RECENZIJA: Izumiteljica: Krvava prijevara (The Inventor: Out for Blood in Silicon Valley, 2019)

Ako postoji nešto što smo doznali u ovom desetljeću, a što bi nas sve trebalo uznemiriti, onda je to spoznaja da Silikonska dolina sve manje predstavlja rješenje, a sve više dio svjetskih problema. Naime, bez obzira na sve opravdane pohvale za izume i kreativno korištenje suvremene tehnologije kojima su ljudima širom svijeta živote učinili eksponencijalno boljim, američki tehnološki giganti poput Facebooka, Applea i Googlea su s vremenom počeli pokazivati svoju izuzetno tamnu stranu, koja se odražava bilo kroz njihov monopolistički položaj koji će s vremenom početi gušiti sve inovacije, bilo kroz besramno špijuniranje i prodaju povjerljivih podataka vlastitih korisnika, bilo kroz sve snažniju i često krajnje arbitrarnim i laicima sve manje pojmljivim kriterijima temeljenu cenzuru. Problem divova Silikonske doline, međutim, nije neka velika aberacija, kako u odnosu na širi kontekst američkog kapitalizma, tako i odnosu na samu Silikonsku dolinu, gdje su korporacije koje dominiraju današnjim svijetom čine tek nekolicinu sretnika koji su izvukli dobitne srećke na socijaldarvinističkoj lutriji. Većinu kompanija Silikonske doline, kao i većinu poduzeća u Amerci i manje-više svakoj zemlji temeljenoj na tržišnoj ekonomiji, čine gubitnici. Priče o neuspjesima i porazima, međutim, rijetko kada čine zahvalan materijal za novinske članke ili filmove, i to se obično dogodi tek kada specifičan splet karaktera i okolnosti stvori veliki spektakl koji će dovesti do naslovnica. Jedan takav primjer je predmet dokumentarnog filma Izumiteljica: Krvava prijevara.

Naslovni lik je Elizabeth Holmes, američka poduzetnica koja je do prije par godina uživala reputaciju jedne od najuglednijih ličnosti američkog poslovnog svijeta i od strane medija bila slavljena kao jedan od rijetkih primjera žene koja je uspjela doći na vrh velike američke tehnološke tvrtke, a danas se smatra izvorom najvećeg skandala u povijesti Silikonske doline. Odrasla u obitelji uglednih i imućnih liječnika, Holmes se od malih nogu počela zanimati za znanost i tehnologiju te za vrijeme studija na elitnom sveučilištu Stanford započela sa istraživačkim radom. On će je godine 2004. potaći da napusti sveučilište i osnuje tvrtku koja će kasnije postati poznata kao Theranos. Holmes je za svoj i cilj svoje tvrtke postavila pronalazak i proizvodnju uređaja koji bi iz uzorka krvi iz prsta bio u stanju izvesti najsloženije testove i pomoći liječnicima i pacijentima da dobiju kvalitetne i, prije svega, brze dijagnoze. Theranos je sa svojom idejom bio jedan od mnogobrojnih “start-upova” koji djeluju u Silikonskoj dolini, ali se među njima od 2013. godine brzo počeo isticati upravo zahvaljujući Holmes koja se, pažljivo njegujući metode poslovanja, ali i imidž svoga velikog uzora Stevea Jobsa, iskazala nevjerojatnu sposobnost da za svoju ideju pridobije članove američke i svjetske poslovne, političke i medijske elite. To je rezultiralo panegiricima “ženskom Jobsu” u tisku i na televiziji, kao i brojnim generalima i uglednim državnicima u upravnom odboru, te još uglednijim investitorima koji su u njenu tvrtku uložili na milijarde dolara. Jedini problem za Holmes je, pak, bio taj što njen uređaj jednostavno nije bio u stanju izvoditi testove na onako brz i kvalitetan način kako što je ona obećavala, odnosno zahtijevao daleko više truda, novaca i vremena nego što bi se to moglo očekivati od samozvanog genija. Kada je godine 2015. članak istraživačkog novinara Johna Carreyroua u “Wall Street Journalu” postavio neka neugodna pitanja, Holmesin imperij se počeo raspadati poput kule od karata, a javnost, pa i neki njeni najfanatičniji poklonici, s vremenom počeli shvaćati da je u pitanju jedna velika prijevara.

Alex Gibney, koji je režirao film, se posljednje desetljeće i pol nametnuo kao jedan od vodećih američkih autora dokumentaraca, a pri čemu su mu specijalnost postali skandali, uključujući, dakako, one vezane uz kriminal bijelih ovratnika. Izumiteljica je velikim dijelom slična njegovom prvom značajnijem djelu Enron: Najpametniji momci u sobi iz 2005. godine, a koji je bio posvećen zloglasnoj energetskoj tvrtki čiji je spektakularni kolaps temeljen na prijevari dioničara uspio zasjeniti tek napad 11. rujna. Razlog za sličnost možda i nije tako slučajan, jer je Holmesin otac neko vrijeme bio jedan od Enronovih potpredsjednika. Gibney u slučaju Theranosa koristi sličan postupak, odnosno nastoji priču ispričati velikim dijelom koristeći riječi same Holmes, mada ona iz razumljivih razloga nije neposredno sudjelovala u produkciji ovog dokumentrca. Tu se za autora sretnom okolnošću pokazala izuzetna sklonost Holmes za samopromociju, koja je ostavila brojne snimke intervjua, TED predavanja, pa čak i Theranosov propagandni film koji je bio režirao “Oscarom” nagrađeni autor dokumentaraca Errol Morris. Gibney na temelju toga, kao i brojnih razgovora s novinarima i bivšim uposlenicima, gradi sliku ličnosti koja je imala najiskrenije i najplemenitije namjere i uistinu vjerovala u ono što radi, ali također imala i neke prilično loše uzore. To se prvenstveno odnosi na Thomasa Edisona, izumitelja i poduzetnika koji Amerikanci vole slaviti kao nacionalnog junaka i simbola svega dobrog što mogu donijeti znanost i kreativni genij u sprezi s kapitalizmom, ali kojeg isto tako oni upućeni u biografiju Nikole Tesle teško mogu opisati kao pozitivca. Gibney je u filmu nastojao pokazati paralele između Edisona i Holmes, odnosno sugerirao kako su se oboje koristili nekim ne baš najmoralnijim metodama i često javnosti i investitorima govorili bezočne laži. Razlika je, dakako, što je Edison nakon brojnih neuspjeha konačno ipak uspio izumiti žarulju za praktičnu upotrebu, a Holmes je nakon isto toliko godina i milijardi ulupanih dolara stvorila jedno veliko ništa, a tek zahvaljujući sretnom spletu okolnosti bila spriječena da neispravnim uređajem riskira živote desetaka, a možda i stotina milijuna pacijenata širom svijeta.

Izumiteljica stoga može poslužiti kao važno i prilično aktualno upozorenje o tome kako čak i Silikonska dolina, koja se dugo smatrala imunom na korupciju i nesposobnost koja muči stupove današnjeg svijeta, dio problema i da su tamo istinski geniji na rukovodećim položajima prije izuzetak nego pravilo. Holmes je tako godinama uspijevala neke od najpametnijih i najiskusnijih ljudi, pa i cijelu javnost, povlačiti žedne preko vode. Međutim, to nikada ne bi mogla da joj u tome nisu pomogli mediji, koji su, kao i ona sama, više voljeli vjerovati u ono što žele vjerovati umjesto stvarnog stanja stvari, pa je tako “ženski Jobs” dugo vremena bio neupitan. Gibney u filmu nije uspio adekvatno pokazati taj širi kontekst, ali bez obzira na to, Izumiteljica je film koji se itekako pogledati i koji daje jednu zanimljiv, iako prilično uznemirujući pogled na današnji svijet.

