Mjesec: Listopad 2013.

Kad demokracija postane naporna

Prošlo je šest mjeseci, ali kao da se dogodilo prije šest stoljeća. Toliko se toga u Hrvatskoj promijenilo kada su u pitanju referendumi i slični praznici demokracije.

Tada je neposredna demokracija bila ideal kome Hrvatska treba težiti, tražilo se da ih bude na svim razinama, od zakonodavaca  tražilo da da ublažavaju prestroge uvjete za njihovo održavanje. Kada bi propali, kao u slučaju dubrovačkog Srđa,  i to zbog banalne činjenice da se nije odazvao dovoljan birača, tada se to shvaćalo kao udaljavanje od modernih demokratskih standarda  i još jedna hrvatska sramota.

Sada se, pak, pjeva neka druga pjesma. Dolazi novi referendum koji će, po svemu sudeći, biti mnogo uspješniji. Samo što će ovaj put njegov uspjeh predstavljati još veću hrvatsku sramotu i još eklatantnije udaljavanje od modernih demokratskih standarda. Kao i daleko više hvatanja za glavu i prolijevanja žuči po internetskim kolumnama.

Bijes s kojim predstavnici lijeve, liberalne, “europske” ili, po Denisu Kuljišu, “Zapadne” Hrvatske reagiraju na novonastalu situaciju je sasvim razumljiv. Projekt trajnog odljepljivanja Hrvatske od primitivnog, konzervativnog Balkana je s novom referendumskom inicijativom doveden u pitanje, te stvorena dilema na koju postoje dva odgovora od nijedan nije ugodan.

S jedne strane se cijela stvar mogla ignorirati, što je uostalom i uobičajeni modus operandi hrvatskih vlada u ovakvim situacijama. Samo u ovom slučaju to dovodi do ustavne krize. A ustavne krize, ma koliko izgledale bezazlene i beznačajne na svojim počecima, imaju običaj, pogotovo ako potraju, eskalirati do nekih prilično neugodnih posljedica, daleko drastričnijih od toga neki u posljednje vrijeme prilično eksponirani saborski zastupnici SDP-a sada sliče na loše klonove Vladimira Šeksa. Iskustva nekih nama i ne baš tako dalekih država govore da ustavne krizu mogu rezultirati i s  tenkovskim granatama koji lete na zidove nacionalnog parlamenta.

S druge strane, ako se gorka pilula proguta, odnosno vladajuća stranka i liberalni dio hrvatske javnosti dozvoli svojim ideološkim suparnicima da trijumfiraju na referendumu, to sa sobom povlači posljedice daleko gore od toga osokoljeni konzervativci svoj trijumf ponove na parlamentarnim izborima. Naime, ako bi se referendumom u Hrvatskoj mogao trajno ili na duže vrijeme torpedirati bilo kakav pokušaj uvođenja istospolnih brakova, isti bi se presedan mogao koristiti i za neke druge, mnogo dalekosežnije i u političkom smislu rizičnije inicijative, i to u pravilu na štetu svega onoga što se u Hrvatskoj smatra “europskim”. Referendumi bi se, u slučaju da na vlast dođe netko tko je dovoljno beskrupulozan, mogli pretvoriti u oruđe s kojim bi se provodio radikalni “Glechschaltung” Hrvatske u kojoj ne bi nestale samo europske vrijednosti, nego i sama demokracija.

Na žalost, i bez obzira na sve rizike koje nosi, druga opcija se čini jedino ispravnom. Svi pokušaji da se nekako zaustavi ili “izdribla” referendum o ustavnoj definiciji braka su bili ne samo unaprijed osuđeni na propast, nego i dugoročno štetni po vladajuću stranku, ali i hrvatsko društvo u cjelini. Modernu demokraciju je nemoguće zamisliti bez poštovanja zakona, a poštovanja zakona nema bez poštovanja procedure. U slučaju referenduma ona je bila poštovana, bez obzira na to koliko se nekome nisu sviđali pokretači inicijative i njihovi motivi.

Ono što u ovom trenutku predstavlja možda najneugodniju posljedicu referendumskog spora jest to što je razotkrio licemjerje, odnosno nesposobnost velikog dijela hrvatske političke i (kvazi)intelektualne “elite” da se suoči sa neugodnom istinom. Referendumi su tako bili “cool” kada su se provodili u lokalnim zajednicama i kada se njima pokušale progurati ekološke i druge moderne, progresivne i “hip” inicijative. Referendumi više ne izgledaju tako “cool” kada se provode na nacionalnoj razini, kada iza njih stoji masovan pokret i kada se njima nastoji progurati konzervativna ideologija. A još manje su “cool” zato što se zbog njih više ne može ignorirati činjenica da najveći dio glasača Hrvatske čine oni koji su, što materijalno što svjetonazorski, daleko od nekakvih “europskih” ideala. I da će svatko tko Hrvatsku želi gurati u nekakvom progresivnom ili “europskom” smjeru u to morati ulagati daleko veći napor.

