Oznaka: Christopher Nolan

RECENZIJA: Oppenheimer (2023)

Christopher Nolan je bez sumnje najuspješniji i najutjecajniji filmaš našeg doba. U posljednjih četvrt stoljeća ne samo da je dostavio niz iznimno popularnih blockbuster filmova koji su dominirali globalom kino blagajnom, već je i osvojio i zadržao naklonost kritičara kao jedan od rijetkih redatelja 21. stoljeća koji je zadržao status pravog filmskog *autora*. Za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su odbačeni kao puki zanatlije ili plaćenici studija, Nolan je njegovao reputaciju ozbiljnog umjetnika koji radi unutar komercijalne mainstream produkcije. Taj uspjeh je, pak, stvorio kult oko njega, čiji su pristaše, kao što nedavna galama oko njegove nadolazeće adaptacije Odiseje pokazuje, trošili neumjerene količine vremena i energije uvjeravajući svakoga tko je htio slušati da Nolan nije sposoban učiniti ništa krivo. Ipak, bez sumnje najveći trijumf i kruna postignuća Nolanove karijere do sada bio je njegov biografski film *Oppenheimer* iz 2023. godine, koji je ne samo postao jedan od velikih ljetnih blockbuster filmova—nevjerojatan uspjeh za povijesnu dramu od tri sata—već je i osvojio niz Oscara, uključujući najbolji film i najboljeg redatelja, učvrstivši Nolanovo mjesto u panteonu velikana filma.

Film je temeljen na knjizi Američki Prometheus, dobitnici Pulitzerove nagrade iz 2005. godine koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin, posvećenoj životu J. Roberta Oppenheimera, američkog nuklearnog fizičara najpoznatijeg po svom radu na Projektu Manhattan tijekom Drugog svjetskog rata, što će mu kasnije priskrbiti kontroverzni nadimak “otac atomske bombe”. Biografija se široko smatra definitivnim prikazom Oppenheimerova života, a Nolanova adaptacija uvelike crpi iz njezinog detaljnog istraživanja i nijansiranog prikaza genijalnog, ali duboko nesavršenog čovjeka.

Nolanov scenarij zauzima nelinearni pristup Oppenheimerovom životu, skačući između različitih vremenskih razdoblja s redateljevim karakterističnim nehajem prema konvencionalnoj kronologiji. Međutim, zaplet uglavnom počinje s Oppenheimerom (Cillian Murphy), koji studira fiziku na najprestižnijim europskim sveučilištima—među njima Cambridge i Göttingen—gdje dolazi pod utjecaj pionira kvantne fizike. Po povratku u Ameriku 1930-ih, predavao je fiziku na Caltechu i Berkeleyju, etablirajući se kao jedan od vodećih teoretičara fizike svoje generacije. Oppenheimer, iako sam ne politički angažiran, zastupao je ljevičarska uvjerenja, a mnogi njegovi kolege i poznanici bili su čak i nositelji iskaznica Komunističke partije. Među njima su buili njegov brat Frank Dylan Arnold), djevojka Jean Tatlock (koja glumi Florence Pugh) i Kitty (koja glumi Emily Blunt), druga djevojka koju će na kraju oženiti i s kojom će osnovati obitelj. Te asocijacije kasnije će postati problematične kada se Hladni rat izazove antikomunističku paranoju u SAD.

Oppenheimerov rad na teoretskoj fizici, koji je uključivao projekte cijepanja atoma, bio je zasjenjen nacističkom invazijom na Poljsku u rujnu 1939., koja je započela Drugi svjetski rat i navela mnoge istaknute fizičare, uključujući Alberta Einsteina (Tom Conti), da upozore američku vladu na mogućnost da Hitler razvije nuklearno oružje. Američka je vlada ozbiljno shvatila to upozorenje i započela tajni, skup i ambiciozan program razvoja vlastitog oružja prije nego što Nijemci postignu isto. Oppenheimer je na kraju postavljen na čelo projekta, koji će nadzirati uz pomoć generala američke vojske Leslieja Grovesa (Matt Damon), graditelja Pentagona, koji je izgradio malo tajno naselje za smještaj znanstvenika i laboratorija u Los Alamosu u Novom Meksiku. Iako je Njemačka kapitulirala u svibnju 1945. prije nego što je prva bomba izgrađena, Japan se još uvijek bori. U srpnju 1945. Oppenheimer je nadzire prvi test bombe u pustinji kod Alamogorda. Dvije nove bombe su naknadno izgrađene i isporučene američkoj vojsci, koja ih je ispustila na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945., dovodeći do japanske kapitulacije i kraja rata.

Nakon bombardiranja, Oppenheimer je bio na zenitu svoje popularnosti, slavljen kao znanstveni genij i ratni heroj koji je doveo najrazorniji sukob u povijesti do njegova kraja. Iako Oppenheimer nikad javno nije pokajao svoju ulogu u atomskim bombardiranjima, kako se Hladni rat razvijao, postajao je sve zabrinutiji da to možda neće biti posljednji put da će se atomsko oružje upotrijebiti. Otvoreno se suprotstavljao razvoju još moćnije hidrogenske bombe, projektu koji je zagovarao njegov kolega Edward Teller (Benny Safdie). 1949. godine taj mu je stav stvorio duboki sukob s Lewisom Straussom (Robert Downey Jr.), vodom Komisije za atomsku energiju. Strauss, kojega je Oppenheimer javno ponizio na kongresnim saslušanjima, osvetio se 1954. godine organizirajući uskraćivanje Oppenheimerove sigurnosne dozvole, čime je okončao njegov utjecaj na američku nuklearnu politiku. Četiri godine kasnije, samom Straussu je uskraćena pozicija američkog tajnika za trgovinu kada je znanstvena zajednica, koja je prezirala zlostavljanje Oppenheimera, okrenula američku javnost i senatore protiv njegova potvrđivanja.

