoliko astronauta, među kojima se nalazi i Brandova kći Amelia (Hathaway) proći kroz crnu rupu, odnosno ispitati tri planeta na koja su bile poslane prethodne tri misije, a koje bi mogle sadržavati uvjete za ljudski život.

Nolan je filmaš poznat po tome što svojim projektima pristupa s maksimalnom ozbiljnošću, a to je više nego korisno kada je riječ o ostvarenjima koja žanrovski pripadaju u današnjem Hollywoodu prilično rijetkom “tvrdom” SF-u. Interstellar, s obzirom na svoju temu i zaplet, je prilično “tvrd”, odnosno nastoji se maksimalno temeljiti na dostignućima suvremene fizike nauštrb tipičnih hollywoodskih scenarističkih “prečica”, a tome je dosta pomoglo i to da je film kao ideju 1990-ih počeo razvijati Kip Thorne, fizičar poznat upravo po proučavanju crnih rupa odnosno teorijama vezanim uz mogućnost međuzvjezdanog putovanja ali i putovanja kroz vrijeme. Interstellar se zbog toga doima prilično uvjerljivo, a hladnoća i ozbiljnost kojom je Nolan pristupio stvaranju budućeg svijeta se odrazila kroz impresivne, ali istovremeno i nenametljive specijalne efekte. Gledatelji vrlo lako prihvaćaju koncept međuzvjezdanog putovanja, isto kao i prilično jednostavno zamišljene, ali i uvjerljive vanzemaljske svjetove koji se pojavljuju u filmu. Nastojanje za autentičnošću se može vidjeti i kod dizajna skafandara, ali i svemirskih letjelica koja se uglavnom temelje na današnjoj tehnologiji, odnosno izgledaju onako kao što bi vjerojatno izgledale da su proizvod buduće civilizacije koja je vidjela bolje dane.

Detaljan prikaz budućnosti, međutim, sam po sebi nije dovoljan. Potrebna je nekakva priča i likovi koji bi joj dali smisla. Nolanov scenarij je zato kao njen temelj stavio obitelj, koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg Cooper pristaje upustiti riskantnu, kompliciranu i vrlo lako uzaludnu misiju. McConaughey je predstavljao idealan izbor za tu ulogu, velikim dijelom što ga je lako zamisliti i kao pripadnika astronautske elite, ali i običnog šljakera koji prvi dio filma provodi na dnu društvene ljestvice. Priča o misiji koja za svrhu ima spašavanje čovječanstva se istovremeno nadovezuje na priču o njegovom nastojanju da održi odnos sa kćeri, odnosno rastrganošću između želje da sa njom ostane u kontaktu odnosno misije zbog koje će sa njom biti razdvojen desetljećima. Interstellar je prilično dojmljiv u trenucima kada se prikazuju posljedice koje vremenska dilatacija ostavlja na taj odnos i kako se Cooper nakon samo nekoliko mjeseci suočava s time da su na Zemlji prošle godine, a njegova mala kći odrasla i postala gruba i ogorčena. Ovo potonje je prilika za hiperaktivnu Jessicu Chastain da ostvari još jednu impresivnu glumačku izvedbu.

Nolanov scenarij, slično kao i Odiseja prije nepunih pola stoljeća, predstavlja odraz svog vremena, odnosno koncept svemirskog istraživanja stavlja u kontekst suvremenog svijeta gdje su skupe, složene i teško isplative nebeske pustolovine na prilično niskom mjestu ljestvice prioriteta današnjih moćnika. Da bi se pokrenuo jedan takav projekt kao međuzvjezdano putovanje, potreban je imperativ apokaliptičkih dimenzija. Nolan u tu svrhu koristi prilično zanimljivu narativnu strukturu, tako da se prvi dio filma gotovo u potpunosti odvija na zaostaloj provincijskoj farmi koja kao da pripada 20. ili možda čak 19. stoljeću, ali i prikazuje kako je ponižavajuća degradacija civilizacije kojoj pripada Cooper tek uvod u moguće izumiranje čovječanstva, te da napuštanje Zemlje i pronalazak novog svijeta predstavlja jedinu alternativu. Prijelaz sa sumorne i banalne Zemlje u svemir je, pak, napravljen izuzetno vješto, i gledatelj ga gotovo uopće ne osjeti; čak i kada se radnja kasnije premješta na različite planete. Tome dosta pomaže i poslovično dobra glazbena podloga Hansa Zimmera čiji motivi predstavljaju vezivno tkivo između mjesta radnje i likova koje dijele svjetlosne godine.

Interstellar, međutim, pati od toga da je za jedan film posvećen budućnosti previše ukotvljen u prošlost. To se prije svega može vidjeti u tome da je ekološka kataklizma koja prijeti Zemlji “modelirana” prema Dust Bowlu, odnosno suši i oblacima prašine koje su upropastili farmere američkog Srednjeg zapada sredinom 1930-ih. Dokumentarne scene u kojima se pojavljuju svjedoci tih događaja i s kojima se pokušava na brzinu opisati situacija u kojima se našao Cooper i njegovi ukućani na prvi pogled izgleda kao zgodan trik, ali u mnogo čemu kompromitira narativnu strukturu, odnosno film čini teško razumljivim gledateljima koji nisu upoznati s poviješću SAD (a takvih je, bez obzira na sve priče o hollywoodskom promoviranju američkog kulturnog imperijalizma) ipak većina. Završnica filma se također čini pomalo isforsiranom, a ne trenutke i previše melodramatičnom.

No, na kraju ipak ne treba biti toliko strog prema Nolanu. Za ovako ambiciozni projekt se moglo pretpostaviti da neće u potpunosti nadmašiti svoja očekivanja, isto kao što je bilo malo vjerojatno da će nadmašiti svoj veliki uzor. A kada se u obzir uzme da se njima promovira znanstvena fantastika kao žanr temeljen na nekakvoj ozbiljnoj znanosti, odnosno kao nešto daleko od jeftinog izgovora za buljooka čudovišta ili orgije specijalnih efekata, Interstellar u mračnom univerzumu hollywoodske pohlepe i mediokriteta izgleda kao blistava zvijezda.