IZUMITELJICA: KRVAVA PRIJEVARA

(THE INVENTOR: OUT FOR BLOOD IN SILICON VALLEY)

režija: Alex Gibney

proizvodnja: HBO, SAD, 2019.

trajanje: 119 min.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Zavjera (Conspiracy, 2001)

uloge: Stanley Tucci, Kenneth Branagh, Colin Firth, Kevin McNally, Peter
 Sullivan, Barnaby Kay, Ben Daniels, David Threlfall, Jonathan Coy, Brendan
 Coyle, Nicholas Woodeson, Kevin McNally
 scenarij: Loring Mandel
 režija: Frank Pierson
 proizvodnja: HBO/BBC, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 96 '

Usprkos svog intrigantnog naslova, radnja Zavjere je prilično prozaična. Suočena s ozbiljnim ekonomskim i političkim problemima, skupina vodećih državnih dužnosnika dolazi na sastanak na kome ce u svrhu njihovog rješavanja donijeti neke nepopularne mjere, a voditelj sastanka će koristiti svoj autoritet, prijetnje i podmićivanja ne bi li zadovoljio različite lobističke i stranačke interese, odnosno otklonio stanovite moralne dvojbe koje bi te mjere mogle izazvati… Ne, nije riječ o Račanu koji saziva sastanak “petorke” kako bi se dogovorila prodaja hrvatskih državnih poduzeća stranim megakorporacijama. Scenarij Zavjere se temelji na autentičnim stenografskim zabilješkama sa sastanka vodećih njemaćkih vojnih, policijskih, diplomatskih, stranačkih i drugih dužnosnika koje je u zimu 1941/42. godine Obberstgruppenfuehrer Reyhnadrt Heydrich (Brannagh) sazvao u berlinski dvorac Wansee kako bi pronašli najbolje moguće rješenje židovskog pitanja u okupiranoj Evropi. Režiser Frank Pierson je za film koristio autentične lokacije te ga snimio u “real time”-tehnici, koristeći se vrhunskim britanskim glumačkim talentima (na čelu s Brannaghom, koji očigledno uživa u ulozi negativca) kako bi nadoknadio relativno siromašan dramaturški potencijal jednog birokratskog sastanka. Rezultat je uistinu dojmljiv i ovaj film, možda vise nego ijedan drugi, pokazuje kako su temelji svega onoga što nazivamo zapadnom civilizacijom prilično krhki, te kako su naizgled kulturni, uglađeni ljudi ne samo sposobni za najgore moguće zločine, nego za njih pronaći opravdanje.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Westworld (sezona 1, 2016)

Ostale sezone: 2

Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.

Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.

Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.

Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.

Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.

Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.

Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.

Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.

Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).

Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.

OCJENA: 7/10

“Pravi detektiv”: “Omega Station” (sezona 2, ep. 8, recenzija) (spoiler)

Jedna od najčešćih zamjerki drugoj sezoni Pravog detektiva je bila ta da je Nic Pizzolato zagrizao više nego što je mogao progutati, odnosno da je u nju utrpao previše likova, podzapleta i drugih sadržaja za osam epizoda. To je također i najčešće objašnjenje za njihovu frustirajuću nejasnoću, površno oblikovanje i prikazivanje, te zbog čega je čak i pažljivijim gledateljima bila nužna dubinska analiza i naknadno guglanje da shvate što se u Pravom detektivu zapravo događa i što je pjesnik htio reći. Izgleda da je dio tih zamjerki dopro i do samog Pizzolata, odnosno da je HBO shvatio da finale sezone, ako se želi spasiti do tog trenutka uglavnom razočaravajući dojam, mora biti nešto drukčije od prethodnih sedam epizoda. Zato je pronađeno “elegantno” rješenje koje istovremeno daje više prostora i vremena za razrješavanje komplicirane radnje, a vjerno je formatu sezone od osam epizoda – posljednja epizoda tako ima trajanje cjelovečernjeg filma. Gledateljima sklonima bingeanju to neće mnogo značiti, ali će kritičari druge sezone imati svojevrsnu zadovoljštinu u spoznaji da je čak i HBO priznao da je “nešto trulo u državi Danskoj”.

Finale sezone je kao posljednja prilika da se popravi dojam o sezoni moralo biti nešto posebno. Ta prilika, međutim, nije iskorištena. Omega Station se u odnosu na prethodne epizode razlikuje prije svega po kvantitetu, a ne kvalitetu. Dakle, gledateljima se servira jedno te isto. Pizzolatov scenarij, nakon što je počinitelje i motiv Caspereovog ubojstva razotkrio u prethodnoj epizodi, odnosno ukazao na zastrašujuće razmjere političko-tajkunsko-kriminalne zavjere kojoj su protagonisti stali na žulj, na kraju tek odrađuje rutinski posao prikazivanja prilično predvidljivih posljedica tog sukoba, čiji je ishod daleko bliži onome što bi se dogodilo u stvarnom životu nego u hollywoodskim filmovima i TV-serijama. Jedino kakvo-takvo iznenađenje je to da Leonard “Lenny” Osterman, fotograf sa filmskog seta koji je Casperea ubio kako bi osvetio svoje roditelje ubijene u pljački 1992. godine, u najgorem mogućem trenutku otkriva kako je Caspere u stvari njegov biološki otac, kao i da je njegova sestra Laura bila od njega seksualno iskorištavana. Taj detalj, koji je možda najčišći element pulpa u cijeloj radnji, je međutim, potrošen u sceni kada takvo otkriće izazove Leonardovu bijesnu reakciju u najgorem mogućem trenutku za protagoniste,  odnosno oružani obračun koji će ušutkati kapetana Hollowaya, kolovođu pljačke i glavnog svjedoka zavjere, odnosno uništiti uređaj za snimanje kojim je Ray pokušao dobiti priznanje zavjerenika.

Taj događaj predstavlja ključan trenutak kada Pravi detektiv prestaje biti detektivska priča u klasičnom smislu riječi, odnosno kada Ray posljednji put pokušava riješiti svoj problem u okviru zakona; pri tome je karakteristično i to da Ani, koja je uz njega preživjeli član detektivske trojke, epizodu uglavnom provodi skrivajući se. Druga polovica epizode prikazuje rasplet žanrovski bliži klasičnom gangsterskom filmu, odnosno kako Ray i Ani slijede Frankov primjer te, umjesto da se bore protiv zavjere, od nje nastoje pobjeći. Ray i Frank pri tome posljednji put djeluju kao saveznici, odnosno sudjeluju u zajedničkom napadu na Osipa i njegove poslovne partnere, prilikom koga će pokazati neočekivanu vojničku vještinu te likvidirati nekoliko prilično iskusni tipova s oružjem i, na kraju, prikupiti dovoljno novaca za više nego lagodan život u izbjeglištvu. Ta je scena, kao i mnogi detalji u prethodnim epizodama, površna, ali i zavaravajuća – Pizzolato se naime od samog početka odrekao svega što bi moglo sličiti na konvencionalni hepi end.

Sudbina Raya i Franka je tako bila unaprijed zapečaćena. Ray, prije nego što će pobjeći na sigurno, mora posljednji put doći vidjeti svog voljenog sina, i to, naravno pruža njegovim progoniteljima da ga lociraju i konačno likvidiraju u inače rutinskoj sceni oružanog obračuna kojoj tek impresivno okružje tisućljetnih kalifornijski sekvoja čini posebnom. Ta je scena, s druge strane, bila i ostvarenje proročanstva koje izriče lik Rayevog oca u sceni snoviđenja na početku treće epizode.