A upravo nesposobnost da se uloži napor, odnosno tragična sklonost da se uvijek ide linijom manjeg otpora je razlog zašto se vladajuća stranka našla u ovakvoj situaciji. Kada je trebalo osigurati  referendum za ulazak u EU, bilo je lakše i jeftinije mijenjati odredbe Ustava o izlaznosti na referendumu, umjesto da se išlo animirati hrvatske birače. Kada se došlo na vlast, bilo je lakše forsirati svjetonazorske priče i kojekakve kulturne ratove, nego da se ozbiljno pozabavi s gorućim ekonomskim problemima i povlače brojni neugodni i rizični potezi. I, naravno, bilo je lakše praviti se da demografski i drugi trendovi ne idu u prilog suprotnoj strani u tim istim kulturnim ratovima. Trebalo je da cijeli slučaj proizvede ustavnu krizu i kompromitira demokratsko određenje vladajuće stranke prije nego što se netko sjetio spustiti iz bjelokosne kule i suočiti sa stvarnošću.

Sada tako referendum i neposredna demokracija služe kao žrtveni jarac, umjesto da se prsti upiru na nečiju lijenost i nesposobnost. A ići ukidati referendum i pokušavati ga ograničavati kao instituciju bi, ako se gleda dugoročno, bilo još gore. Ako se današnji hrvatski vlastodršci nečime moraju tješiti, onda su to iskustva nekih drugih zemalja gdje su se također na referendumima znale donositi neke neugodne i pogrešne odluke. Na njima su se, također, te iste pogreške znale i ispravljati.  

RECENZIJA: Specijalne agentice (2013)

Sandra Bullock
Sandra Bullock (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
SPECIJALNE AGENTICE
(THE HEAT)
uloge: Sandra Bullock, Melisssa McCarthy, Dan Bakkedahl, Demian Bichir, Tom Wilson
scenarij: Katie Dieppold
režija: Paul Feig 
proizvodnja: 20th Century Fox/Chernin Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 114'

Ovog ljeta rekordni rezultati na kino-blagajnama nisu spriječili seriju spektakularnih komercijalnih debakala na kojima će mnogi studiji izgubiti novac. Jedno od najčešćih objašnjenja za taj paradoks jest to da su vodeći studiji u kino-dvorane jednostavno poslali previše megablockbustera u relativno kratkom vremenu, te da ih tržište i publika nisu mogla apsorbirati. U situaciji kada su popadali hollywoodski divovi najbolje su prošli filmovi koji bi se uvjetno mogli nazvati “srednjom klasom”, a među njih definitivno spada komedija “Specijalne agentice” Paula Feiga.

Debitantski scenarij Katie Dieppold koristi prilično jednostavan zaplet. Sarah Ashburn (Bullock) je vrhunski obrazovana,  izvježbana i iskusna agentica FBI koja se može pohvaliti brojnim profesionalnim uspjesima, ali je kolege ne vole zbog arogancije i inzistiranja na protokolu. U nastojanju da dobije dugo očekivano promaknuće, pristaje voditi kompliciranu istragu u Bostonu, odnosno uhvatiti tajanstvenog narko-bosa odgovornog za seriju okrutnih likvidacija. Na istu metu se, pak, namjerila i Shannon Mullins (McCarthy), detektivka bostonske policije koja se također može pohvaliti impresivnim rezultatima, ali je pretpostavljeni jedva toleriraju zbog prostačkog rječnika i ponekad previše nasilnih metoda. Dvije žene su prisiljene surađivati prilikom istrage, iako zbog različitog podrijetla i karaktera ne mogu smisliti jedna drugu.

“Specijalne agentice” bi se teško mogle nazvati originalnim ostvarenjem, a i sama scenaristica (koja se u filmu pojavljuje u maloj ulozi bolničarke) je priznala da je inspiraciju pronašla u akcijskim komedijama 1980-ih koje su često sparivale dva po svemu suprotna lika u borbi protiv zločina. Dieppold je taj koncept promijenila samo učinivši dva partnera ženama; a ni to nije naročito originalno, s obzirom da su 1988. godine istu stvar koristile “Federalke”. Usprkos toga, teško da će čak i iskusniji gledatelji imati prilike osjetiti neki naročiti “deja vu”. Scenarij, odnosno zaplet, su ovdje u drugom planu, odnosno, slično kao i u slučaju “Djeveruša”, koje je Paul Feig bio režirao prije dvije godine, služe tek kao izgovor za seriju uglavnom efektnih gegova. Čak ni to što film traje gotovo dva sata mu neće previše naškoditi, s obzirom da Dieppold i Feig održavaju više nego dovoljnu razinu humora i zabave. Od svog mentora Judda Apatowa je Feig, pak, preuzeo nešto “problematičniji” sadržaj zaslužan za malo stroži cenzorski rejting; iako nema golotinje ni seksa, u filmu ne nedostaje prilično inventivnih psovki ali i eksplicitnog nasilja, krvoprolića i sakaćenja.