OCJENA: 8/10

Oglasi

“Pravi detektiv”: “Form and Void” (ep. 8, finale sezone 1) (recenzija)

Description unavailable
(izvor: Effnheimr)

Osma epizoda TV-serije Pravi detektiv će mnoge gledatelje ostaviti nezadovoljne. Najveći dio zbog banalne činjenice da je završila, odnosno da će ih sljedećih godinu dana – do kada HBO ne bude izbacio najavljenu drugu sezonu s drugim zapletom, likovima i glumcima – “pucati” apstinentska kriza. Nešto manji dio će biti nezadovoljan zbog toga što se sezona sastojala od samo osam epizoda, a što je za posljedicu imalo da mnoga pitanja postavljena u seriji nisu najjasnije ili najpreciznije odgovorena, kao i da je najavljena “epska” završnica izgledala malo previše zbrzana. Dio će, dakako, biti nesretan zbog toga što su njihove špekulacije o tome kako će se serija završiti – nekada dobro promišljene i vrlo dobro obrazložene na Internetu – sada postale potpuno irelevantne.

Scenarist Pizzolato, s druge strane, je ostao vjeran najavama da svoje djelo neće bez nekakve posebne potrebe “začinjavati” sa natprirodnim elementima ili nekakvim “neočekivanim” preokretima u zapletu. Prva sezona, odnosno istraga koju vode dvojica junaka, završava upravo onako kako bi, prema hollywoodskim “pravilima službe” trebala završiti – razotkrivanjem i uklanjanjem monstruoznog ubojice koje će se izvesti na najdramatičniji mogući način. Pri tome Pizzolato, ali i režiser Cary Joji Fukunaga, prilično vješto “recikliraju” radnju pete epizode, koja je, navodno trebala riješiti slučaj i okončati seriju. Međutim, protagonisti, ili da budemo precizniji, jedan od protagonista, je tada fatalno “uprskao” stvar pa je sada prisiljen zajedno sa svojim prijateljem, ali sada s kilogramima “viška” i bez policijske značke, prisiljen polagati popravni ispit. Cohle i Hart su ponovno prisiljeni kao slobodni strijelci izvoditi prepad na izolirano imanje bogu iza nogu gdje ih čeka izopačeni i nasilni neprijatelj koji u toj igri uživa prednost domaćeg terena. Za razliku od istog takvog prepada 1995. godine, ovaj put gledatelji nemaju prilike o njemu čuti iz priče protagonista, te im nije jasno hoće li netko od njih iz svega toga izvući živu glavu ili ne. Upravo je to izvor najveće napetosti, a ne nekakvi jeftini trikovi kao bodycount, eksplozije ili fizički obračuni.

Ono o čemu su poklonici serije najviše razbijali glavu – identitet ubojice – je već razriješen u prethodnoj epizodi, pa će mnogima početak osme epizode, gdje se prikazuje njegov svakodnevni život, na trenutak izgledati suvišan. Možda je upravo to i najslabiji segment serije, s obzirom da lik koji tumači Glenn Fleschler izgleda malo previše natrpan klišejima o serijskim ubojicama. Tako će mnogima izgledati kao gotovo parodijska kombinacija Buffalo Billa iz Kad jaganjci utihnu i Normana Batesa iz Psycha, a tu je, dakako, i svakodnevno prakticiranje incesta. Pravi detektiv u tom trenutku možda ne prelazi rub eksploatacijskog “trasha”, ali se nalazi prilično blizu.

S Pravim detektivom će ipak najviše biti razočarani oni koji su, možda upravo zbog toga što je ona protagoniste i publiku odvela u “srce tame”, očekivali da će na tom mračnom mjestu i završiti. Konačni obračun se odvija u polu-mitskoj “Carcosi” koje je uistinu onako mračno i zastrašujuće mjesto kao što su ga mnogi zamišljali, ali isto tako izgleda i prilično banalno i realno. Međutim, Pizzolato ipak ne želi prirediti gledateljima šok kakav je prije dva desetljeća priredio Sedam. Neki bi rekli čak i po cijenu da završnica na trenutke izgleda kao deus ex machina (iako bi sve izgledalo finije i “ispeglanije” da je epizoda trajala kojih desetak minuta više i dala priliku za par scena koje bi objasnila neke detalje). To, s druge strane, daje prilike da se neke od “najjačih” scena, i to onih koje daju prilike da članovi glumačke ekipe još jednom pokažu svoje umijeće, prikažu u za ovakav žanr neuobičajeno dugom epilogu. U njima će se likovi konačno suočiti sa emocionalnim i drugim posljedicama svojih postupaka, doživjeti nešto najbliže “katarzi”, odnosno svojevrsno prosvjetljenje nakon koga će svoj život i univerzum gledati na sasvim drukčiji način. Te scene možda neće svojim ugođajem ili svjetonazorom usklađene s prethodnim epizodama, ali se doimaju kao nešto što su protagonisti, ali i gledatelji koji su dva mjeseca strpljivo sjedili na ekranima, zaslužili.

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “After You’ve Gone” (ep. 7) (recenzija)

 

True Detective
True Detective (izvor: MattBritt00)

Pobjeda Matthewa McConaugheya na “oskarovskoj” utrci je vrlo dobra preporuka svima koji su u prilici da pogledaju izvrstan rad tog glumca u TV-seriji Pravi detektiv. S druge strane se može vjerovati da će McConaugheyeva uloga u filmu Dobri dileri iz Dallasa, ma koliko oduševljavala kritičare i Akademijine glasače, za nekoliko desetljeća biti manje poznata i manje popularna od uloge Rusta Cohlea. Naravno, svima onima koji zahvaljujući “Oscaru” misle pogledati novi McConaugheyev nastup se preporuča da prije sedme pogledaju prethodnih šest epizoda, jer, kao i kod mnogih uistinu kvalitetnih HBO-vih (ili kako se to danas kaže limited) serija, njen sadržaj neupućenima neće imati previše smisla, a pokušaj da se zaostatak nadoknadi  sa spoilerima i sižeima pročitanima na Internetu će gledatelje lišiti bogatog iskustva.