Frank, koji je u cijeloj seriji bio daleko čvršće izgrađeni i u mnogo čemu simpatičniji lik, također na kraju umire, ali na daleko impresivniji način. Prije toga se ispostavilo da ga njegova supruga Jordan, usprkos svih indicija koje je Pizzolato ubacivao u prethodnim epizodama, iskreno voli te je treba ozbiljno nagovarati da ga ostavi i ode na sigurno. Na kraju Franku glave dolazi ne zavjera, nego njegovi meksički gangsterski kolege, koji poput njega ozbiljno shvaćaju etički kodeks, i koje je izigrao spektakularnom gestom paljenja kockarnica koje im je prethodno bio obećao. Franka otimaju i vode u pustinju gdje će posljednju šansu da se izvuče živ prokockati prkosnom gestom. Uboden nožem i ostavljen u pustinji, Frank počinje hodati ostavljajući iza sebe trag krvi koji prate lešinare, a potom postaje okružen vizijama iz prošlosti prije nego što mu se ukaže vizija Jordan te tako zaokruži jednu od dojmljivijih scena umiranja u suvremenoj televizijskoj produkciji.

Epilog koji slijedi nakon toga se doima prilično banalnim, ali i odaje Pizzolatovu konceptualnu konfuziju. Tako s jedne strane smrt protagonista slijedi prikaz potpunog trijumfa zlikovaca – korumpirani policijski poručnik Burris tako sudjeluje na svečanosti otkrivanja spomenika Woodrougha, policajca koga je bio ubio, a svodnik Tony Chessani, nakon što je prigodno uklonio svog oca, nasljeđuje njegovo gradonačelničko mjesto. Da stvari ipak ne bi bile toliko crne, i da bi gledatelji dobili nekakvu utjehu, ispostavlja se kako je Chad ipak Rayev sin, a na kraju se prikazuju i scene Aninog izbjeglištva u Venezueli gdje se ona zajedno sa Jordan brine o djetetu koga je dobila zajedno sa Rayom, a tu je i obavezno pružanje dokumenata i drugih dokaza usamljenom novinaru koji će ih jednog dana možda objaviti kako bi istjerao kakvu-takvu pravdu.

Epizoda, koju je inače prilično solidno režirao John Crowley, je tako u mnogo čemu sadržavala sve što je loše u drugoj sezoni. Nastojanje da se mračan sadržaj prve sezone nadmaši s još mračnijim se iskazalo i kroz soundtrack kojim dominiraju ultradepresivne pjesme Lere Lynn (koja se, kao zaštitni znak sezone, i ovdje pojavljuje kao pjevačica u baru), ali još više kroz likove koji su ozbiljno poremećeni. Nitko od njih, zapravo, nije bio “pravi detektiv”, odnosno policajac koji bi svoj posao obavljao razumno i efikasno; gotovo sve je Pizzolato opteretio motivom očinstva i odnosa s očevima, učinivši ih gotovo parodijski disfunkcionalnima i antipatičnima. Komplicirani zaplet i mnoštvo likova je, pak, ostavio malo vremena da se svi ti motivi adekvatno iskoriste, a gledateljima su se, barem neki od njih, počeli sviđati tek kada je bilo prekasno. Ljubavna veza Ani i Raya, koja bi možda mogla funkcionirati da se razvila ranije, ovdje izgleda kao melodramatska karikatura.

Ako se Pizzolato na kraju odluči za treću sezonu, iz neuspjeha druge bi morao izvući nekakve pouke. A one bi mogle biti u tome da se više poradi na kvaliteti, a manje na kvantiteti. To znači da se mora ili smanjiti broj likova i podzapleta ili seriju učiniti dužom, kako bi se oni adekvatno predstavili publici te ju potaklo da za protagoniste brine onako kako je brinula za Cohlea i Harta iz prve sezone. To se, s obzirom na visoki kvalitet prve sezone, možda čini teškim zadatkom, ali učiniti treću sezonu boljom od druge se čini mnogo lakšim.

“Pravi detektiv”: “Black Maps and Motel Rooms” (sezona 2, ep. 7, recenzija) (spoiler)

Više nema gotovo nikakve sumnje da će druga sezona Pravog detektiva, barem neko vrijeme, uživati “čast” jedne od najpopljuvanijih televizijskih emisija.  Brda digitalne žuči koja su se prolijevalala i još uvijek prolijevaju na Twitteru, Facebooku i drugim društvenim mrežama su, međutim, HBO-u daleko manje važna od onoga što sama količina te žuči znači – još uvijek više nego impresivnu gledanosti TV-serije. To je, uostalom, potvrdio i David Lombardo, predsjednik programskog odjela američke TV-kuće, izjavivši da će Pravi detektiv dobiti svoju treću sezonu, odnosno da jedinu eventualnu prepreku za njeno snimanje može predstavljati nedostatak entuzijazma kod njenog tvorca Nica Pizzolata. HBO je tako s Pravim detektivom (a nešto ranije i s Igrom prijestolja) stvorio fenomen predobro poznat pratiteljima hollywoodskih blockbustera – ostvarenja i uz nju vezane karijere koje uspijevaju opstati upravo zato, a ne usprkos toga što su loše ili imaju takvu percepciju.

Istini za volju, bilo bi, u najmanju ruku nepošteno dovoditi Pravog detektiva i Pizzolata na istu razinu s Michaelom Bayom i Transformersima. Kvaliteta Pizzolatovog scenarija je još uvijek svjetlosnim godinama iznad najboljih stvari koje gledatelje mogu dočekati u kino-dvorana, pa čak i iznad onoga što se prije nekih deset ili možda pet godina smatralo vrhunskom televizijom. A Pizzolato je, mora se priznati, pokazao talent da stvari koje na početku izgledaju loše na kraju izgledaju (makar malo) bolje. To se vidi i sada kada se druga sezona Pravog detektiva bliži svom neizbježnom kraju. Pizzolato je shvatio da je dotjerao cara do duvara, te da, ukoliko želi spasiti opći dojam, mora napraviti neke promjene u zapletu, likovima i stilu. I to drastične, mada u nekim slučajevima ne baš toliko neočekivane.

Nakon prethodne izuzetno dobre, ali inventivne i na trenutke nadrealne epizoda, pretposljednja epizoda pod naslovom Black Maps and Motel Rooms (Crne karte i motelske sobe) se trudi biti što konvencionalnija, odnosno Pizzolato ovdje odaje dojam da je svjestan da se posao mora završiti. Tako više nema maltretiranja gledatelja sa zbunjujućim podzapletima vezanim uz sporedne likove, odnosno traumatičnim privatnim životima protagonista. Istraga u kojoj se detektivska trojka našla mora doći do svog kraja, a što znači da se moraju dati odgovori na pitanja, odnosno sva zbivanja koja su se prethodno dogodila dobiti svoj smisao. Pizzolato se na kraju odlučio za najjednostavnije rješenje – ono u što su protagonisti od samog početka sumnjali, a za što su gledatelji mislili da su scenarističke obmane, je istina. Dakle, ubojstvo zlosretnog gradskog menadžera Casperea je bila prije svega posljedica njegove upetljanosti u veliku korupcijsku zavjeru, odnosno vrzino kolo u kome su se preko hrpe “prljavog” novca i seksualnih ucjena vodeći političari našli u društvu okrutnih i beskrupuloznih kriminalaca. Sumnje Franka Semyona da mu netko blizak namjerava “namjestiti” su se pokazale više nego ispravne, odnosno postalo je jasno da je od samog početka bio žrtva kako svojih bivših sponzora iz ruske mafije, tako i svog ultraambicioznog, ali na kraju izdajničkog pomoćnika Blakea (koga glumi Chrisopher Blake Churchman). Troje detektiva otkriva da je spektakularni prepad na seks-zabavu izazvao nimalo ugodnu reakciju moćnika koji su Ani Bezzerides optužili za ubojstvo zaštitara, a detektivu Rayu Velcoru namjestili ubojstvo tužiteljice Davis, stavivši tako istražitelje s onu stranu zakona. Paul Woodrough, pak, otkriva da je čak i njegov bivši suborac i homosekualni partner dio zavjere, odnosno da je slučajni susret s njim unaprijed planiran od poslodavaca iz privatne vojne kompanije kao sredstvo kojim bi držao zatvorena usta o ratnim zločinima, odnosno da su njegovi bivši poslodavci također spetljani s korumpiranim političarima.