Dieppold i Feig su prethodno surađivali na televizijskoj seriji “Parks and Recreation”, i u slučaju “Specijalnih agentica” se pokazuju kao prilično uigrani tim. Isto se može reći i za dvoje glavnih glumica. Sandra Bullock, nekadašnja kraljica romantičnih komedija, se hrabro nosi sa ulaskom u šesto desetljeće života i čini se da bez nekih kompleksa pristaje biti “ozbiljan” dio komičarskog dvojca, odnosno njegova druga violina. “Elegantno popunjena” Melissa McCarthy, koja je također napravila izuzetan posao u “Djeverušama”, bi je lako mogla pojesti za doručak i od filma napraviti “one woman show” o ženskom Prljavom Harryju, ali zbog dobre “kemije” vrlo dobro funkcionira s Bullockovom. Autori filma se, međutim, ne drže samo njih dvije, nego dozvoljavaju i drugim glumcima – s kojima su surađivali na televiziji – da ostvare dojmljive epizode. Možda se najviše ističe Dan Bakkedahl kao sablasni agent DEA i mladi komičar Spoken Reasons kao ulični diler. Neke od uloga su, s druge strane, razočaranja. To se može reći za Michaela Rappaporta kao Mullinsinog brata-kriminalca, ali i meksičkog glumca Demiana Bechira kao Ashburninog šefa. Usprkos toga, “Specijalne agentice” su relativno mali, jeftini film čiji se profit na kino-blagajnama doima prelagano stečenim, ali je svejedno zaslužen.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Još jedna potraga za smislom nakon tragedije

Svaki put kada se dogodi neka iznenadna tragedija, mnogi svoje suočavanje sa okrutnom bešćutnošću univerzuma i spoznajom o krhkosti ljudske egzistencije nastoje kompenzirati time što takvim događajima daju nekakvo značenje ili neku “višu” svrhu. I to najčešće kao poticaj za neki “povijesni” zakon ili političku odluku koji bi, u pravilu represivnim mjerama, trebao svijet učinio boljim, ljepšim i naprednijim. Javnost takva rješenja, koja nude utjehu i smisao u teškim trenucima, daleko lakše “guta” tada nego u normalnim okolnostima, kada bi o njima trebala promisliti hladne glave.

Primjera za to ima bezbroj u današnjem svijetu. Svaki put kada neki školarac postane žrtvom pucnjave u SAD, počinju pozivi za križarski rat koji bi u zatvore trebao napuniti s milijunima posjednika vatrenog oružja. Nakon što se dogodila nesreća u Fukushimi, nuklearke su nakon dugo vremena postale najveće svjetsko zlo koje se mora eliminirati, čak i po cijenu, da kao u slučaju Njemačke, stotine tisuća ljudi više ne može platiti račun za struju. I to, naravno, nije ništa novo. Kada je prije šesnaest godina poginula princeza Diana, za sve su odjednom postali krivi paparazzi te je tu poganu aktivnost trebalo ukloniti globalnim bojkotom tabloida.

Nešto slično je, po svemu sudeći, u Hrvatskoj počinje izazivati jučerašnja smrt Dolores Lambaša u prometnoj nesreći. Mladoj, lijepoj, glamuroznoj glumici se dogodilo ono što se u pravilu ne događa onima koje krase naslovnice. U pitanju je događaj tako šokantan i nepojmljiv da naprosto mora imati svrhu. I ona je, naravno, pronađena – u poticanju križarskog rata koji bi hrvatski Internet trebao očistiti od smeća koje čine anonimni komentatori na portalima.

Tako je Mia Biberović, izvršna urednica Netokracije, na svom postu objavila kolumnu čiji je sadržaj potaknut ne toliko jučerašnjom tragedijom, koliko predvidljivo sociopatskim reakcijama koje je taj događaj izazvao na komentarima hrvatskih internetskih portala. Umjesto da zašute ili barem zadrže trunčicu pijeteta prema ženi koju vjerojatno nikada nisu sreli u životu niti im je ona išta  skrivila, mnogi komentatori – koji su do jučer za Dolores Lambaša marili kao za lanjski snijeg – na Internetu izražavaju zluradost, pokojnicu nazivaju svakojakim uvredljivim imenima i iznose stav da je njena smrt bila “pravedna kazna” za njen “grešni” i “nemoralni” život. I sve to tek izgleda kao vrh ledenog brijega, odnosno “kap koja je prelila času” nakon koje se “nešto mora učiniti”.