 

Na prvi pogled se čini da je pretposljednja epizoda, koja, dakako, treba pripremiti teren za neumitno finale, manje bogatija od prethodnih. U njoj nema nekih “šokantnih” otkrića ili sapunskih obrata u zapletu, a režiser Cary Joji Fukunaga je bio dovoljno mudar da neke od potencijalno najodvratnijih i najuznemiravajućih prizora prikaže posredno, oslanjajući se maštu gledatelja ali i izvrsnu glumu Woodyja Harrelsona koji svojom reakcijom na njih govori više nego dovoljno.

 

Ako se može navesti glavna kvaliteta ove epizoda, onda je to ekonomičnost i jednostavnost. Scenarist Nic Pizzolato, po svemu sudeći, nije onaj od hollywoodskih pisaca koji voli otkrivati toplu vodu ili osjeća potrebu da začinjava ono što već sada izgleda kao dobar materijal. Nova epizoda, koja je u potpunosti smještena u “sadašnjost”, odnosno 2012. godinu, prikazuje likove kao neuobičajeno normalne, ili barem evoluirane na normalni način u odnosu na 1995. godinu. Rust Cohle je tako jednostavno evoluirao od nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog istražitelja u isto tako nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog vigilantea koji nastoji istjerati pravdu u “domaćoj radinosti”. Marty Hart, je pak od konzervativnog policajca koji ne voli “talasati” evoluirao u konzervativnog sredovječnog čovjeka koji je jednom nogom u mirovini, i čiji se život sve više vrti oko pecanja, golfa, podgrijanih gotovih jela i gledanja televizije.

 

Međutim, najvažnija stvar u epizodi jest da ona mora utabati put za razrješenje misterije. I pri tome autori čine dobru stvar kada sugeriraju da će veliko rješenje također biti “normalno”, odnosno da neće biti nekakvih natprirodnih ili fantastičnih elemenata, niti će biti – a o čemu se ovih dana često špekulira na Internetu – nekakvih dramatičnih obrata koji u potpunosti mijenjaju moralna određenja protagonista. Ritualno ubojstvo koje je nominalno riješeno, i koje je potaklo zaplet, doduše, jest dio jedne šire i uznemiravajuće cjeline, ali čak i zavjere i bizarni kultovi u ovoj epizodi izgledaju realistično, odnosno kao nešto što je lako zamisliti u zabitima ruralne Louisiane. Završna scena epizode, koja sugerira da su dvojica istražitelja, zapravo, bila srela pravog ubojicu, sugerira da je zlo u ovoj TV-seriji, kao i u stvarnom životu, zapravo prilično banalno. Za nadati se da te sugestije neće biti tek zavaravanje gledatelja prije nego što im autori Pravog detektiva sugeriraju tipično hollywoodsku “eksploatacijsku” završnicu. Ova serija, ali i McConaughey i Harrelson, to nisu zaslužili.

 

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Haunted Houses” (recenzija)

Šesta epizoda “Pravog detektiva” predstavlja najkonvencionalniju, odnosno “najobičniju” u cijeloj seriji. Oni koji kojim nesretnim slučajem seriju budu počeli gledati upravo od ove epizode će vjerojatno steći dojam da je riječ o rutinskom primjeru policijskog žanra i postavljati pitanja zašto je netko smatrao da je riječ o televizijskom događaju godine. S druge strane, teško bi se moglo reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga redovnu publiku ostavili nepripremljenima za tu mogućnost. Komplicirana struktura i intrigirajući misterij se mogu podgrijavati samo neko ograničeno vrijeme; nakon toga se i najbriljantnije serije znaju pretvoriti u kaos i razvodniti u sapunicu.

U ovoj epizodi se konačno događa taj dugo željeni prijelaz iz prošlosti članova detektivskog dvojca u njihovu sadašnjost, odnosno daje ključan odgovor na pitanje kako to da je superuspješni tim čuvara zakona doživio tako neslavan kraj. Pizzolato nastoji na “elegantan” način skinuti nekoliko točaka s dnevnog reda – zašto je Rusty Cohle napustio svoj posao i postao odrpani luzer, zašto je Marty Hart na kraju ipak ostao bez svoje obitelji i kakva je to bila legendarna svađa zbog koje su kolege i prijatelji ostali razdvojeni punih deset godina. Pizzolato na sva ta pitanja pruža prilično jednostavan odgovor – koji je najbolje sažeti u francuskoj frazi cherchez la femme –  koji možda neće biti po volji gledateljima koji su htjeli nešto malo kompleksnije objašnjenje, ali koji se, zato, doima daleko uvjerljiviji.

Dio će, dakako, i u svemu ovome vidjeti nepotrebnu “sapunizaciju” i klišej, ali se zato produkcijskom timu, ali i glumcima, mora priznati kako su svoj zadatak obavili na izuzetno kvalitetan način. I to na način, koji, dakako, uključuje sve ono zbog čega kablovkske televizije naplaćuju pretplatu – daleko eksplicitnije prikaze nasilja i seksa. Kao svojevrsno predjelo glavnom jelu nam autori serviraju scenu u kojoj Marty, koristeći određene povlastice koje dolaze sa statusom policajca, dvojici mladića servira sve ono što bi mnogi očevi voljeli učiniti dripcima koji diraju njihove adolescentske kćeri. Scena je istovremeno crnohumorna, ali i zastrašujuća, a u njoj Harrelson još jednom pokazuje kako je vrhunski glumac. Prilike da se istakne, pak, ima i Michelle Monaghan, koja je dosad bila zapostavljena u ulozi Martyjeve supruge, a kojoj su scenaristi ukazali čast da 2012. godine postane treća osoba koja daje iskaz suvremenim istražiteljima i, naravno, treća osoba koja pri tome bezočno laže. Muškim gledateljima će, pak, najveći dojam izazvati Lili Simmons, manekenka i glumica koja utjelovljuje savršeni “jail bait” i koja još jednom pokazuje spremnost za “vruće” krevetske scene kojim se iskazala u ulozi Rebecce Bowman u Bansheeju.