Nolana je za film nadahnulo sjećanje na odrastanje u ranim 1980-im u Engleskoj, kada je Hladni rat ponovno eskalirao i strah od nuklearnog apokalipse teško je ležao na mnogim umovima. Počeo je razmatrati film temeljen na *Američkom Prometeju* u kasnim 2010-im, ali njegova je tema postala zastrašujuće još relevantnija s izbijanjem Rusko-ukrajinskog rata 2022. godine i još više s kasnijim sukobima koji su, na ovaj ili onaj način, uključivali nuklearne sile i ponovno podigli sablast atomskog ratovanja.

Oppenheimer je bio prvi film koji je Nolan snimio od 2000. godine za studio koji nije Warner Bros.; to je bilo djelomice zbog njegova nezadovoljstva načinom na koji je Warner distribuirao njegov prethodni film Tenet, koji je, ironično, također spominjao Oppenheimera u svom dijalogu. Oppenheimer je bio primjetan po tome što je izašao u isto vrijeme kao i Barbie, blockbuster koji je Warner Bros. intenzivno promovirao, a mnogi su spekulirali da je Warner namjerno zakazao Barbie da uništi Nolanove izglede na blagajni kao osvetu za njegov odlazak Universalu. Oba filma iznenadujuće su dobro prošla, često služeći kao jedan od vrlo rijetkih i uspješnih primjera kontra-programiranja i stvorivši fenomen nazvan “Barbenheimer” – publiku koja odlazi gledati oba filma kao vrstu kulturnog događaja.

Nolan u Oppenheimeru još jednom demonstrira vrhunske redateljske vještine tijekom cijelog filma. Publika može, unatoč nelinearnoj strukturi, lako razlikovati različita vremenska razdoblja i shvatiti što se događa kroz suptilne vizualne znakove i pomake u paleti boja. Tri sata trajanja filma prolaze iznimno brzo, čak i za publike koje nisu navikle na epske biografije, zahvaljujući Nolanovom propulzivnom montažnom ritmu i neumolivom momentumu filma.

Nolanu također izrazito pomaže njegova glumačka postava, ponajprije Cillian Murphy, koji je bio jedan od njegovih dugogodišnjih suradnika još od Batman: Početak. Murphy uspješno utjelovljuje Oppenheimera u različitim fazama njegova života, od ambicioznog mladog fizičara do progonjenog starijeg državnika znanosti. Murphy, koji je zasluženo osvojio Akademijsku nagradu za najboljeg glumca za svoj trud, čak se podvrgnuo posebnoj dijeti kako bi utjelovio izgao izgled pravog Oppenheimera, demonstrirajući predanost fizičkoj transformaciji koja je postala očekivana u prestižnim biografskim filmovima.

Iako je i Robert Downey Jr. osvojio Oscara, u njegovom slučaju za najboljeg sporednog glumca, njegova izvedba, primjetna po tome što je jedan od najstarijih likova u njegovoj karijeri, lako je zasjenjena Murphyjevim dominirajućim ostvarenjem. Ostatak glumačke postave također je dobar, iako su u mnogim slučajevima veliki glumci svedeni na ono što se svodi na slavne cameo uloge, igrajući velike povijesne ličnosti koje se pojave u jednoj ili dvije scene prije nego što nestanu. To uključuje Matta Damona, koji djeluje prilično blijedo u usporedbi s Paulom Newmanom koji je 1989. godine tumačio isti lik Leslieja Grovesa u filmu Fat Man and Little Boy.

Film također profitira na glazbenoj skladbi Ludwiga Göranssona, koja stvara atmosferu nadolazeće strave i, unatoč tome što je uglavnom elektronička, ne zvuči anakronistički unatoč tome što se znatno razlikuje od orkestralne glazbe tipične za sredinu 20. stoljeća.

Ipak, postoji ozbiljna mana filma koja ga lišava pravog veličanstva. Jedna je konceptualna—Nolan se fokusira u prvom dijelu na Oppenheimerov put prema rukovođenju Projekta Manhattan, a drugi se pretvara u ponekad beznačajnu sudsku dramu, reducirajući Oppenheimerove duboke etičke dileme u sukob između dva tvrdoglava čovjeka. Složenost unutarnje borbe znanstvenika spljoštena je u proceduralnu bitku oko sigurnosnih dozvola.

Drugi je problem Nolanovo povremeno podleganje arthouse pretencioznosti. To se odražava u raznim scenama snimljenim u crno-bijeloj tehnici—iako ponekad pomažu razlikovati različita razdoblja—i djelomice u Oppenheimerovim vizijama buduće nuklearne apokalipse. Ali najgrči primjer je scena u kojoj Oppenheimer vidi svoje prijatelje i poznanike kako se užasno spaljuju na način na koji su žrtve iz Hirošime i Nagasakija bile, sugerirajući da je ipak imao dvojbi o svojoj ulozi u bombardiranju, unatoč povijesnim dokazima suprotnoga. To je teška vizualna metafora koja potkopava inače suzdržani pristup filma.