Kada se ispostavi da je kriminalna zavjera toliko razgranata i sveobuhvatna te uključuje nečiji državni aparat, gledateljima, čak i onima koji nisu naviknuti na pesimizam film noira kojim se druga sezona insprirala, je jasno da protagonisti tu imaju vrlo malo šanse da joj se efikasno suprostave, pa čak i prežive. To se na kraju ispostavi preteškim zadatkom za Woodrougha, koji odlazi u samoubilački okršaj sa bivšim suborcima u kome će demonstrirati svoje ubilačke vještine, ali ne dovoljno dobro da postane prvi od glavnih likova koji je – osim ako Pizzolato ne smisli još jedan, ovaj put daleko neuvjerljivi cliffhanger – otišao u Valhallu. Počast palom borcu je odana montažnim trikom u kojoj njegova trudna djevojka, koja se s Woodroughovom majkom krije u motelu, sa suzom u oku prati završne scene Kazanovog filma Sjaj u travi.

Pizzolato uz dovršavanje posla oko smanjivanja broja protagonista mora “odraditi” i obavezno romantično sparivanje muškog i ženskog detektiva. Ani i Ray su se tokom istrage zbližili, otkrili da imaju mnogo toga zajedničkog, a Ani je na samom početku, još uvijek pod utjecajem droge, sebe ponudila Rayu; Ray na kraju tu ponudu prihvati, ali tek nakon što su se oboje našli u beznadežnoj situaciji, odnosno pod pritiskom spoznaje da možda uskoro neće imati nikakve prilike da pronađu utjehu jedno u drugom. Scena u kojoj se taj proces odvija je, međutim, najslabiji segment epizode, s obzirom na ne baš najspretniju režiju Dana Atrtiasa koja previše inzistira na krupnim planovima.

U cijeloj epizodi se i ovaj put najbolje snašao Frank Semyon, iako je njegov lik u samo nešto malo boljoj situaciji od zlosretnih detektiva. To što se nalazi s druge strane zakona mu daje nešto širi asortiman sredstava prikupljanja infomacija – a za što je najbolji primjer tretman koji pruža izdajničkom Blakeu – kao i metoda kojima se izvlači iz gabule, a što uključuje ubojstva, potpaljivanje požara i korištenje kontakata u kriminalnom podzemlju koje bi mu trebale omogućiti uspješan bijeg, odnosno osvetnički udar na svoje bivše poslovne partnere. Vince Vaughn ponovno briljira u ovoj epizodi, iako ga je Pizzolato ponovno opteretio s “morskim” replikama. U svakom slučaju, i on, kao i sama serija, nakon sedme epizode izgledaju značajno bolje, pa se gledatelji imaju razloga nadati da će veliko finale i kvalitetom, a ne samo očekivanom gledanošću, opravdati snimanje treće sezone.

“Pravi detektiv”: “Church in Ruins” (sezona 2, ep. 6, recenzija) (spoiler)

Pravi detektiv je u svojoj prvoj sezoni, zahvaljujući blagoglagoljivom Rustu Cohleu, osvojio srca mnogih gledatelja kojima su bile nedostajale ozbiljne filozofske rasprave u filmovima i TV-serijama. Lako je zamisliti da je jedan od ključnih razloga neuspjeha druge sezone u tome što takvih sadržaja nije bilo. Šesta epizoda bi, pak, mogla potaći sličnu aktivnost, iako prilično zaobilaznim putem i to kod dijela publike koji se smatraju najzagriženijim filmofilima. Naime, njen sadržaj bi mogao poslužiti kao povod nastavka vječne debate o tome postoji li slobodna volja ili je sve predodređeno. Ili, da budemo precizniji, postavlja se pitanje da li ju je Nic Pizzolato pisao potaknut vlastitom inspiracijom ili time da je termin za njeno prikazivanje bio 26. srpanj – datum koji se u filmofilskim krugovima slavi kao 88. rođendan Stanleya Kubricka. Ako je odgovor ovo potonje, onda bi to trebalo objasniti zbog čega se Church in Ruins može shvatiti kao jedan prilično eksplicitan homage Kubrickovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene, odnosno njegovoj ključnoj sekvenci u kojoj protagonist, potaknut znatiželjom, posjećuje orgije gradske elite.

Međutim, prije nego što epizoda dođe to te točke – koja je, u skladu s hollywoodskim pravilima predeterminirana za njen završetak – gledatelji moraju barem prvu polovicu gledati što se zbiva s životima glavnih protagonista, odnosno kako (i da li uopće) napreduje istraga. Tu je, dakako, i nedovršeni posao iz prethodne epizode, odnosno cliffhanger koji se mora nekako razriješiti. Pizzolato ovaj put ne koristi nikakva “morska” rješenja, nego situaciju razrješava na najelegantniji i, barem u kontekstu ove serije, najrealističniji način. Bivši detektiv Ray Velcoro je bijesan zbog toga što je, zahvaljujući pogrešnoj dojavi Franka Semyona o silovatelju vlastite supruge, ubio pogrešnog čovjeka i što je desetogodišnji koruptivni odnos bio temeljen na laži. Međutim, ispostavlja se kako je Ray dovoljno racionalan da shvati kako bi osveta nad Frankom donijela više štete nego koristi, te oba muškarca nakon prilično napetog razgovora za kuhinjskim stolom (gdje obojica, za svaki slučaj, kriju pištolje uperene jedni u drugog) dolaze do zaključka kako im je u obostranom interesu da nastave međusobnu suradnju.

Ray će, međutim, relativno kratko vrijeme ostati odgovorna odrasla osoba. Obiteljski problemi, odnosno spoznaja da je njegov odnos sa sinom Chadom, bez obzira kako se razriješila situacija sa suprugom, nepovratno uništen, ga ponovno tjera preko ruba odnosno završava razdoblje trezvenosti. To će Pravi detektiv učiniti na nimalo suptilan način, kroz scene manijakalnog opijanja, pušenja i šmrkanja kokaina, a tokom i  nakon koje Colin Farrell patetično preglumljuje stvarajući isto loš dojam na način na koji je njegova gluma stvarala dobar dojam u prethodnoj epizodi.

Ova je epizoda bila loša za Colina Farrella, ali je zato bila izuzetno dobra za Vincea Vaughna, koji je konačno lišen “morskih” dijaloga i više ne mora izgovarati riječi koje u rječnicima guglaju magistri filozofije. Njegov lik gangstera ne samo da se doima mnogo uvjerljivijim, nego čak i postaje nešto najbliže pozitivcu, odnosno “dobrom momku” u cijeloj seriji. Pizzolato to naglašava scenom u kojoj Frank očinski tješi malog sina jednog od svojih ubijenih suradnika, a koja usprkos svega, ne skreće u sentimentalnu “ljigu”. A još je zanimljivije vidjeti njegovo iskreno gađenje kada shvati da su njegovi novi  meksički gangsterski partneri likvidirali djevojku samo zato što je izlanula par riječi policiji.