To “nešto” bi trebala biti zabrana anonimnih komentara. Suočeni s  odgovornošću kojom donosi iznošenje komentara pod vlastitim imenom i prezimenom,  mnogi bi počeli dobro razmišljati o onome što stavljaju ekran. Dok god nije tako, lako je zamisliti kako bi se, s vremenom, sadistička okrutnost tako udomaćena u anonimnosti Interneta počela prenositi na stvarni život, a generacije odgojene pred ekranima hrvatskih Internet portala izrasle  u horde amoralnih psihopata.

Problem je, dakako, u tome da mnoga “jednostavna” rješenja izazivaju daleko više složenih problema, a i najbolje namjere, kao što stara izreka kaže, znaju odvesti u pakao. Što bi se dogodilo kakda bi netko pokušao lupiti šakom o stol i reći “Anonimnih komentara više neće biti”. Taj “netko” vjerojatno nije među među administratorima, urednicima ili vlasnicima portala. Kao što navodi lupiga.com u vlastitom komentaru na ovu tužnu priču, ekonomski parametri njihove djelatnosti, odnosno imperativ snižavanja troškova  rada svakog portala, sa sobom povlače imperativ podilaženja što većem broju čitatelja, uključujući i one koje manje zanimaju informacije na portalima koliko prilika da  komentiranjem ispušu svoje frustracije.

Dakle, anonimne komentare mora zabraniti i ukloniti netko drugi. Kao jedino rješenje se u tom slučaju nameće država i njen represivni aparat. Dakle, Sabor bi trebao izglasati zakone kojima se zabranjuju anonimni komentari na Internetu, odnosno provoditi ih bilo kroz otkrivanje i kažnjavanje njihovih autora, bilo kroz nadzor rada svakog portala od strane odgovarajućeg državnog organa. Nije potrebno u prošlosti, ali i u sadašnjosti, tražiti primjere kako su takve i slične inicijative, donesene u nastojanju da se zaštite žene, djeca, nedužni ili nekakvi apstraktni ideali “pristojnosti”, obično dovodile do stvaranja birokratskih hobotnica, zatiranja slobode izražavanja i stvaranja policijskih država gore koje od onih koje je Orwell zamišljao u svojim najgorim noćnim morama.

Jasno je da anonimni vitriol na hrvatskim web stranicama “nije lijep” i da često mnoge potiče na neugodna razmišljanja o tome da li autore takvih riječi svakog dana sreće na ulici među naizgled pristojnim građanima. Međutim, biti predmetom uvreda na Internetu – a autor ovog teksta je, kao i manje-više svatko tko danas potpisuje svoje recenzije, kolumne i tekstove, bio među njima – definitivno nije nešto najgore što se čovjeku može dogoditi.

RECENZIJA: Bitka za Pacifik (2013)

Pacific-Rim-Offcial-Poster
(izvor: Rehtseeee Pro)
BITKA ZA PACIFIK
(PACIFIC RIM)
uloge: Charlie Hunnam, Idris Elba, Rinko Kikuchi, Charlie Day, Rob Kazinsky
scenarij: Travis Beacham & Gugliermo del Toro
režija: Gulliermo del Toro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2013. 
trajanje: 132'

Steven Spielberg je nedavno uzvitlao prilično prašine tvrdnjom da će Hollywood “implodirati” kada podbace veliki ljetnih blockbusteri i tako dovedu do ozbiljnog preispitivanja sadašnjeg poslovnog modela. Ovo filmsko ljeto kao da ga nastoji potvrditi njegove– usprkos dobre, pa nekad i dojmljive gledanosti mnogi “sigurni hitovi” zarađuju manje od očekivanog ili gube novac. Nakon “Zemlja: novi početak”, “Čovjeka od čelika”, “Misija: Bijela kuća” i “Usamljenog osvetnika” nešto slično se počelo predviđati i za “Bitku za Pacifik” SF-spektakl meksičkog režisera Guglierma del Tora.

Radnja filma, smještenog u blisku budućnost, bi se najlakše mogla opisati kao kombinacija “Godzille” i “Transformera”. Na dnu Pacifika se stvorio transdimenzionalni procijep iz koga povremeno izlaze orijaška čudovišta zvana “Kaiju” i razaraju obalne gradove. Kako bi ih zaustavili, svjetske države su se udružile i izradile orijaške humanoidne robote zvane “Jaegeri” kojima upravljaju parovi posebno obučenih, i u pravilu prijateljstvom ili rodom vezanih, pilota. Jedan od njih je bio i protagonist Raleigh Becket (Hunnam), čiju je karijeru prekinula traumatična pogibija brata u sukobu sa “Kaijuom”. Godinama kasnije, maršal Stacker Pentecost (Elba), njegov bivši pretpostavljeni, ga vraća u službu kako bi s preostalim “Jaegerima” sudjelovao u odlučujućoj bitci o kojoj ovisi opstanak čovječanstva.