Drugi, možda manje opravdan, spust u pretencioznost jest prikaz Oppenheimera nagog i njegove supruge koja zamišlja seks s Jean Tatlock tijekom saslušanja 1954. godine. To izgleda prenaglašeno melodramatično i previše simbolički, a može se interpretirati kao način da Nolan pokaže koliko je bio nedodirljiv u tom trenutku svoje karijere, uvjerivši Universal da pošalje film u kina s R-rejtingom bez straha, jer je njegovo ime bilo pridruženo projektu.

Unatoč tim manama, Oppenheimer ostaje impresivno postignuće i svjedočanstvo Nolanovog jedinstvenog položaja u suvremenom filmu. To je film koji uspijeva biti i komercijalni blockbuster i ozbiljna povijesna drama, ravnoteža koju bi malo koji filmski stvaratelj mogao postići. Ipak, čovjek ne može a da ne osjeti da bi s malo manje teške ruke i više povjerenja u inteligenciju publike, mogao biti remek-djelo umjesto da bude samo vrlo dobar film.

OPPENHEIMER

uloge: Cillian Murphy, Emily Blunt, Matt Damon, Robert Downey, Jr., Florence Pugh

scenarij: Christopher Nolan

režija: Christopher Nolan

proizvodnja: Universal, SAD, 2023.

trajanje: 180 ‘

**OCJENA: 7/10**

RECENZIJA: Dunkirk (2017)

uloge: Fionn Whitehead, Mark Rylance, Tom Hardy, Kenneth Branagh, 
Cillian Murphy, Jack Lowden, Aneurin Barnard, James D'Arcy, Harry Styles
scenarij: Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, Britanija/SAD/Francuska/Nizozemska, 2017.
trajanje: 106 min.

Malo koji suvremeni filmaš u Hollywoodu se može pohvaliti s reputacijom koju trenutno uživa Christopher Nolan. S jedne strane je riječ o tvorcu popularnih blockbustera čije ime može dobro poslužiti na promotivnom plakatu, a s druge strane je riječ o umjetniku koji u srazu sa studijskim glavešinama nikada nije kompromitirao svoj talent te stoga uživa status ljubimca kritike. Ne iznenađuje, stoga, što se svaki novi Nolanov film gleda kao potencijalni filmski događaj godine kao i mogući osvajač “Oscara”. Iskustvo nas, međutim, uči da se i najboljima mogu dogoditi promašaji, kao i da propagandna mašinerija i preveliki entuzijazam fanova i kritičara (koji često sebi ne mogu priznati da su fanovi) često stvaraju “hype” koji ni najveći talenti nisu u stanju opravdati. Dunkirk, koji se u proteklih nekoliko dana dizao u nebesa kao “remek-djelo” i “najbolji ratni film ikada napravljen” bi mogao predstavljati jedan takav primjer.

Naslov filma hrvatskoj, ali i većini svjetske publike (uključujući američku) neće značiti ništa. Razlog za to se može pronaći i u tome da je riječ o gradu koji je u zemljopisnim i povijesnim udžbenicima daleko poznatiji pod domaćim, odnosno francuskim imenom Dunkerque. U proljeće 1940. godine postao je poprištem jednog od ključnih i najspektakularnijih događaja Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon njegovog izbijanja, nakon što su savezničke, odnosno francuske snage propustile priliku da ga odmah okončaju kad je cjelokupni njemački Wehrmacht bio zabavljen gaženjem Poljske i nakon što je na Zapadnoj fronti trajao tzv. “čudni rat” gdje nitko nije pokušavao nikakvu ofenzivu, Nijemci su konačno pokrenuli svoju. Zahvaljujući kriminalnoj nesposobnosti francuskog zapovjedništva, uspjeli su iznenaditi saveznike tenkovskim prodorom kroz “neprohodne” šume belgijskih Ardena, za nekoliko dana probiti savezničku frontu i izbiti na La Manche. Pri tome su se Britanske ekspedicijske snage našle odsječene od svojih francuskih saveznika, odnosno na sve manjem komadiću zemlje u sjevernoj Francuskoj gdje je Dunkerque ostala jedina luka iz koje se Britance moglo evakuirati natrag u Britaniju. U taj su pothvat, s obzirom na apsolutnu nadmoć Nijemaca na kopnu i zraku, mnogi sumnjali, ali su Britanci, usprkos nesmiljenim napadima Luftwaffe uspjeli odatle izvući glavninu snaga – preko 300.000 ljudi. Iako su ostavili većinu opreme i iako su Francuzi nekoliko tjedana kasnije kapitulirali pred Nijemcima, ta je evakuacija dala snažan moralni poticaj Britancima da sami nastave rat protiv Hitlera, a kasnije su propaganda i nacionalna mitologija, slično kao Srbi s povlačenjem kroz Albaniju ili kineski komunisti s Dugim maršem, veliki poraz pretvorili u veliku pobjedu.