U epizodi se nije našlo previše mjesta ni vremena za lik Woodrougha, ali je zato ključna uloga pripala detektivki Ani Bezzerides. Ona, zajedno sa svojim kolegama, smišlja izuzetno smjeli (ili, preciznije, luđački) plan da ključne dokaze za nastavak istrage prikupi na seks-zabavi koja okuplja pripadnike kalifornijske političke i ekonomske elite, a kako bi se na nju infiltirirala preuzima identitet svoje “problematične” sestre (čiji lik tumači Leven Ramblin, jedna od negativki u Igrama gladi), koja joj, pak, prije cijelog pothvata pruži par praktičnih savjeta. HBO je, naravno, cijelu scenu mjesecima prije prikazivanja maksimalno iskoristio u promotivne svrhe, spominjujući kako je, da bi orgije izgledale što uvjerljivije, angažirao nekoliko stvarnih porno-glumica.

Kada se gledatelj konačno suoči s orgijom, vidjet će se da se Pravi detektiv u ovom konkretnom slučaju teško može nazvati pornografijom. Naime, Annie prilikom dolaska na destinaciju prima obaveznu dozu “ecstasyja” koji bi je trebao opustiti, a to znači da će ono što se događa promatra iz ne baš jasne perspektive. Tako, umjesto da scena izazove voajerski užitak kod muške publike, izaziva jezu, jer Annie nije potpuno jasno da li je ono što vidi stvarnost ili noćna mora; svemu tome nimalo ne odmažu ni flashbackovi u djetinjstvo u očevoj New Age komuni, gdje je, po svemu sudeći, bila žrtvom seksualnog zlostavljanja od strane hipija. Usprkos svega, Annie među svojim “kolegicama” uspijeva pronaći Veru Machiado (koju glumi Miranda Rae Mayo), djevojku čiji je nestanak bila istraživala, te je odluči izvući kao eventualnog svjedoka. Sve to dovodi do predvidljivog fizičkog sukoba sa arogantnim “klijentom” (koga glumi Brett Rice), i čiji dijalozi u kojima se hvali svojim naftnim bogatstvom i proizvodnjom oružja podsjećaju na srž svega što je Hollywood smatrao lošim u Bushovo doba. On potom eskalira u sukob s tjelohraniteljem gdje Annie pokaže vještinu sa nožem, te spektakularnog bijega u kojoj joj pomažu Woodrough i Velcoro.

Starije gledatelje će scena seks-zabave podsjetiti ne samo na Kubrickov film, nego i na epizodu Twin Peaksa u kojoj se Audrey Horne kao amaterska detetkivka pod krinkom prostitutke inflitirirala u bordel. Srećom, Pizzolato u svemu tome nije kopirao Lynchovu i Frostovu melodramu, pa je ona izgledala dovoljno originalna da bi se moglo zaključiti kako je Church in Ruins najbolja od svih dosadašnjih epizoda sezone. Velika zasluga za to ide režiseru Miguelu Sapochniku, poznatom pod Hardhome, najboljoj epizodi posljednje sezone Igre prijestolja. On je završnu scenu režirao na prilično efektan, zanimljiv i originalan način, a posebno treba pohvaliti to što je kao glazbenu podlogu koristio klasičnu glazbu, odnosno soundtrack koji se komotno mogao koristiti u film noirima 1940-ih i 1950-ih. Zbog svega toga je Church in Ruins izgledala i zvučala dostojno imena serije. Stvari su se pokrenule nabolje; vjerojatno ne dovoljno da u sljedeće dvije epizode spase opći dojam, ali svejedno nabolje.

 

 

“Pravi detektiv”: “Other Lives” (sezona 2, ep. 5, recenzija) (spoiler)

Pravi detektiv je, barem što se druge sezone tiče, prešao točku iza koje više nema povratka. Oni kojima se svidjela će je odgledati do kraja. Oni koji su je zamrzili ili s njom bili razočarani, mrzit će je i tokom sljedeće tri epizode. Krvavi obračun s kojim je okončana četvrta epizoda je tu, bez obzira na svu svoju spektakularnost i šokantnost, tu promijenio malo stvari. Sudeći po kritikama i ruljom koja se na Twitteru natječe na što dovitljivijom blaćenju, Pravi detektiv se u postojećoj inkarnaciji ne može nadati Emmyjima niti statusu remek-djela kakvim je bila proglašena prva sezona. Naravno, kao i u mnogim sličnim slučajevima, pljuvanje Pizzolatove serije je isto tako neopravdano kao što je bilo uzdizanje prve sezone u nebesa. S druge strane, to ne znači da druga sezona ima itekakve probleme za koje je malo vjerojatno da će biti razriješeni u sljedeća tri tjedna.

Za one koji traže nešto posebno novo, peta sezona na svom početku čini razočaravajućom, odnosno stvari manje-više vraća na početak. Uzbudljivu akciju s kojom je okončana prethodna epizoda smjenjuju daleko mirnije (i mnogima dosadnije) scene gdje se kroz dijaloge nastoji prikazati posljedice krvoprolića po protagoniste i njihove karijere. Kao što se moglo pretpostaviti, ulično krvoproliće u kome je stradalo par meksičkih gangstera je šefovima detektivske trojke pružilo savršen izgovor da, zahvaljujući leševima koji služe kao prikladni počinitelji, prekinu istragu ubojstva. Državni tužitelj Geldof koji je preko istrage nastojao “iščeprkati” podatke o korupciji u gradu Vinci je, pak, taj događaj iskoristio da se kandidira za guvernera, odnosno prihvatio je liniju manjeg otpora i slučaj proglasio riješenim. Državni policajac Paul Woodrough je, pak, proglašen detektivom, ali zapravo smijenjen unaprijeđenjem na istražitelja prijevara, odnosno uredski posao koji mrzi.  Ani Bezzerides je, pak, degradirana na posao čuvarice policijskih dokaza i prisiljena odlaziti na terapijske grupe policajaca optuženih za sekualno zlostavljanje, a gdje će prirediti jednu od rijetko smiješnih i zabavnih scena u seriji koju muči ozbiljan nedostatak humora. Detektiv Ray Velcoro je, pak, napravio par drastičnih poteza u životu – obrijao je brkove i dao otkaz u policiji, postavši privatni istražitelj Franka Semyona s punim radnim vremenom.

Detektivska trojka, dakako, nije sretna kako su se stvari rasplele, a i gledateljima je jasno da se istraga mora nekako nastaviti, pri čemu Rayovo traženje novca koji je ukraden prilikom Caspereovog ubojstva jednostavno nije dovoljno. Kao rješenje tog problema, i svojevrsni deus ex machina, se pojavljuje zamjenica državne tužiteljice Davis (koju tumači crna britanska glumica Michael Hyatt), koja, zahvaljujući otkriću plavih dijamanata koji ukazuju da Meksikanci možda nisu pravi ubojice, odlučuje započeti vlastitu, mnogo diskretniju istragu, kojoj je ponovno cilj razotkriti korupciju, ali za razliku od Geldofa, ne namjerava stati kada se to učini politički oportunim.

Ponovno okupljeni tim, pak, tokom epizode ne otkriva ništa što publika u prethodnim epizodama nije mogla pretpostaviti. Ray otkriva da je Blake, jedan od Frankovih pomoćnika, povezan ruskim gangsterom Osipom, ali i sinom gradonačelnika Chessanija koji organizira seks-zabave za pripadnike kalifornijske političke elite. Gledateljima scenarij sugerira kako je Caspere bio povezan s tom prljavom rabotom, ali i vjerojatno i pravljenjem snimaka orgija kojom se političare ucjenjivalo; tkogod ustrijelio Ray gumenim mecima je vjerojatno ista ona osoba koja je likvidirala Casperea. Istraga, pak, Ani i Paula vodi u šumsku zabit Sjeverne Kalifornije gdje pronalaze kolibu s tragovima krvi i mučenja.