Seriju također valja pohvaliti i zbog truda da se sitnim, ali zanimljivim detaljima, čvrsto ukotvi vrijeme radnje. Jedan od njih je dizajn mobitela – koji, pak, ima izuzetno važnu ulogu u razvoju zapletu epizode – koji jasno ukazuje da je riječ o tehnologiji od prije desetak godina. Takvih detalja, po svemu sudeći, više neće biti, jer se radnja konačno smješta u 2012. godinu. Preostale dvije epizode će možda biti još konvencionalnije, ali samo po sebi to i ne mora biti razlog za zabrinutost. I ova “konvencionalna” epizoda pokazuje da je ponekad jednostavna crta najbolji mogući put između dvije točke.

“Pravi detektiv”: “The Secret Fate of All Life” (recenzija)

Tvorci TV-serije “Pravi detektiv” su sa spektakularnom završnicom četvrte epizode pred sebe postavili ozbiljan zahtjev. Sadržaj pete epizode je, naime, morao biti ili još spektakularniji ili gledatelje impresionirati na još efektniji način. A pri svemu tome su se morali izbjegavati jeftini trikovi, a pogotovo raznorazne sapuničarske komplikacije s podzapletima za koje u jednoj mini-seriji, čisto iz ekonomskih razloga, baš i nema previše mjesta.

Može se reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga taj zahtjev uspješno savladali. Peta epizoda predstavlja upravo onakvu prekretnicu kakva se očekivala i čiji je nedostatak na trenutke mogao frustrirati gledatelje manje naviknute na nekonvencionalne primjere policijskog žanra. Prije svega se to odnosi na ono što bi u formalnom smislu trebalo predstavljati glavni zaplet – istragu ubojstva. Detektivi Marty Hart i Rusty Cohle ovdje upravo obavljaju isti onaj posao zbog koji su se pojavili u seriji – pronalaze ubojicu i privode ga pravdi.

Ono što je najfascinantnije u epizodi nije u tome što rade, nego kako to rade. Prošla je epizoda pokazala kako su, nakon što ih je istraga prisilila da odu u kriminalno “srce tame”, i sami otišli s drugu stranu zakona, “posuđujući” drogu iz skladišta s dokazima, zlostavljajući doušnike i, na kraju, u nastojanju da steknu povjerenje ološa, sudjeluju u oružanim pljačkama. U novoj epizodi detektivski dvojac vlastito kršenje zakona i policijskih pravilnika dovodi na novu razinu, u kratkoj, ali uznemirujuće efektnoj akciji koja će za njih dvojicu ispostaviti kao profesionalni i osobni trijumf.

Ono što tu scenu čini efektnom jest i to što je Fukunaga pokazuje na tri načina – onako kako se stvarno dogodila, te onako kako je istražiteljima 2012. godine prepričavaju Hart i Cohle. Gledatelji će vrlo brzo shvatiti kako se ono što dva detektiva pričaju sedamnaest godina kasnije bitno razlikuje od onoga što se stvarno dogodilo, ali da su priče dvojice detektiva gotovo istovjetne. To sve sugerira da se dogodilo nešto zbog čega su Hart i Cohle kasnije nastojali zataškati, odnosno nešto što ih je potaklo da odbace vlastitu policijsku zakletvu i slovo zakona. Fukunaga to prikazuje brzo i ekonomično, ali efektno, koristeći prije svega izvrsne glumačke sposobnosti Harrelsona i McConaugheya.

Na kraju, to što su dva detektiva lagala u službenim izvješćima nema ama baš nikakve važnosti. Rezultat njihove akcije je takav da ih se smatra herojima, a dio gledateljima će ih herojima smatrati upravo zbog onog što su zataškali. Uspjeh na profesionalnom planu se, pak, odražava i na privatne živote, te doživljaju sreću kao preporođeni obiteljski ljudi ili, barem, koliko-toliko “normalni” građani.

Međutim, ovo je tek peta od osam epizoda te će čak i oni manje iskusni gledatelji da je priča previše komplicirana da bi bila tako jednostavno riješena. Drugi dio epizode radnju premješta sedam godina kasnije – jedan od detektiva se hrva s gubitkom kose i “problematičnom” kćeri, dok drugi, na svoj veliki užas, prilikom rutinskog ispitivanja otkriva da možda slučaj ubojstva uopće nije bio riješen, odnosno da ubojica još uvijek djeluje.

Onima kojima takva mogućnost nije dovoljno intrigantna scenarij je još eksplicitnije mogućnost da je i jedan od detektiva ubojica, odnosno da je cijela istraga bila proizvod njegove manipulacije. Kao i da je nihilistička filozofija kojom je bombardirao svojeg zlosretnog kolegu bila ništa drugo do podmukla metoda psihološke manipulacije. Ostavljajući sve te opcije otvorenim, nova epizoda “Pravog detektiva” završava scenom koja možda postavlja prava pitanja, ali to čini na ne baš najodmjereniji način. No, ukoliko sljedeće tri epizode donesu neke suvisle odgovore, povremene nesavršenosti “The Secret of All Life” se mogu itekako oprostiti.

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Who Goes There” (recenzija)

Na četvrtu epizodu TV-serije Pravi detektiv  se moralo čekati dodatnih tjedan dana, jer je HBO, čiji je raspored prilagođen prije svega američkoj publici (i gdje se  epizode emitiraju dan prije nego kod nas), morao u obzir uzeti Superbowl. To znači da će gledatelji biti nestrpljiviji nego inače, odnosno da su im tvorci morali dostaviti ono čega u seriji dosad nije bilo, ili barem označiti nekakvu značajnu promjenu.

Prethodna je epizoda, tako, identificirala glavnog sumnjivca, a što znači da se istraga ubojstva – koja nominalno predstavlja  glavni zaplet – mora pokrenuti s mrtvog mjesta, odnosno da scenarist Nic Pizzolato više nema izgovor da glavninu sadržaja posvećuje privatnim životima dvojice detektiva. Za novu je epizodu također karakteristično i to da segmenta iz 2012. godine ima manje nego segmenta iz 1995. godine, odnosno svodi se tek na nekoliko kadrova u kojima dvojica detektiva daju (auto)ironični komentar ili par dodatnih objašnjenja za svoje postupke iz 1995. godine.