Dunkirk ta zbivanja prati kroz tri naizgled nepovezane priče, koji pružaju perspektivu ljudi koji su u toj operaciji sudjelovali na kopnu, na moru i u zraku. Prva prikazuje tjedan dana u kojima se Tommy (Whitehad), mladi pripadnik britanske kopnene vojske očajnički nastoji dočepati sigurnosti doma koji se nalazi s druge strane La Manchea, te kako ga tamo čekaju brojne opasnosti. Drugi segment se odigrava tokom jednog dana u kome gospodin Dawson (Rylance), civilni vlasnik malog brodića zajedno sa sinom i njegovim prijateljem plovi preko La Manchea kako bi se pridružio evakuaciji. Treći segment prikazuje sat vremena u kome Farrier (Hardy), pilot RAF-a sa svojim lovačkim avionom “Spitfire” i grupom suboraca nad La Mancheom pokušava zaštiti britanske brodove od njemačkih bombardera.

Špekulacije o tome da je Nolan s Dunkirkom jurišao na “Oscare” se obično nastoje opravdati time da je svojom temom blizak tzv. Najvećoj generaciji (odnosno veteranima Drugog svjetskog rata) koji još uvijek čine značajan dio glasačkog tijela Akademije. Oni koji pogledaju sam film će, međutim, zaključiti da je Nolan u njega uložio i daleko više kreativnog napora nego obično. To se može primijetiti ne samo u poslovičnoj “ispeglanosti” filma i brizi za sitne detalje, nego i u nastojanju da se po svaku cijenu bude različit od tipičnog ljetnog blockbustera. Ta se različitost može pronaći i u svjesnoj odluci da se za nekih 100 milijuna dolara budžeta ne potroši na CGI pa Dunkirk danas izgleda poput ratnih spektakala “stare škole” kakvi su bili Najduži dan i Bitka na Neretvi – stotine i tisuće britanskih vojnika na plažama glume stvarni statisti u uniformama, ratni brodovi koji gore, tonu ili pokušavaju izbjeći tu sudbinu su stvarna plovila posuđena iz mornaričkih muzeja, a i avioni su stvarni (uz malo kreativne šminke zbog rijetkosti da se nakon sedamdeset godina nađu “Štuke”, “Heinkeli”, “Spitfirei” i “Me109” u operativnom stanju). Kritičare će, međutim, daleko više impresionirati to da se Nolan nakon Mementa ponovno na spektakularan način igra s non-linearnom naracijom, odnosno da se tri priče ne odvijaju istodobno, iako se prikazuju istovremeno, pa tako gledatelj paralelno prati ono što se s pilotima događalo u sat vremena, s pomorcima u jednom danu i s protagonistom nepunih tjedan dana prije. Dio kritičara je taj postupak proglasio revolucionarnim, dok će većina publike biti zbunjena; gledatelji i kritičari s više utakmica u nogama će, međutim, relativno brzo shvatiti taj “štos” i neće im trebati mnogo vremena da zaključe kako će sve na kraju poslagati i kako će cijela priča završiti.

Uz ne-linearnost, Dunkirk je od tradicionalnih blockbustera trebao razlikovati i ne-romantični prikaz Drugog svjetskog rata, koji je gotovo u potpunosti lišen herojskih i patriotskih klišeja, odnosno bitku na plažama sjeverne Francuske prikazuje kao film katastrofe u kome se sve manje-više svodi na puko preživljavanje. To je jedini cilj kome su posvećeni mladi protagonist i njegovi drugovi, i zbog njega su spremni na brojne nimalo herojske, a ponekad i moralno upitne postupke zbog kojih njihovi bližnji stradaju, ponekad i na nimalo ugodne načine. Iako je PG-13 rejting nalagao da se izbjegne prikaz sakaćenja i eksplicitnijeg krvoprolića (zbog čega je Dunkirk mnogo “blaži” od Spašavanja vojnika Ryana), opći je ton mnogo mračniji. To, s jedne strane, ne iznenađuje, s obzirom da je riječ o prikazu bitke koju su Britanci, odnosno saveznici izgubili (i koja se zbila u vrijeme kad su Amerikanci još uvijek bili neutralni i Drugi svjetski rat smatrali tek prilikom da se proizvodnjom oružja izvuku iz Velike depresije), a koja je također bila vezana uz brojne kontroverze oko odnosa Britanaca prema francuskim saveznicima, koji su ih godinama poslije optuživali za ostavljanje na cjedilu. Taj aspekt, koji je za rata korišten od strane hitlerovske i vichyjevske propagande, se također pojavljuje u filmu i čini dio zapleta. Nijemci se, pak, gotovo uopće ne pojavljuju u filmu te, s izuzetkom aviona i par scena na samom kraju, predstavljaju gotovo apstraktnog, nevidljivog neprijatelja koji izdaleka na protagoniste šalje bombe, mine i torpeda.