Ako “Pacifik” postane komercijalni fijasko, razlog za to neće biti u nedostatku kvalitete, koliko u tome da astronomske troškove ostvarenja redateljske vizije Guglierma Del Tora jednostavno više ne može nadoknaditi današnja publika, kojoj je zbog globalne krize sve teže u jednoj sezoni “iskesati” karte za nekoliko blockbustera zaredom. Oni koji su sebi mogli priuštiti takvu žrtvu su u ovom slučaju dobili jedno od rijetkih ostvarenja koje nije adaptacija, remake ili nastavak, mada su Del Toro i njegov scenarist Beacham mnogo toga duguju klasičnim japanskim SF-filmovima i popularnim anime serijama. Scene borbi čudovišta sa orijaškim robotima su spektakularne, mada na trenutke nejasne, prije svega zbog toga što se odigravaju noću, dok pada kiša ili na dnu mora. Zbog toga je djelomično upropaštena inače dobra ideja da “Jaegeri” dobiju određenu osobnost kroz dizajn koji odaje državu njihovog podrijetla. S druge strane su, zbog zaokupljenosti Del Tora prikazom “cool” tehnologije i destrukcije, uglavnom zanemareni ljudski protagonisti; na njih publika neće previše obraćati pažnju ni zbog toga što u “Pacifiku” nema nijednog glumca koji bi se mogao prozvati zvijezdom. Jedini izuzetak je Idris Elba, poznat po “Žici” i BBC-jevoj seriji “Luther”, ali njegov lik “tvrdog” ali požrtvovnog zapovjednika je preopterećen klišejima. Mladi i relativno nepoznati Charlie Hunnam nije ostavio neki naročiti dojam te je zasjenjen svojom japanskom partnericom Rinko Kikuchi (zapadnoj publici poznatoj po epizodnoj ulozi u Inarrituovom “Babelu”) čiji je lik daleko složeniji, a izvedba daleko dojmljivija.

“Pacifik”, pak, najbolje funkcionira čim se pažnja scenarista odlijepi od samih čudovišta i robota. To se prije svega odnosi na komični podzaplet o dvojici ekcentričnih i suparničkih znanstvenika koje glume izvrsni Burn Gorman i Charlie Day, kao i scenama koje prikazuju neke od socio-ekonomskih posljedica napada “Kaijua”, prije svega prilike koje ostaci njihovih orijaških lešina pružaju poduzetnicima s druge strane zakona. To je, između ostalog, Del Toru pružilo priliku da za ovaj film angažira i neke od svojih stalnih glumačkih suradnika. “Pacifik” tako na sporedan način pronalazi ljudsku dimenziju s kojom bi se, zapravo, trebao spojiti s publikom. Neumitne usporedbe s petnaest godina starom Emmerichovom “Godzillom” će, pak, Del Torovo ostvarenje učiniti još boljim. Ako “Pacifik” na kraju ipak potone na kino-blagajnama, tu će sudbinu daleko manje zaslužiti od drugih blockbustera.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Netflix prvi put prestigao HBO

Netflix
Netflix (izvor: Wikipedia)

Netflix, američki servis za distribuciju DVD-ova koji već duže vrijeme distribuira filmove i slični sadržaj streamingom preko Interneta, objavio je svoje poslovne rezultate za posljednje tromjesečje, i zahvaljujući njima došao na američke naslovnice. Netflix, naime, danas ima 29,9 milijuna pretplatnika u SAD, odnosno više od 28,7 milijuna koliko ih trenutno ima HBO, vodeća američka kablovska televizija specijalizirana za istu kategoriju sadržaja. Time je Netflix potvrdio višegodišnja predviđanja da je upravo on tvrtka koja će postati “HBO umjesto HBO-a”, odnosno model za nove oblike proizvodnje i distribucije filmskog i televizijskog sadržaja.

Netflixov uspjeh izgleda utoliko veći, s obzirom da je riječ o tvrtki koja je rad započela u sasvim drugoj djelatnosti, odnosno na streaming se preorijentirala tek prije nekoliko godina, dok je dotada kao glavnu djelatnost imala posuđivanje DVD-ova po flat rateu. Netflix je, međutim, sličnim poslovnim modelom izgradio veliku bazu korisnika, a s vremenom počeo, slično kao i HBO, stvarati originalni sadržaj, pa je tako web-serija House of Cards postala prva web-serija s nominacijom za najbolju dramu.

HBO, doduše, barem neko vrijeme ne mora strahovati da će ga njegov nasljednik potpuno skinuti s trona, jer izvan američkih granica HBO još uvijek ima 114 milijuna pretplatnika, dok se Netlfix mora zadovoljiti tek sa njih 9,2 milijuna. Reed Hastings, Netflixov suosnivač, je toga potpuno svjestan i spreman je priznati da je HBO, koga otvoreno naziva svojim uzorom, “tu već  mnogo godina” i da će morati prilično raditi kako bi dosegao standarde kuće koja je svijetu dala Igru prijestolja i Carstvo poroka.