Ljubitelji Alexandre Daddario je, tako imaju prilike, po svemu sudeći, vidjeti posljednji  put u seriji te također (ako je riječ o muškim gledateljima) mogu izgubiti svaku nadu da će uživati u nekim njenim ne-glumačkim adutima (koje je HBO uvijek znao iskoristiti kod brojnih dramskih umjetnica). Okončanje podzapleta vezanog uz nju, pak, izaziva prilično spektakularne posljedice po privatni život jednog do protagonista; ta se spektakularnost, međutim, kao što je to u ovoj seriji običaj, nije predočila kroz jeftine klišeje. Pizzolato, a i njegov režiser Cary Joji Fukunaga, ih serviraju implicitno – kroz reakcije jednog od likova na pisma, telefonske razgovore, kao i scene u kojima, pak, drugi dio detektivskog dvojca prilikom pokušaja da se pospremi tuđi nered pokazuje brutalni nedostatak empatije i diplomatskih sposobnosti.

Nakon što se radnja odmakne od privatnih komplikacija za detektive, pokazuje se kako ni na profesionalnom planu nisu potpuno “čisti” kao što su se predstavljali ili sebe gledali u ogledalu. Odlučni da pronađu ubojicu, za koga se sugerira da je njegov zločin dio nečega možda još većeg i monstruoznijeg, Rusty Cohle i Marty Hart  se odlučuju infiltrirati u podzemlje, a za jednog od tih likova, koji je u prošlosti radio kao prikriveni agent, je to izvrsna prilika da se vrati neodgovornom “kaubojskom” životu u kojem je, zapravo, uživao bez obzira na svu svoju vanjsku “urednost”. Pri tome se, dakako, krše svi mogući zakoni i policijski pravilnici, pa postaje jasno zašto protagonisti, kada su stjecajem okolnosti nakon sedamnaest godina prisiljeni svoju istragu prepričavati mlađim kolegama, “ekonomični s istinom”. Njihovo putovanje u kriminalno “srce tame” se odvija na spektakularan način, a što je možda još najvažnije, nije prikazano implicitno. Naprotiv, završna scena, u kojoj se naizgled rutinska  “undercover” operacija izrodi u naizgled rutinsku pljačku koja, naravno, završi s pucnjavom i impresivnim bodycountom, je prikazana na najspektakularniji mogući način. Fukunaga, možda upravo zato što je tokom prethodne tri epizode bio “druga violina” u odnosu na scenarista Pizzolata, koristi priliku da pokaže sve svoje vještine, i to kroz spektakularni kontinuirani višeminutni kadar u kome se kaotična i nasilna zbivanja vide prvenstveno iz perspektive jednog od likova. Ta scena u mnogo čemu značajno spašava dojam o onome što je prethodno bila ne baš najbolje složena epizoda, ali i postavlja ljestvicu naviše, što znači da će se Pizzolato, Fukunaga i HBO u drugoj polovici serije morati itekako potruditi ne bi li je preskočili.

“Pravi detektiv”: “The Locked Room” (prvi dojmovi)

Treća epizoda TV-serije Pravi detektiv pokazuje nedostatke njenog koncepta, otpriliko isto onako kao što je taj koncept iskazivao vlastitu svježinu i originalnost u prethodne dvije. To se prije svega odnosi na to da radnja – rastegnuta na dva sasvim različita vremenska razdoblja – ima problema kada u jednom od njih treba prikazivati malo duže skokove. To se dakako odnosi na segment koji prikazuje 1995. godinu, gdje je  potrebno prikazati kako istraga traje danima, tjednima ili mjesecima. Scenariste, dakako, manje zanima istraga kao takva, koliko dva glavna lika i njihov međusobni odnos. I tu je možda malo previše prilike, odnosno iskušenja da Pravi detektiv postane sapunica.

Sadržaj epizode, naime, sugerira da je prošlo već neko vrijeme kako su Martin Hart i Rust Cohle partneri, te da se to partnerstvo već počelo odražavati i na njihov ne-profesionalni, odnosno privatni život stvarajući “sapuničarske” podzaplete odnosno ostavljajući publici da ih, u nedostatku eksplicitnog prikaza, stvara u vlastitoj glavi u pomoć klišeja. Hart i Cohle su tako već toliko bliski da je gospođi Hart (koju tumači vrlo dobra Michelle Monaghan) sasvim normalno da muževog partnera (koji, inače, i nije trebao ostaviti nekakav naročiti dojam priliko prve zajedničkog susreta) poziva da joj pomogne pokositi travu. I, dakako da to tek naknadno dozne Martin, a što je prilika da Woody Harrelson pokazuje glumačko umijeće u sceni u kojoj ljubomorni muž mora suspregnuti svoje emocije radi profesionalne karijere.

Cohle i Hart su, usprkos tog incidenta, toliko “cool” da sebi mogu dozvoliti “dvostruki izlazak” (double date) na kojoj Hartovi pokušavaju Cohleu “namjestiti” jednu svoju poznanicu. Ta scena, pak, služi kao izgovor kojim bi se putem “slučajnog susreta” sugeriralo kako je Hartova vanbračna veza došla do svog kraja, odnosno kako se muški gledatelji više ne mogu nadati tome da će vidjeti neke od aduta kojima raspolaže Alexandra Daddario. Naravno, takav razvoj događaja ne može bez toga da Hart na tu spoznaju reagira onako kako bi reagirao ljubomorni muž, odnosno da se još jednom iskaže kao neuravnotežena i licemjerna osoba.

Protok vremena, s druge strane, ne mora uvijek rezultirati s klišejima. Korištenje religijskih motiva, odnosno scena u kojoj dva detektiva posjećuju propovjednika pod šatorom (koga glumi sjajni epizodist Shea Whigham, poznat kao Nuckyjev brat u Carstvu poroka) je prilika ne samo da Cohle nastavi publici iznositi svoj anti-teistički nihilistički svjetonazor, nego i prikazivati kako se Martin njemu prilagodio, odnosno kako je tjednima slušajući te priče u autu naučio kako da im kontrira.