Realističan i mračan prikaz rata koji je Hollywood, za razliku od kasnijih sukoba, proglasio “dobrim” je, s druge strane, kompromitiran time što se na samom kraju priča o vojničkoj katastrofi i jednostavnom preživljavanju ipak predstavlja kao trijumf Dobra nad Zlom. To se dogodi u sceni kada na očajne mase britanskih vojnika koji čekaju na plažama konačno dođu stotine i tisuće malih civilnih brodica čiji su se vlasnici dobrovoljno izvrgli opasnosti da “naše momke dovedu kući”. Herojski čin dodatno naglašava skretanje glazbe Hansa Zimmera u patriotske vode i korištenje motiva klasičnog kompozitora Edwarda Elgara (na sličan način korištenih u povijesnom filmu Elizabeth iz 1998. godine), ali najviše reakcije dvojice likova – mornaričkog kapetana fregate Boltona (Branagh) i vojnog pukovnika Winannta (d’Arcy) – koji upravljaju evakuacijom na jedinom preostalom molu u luci i čije diskusije trebaju u povijest neupućenoj publici pružiti kakav-takav politički i vojni kontekst kaosa i stradanja kome svjedoče u filmu. Dva glumca se izuzetno trude, ali se doimaju kao da su u Dunkirk zalutali iz nekog drugog filma, odnosno da je njihov posao mogla daleko jeftinije obaviti tradicionalna naracija. Nekim drugim filmom se doimaju i završne scene kojima dodatni kontekst daje znameniti govor britanskog premijera Churchilla o nastavku borbe protiv Hitlera, a koji bi trebao dati nekakav smisao svemu onome što su gledatelji prije toga gledali. Zbog svega je teško izbjeći dojam da je Nolanu sve ovo jedna velika stilska vježba koju je trebala opravdati “uzvišena” tema. U tome, Nolan ne izgleda bitno različit od Joe Wrighta koji je kaos na plažama Dunkerquea prije deset godina prikazao u izuzetno dojmljivoj i spektakularnoj, ali možda i ne baš najpotrebnijoj sceni svog filma Okajanje. I još se teže oteti dojmu da bi majstori “stare škole” kao što su Steven Spielberg ili Veljko Bulajić priču o Dunkerqueu mnogo bolje obradili na tradicionalan i manje pretenciozan način. Iako je kvalitetom daleko iznad onoga što se ljeti obično nudi u kino-dvoranama i iako mu se ambicije ne mogu poreći, Dunkirk se čini kao još velika pobjeda stila nad sadržajem.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Memento (2000)

uloge: Guy Pearce, Joe Pantoliano, Carrie-Anne Moss, Stephen Tobolowsky,
 Harriet Harris, Mark Boone Junior, Jorja Fox
 glazba: David Julyan
 scenarij: Christopher Nolan (po priči Memento Mori Jonathana Nolana)
 rezija: Christopher Nolan
 proizvodnja: Newmarket, SAD, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 99'

Memento je prošle godine od mnogih kritičara bio proglašen najboljim filmom koji se bio pojavio na američkom tržištu. Razlog za to i nije teško pretpostaviti – ovaj mali opskurni, nezavisni film noir britanskog režisera Christophera Nolana je mnogima pokazao kako originalne ideje nisu nestale iz sedme umjetnosti, te da se te ideje mogu pretočiti u neobičan film koji će pažnju gledatelja zadržati od prve do posljednje minute. I sve to uz zaplet koji smo, naizgled, već bili vidjeli tisuću puta – Leonardu Shelbyju (Pearce), losanđeleskom istražitelju osiguravajućih društava, su silovali i ubili suprugu (Fox), pa on odlazi u polusvijet kako bi uz pomoć detektivskih vještina pronašao počinitelje i osvetio im se. Shelby, doduše, ima ozbiljan problem – prilikom napada na suprugu mu je ozlijeđen mozak i kao posljedicu se razvio specifičan oblik amnezije – dok se još uvijek može prisjećati svih događaja prije napada, sve poslije toga mu blijedi iz sjećanja nakon 5-10 minuta. Shelby svejedno nije obeshrabren zbog nesposobnosti da pamti važne detalje ili likove koje je sreo prije pola sata – protiv amnezije se bori pisanim zabilješkama, polaroid-fotografijama, pa i tako što tetovira najvažnije podatke na vlastito tijelo. No, bez obzira na sve to, Shelby svejedno nije siguran da li su dvoje likova koje se stalno vrte oko njega – tajanstveni Teddy (Pantoliano) i privlačna Natalie (Moss) – iskreni prijatelji i pomagači, ili ga nastoje izmanipulirati.

Nolan se, nastojeći prenijeti ovu genijalnu ideju (iskorištenu u kratkoj priči vlastitog brata Jonathana), našao pred ozbiljnim problemom – gledateljima se priča morala prikazati iz protagonistove perspektive, a, s obzirom da protagonist, za razliku od gledatelja, boluje od amnezije, nekako je trebalo dočarati njegovu izgubljenost u prostoru i vremenu, odnosno napetost koja proizlazi iz toga da nije siguran da li je osoba s kojom je maločas razgovarao njegov stari prijatelj ili neprijatelj kojeg je sreo prije par minuta. Nolan to rješava na jednostavan i elegantan način, koristeći trik široj publici poznat iz Tarantinovog Paklenog šunda – film umjesto klasične ima alternativnu narativnu strukturu, tj. sastoji se od niza epizoda poredanih obrnutim kronološkim redom koje objašnjavaju kako se junak našao u određenoj situaciji. S obzirom da protagonist to ne zna, napetost svejedno postoji, jer odgovori na pitanja koje ga tište se nalaze u prošlosti umjesto u budućnosti. Nolan, uz to, ubacuje i par flash-backova kojima je cilj objasniti Shelbyjevu bolest kroz slučaj Sammyja Jenkinsa (Tobolowsky), čovjeka koji je imao isti problem kao Shelby, te kojeg je Shelby kao istražitelj osiguravajućeg društva nastojao razotkriti kao varalicu.