Relativno spora globalna ekspanzija Netflixa (koji je trenutno u Europi dostupan jedino u Skandinaviji i na Britanskom Otočju, a u Nizozemsku će doći krajem godine) ovu vijest čini zasad ne previše značajnom za ovdašnju publiku. Ali, s druge strane, također pokazuje kako se uporan rad,strpljivost (za razliku od mnogih drugih “dot com” tvrtki koje su izgorjele srljajući za brzom zaradom) i izgradnja korisničke baze kao temelja filmske i televizijske djelatnosti zna itekako isplatiti.

RECENZIJA: Bling Ring (2013)

FSLC Summer Talks
Sofia Coppola (izvor: tamaradulva)
BLING RING
(THE BLING RING)
uloge: Katie Chang, Israel Broussard, Emma Watson, Claire Julien, Taissa Farmiga, Leslie Mann
scenarij: Sophia Coppola
režija: Sophia Coppola
proizvodnja: American Zoetrope/A24, SAD, 2013.
trajanje: 90 '

Kada jednom budućnost nalik na onu iz “Pobješnjelog Maxa”, “Živih mrtvaca” i “Fallouta” postane stvarnost, povjesničarima koji među ruševinama budu tražili uzroke propasti današnje civilizacije će kao vrijedan artefakt poslužiti i “Bling Ring”, najnoviji film Sophie Coppole.

Radnja se temelji na istinitim događajima u Los Angelesu prije nekoliko godina, odnosno seriji provala u domove hollywoodskih zvijezda i celebrityja. Policijska istraga je na kraju dovela do grupe tinejdžera čije su biografije i zločinački motivi izazvali medijsku senzaciju. Provalnici su, naime, svi pripadali situiranim obiteljima, vozili “bijesne” aute, svake noći “partijali” po najelitnijim klubovima, a jedna od njih, manekenka Alexis Neiers, je u vrijeme uhićenja snimala vlastitu reality seriju. Coppola, koja je kao dijete hollywoodskog moćnika odrasla u sličnom svijetu, je u toj priči pronašla dosta zajedničkog sa svojim opusom, kojim dominiraju teme povlaštenih i od običnih smrtnika otuđenih pojedinaca.

Javnosti je, međutim, najvažniji detalj filma bio angažman Emme Watson, mlade britanske glumice koja se posljednjih godina nastoji “odlijepiti” od uloge Hermione u seriji filmova o Harryju Potteru, koja joj obilježila djetinjstvo i učinila globalnom zvijezdom. Lik Nicki Moore (temeljen na Neiers, koja je služila kao neslužbeni savjetnik na snimanju) se doima možda i pomalo ekstremnim korakom u tom smjeru, s obzirom da se kao razmažena, potpuno amoralna i ne baš previše bistra djevojka doima kao sušta suprotnost dobroj i pametnoj curici iz Potterove sage. Watson se, usprkos tome, hrabro nosi sa svojom ulogom; njen, za hollywoodske standarde možda ipak previše običan izgled, je čini ne toliko uvjerljivom u ulozi starlete. Kao nominalna zvijezda je u “Bling Ringu” ipak zasjenjena svojim manje poznatim kolegama koje su obavile mnogo impresivniji glumački posao. Tu najviše valja istaći Katie Chang kao sociopatsku djevojku koja pokreće kolo zločina, kao i Israela Broussarda kao jedinog muškog člana bande.

Coppola je u “Bling Ringu” zadržala svoj hladni, odmjereni stil režije, koji će pogotovo upasti u oči kada se njeno ostvarenje usporedi s Korineovim tematski sličnim “Spring Breakersima”. Ovdje nema golotinje, seksa i nasilja, a strogi cenzorski rejting je “Bling Ring” je zaradio isključivo zahvaljujući autentično prostačkom rječniku kao i prikazu nesmiljenog drogiranja tinejdžerskih likova. Coppola je, s jedne strane, njihovom svijetu prišla iz pozicije “insajdera”, ali s druge strane ju je fascinirala uloga modernih medija i društvenih mreža u cijeloj aferi koju starije generacije, poput njene, sve teže shvaćaju, ali s čijim se – u ovom slučaju negativnim – posljedicama moraju nositi. Provalnička družina je, naime, ključne podatke o odsutnosti slavnih kućevlasnika iz Los Angelesa, dobivala njihove Facebook statuse; ali je, pak, i sama dolijala zahvaljujući hvalisanju plijenom – uglavnom nakitom i “krpicama” – na Facebooku. Ono što je možda najfascinantniji detalj cijelog slučaja jest i taj da između zločinaca i žrtava i po pitanju morala, “inteligencije” i dobrog ukusa nije bilo nekih velikih razlika, pa se tako dogodilo da jedna članica bande i jedna od opljačkanih “zvijezda” na kraju čame u istom zatvoru. Objema grupama je također bila zajednička opsjednutost “slavom” po svaku cijenu; najpoznatija žrtva Paris Hilton je tako velikodušno pristala ustupiti vlastitu raskošnu kuću i “bolesnu” garderobu za rekonstruciju scena pljački. Coppolin scenarij fascinira svojim kliničkim dokumentarističkim pristupom, ali gledateljima ne ostavlja nijedan lik s kojim bi se htjeli identificirati, niti objašnjava uzroke, a još manje sugerira terapeutska rješenja za patološke pojave koje je prikazala. Pomisao da će svijetom vladati ličnosti poput njenih protagonista nakon “Bling Ringa” ostavlja gorak okus u ustima.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