Završnica epizode, u kojoj su Cohle i Hart uspjeli identificirati ubojicu, odnosno briljantni završni kadar u kome se pojavljuje njegova maskirana vizija, je, pak izvor najvećih frustracija, ali su za to tvorci serije najmanje krivi. HBO se, naime, prilagodio Superbowlu, pa će četvrta epizoda biti emitirana tek za dva tjedna. Tako stvorena napetost, ali i najave o eksplozivnoj akciji, bi morala biti opravdana nekim zbilja atraktivnim sadržajem i obratima, odnosno nečemu čega  u trećoj epizodi, ali želimo biti iskreni,  nije baš dostajalo.

RECENZIJA: Vuk s Wall Streeta (2013)

Red Granite Pictures
(izvor: god visual communication systems)
VUK S WALL STREETA
(THE WOLF OF WALL STREET)
uloge: Leonardo DiCaprio, Jonah Hill, Margot Robbie, Matthew McConaughey, Kyle Chandler, Jon Bernthal, Jon Favreau, Rob Reiner, Jean Dujardin, Joanna Lumley, Katarina Čas
scenarij: Terence Winter
režija: Martin Scorsese
proizvodnja: Red Granite/Appian Way/Paramount, SAD, 2013.
trajanje: 179'

U današnja “zanimljiva vremena”, kada je sve više ljudi sklono tražiti jednostavna rješenja za složene probleme, postalo je izuzetno popularno upirati prstom na kapitalizam kao izvor sveg zla na svijetu. Sirenskom zovu koji nudi populističko razapinjanje kapitalizma i kapitalista nije mogao odoljeti Hollywood, iako se to manje može protumačiti svjetonazorom, a više pragmatičnom računicom. Siromaha koji će odlaziti u kino-dvorane da pobjegnu od surove stvarnosti i svojom crkavicom pune hollywoodske džepove je uvijek više od bogataša koji sebi mogu priuštiti luksuznije oblike razonode. To je činjenica i danas, isto kao što je bila i na samom vrhuncu divljeg, slobodnog i razgoropađenog kapitalizma – istog onog, koji je, između ostalog, napravio Hollywood. Godine 1929. je tako jedan od prvih zvučnih filmova u američkim kino-dvoranama bila melodrama pod naslovom Vuk s Wall Streeta, a čija je radnja prikazivala beskrupuloznog mešetara koji svojim burzovnim makinacijama uništava financije svoje sobarice. Ironiji sklona povijest se pobrinula da samo nekoliko mjeseci kasnije njujorška burza doživi krah, a deseci i stotine milijuna ljudi zbog toga dožive sudbinu goru od one koju je imala zlosretna protagonistica.

Više od osam desetljeća kasnije, nakon još jednog burzovnog kraha koji je izazvao i još uvijek izaziva globalna ekonomska stradanja, ponovno u kina dolazi film s istim naslovom i sličnom anti-kapitalističkom orijentacijom. Iza njega stoji Martin Scorsese, ugledni američki filmaš koji se može pohvaliti izuzetno plodnom i raznovrsnom filmografijom, ali čiji se opus tradicionalno vezuje uz prikaz psihopata i gangsterskog ološa na američkim “ulicama zla”. S obzirom da su mnogi filmski kritičari desetljećima imali običaj fenomen američkog gangsterizma tumačiti kao ekstremni oblik slobodnog poduzetništva i ostvarenja američkog sna, nije bilo teško pretpostaviti da će jednog dana upravo Scorsese napraviti film u kome upravo burzovne mešetare prikazuje kao ekstremni i, čisto financijski gledano, najštetniji oblik američkog gangsterizma. Slično kao i u svom vjerojatno najboljem i najpopularnijem filmu Dobri momci, Scorsese se odlučio za scenarij temeljen na istinitim događajima, odnosno koji gledateljima izopačeni svijet prikazuje iz perspektive jednog njegovog člana.

U slučaju filma Vuk s Wall Streeta to je Jordan Belfort (DiCaprio), mladić iz relativno situirane obitelji njujorških knjigovođa koji sredinom 1980-ih pokušava ostvariti američki san radeći kao pripravnik na burzi. Iako prikazuje izvanredan radni elan i kao spužva upija savjete svog šefa (čiji lik tumači Matthew McConaughey), njegov svijet se sruši jer je prvi dan poslije položenog stručnog ispita igrom slučaja 19. listopad 1987. godine ili tzv. Crni ponedjeljak, kada se zbio rekordni sunovrat burzovnih indeksa. Wall Street i njegove brojke su se od toga relativno brzo oporavile, ali ne prije nego što su tisuće nadobudnih “yuppieja” poput Belforta ostale bez posla. Nastojeći nekako prehraniti sebe i obitelj, Belfort pronalazi posao u opskurnoj mešetarskoj tvrtki na periferiji Long Islanda, specijaliziranoj za prodaju bezvrijednih vrijednosnih papira klijentima iz niže klase. Tamo sa svojim iskustvom briljira i skupi dovoljno novaca da bi stvorio vlastitu mešetarsku tvrtku “Stratton Oakmont” kojoj se priključuje živopisni Donnie Azoff (Hill) kao i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Njegova agresivna i nekonvencionalna poslovna strategija s vremenom rezultira s dovoljno novca da sebi priušti luskuzne vile, jahtu, helikopter i seksi ljubavnicu Naomi Lapaglia (Robbie), zbog koje će bez problema ostaviti suprugu. “Brzi” životni stil također uključuje i dekadentne zabave, orgije s prostitutkama te ogromne količine raznoraznih droga. Ovo posljednje s vremenom počne utjecati na njegovo rasuđivanje i poslovne sposobnosti, a u pravo je to ono što čeka Patrick Denham (Chandler), agent FBI koji godinama pokušava pronaći dokaze o njegovim ilegalnim aktivnostima.