Ovaj koncept u Mementu funkcionira besprijekorno, a Nolan ponovno izbjegava holivudsku scenarističku formulu, te nam na kraju (koji je, u stvari, početak priče) umjesto zatvorenog, zaokruženog, “glatkog” hepi enda mnoga pitanja ostavlja otvorenim, ostavljajući gledatelju da sam na njih da odgovor. Na žalost, bez obzira na izvrsnu fotografiju, sjajnu glumu Guya Pearcea (L.A. povjerljivo), Carrie-Anne Moss i Joe Pantoliana (koji su oboje glumili u Matrixu) te još bolju montažu Dodyja Dorna, upravo je taj završetak razlogom zbog kojeg Memento nije uspio u nastojanju da postane remek-djelom. Naime, ta je završnica, bez obzira na to koliko bila neobičnom u odnosu na holivudski prosjek, previše banalna u usporedbi s onim sto smo vidjeli u ostatku filma. Ali, bez obzira na to sitno razočarenje, Memento je film kojeg treba preporučiti kao jedan od rijetkih američkih filmova koji gledatelja tjera da koristi svoj mozak.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Interstellar (2014)

INTERSTELLAR
uloge: Matthew McConaughey, Anne Hatthaway, Jessica Chastain, Michael Caine, Casey Affleck, Wes Bentley, Mackenzie Foy
scenarij: Christopher Nolan & Jonathan Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Paramount Pictures SAD, 2014.
trajanje: 169'

Među filmskim ostvarenjima prema kojima se baždare sva ostala posebno mjesto pripada 2001: Odiseji u svemiru kao klasiku science fiction žanra. Iako je riječ o filmu koji dana-danas predstavlja dio opće kulture, malo se sineasta usudilo upustiti u pustolovinu čiji je cilj napraviti djelo koje bi na fanove žanra ili sedme umjetnosti ostavilo isti efekt kao i Kubrickov film iz daleke 1968. godine. Među one malobrojne koji se mogu pohvaliti da su nešto slično pokušali spada i Christopher Nolan, britanski filmaš čije je prošlogodišnji film Interstellar predstavljalo jedno od najambicioznijih i među zahtjevnijim gledateljima najiščekivanijih naslova prošle godine. Iako se i za ovaj, kao i neke druge Nolanove filmove, govorilo da bi mogli ići hvatati “Oscara”, od toga na kraju nije bilo ništa; Akademija je, po običaju, bježala od “čistih” žanrova kao vrag od tamjana, a čak i “nerdovska” kritika nije pokazala idolopokloničko oduševljenje s kojim se bio dočekivao svaki film s Nolanovim potpisom. Može se zato reći da Interstellar, ako se gleda kroz prizmu visokih očekivanja, odnosno autorskih ambicija, predstavlja jedno od većih razočarenja. Međutim, postavlja se pitanje koliko je takav zaključak opravdan, odnosno treba li ga staviti u kontekst objektivnih i drugih okolnosti zbog kojih je utrka Nolanovog mladog zeca s Kubrickovom nepuna pola stoljeća starom kornjačom unaprijed bilo presuđena u korist Odiseje.

Glavna sličnost između Odiseje i Interstellara je u tome što su dva filma bave budućnosti svemirskih istraživanja. No, također se odmah vide i dvije značajne razlike – dok je Kubrickov film samim svojim naslovom radnju fiksiranu na precizan datum i relativno blisku budućnost, Nolanov je po tom pitanju značajno neodređeniji. A, što je u tome još važnije, vizija budućnosti u Interstellaru je daleko mračnija od one, koje su potaknuti brzinom svemirske ere i optimizmom 1960-ih, stvorili Clarke i Kubrick. Umjesto supertehnološkog buma koji je trebao omogućiti rutinska putovanja između Zemlje i Mjeseca, svijet budućnosti je zadesila splet ekoloških i sličnih katastrofa, koji je čovječanstvo prisilio da gotovo sve svoje ekonomske, intelektualne i tehničke resurse usmjeri prema poljoprivredi kako bi spriječio kataklizmičku glad. Putovanja u svemir su u takvim okolnostima postala preveliki luksuz, te je bivši NASA-in astronaut Cooper (McConaughey) prisiljen raditi kao farmer da bi prehranio obitelj. Neobični fenomen koji je otkrila njegova kći Murphy (Foy) na farmi potakne Coopera na istraživanje koje će ga dovesti do skrivene baze gdje se ispostavi da je grupa znanstvenika na čelu sa dr. Brandom (Caine) godinama radila na tajnom projektu čiji je cilj kolonizacija udaljenih planeta, pri čemu se udaljenosti između zvijezda nastoje prebroditi uz pomoć goleme crne rupe. Cooper pristaje zajedno sa još nekoliko astronauta, među kojima se nalazi i Brandova kći Amelia (Hathaway) proći kroz crnu rupu, odnosno ispitati tri planeta na koja su bile poslane prethodne tri misije, a koje bi mogle sadržavati uvjete za ljudski život.