Jedino iznenađenje u epizodi se tiče događaja koji je vezan uz privatne živote protagonista, a ne samu istragu. Ray, naime, nakon što je prisiljen sudski se naganjati sa suprugom oko skrbništva nad sinom, na svoj veliki užas otkriva da je ona ostvarila svoju prijetnju da će testirati njegovo očinstvo. Kasnije sa još većim užasom, nakon što mu tužiteljica Davis javi kako je silovatelj njegove supruge bio uhvaćen prije nekoliko tjedana, shvaća da je ubio pogrešnog čovjeka. S još većim bijesom, pak, shvaća kako mu je Frank bio podmetnuo pogrešnog čovjeka kako bi od njega napravio svoj “resurs” u policiji. Sve to kulminira s obveznim cliffhangerom na kraju epizode gdje će se Ray suočiti s Frankom; da li če taj susret završiti s nasiljem i da li će ga netko od njih dvojice, odnosno troje (uključujući Frankovu suprugu Jordan koja se stjecajem okolnosti našla na poprištu) preživjeti će se doznati tek za sedam dana. Može se reći da je cliffhanger s kojim završava ova epizoda daleko bolji od onoga s kojim je završila druga epizoda, barem zbog toga što sa sobom ostavlja daleko više slobode za razrješenje i manje potrebe za nekakvim “morskim” rješenjima poput gumenih metaka.

Peta epizoda, koju je, kao i sve prije nje, Pizzolato opteretio “morskim” dijalozima, poput rečenice kojom gangster Frank sebe opisuje kao “regruta u pogrešnoj strani klasnog rata”, usprkos toga zaslužuje određene pohvale. To se najviše odnosi na Colina Farrella koji se pokazao kao najbolji glumac, a koji je, prije svega u scenama u kojima mora na “hladan” način reagirati na otkrića koju su preokrenula život njegovog lika, pokazao izuzetan talent. Zbilja je šteta što Pizzolato takve obrate nije iskoristio malo ranije. No, to možda znači da će takvih, a možda još kvalitetnijih obrata, biti i u sljedeća tri tjedna.

 

 

“Pravi detektiv”: “Down Will Come” (sezona 2, ep. 4, recenzija) (spoiler)

Druga sezona Pravog detektiva došla je na polovicu puta. Na toj točci se može početi govoriti da je manje-više izvjesno kako je svojom kvalitetom ispod razine prve, a još je izvjesnije da će je takvom ocijeniti publika i kritika. Jedini način da jedan od najprestižnijih i najhvaljenijih projekata HBO-a izbjegne razočaravajuću reputaciju bi bio da scenarij Nica Pizzolata u sljedeće četiri sezone dostavi nešto uistinu posebno. S obzirom da se takva čuda u Hollywoodu događaju rijetko, ali i da HBO, prvoborac novog zlatnog doba američke televizije, nije imun na “ćorke”, tako dramatična promjena se čini malo vjerojatnim. To, dakako, ne znači da se HBO i Pizzolato neće potruditi, a korak u tom smjeru bi mogao biti krvava završnica četvrte epizode. Za pretpostaviti je da će publika njome biti više šokirana nego što je to bio slučaj s završnicom epizode od prije dva tjedna, kada je natuknuta mogućnost da će na samom početku Pravi detektiv ostati bez jednog od glavnih protagonista.

No, prije nego što se dođe do tog trenutka, scenarij, čije je autorstvo Pizzolato prvi put podijelio s nekim drugim – piscem po imenu Scott Lasser – u prvih trideset minuta kao da želi reciklirati ili barem naglasiti sve ono što je kritičarima i publici išlo na živce u prethodne tri epizode. Tada se, zapravo, ne događa ništa i veliki dio vremena odlazi na kadrove kalifornijskih auto-cesta snimljenih iz zraka ili na mračni, depresivni bar gdje jedna te ista pjevačica izvodi depresivne folk-pjesme kao svojevrsnu glazbenu podlogu za monotone razgovore Franka Semyona s Rayem Velcorom. Istraga, dakako, manje-više stoji na mjestu, a gledatelji stječu uvid u problematične privatne živote protagonista, odnosno doznaju ono što su već ranije znali ili barem imali itekako razloga za pretpostavljati. Moglo bi se reći da je glavni nedostatak druge sezone u tome što se od prve nastojala razlikovati kvantitetom, odnosno što je Pizzolato u format od osam epizoda nasilno pokušao uvaliti previše sadržaja. Ono što je u prvoj sezoni funkcioniralo s dvojcem Cohle-Hart, u drugoj ne može s dvaput više protagonista, a dodatno komplicira i to što je njihov privatni život opterećen s gotovo parodijskom kolićinom problema koji, naravno, stvaraju poduzaplete koji se ne bi mogli razriješiti ni u jednoj prosječnoj telenoveli.

Najdrastičniji primjer “sapunizacije” Pravog detektiva je lik Paula Woodrougha. Na samom početku se budi u društvu svog bivšeg ratnog druga, a što nastoji i kod posljednjeg nevjernog Tome među gledateljima otkloniti sumnju o njegovoj homoseksualnosti. Paul zbog svega toga nije previše sretan, i zapravo se nalazi na rubu živčanog sloma, ali je to tek početak nevolja s kojima će se suočiti do kraja epizode. Prvo mu netko krade motocikl, a na zatim ga na ulici sačeka mala armija novinara s neugodnim pitanjima o ratnim zločinima. Gledatelj baš i nema vremena za upitati se zašto je tako politički delikatna istraga teškog ubojstva povjerena policajcu s tako kontroverznom javnom reputacijom. Scenaristi umjesto toga uvaljuju scenu u kojoj će se Paul sresti s bivšom djevojkom koja mu saopći da je trudna; Paul na to reagira s oduševljenjem odnosno bračnom ponudom, sugerirajući da mu zasnivanje tradicionalne “heteronormativne” obitelji predstavlja jedini put do kakve-takve normalnosti u životu.

U usporedbi s njim, ostatak protagonista za vrijeme trajanja epizode nije dobio previše novih komplikacija u životu. Osim, možda, Ani Bezzerides, koja se mora suočavati s time da ju je bivši momak i kolega tužio za seksualno zlostavljanje, a gledatelji također doznaju da je imala ili ima probleme s kockom, odnosno da je njen policijski kolega i partner zbog nje ostao bez supruge. Njen privatni život, po svemu sudeći, ima i neke veze s istragom koju vodi, s obzirom da se ispostavi da je njen otac – vođa hipijevske New Age komune – prije nekoliko desetljeća bio povezan s klanom Chessanijevih koji upravlja gradom Vinci. U Pravom detektivu jedna tako velika i mnogoljudna državu kao što je Kalifornija sve više počinje sličiti na Peyton ili druge “sapunske” gradiće u kojima svatko svakoga zna i svatko je sa svakim blisko povezan.