Martin Scorsese se zbog Taksista, Razjarenog bika i Dobrih momaka dugo vremena smatrao jednom od najvećih žrtava “oskarovske” nepravde, i može se pretpostaviti kako je zlatni kipić za Pokojne dobio uglavnom zato da bi ga losanđeleska Akademija skinula s dnevnog reda. Iako je i Vuk dobio nominacije, neprijateljstvo njenih glasača, a i ostatka hollywoodskog establishmenta, prema Scorseseju se, međutim, zadržalo, a može se primijetiti i u dijelu kritičara koji ovom filmu zamjeraju pretjerane količine seksa, golotinje, prostačkog rječnika, “političke nekorektnosti”, ali, najviše to što prikazom razvratnog i autodestruktivnog, ali omamljujuće privlačnog životnog stila, implicitno veliča glavnog (anti)junaka.

O tome koliko su te optužbe opravdane ili ne bi se dalo raspravljati, ali je Vuk još jednom pokazao da je Scorsese u čisto tehničkom smislu jedan od najbolje potkovanih američkih filmaša današnjice. Film je savršeno izmontiran i kadriran, te gotovo tri sata prolaze nevjerojatnom brzinom, baš kao i njegovi raniji gangsterski epovi poput Dobrih momaka i Casina. Glumačka ekipa je, kao što se to može očekivati, na visini zadatka. Leonardo DiCaprio posljednjih desetak i više godina radi kao Scorsejev “kućni” glumac, odnosno dežurni glumački kadar svaki put kada Scorsese ide hvatati “Oscare”; njegov portret autodestruktivnog ali karizmatičnog negativca je poslovično dojmljiv. Izvrstan posao su napravili i epizodisti, poput gotovo neprepoznatljivog Jonaha Hilla koji tumači jedan od najljigavijih likova karijere. Publici, iako uglavnom muškoj, će kao veliki adut filma i možda njegovo najveće glumačko otkriće zapasti australska glumica Margot Robbie, koja u filmu pokazuje nešto više od svog glumačkog talenta, baš kao i njena slovenska kolegica Katarina Čas.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi osnovni nedostatak Vuka, za koji je možda najmanje odgovoran sam Scorsese. Za razliku od gangstera, čije je aktivnosti poput krađe, iznude ili ubojstva lako prikazati na velikom platnu, kriminal bijelog ovratnika kojim su se bavili Belfort i družina je malo teže dočarati, a još teže objasniti prosječnom gledatelju. A to je još teže kada žrtve tog kriminala u takvim po sebe štetnim aktivnostima sudjeluju vlastitom voljom, odnosno motivirane željom za istom lakom zaradom koja je motivirala Belforta i družinu. Ili, ako ćemo biti još zlobniji, nimalo nalik na birače koji su zbog povećanja mirovina ili rasprodaje državne imovine na vlast dovodili ili na njoj zadržavali ličnosti koje danas sjede u zatvoru. Možda bi Vuk svoju antikapitalističku poruku mogao bolje prenijeti gledateljima da ju je prikazao iz perspektive Belfortovih žrtava; njen nedostatak, koji također mnogi danas zamjeraju Scorseseju, se može objasniti i time da za sve to u Vuku nije bilo vremena. A možda je Scorsese, čiji životni stil 1970-ih nije bio bitno različit od njegovog antijunaka, ipak malo previše subjektivan za filmove ovakve vrste. Kao što se Hollywood vjerojatno prepoznao u prikazu bestidne pohlepe i prodavanja publici muda pod bubrege i nije volio ono što vidi u ogledalu.

Možda Scorsese nije imao hrabrosti ići do kraja, a možda se i izgubio. Ovo posljednje se može vidjeti kroz scenarij Terencea Wintera (jednog od autora Carstva poroka) koji nije najbolje opisao Belfortovu propast, koja, zapravo, i nije bila onako drastična kao što to Hollywood prikazuje o pričama o usponu i padu problematičnih likova. Filmu zato nedostaje katarza, a završna scena, u kojoj “reformirani” Belfort za život zarađuje kao “motivacijski govornik” prenoseći svoje “evanđelje” svojim učenicima širom svijeta, ostavlja gorak okus u ustima. Ono što sve to, za mnoge uznemirujuće iskustvo, čini prihvatljivim je humor. Vuk je možda najsmješniji, a može se reći i najzabavniji od svih Scorsejevih filmova. Kada su u pitanju ostvarenja koja prikazuju aktivnosti odgovorne za današnju ekonomsku krizu, odnosno love “Oscare”, to je rijetko i teško zamislivo dostignuće koje samo po sebi zaslužuje pohvale i publiku.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Seeing Things” (prvi dojmovi)

Druga epizoda neke TV-serije je obično onaj trenutak kada nastupi razočaranje, odnosno kada autori, uvjereni da su gledatelje uspjeli “upecati” vrhunskom prvom epizodom, ne pokazuju sklonost da u nastavke ulažu prevelike količine kreativne energije. Čini se da je Pravi detektiv uspjela izbjeći tu sudbinu, ali o prije svega zbog toga što je ona zamišljena na konceptualno drukčiji način. Putovanje koje je ona otpočela s epizodom The Long Bright Dark će, barem ako je suditi po epizodi Seeing Things, biti izuzetno dugo i sporo. Kriminalistička istraga, koja je nominalno glavni element zapleta, se ne pokreće s mjesta, sve do scene koja je, po dobrim televizijskim običajima, ostavljena za završnu scenu.

To je, s druge strane, omogućilo da se još više naglaska stavi na likove, odnosno sa daleko više detalja opiše svijet u kojem žive. Ako je netko u seriji tražio neka posebna iznenađenja ili obrate, njih nema u samoj istrazi, ali su zato već u prošloj epizodi fascinantni likovi dvojice istražitelja postali još fascinantniji. U slučaju Rustyja Cohlea tako imamo dobiti kakvo-takve takve odgovore na pitanja kako je postao takva olupina od čovjeka; ono što je prilično zanimljivo jest što su oni dani na implicitni, nenametljiv, ali efektan način. Cohle jednostavno prepričava ono što mu se dogodilo, a čak i halucinacije i vizije izazvane traumama izgledaju prilično nenametljivo i nimalo “cool”. Što god mislili o seriji, teško da će je neki moralist na osnovu ove dvije epizode moći optužiti da potiče konzumaciju opojnih sredstava.