Nolan je filmaš poznat po tome što svojim projektima pristupa s maksimalnom ozbiljnošću, a to je više nego korisno kada je riječ o ostvarenjima koja žanrovski pripadaju u današnjem Hollywoodu prilično rijetkom “tvrdom” SF-u. Interstellar, s obzirom na svoju temu i zaplet, je prilično “tvrd”, odnosno nastoji se maksimalno temeljiti na dostignućima suvremene fizike nauštrb tipičnih hollywoodskih scenarističkih “prečica”, a tome je dosta pomoglo i to da je film kao ideju 1990-ih počeo razvijati Kip Thorne, fizičar poznat upravo po proučavanju crnih rupa odnosno teorijama vezanim uz mogućnost međuzvjezdanog putovanja ali i putovanja kroz vrijeme. Interstellar se zbog toga doima prilično uvjerljivo, a hladnoća i ozbiljnost kojom je Nolan pristupio stvaranju budućeg svijeta se odrazila kroz impresivne, ali istovremeno i nenametljive specijalne efekte. Gledatelji vrlo lako prihvaćaju koncept međuzvjezdanog putovanja, isto kao i prilično jednostavno zamišljene, ali i uvjerljive vanzemaljske svjetove koji se pojavljuju u filmu. Nastojanje za autentičnošću se može vidjeti i kod dizajna skafandara, ali i svemirskih letjelica koja se uglavnom temelje na današnjoj tehnologiji, odnosno izgledaju onako kao što bi vjerojatno izgledale da su proizvod buduće civilizacije koja je vidjela bolje dane.

Detaljan prikaz budućnosti, međutim, sam po sebi nije dovoljan. Potrebna je nekakva priča i likovi koji bi joj dali smisla. Nolanov scenarij je zato kao njen temelj stavio obitelj, koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg Cooper pristaje upustiti riskantnu, kompliciranu i vrlo lako uzaludnu misiju. McConaughey je predstavljao idealan izbor za tu ulogu, velikim dijelom što ga je lako zamisliti i kao pripadnika astronautske elite, ali i običnog šljakera koji prvi dio filma provodi na dnu društvene ljestvice. Priča o misiji koja za svrhu ima spašavanje čovječanstva se istovremeno nadovezuje na priču o njegovom nastojanju da održi odnos sa kćeri, odnosno rastrganošću između želje da sa njom ostane u kontaktu odnosno misije zbog koje će sa njom biti razdvojen desetljećima. Interstellar je prilično dojmljiv u trenucima kada se prikazuju posljedice koje vremenska dilatacija ostavlja na taj odnos i kako se Cooper nakon samo nekoliko mjeseci suočava s time da su na Zemlji prošle godine, a njegova mala kći odrasla i postala gruba i ogorčena. Ovo potonje je prilika za hiperaktivnu Jessicu Chastain da ostvari još jednu impresivnu glumačku izvedbu.

Nolanov scenarij, slično kao i Odiseja prije nepunih pola stoljeća, predstavlja odraz svog vremena, odnosno koncept svemirskog istraživanja stavlja u kontekst suvremenog svijeta gdje su skupe, složene i teško isplative nebeske pustolovine na prilično niskom mjestu ljestvice prioriteta današnjih moćnika. Da bi se pokrenuo jedan takav projekt kao međuzvjezdano putovanje, potreban je imperativ apokaliptičkih dimenzija. Nolan u tu svrhu koristi prilično zanimljivu narativnu strukturu, tako da se prvi dio filma gotovo u potpunosti odvija na zaostaloj provincijskoj farmi koja kao da pripada 20. ili možda čak 19. stoljeću, ali i prikazuje kako je ponižavajuća degradacija civilizacije kojoj pripada Cooper tek uvod u moguće izumiranje čovječanstva, te da napuštanje Zemlje i pronalazak novog svijeta predstavlja jedinu alternativu. Prijelaz sa sumorne i banalne Zemlje u svemir je, pak, napravljen izuzetno vješto, i gledatelj ga gotovo uopće ne osjeti; čak i kada se radnja kasnije premješta na različite planete. Tome dosta pomaže i poslovično dobra glazbena podloga Hansa Zimmera čiji motivi predstavljaju vezivno tkivo između mjesta radnje i likova koje dijele svjetlosne godine.

Interstellar, međutim, pati od toga da je za jedan film posvećen budućnosti previše ukotvljen u prošlost. To se prije svega može vidjeti u tome da je ekološka kataklizma koja prijeti Zemlji “modelirana” prema Dust Bowlu, odnosno suši i oblacima prašine koje su upropastili farmere američkog Srednjeg zapada sredinom 1930-ih. Dokumentarne scene u kojima se pojavljuju svjedoci tih događaja i s kojima se pokušava na brzinu opisati situacija u kojima se našao Cooper i njegovi ukućani na prvi pogled izgleda kao zgodan trik, ali u mnogo čemu kompromitira narativnu strukturu, odnosno film čini teško razumljivim gledateljima koji nisu upoznati s poviješću SAD (a takvih je, bez obzira na sve priče o hollywoodskom promoviranju američkog kulturnog imperijalizma) ipak većina. Završnica filma se također čini pomalo isforsiranom, a ne trenutke i previše melodramatičnom.