2500 US$ po nijansi sive

English: Charlie Hunnam at the 2010 Comic Con ...
Charlie Hunnam (izvor:Wikimedia Commons)

Malo koji film je toliko podijelio javnost prije svoje premijere, odnosno, da budemo precizniji, izazvao toliko javno iskazanog prijezira među kritičarima kao predstojeća ekranizacija 50 nijansi sive. To što se svi kritičari, bilo književni bilo filmski, natječu kako na najoriginalniji način izmrcvariti djelo koje je već sada dobilo epitet duhovnog nasljednika Sumraka, vjerojatno baš i neće previše zasmetati producentima. Odnosno, barem ih ne bi trebalo previše brinuti, ako se u obzir uzme kako je filmski Sumrak sa svojim komercijalnim rezultatima i hordama “twiharda” tako uporno prkosio kritičarima. Zapravo,  sve negativne kritike prije premijere bi producentima trebale poslužiti kao besplatni publicitet. Međutim, ponekad i negativni publicitet postane previše, ako ga previše ozbiljno shvate i oni o kojima ovisi sama produkcija filma. Ili se barem takav dojam može steći kada je u pitanju odluka Charlieja Hunnama da napusti “prestižnu” ulogu Christana Greya.

Odmah nakon što je vijest došla do javnosti, iskristalizirala se svojevrsna “službena” verzija prema kojoj je Hunnam odluku donio dijelom motiviran željom da izbjegne probleme sa snimanjem TV-serije Sinovi anarhije, a dijelom zato što se jednostavno našao pod prevelikim pritiskom obožavetelj(ic)a romana. Kod dijela kritičara je, pak, Hunnam stekao status svojevrsnog heroja zato što je rekao “ne” u situaciji gdje bi 99 % njegovih kolega reklo “da”, odnosno prihvatilo hrpu novaca i slavu koje dolaze s tumačenje glavne uloge u jednom od najrazvikanijih filmova našeg doba; a sve to, naravno, zato što je zaključio da će taj film biti smeće i da će mu dugoročno naškoditi karijeri. Neki mediji su, pak, špekulirali da je Hunnamu bilo “sve neugodnije” snimati ili pripremati se za “vruće scene”.

Hollywood Reporter, međutim, donosi nešto drukčiju verziju priče, koja Hunnamov odlazak tumači daleko prozaičnijim razlozima. U njoj je otkriveno kako je Hunnam za svoj nastup trebao dobiti honorar od 125.000 US$. Iako je riječ o svoti zbog koje bi, pretpostavljam, mnogi koie čitjua ove redove bili spremno na daleko gore stvari od glavne uloge u od kritičara unaprijed otpisanom filmu, ona se i ne čini baš prevelikom za hollywoodske standarde, a pogotovo kada se u obzir uzmu rizik da eventualni komercijalni neuspjeh nekome ne uništi ili na duži rok torpedira karijeru.

Hunnamu je, pak, dodatni razlog, ili barem konačni povod, za rastanak sa Nijansama bio ono što se u Hollywoodu eufemistički zove “kreativne razlike” s producentima kao i redateljicom Sam Taylor-Young. Preciznije, Hunnam je inzistirao na tome da sudjeluje u pisanju scenarija i izvrši “određene izmjene” u odnosu na predložak. Navodno su mu producenti ispočetka bili spremni izaći u susret, ali kada je postavio dodatne zahtjeve, stvar je konačno pukla.

Iako svi mrzitelji 50 nijansi sive na trenutak mogu slaviti zbog “pobjede zdravog razuma” i rijetkog primjera glumca “koji je učinio pravu stvar”, taj će trijumf biti kratkotrajan. Ma koliko Hollywood bio opsjednut zvjezdanim statusima, u posljednje vrijeme se pokazalo da su filmski hitovi ti koji rade zvijezde od glumaca, umjesto da filmske zvijezde rade hitove od filmova. Nema sumnje da će producenti među tisućama lijepih, ali još uvijek anonimnih hollywoodskih lica pronaći novog Christiana Greya. Vjerojatno za cijenu manju od 2500 US$ po nijansi.