Martin Hart je, s druge strane, nešto kompleksniji lik nego što je izgledao u prethodnoj epizodi. Iza fasade normalnog obiteljskog čovjeka i staloženog državnog službenika se, zapravo, krije kratki fitilj koji svaki čas može eksplodirati na isto onako destruktivan način kao u slučaju Cohlea, a i njegov privatni život ne izgleda kao kod nekoga tko bi trebao biti moralna vertikala. Možda je najbriljantnije to što je sam Hart toga svjestan, ali je našao i savršen izgovor da neke svoje “slobodne aktivnosti” – koje dijeli s jednim američkim predsjednikom čije je ime kao oličenje svega lošeg u modernoj Americi naveo njegov konzervativni tast – opravda pred sobom i drugima kao najbolji mogući način da pomiri vlastiti obiteljski i profesionalni život.

Bez obzira da li će ga gledatelji nakon toga smatrali ljigavim licemjerom ili smatrati da ga te slabosti čine običnim čovjekom, taj je detalj savršeno došao kao prilika studiju HBO da na ekran konačno postavi što je zaštitni znak te kuće, odnosno što veliki broj HBO-ve muške publike očekuje. U slučaju Seeing Things to je ono što se u neka dobra stara vremena zvalo “slobodnom scenom”, a u kojoj Alexandra Daddario, dosad poznata prije svega po nastupu u omladinskim filmovima o Percyju Jacksonu, gledateljima na uvid stavlja nešto više od svog glumačkog talenta.

Taj detalj će možda dijelu publike izgledati suvišan, odnosno kao znak da će, kao u slučaju nekih drugih razvikanih serija, nedostatak kreativne energije ili pravog sadržaja biti nadoknađivan jeftinim trikovima i “sapuničarskim” obratima. Opasnost od ovog potonjeg najviše prijeti zbog toga što se u dvije epizode nije iskristalizirao nijedan sumnjivac ili bilo tko bi mogao služiti kao negativac. A jednom kada se pojavi u sljedećih šest epizoda, i kada istraga završi onakvim trijumfom kakav sugeriraju likovi u svojim verzijama iz 2012. godine, možda bude bio razočaranje. No, scenarist Pizzolato i režiser Fukunaga su ostavili još prilično dugih šest epizoda da otklone te moguće nedostatke.

“Pravi detektiv” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu  Pravog detektiva (u originalu True Detective), još jedne televizijske serije u produkciji HBO-a. Za razliku od mnogih razvikanih projekata najpoznatije kablovske televizije na svijetu, ovaj se doima kao da je zalutao od njene konkurencije, odnosno izgleda kao pokušaj da se za američko tržište i u američko podneblje preseli neki od onih mračnih, depresivnih, ali danas tako popularnih nordijskih  krimića, kao što je, na primjer, danski Forbydelsen (Ubojstvo, koji je, dakako, dobio svoju američku verziju). S druge strane, ono što Pravog detektiva razlikuje od tih projekata jest njegova neobična struktura, odnosno to što se radnja ne prikazuje linearno, nego preko flashbacka i naracije zajedno s likovima svako malo skače iz 2012. u 1995. godinu.

Korištenje Louisiane kao mjesta radnje se, s druge strane, ne doima previše originalno. Netko zloban bi mogao reći kako je u pitanju ništa drugo nego to da HBO, kao i hollywoodski studiji, voli tamo smještati radnje zato što je upravo ta država najizdašnija kod subvencija i poreznih olakšica za snimanje. Možda je uistinu tako, ali, s druge strane, autor serije Nic Pizzolato je rodom iz Louisiane, pa se Pravom detektivu ne bi trebalo, barem zasad, previše zamjerati zbog nedostatka autentičnosti.

Ono što se od zapleta vidjelo u epizodi – istraga ritualnog ubojstva koja će dovesti do lova na serijskog ubojicu – ne izgleda nešto naročito originalno, iako iskustvo govori kako se serije ovakvog  tipa ne bi trebale suditi po prvoj epizodi. U sedam epizoda koje su preostale, vjerojatno će se naći mjesta za nove podzaplete i zanimljive dramske obrate.

Od zapleta su, međutim, daleko zanimljivija dva glavna lika, a još više glumci koji ih tumače. Woody Harrelson i Matthew McConaughey su se ne tako davno smatrali velikim filmskim zvijezdama, a sada su, kao i mnoge njihove kolege, sasvim “cool” s time da nastupaju na nekoć u Hollywoodu prezrenim malim ekranima. I još je intrigantnije to da im serija zahvaljujući svojoj strukturi – koju bi bilo prilično teško ugurati u cjelovečernji film – omogućava da sa tim likovima učine daleko više, odnosno daju im više sadržaja. To se možda najbolje vidi u scenama u kojima Harrelson i McConaughey glume dvije različite verzije likova – iz 1995. godine i 2012. godine – odnosno pružaju priliku gledateljima da razmisle što ih je to promijenilo u sedamnaest godina.

A nije da im Pezzolato ne pruža materijala za te hipoteze. Na prvi pogled se doima kako je u pitanju još jedan buddy buddy kliše o policajcima s dva sasvim različita karaktera. Harrelson, koji je prije dvadeset godina glumio poremećene tipove, je u ovom slučaju onaj koji je normalan. Na početku je detektiv Martin Hart prikazan kao savjestan policajac, brižni otac i suprug; njegov partner Rustin “Rust” Cohle, koga glumi nekadašnji ljepotan McConaughey, je sklon svoje obiteljske traume liječiti alkoholom, drogom, ali povremenim ispadima nasilja ili nihilističke filozofije s kojom užasava sirotog Harta. Još je zanimljivije vidjeti kako su ta dva karaktera evoluirala kroz godine, odnosno kako 2012. godine, kada dva nova detektiva rješavaju slučaj koji je možda povezan s njihovima, izgledaju upravo onako kako bi završio netko tko je neuravnoteženi luzer, odnosno netko tko se sve vrijeme držao pravila. Bit će prilično zanimljivo gledati kako su ta dva lika došla do tih točaka. Kod ovakvih serija, kao i u mnogim drugim stvarima u životu, putovanje zna biti mnogo zanimljivije od samog odredišta.