No, na kraju ipak ne treba biti toliko strog prema Nolanu. Za ovako ambiciozni projekt se moglo pretpostaviti da neće u potpunosti nadmašiti svoja očekivanja, isto kao što je bilo malo vjerojatno da će nadmašiti svoj veliki uzor. A kada se u obzir uzme da se njima promovira znanstvena fantastika kao žanr temeljen na nekakvoj ozbiljnoj znanosti, odnosno kao nešto daleko od jeftinog izgovora za buljooka čudovišta ili orgije specijalnih efekata, Interstellar u mračnom univerzumu hollywoodske pohlepe i mediokriteta izgleda kao blistava zvijezda.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Vitez tame: Povratak (2012)

The Dark Knight Rises
(izvor: Wikipedia)

VITEZ TAME: POVRATAK
(DARK KNIGHT RISES)
uloge: Christian Bale, Joseph Gordon-Levitt, Tom Hardy, Ann Hathaway, Michael Caine
scenarij: Jonathan & Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje: 164 '

Kada je Christopher Nolan najavio kako će treći film iz njegove sage o Batmanu biti posljednji, vjerojatno nije očekivao da će se stvarni život urotiti da ga natjera na ispunjenje tog obećanja. Nakon smrti Heatha Ledgera, koja je bacila sjenu na Vitez tame, njegov nastavak je zasjenjen pokoljem u Coloradu koji će kod sujevernih izazvati priče o kletvi, a kod dežurnih oportunista izlizane optužbe o filmskom nasilju Hollywooda koje zaluđeni konzumenti njihovih proizvoda pretvaraju u stvarnost.

A sve te priče, uključujući i pomahnitale fanove koji prijete kritičarima braneći film koji uopće nisu pogledali, zapravo kriju istinu o tome da je Nolanova saga o Batmanu, bez obzira na svoje nesavršenosti i nedostatke, zapravo čudesna anomalija današnjeg Hollywooda. To važi i za treći dio sage, u kome je Nolan ostao dosljedan svojoj mračnoj, depresivnoj i anti-eskapističkoj viziji sage o usamljenom maskiranom osvetniku.

I dok su raniji filmovi bili mračni, Mračni vitez: Povratak je još mračniji. Protagonist (Bale) je osam godina nakon događaja iz Viteza tame olupina nekadašnjeg Batmana – duhovno i mentalno obogaljen, pa čak ni njegov alter ego Bruce Wayne više ne može glumiti milijardera-plejboja. Razlog za njegovo povlačenje iz svijeta je i u tome što je u prethodnom filmu krvavo plaćena pobjeda nad zlikovcima Gotham City učinila mirnim mjestom za život, lišenim ozbiljnog kriminala. Međutim, kada se Wayne/Batman suoči sa vrhunskom provalnicom Selinom Kyle (Hathaway), to je samo uvertira za novo veliko iskušenje koje prijeti Gothamu i njegovom zaštitniku. Ono dolazi u običju Banea (Hardy), vođe kriminalaca koji koristi financijskom krizom izazvane socijalne tenzije u gradu i stvara vojsku s kojom će nastojati ostvariti svoj apokaliptični plan, a kojemu na putu stoji samo umorni i slomljeni Batman.

Za Nolanov tretman Batmana je karakteristični ikonoklastički i subverzivni pristup cijelom konceptu superherojskog filma, odnosno ljetnog blockbustera. Dok drugi filmaši preko takvih filmova omogućavaju bijeg od sumorne svakodnevnice, Nolan publici servira još sumornije sadržaje, za koja je više jasno da su utemeljena na svakodnevnici. U prethodnom filmu je sukob Jokera i Batmana bio alegorija na Osamu bin Ladena i Bushov rat protiv terorizma. U novom filmu je očigledan odraz financijske krize, odnosno Nolanovo propitivanje o tome kako bi priča koju su prošle godine započeli “okupatori Wall Streeta” mogla završiti. Nolanov odgovor na to pitanje, zasnovan na nekim krvavim povijesnim primjerima, je neke kritičare potakao da Povratak proglase “fašističkim”, očigledno zaboravivši da je sam koncept maskiranog bogatuna koji uzima pravdu u svoje ruke teško pomiriti s salonsko-ljevičarskim svjetonazorom koji dominira suvremenim Hollywoodom.

Takve su kritike, međutim, u manjini, a razlog je prije svega u Nolanovoj redateljskoj vještini koja najviše do izraza dolazi u vrhunskoj akcijskoj sceni otmice aviona na početku, te gradnioznim prikazima uništenja u drugoj polovici filma. Formula koja je funkcionirala u prethodna dva filma funkcionira i ovdje – to uključuje i sjajnu glazbu Hansa Zimmera i raspoloženu glumačku ekipu, među kojom se najviše ističe Michael Caine u nekim od emocionalno najsnažnijih scena cijele serije. Joseph Gordon-Levitt je također sjajan u ulozi idealističkog detektiva. S druge strane se Tom Hardy, prisiljen nositi grotesknu masku na licu, se kao glavni negativac ne može mjeriti s Ledgerovim Jokerom. Nolan je iz drugog filma naslijedio i komercijalno-cenzorska ograničenja zbog kojih nasilje u filmu nije onako eksplicitno kao što bi trebalo. Još je ozbiljniji problem i scenarij sa sadržajem količinom radnje i motiva primjerenijim mini-seriji ili barem sat vremena dužem filmu. Usprkos svega, Povratak predstavlja prilično kvalitean završetak sage o Batmanu i ostvarenje nalik na koje će se morati čekati još dugo.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 8/10