Završna scena, kada prazne i dosadne riječi konačno mijenja akcija, pak, sugerira kako je Pizzolato i u tome inzistirao da druga sezona bude što različitija od prve. Dok su Cohle i Hart, čak i kada su kršili zakon i hvatali pogrešne krivce, pokazali kako znaju svoj posao i da su napravili nešto zbog čega se ih se slavi kao heroje. U drugoj sezoni se slična situacija pretvara u krvavi fijasko gotovo nadrealnih razmjera. Istraga konačno ukaže na mogućeg sumnjivca; iako je riječ o okorjelom nasilnom kriminalcu s dosijeom, ignorirana je zdravorazumska sugestija da se prilikom hapšenja angažiraju specijalci. Naravno, kada se krene u rutinsku akciju hvatanja, ispostavi da je adresa na kojoj se nalazi sumnjivac laboratorij za proizvodnju metamfetamina koju čuvaju bezobzirni i do zuba naoružani gangsteri zbog kojih će se ulice kalifornijskog gradića pretvoriti u bojište. I to, naravno, upravo u trenutku kada njima demonstriraju lokalni aktivisti, a što će dovesti do toga da ne samo policajci padaju kao snoplje pod kišom metaka, nego i gomila civila, među kojima neki od metaka koje su u samoobrani ispalili sami policajci. Kriminalci nekako uspijevaju pobjeći, ali samo do trenutka kada im se na putu autobus, čiji će vozač i putnici postati nove žrtve; okršaj završava njihovom likvidacijom, ali i spoznajom protagonista, okruženih hrpom leševa i lokvama krvi, da imaju sve samo ne razloge za trijumf.

Scena sveopćeg pokolja u kome, za razliku od prosječnih hollywoodskih filmova, nedužni prolaznici prođu onako kao što bi u sličnoj situaciji prošli u stvarnom životu, će filmofile vjerojatno podsjetiti na sličnu scenu na početku znamenitog Peckipanhovog antivesterna Divlja horda. Taj je film završio s još impresivnijim krvoprolićem, pa je lako zamisliti da će i finale sezone završiti sa sličnim događajem. No, kako stvari stoje, barem dvije-tri epizode će biti posvećene političkim posljedicama ovog događaja, odnosno time da će detektivskoj trojci njihovi pretpostavljeni “prijateljski sugerirati” da krvavi obračun posluži kao “elegantni” način da se, uz likvidiranog sumnjivca, riješi istraga. Frank Semyon, koji, pak, ima vlastitih razloga da pronađe stvarnog krivca, će vjerojatno služiti kao jedini pravi detektiv.

Promatrajući reakcije na Pravi detektiv nakon četiri epizode, sve se teže oteti dojmu da je dio kritika druge sezone, barem onih u SAD, manje motiviran razlikama u kvaliteti, koliko time da je Pizzolato smještanjem radnje u Kaliforniju i izborom likova prekršio nepisana hollywoodska pravila o”političkoj korektnosti”. Prva sezona je kao mjesto radnje, odnosno leglo Zla koristila u ruralnu, zaostalu Louisianu gdje caruju kršćanski fundamentalizam, bjelački rasizam i glasačko tijelo Repulikanske strane, dakle sve ono protiv čega desetljećima propovijeda progresivni “cool” Hollywood. Pizzolato je, pak, drugu sezonu smjestio u isto tako progresivnu i “cool” Kaliforniju, koja je odjednom i sama postala leglo čistog Zla. Tako je jedan od glavnih elemenata zapleta projekt izgradnje “ekološkog” brzog vlaka, ali koji, umjesto da spašava pingvine na Sjevernom polu, služi kao izvrsna prilika za bogaćenje kleptokratske elite, s kojom na gotovo incestuozan način vezani “progresivni” New Age dušobrižnici; to da jedno od najvećih krvoprolića izazovu Latinosi, a potencijalno gej lik ima ozbiljne psihološke probleme (koji ga čine i potencijalnim sumnjivcem)  pak, vjerojatno neće dobro sjesti svima onima koji drže da negativci današnjeg Hollywooda smiju jedino biti bijeli heteroseksualni muškarci. Sve je to razlog možda glavni razlog zašto Pravi detektiv više nije tako “cool” i zašto je malo vjerojatno daće takvim postati za četiri tjedna.

 

“Pravi detektiv”: “Maybe Tomorrow” (sezona 2, ep. 3, recenzija) (spoiler)

Sudeći po reakcijama na treću epizodu, može se reći da se s drugom sezonom Pravog detektiva događa suprotno od onog što se događalo s prvom sezonom. Tada je serija bila proglašavana remek-djelom i najboljim mogućim dostignućem televizijskog stvaralaštva, da bi nakon toga slijedili razočaranje i bijes. Druga sezona je, pak, gotovo svima predstavljala razočaranje da bi možda tek treća epizoda dala neke naznake da bi se stvari mogle promijeniti nabolje.

Ono što je sasvim jasno jest da je tvorac serije Nic Pizzolato odlučio stvari učiniti što je moguće više različitim od onih u prvoj sezoni, čak i po cijenu da likovi, zaplet imaju malo smisla, odnosno donosi kadrovske i kreativne odluke koje kritika i “šminkerska” publika smatra upitnim. To će se bez svake sumnje odnositi i na cliffhanger kojim je završila druga epizoda, odnosno ono što je trebalo predstavljati trajnu eliminaciju jednog od četiri protagonista gotovo na samom početku sezone. Iako je bilo onih koji su sumnjali da će Pizzolato neće ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se detektiv Ray Velcoro priključiti galeriji živopisnih i popularnih protagonista Igre prijestolja u HBO-vim vječnim lovištima, lice Colina Farrella na uvodnoj špici se pokazalo kao prevelik imperativ za tako drastičan potez.

Dakle, najvažnije pitanje koje je mučilo poklonike serije je dan odgovor koji, zapravo, i ne predstavlja neko iznenađenje. Ono što je zanimljivo ili je trebalo biti zanimljivo jesu tehnički detalji, odnosno objašnjenje kako se došlo do toga da je Velcoro preživio dva bliska susreta sa salvom sačme iz neposredne blizine. Treća epizoda spominje gumene metke koje policija tradicionalno koristi za suzbijanje nasilnih demonstracija, a što sugerira da je onaj tko je Velcora nakratko sastavio sa zemljom i sam policajac; to će, naravno, moguće objašnjenje cijelog incidenta skrenuti prema njegovim korumpiranim kolegama, a možda i nekim od ostalo dvoje članova istražiteljske trojke.

Danac Janus Meltz, koji je Justina Lina nakon dvije epizode bio zamijenio na mjestu režisera, pak, je pronašao nekakav način da sakrije jeftinoću “fore” s kojom je Velcoro preživio cliffhanger. Njen početak predstavlja snoviđenje detektiva koji, dok leži na podu, u baru promatra imitatora Conwaya Twittyja (za one manje upućene u američku kulturu, country pjevača koji je uživao popularnost 1970-ih kao svojevrsna zamjena za Elvisa Presleya) te vodi razgovor sa vizijom svog oca, bivšeg policajca (koga će kasnije tokom epizode posjetiti na javi). Za mnoge će upravo ta scena predstavljati ključni trenutak prilikom koga se donosi sud hoće ili može ova sezona krenuti nabolje. Nekima će ona predstavljati svojevrsno osvježenje, odnosno mali dašak fantastike i nadrealizma u onome što je dosad predstavljalo prilično banalni kvazirealistični noir. Onima malo starijima će sve to probuditi uspomene na Lynchov Twin Peaks, gdje je jedan gotovo identičan cliffhanger – u kome protagonista pogađaju iz neposredne blizine – razriješen kroz scenu gdje ranjen leži na podu i prima vizije (i gdje je objašnjenje za njegovo preživljavanje bilo nešto malo nategnuto, odnosno zaštitni prsluk umjesto nesmrtonosne municije).

Drugi važan element, odnosno “otkriće” u ovoj epizodi se tiče seksualne orijentacije državnog policajca Paula Woodrougha. Dok su u prethodnoj sezoni postojale tek određene naznake da bi mogao “igrati za pogrešni tim”, u ovoj sugestije u tom smjeru dolaze sa suptilnošću buldožera. Prije svega se to odnosi na scenu u kojoj Woodrough prilikom susreta s bivšim ratnim drugom evocira njemu prilično neugodna sjećanja kada njihov odnos bio nešto bliži od onog prijateljskog. Također se sugerira da bi Woodroughova homoseksualnost mogla imati određen, iako neočekivano pozitivan, utjecaj na dalju istragu; iako mu njegovi kolege eksplicitno sugeriraju da svoj impresivni izgled koristi kako bi šarmirao moguće ženske svjedoke i tako izvukao što korisnije iskaze, on ga na kraju daleko uspješnije koristi kod neočekivano susretljivih muških prostitutki. Te scene također sugeriraju da u poslu kojim se bave ni pogrešna seksualna orijentacija nije zapreka ukoliko se koristi adekvatni farmakološki preparati.

Vizualno najimpresivnije scene su, međutim, one koje se odigravaju u raskošnoj vili gradonačelnika Austina Chessanija, a koje će dati itekako argumenata onima koji tvrde da Pravi detektiv (više) ne treba shvatiti kao ozbiljnu kriminalističku seriju, odnosno da je ona odavno prešla u domenu visokobudžetnog campa. Čelnik kalifornijskog gradića ne samo da je do srži korumpiran, nego ga demonstrira besramno i sa primitivnim skorojevićevskim nedostatkom bilo kakvog ukusa, pri čemu se njegov moralni kolaps dobio dodatne patološke oblike kod članova njegove obitelji, bilo da je riječ o praznoglavoj nadrogiranoj trofejnoj supruzi (čiji lik tumači Agnes Olech) ili sinu koji doslovno glumata “gangstu” (Vinicius Machado).  Uvid u takvo impresivan prikaz bogataške patologije daje nenadani posjet dvoje istražitelja, nakon koga gradonačelnik (čiji lik tumači engleski glumac Richie Coster) svoje nezadovoljstvo izrazi na tako “suptilan” način da u usporedbi s njim Željko Kerum izgleda kao Ivo Josipović.

Što se same priče tiče, možda najvažnija stvar je u tome da, kada je već odlučeno da Velcoro ostane na životu, scenaristi ipak nešto pokušavaju načiniti s njegovim likom. To se prije svega odnosi na stvaranje određenih simpatija, te sugestije da je njegov život – gubitak obitelji, časti, moralnih načela, zdravlja – došao na tako nisku točku da stvari mogu krenuti samo nabolje, odnosno u pravcu nekakvog moralnog iskupljenja. Zbog toga se odnos između Velcora i Ani Bezzerides počeo kristalizirati kao nešto najbliže odnosu koji su imali Rust Cohle i Martin Hart. Hoće li taj potencijal biti iskorišten ili ne ostaje za vidjeti. Pravi detektiv ne bi bila prva ni posljednja TV-serija koja bi propustila takvu priliku. S druge strane, čak i ako stvari sa drugom sezonom ostanu loše, s obzirom na njenu relativnu kratkoću šteta i ne bi bila prevelika.

“Pravi detektiv”: “Night Finds You” (sezona 2, ep. 2, recenzija) (spoiler)

Prije nego što nastavim s recenzijom nove epizode TV-serije Pravi detektiv, čitateljima sam dužan jednu napomenu. Naime, s obzirom na narativne tehnike koje koriste njeni autori, svako nastojanje da se recenzira pojedinačna epizoda sa sobom sadrži ozbiljan rizik da eventualni čitatelj iskusi “spoiler”, odnosno da dozna neki ključni detalj radnje danima, tjednima ili godinama prije nego što bude u prilici pogledati samu epizodu. Stoga se svi oni koji slučajno nabasaju na ovaj post, a nisu u mogućnosti ili nemaju namjeru pogledati Pravi detektiv u bliskoj budućnosti mole da smjesta prekinu s čitanjem. To, dakako, važi i za sljedeće recenzije koje će imati oznaku “spoiler” u naslovu.

Ono što najviše upada u oči u drugoj epizodi Night Finds You (“Noć te nađe”) jest to, da više od svega, pokazuje “formulu”, odnosno glavni “štos” koji koristi autor serije Nic Pizzolato. Naime, bilo da je riječ o seriji/sezoni ili pojedinačnoj epizodi, Pravi detektiv preko odabira likova, zapleta i niza drugih detalja u pravilu sugerira jedno, dok rasplet na kraju sugerira nešto sasvim drugo. Ono što se dogodilo na kraju epizode bi možda mogao biti jedan od najdrastičnijih primjera takve tehnike.

Sve što su nam dosada govorili promotivni traileri, izbor glumaca, pa i najavna špica, sugerira da će “Pravi detektiv” iz naslova biti tim koji se sastoji od tri protagonista ili, barem, s jednim značajnim antagonistom. Osim ako na početku treće epizode netko ne izvuče nekakav “sapunski” deus ex machina zec iz šešira (kao “to je bio samo san” u znamenitoj epizodi Dallasa) – prilično je jasno da će sljedećih nekoliko epizoda protagoniste činiti trio, a ne kvartet. Jedan od najvažnijih likova se tako priključio legijama protagonista jedne druge HBO-ve serije – Igra prijestolja – čije preživljavanje do početka sljedeće epizode postaje sve manje i manje izvjesno.

Drugo veliko iznenađenje jest to da “pravi detektiv”, barem u ovoj epizodi, uopće nisu oni koji bi to trebali biti po službenoj dužnosti ili slovu zakona. Scenarij je jasno stavio do znanja da istraga ubojstva koja je okupila trojicu policajaca iz tri različite agencije nijednom od njih nije prioritet – zamjenici okružnog šerifa Ani i državnom policajcu Frank je ona samo izgovor da prikupe materijal o korupciji u gradu Vinci, dok je gradskom policajcu Rayu jasno stavljeno do znanja da svoje kolege mora u tome spriječiti. Jedini koga iskreno zanima da dozna tko je ubio gradskog menadžera Bena Casperea jest “ugledni poslovni čovjek” Frank Semyon; on je jedini koji će nešto ozbiljno i poduzeti po tom pitanju, iako motivi za to, dakako, nije istjerivanje pravde nego banalni financijski interes, s obzirom da je pokojnik u trenutku ubojstva sa sobom imao Semyonov novac.

Zanimljiv detalj druge epizode jest i sve veća eksplicitnost sadržaja, odnosno sklonost HBO da maksimalno iskoriste ionako blage cenzorske standarde kablovske televizije. Tako gledatelji imaju priliku vidjeti Caspereovo truplo na obdukcijskom stolu, odnosno prilično jasno im je stavljeno do znanja da je pokojnik prije smrti bio žrtva genitalnog sakaćenja. Ani, pak, zbog istrage pregledava web-stranice koje oglašavaju usluge “seksualnih radnica” i koje, između ostalog, sadrže video-snimke hardcore pornografskog sadržaja, odnosno eksplicitni seks koji gledateljima nije eksplicitan jedino zbog što je prikazan izvan fokusa.

Osim razmišljanja da li će i kako Ray pronaći način da se u sljedećoj epizodi pojavi živ, gledateljima će dodatni materijal za špekulacije o raspletu dati i scene s Paulom. One sugeriraju da bi on vrlo lako mogao biti prikriveni homoseksualac, ali i da je njegov odnos s majkom (koju sjajno tumači Lolita Davidovich) imao uznemirujuće incestuoznu dimenziju; to, kao i spominjanje nekih “stvari koje je činio u pustinji” za “privatnu vojnu kompaniju” čini Paula, a ne ultranasilnog i korumpiranog Raya, “najproblematičnijim” u kvartetu likova, pa čak otvara i mogućnost da bi on mogao biti dio problema koje detektivski tim treba riješiti. Druga epizoda sa svojim spektakularnim cliffhangerom u mnogo čemu tjera gledatelje da čekaju treću, ali sama po sebi još uvijek ne popravlja značajno dojam o drugoj sezoni ili izgleda dobro u usporedbi sa standardima prve sezone.