Medijska prva liga

Portrait of Glenn Greenwald -creator of Unclai...
Glenn Greenwald (izvor:Wikimedia Commons)

Koliko je situacija u hrvatskim medijima daleko od onih u velikom svijetu, možda najbolje svjedoči javno oduševljenje urednika jednog  portala  – koga su se osjetili dužni podijeliti sa svojim čitateljima – da su dobili injekciju proračunskog novca u iznosu od 400.000 kuna. Za dotični portal je ta svota očigledno golema kao kuća (a još više svima onim hrvatskim medijskim djelatnicima koji o takvim svotama mogu sanjati), ali je pitanje koliko bi ona bila impresivna izvan hrvatskih granica, odnosno za medije koji imaju ozbiljne ambicije postati opinion makeri ili, ako su zbilja ambiciozni, rušiti vlade i zaustavljati ratove.

Sve donedavno takvih novinarskih zvijezda nije bilo, odnosno bilo je teško zamisliti da će neki nekakvi današnji Woodwardi i Bernsteini nakon razgovora sa anonimnim “zviždačem” u mračnoj javnoj garaži dobiti podatke dovoljno “pikantne” da sruše nekakvog današnjeg Nixona. Odnosno, takav je slučaj bio sve dok novom svjetskom institucijom nije postao Wikileaks, a ikonom našeg doba postao Edward Snowden. Nakon što smo ipak dobili današnji  Watergate i “Duboko grlo”, došlo je vrijeme da dobijemo i današnji ekvivalent “Woodsteina”. On se pojavio u liku Glenna Greenwalda, američkog novinara u službi britanskog lista Guardian koji je “provalio” priču o Snowdenu, kao i drugim svinjarijama za koje se znalo ili pretpostavljalo da postoje, ali se nitko o njima nije usudio pričati.

E, sada je taj isti Glenn Greenwald napustio Guardian, kako bi, kako sam kaže, započeo “novinarski posao snova”, odnosno započeo rad na novom portalu. Ono što je najzanimljiviji detalj u cijeloj priči jest to da će to biti najbolje financijski potkoženi portal u povijesti novinarstva. U njega će, naime, na samom početku biti uloženo čak 250 milijuna dolara (ili, preračunato 3506 dotacija koje je dobio naš gore navedeni portal). Iza svega, za razliku od našeg portala, neće stajati država nego bogati poduzetnik i filantrop Pierre Omidyar.

Pitanje je, dakako, hoće li se na kraju ispostaviti kako je taj  informativni gigant, zapravo, na staklenim nogama. Glave bi mu, kao i u mnogim sličnim slučajevima, mogle doći pogrešne procjene osnivača kao i  negativna poslovna klima. Svemu tome treba pridodati i neprijateljstvo mnogih vlada, a prije svega američke, prema Greenwaldu. Moje je mišljenje da bi se Greenwaldu, koji je sada došao na nešto što izgleda kao vrh novinarske profesije u današnjem svijetu, najveća prijetnja dolazi od strane njegovih ljubomornih kolega koji će pronaći razne kreativne načine da sabotiraju njegov “projekt snova”.

Stečaj SAD: Nikad ne reci nikad

Svi političari imaju, kako se to eufemistički voli reći, “specifičan odnos prema istini”. Taj je fenomen još izraženiji u situacijama kada se trebaju jeftino skupljati vrijedni propagandni bodovi od sljedbenika, potencijalnih glasača i javnosti. A najnovija budžetska tragikomedija u koju se dovela najmoćnija zemlja svijeta jest upravo jedan takav slučaj. Do 17. listopada američki Kongres treba donijeti zakon kojim se podiže razina zaduženja savezne vlade, i tako omogućiti njegovo redovno funkcioniranje. Demokratski predsjednik Obama optužuje republikanski Predstavnički dom za nastavak krize (i u tome mu, ako je suditi anketama, podršku pruža većina Amerikanaca) i uporno traži da prihvate njegovo rješenje za budžet inače će se SAD naći u situaciji u kojoj nikada nije bila u povijesti – bit će dovedena u stečaj.

Sve to, dakako, dolazi zajedno s raznim apokaliptičkim scenarijima u kojima nesposobnost najmoćnije zemlje svijeta da ispunjava svoje financijske obaveze dovodi do produbljivanja svjetske recesije i stvaranja još gorih ekonomskih problema od onih koji su na vidjelo došli prije pet godina. S druge strane, teza da SAD ulaze u dosad nepoznate vode, odnosno da nikada nisu imale stečaj ili bile nesposobne ispuniti svoje financijske obveze, ne drži vodu. Kao što navodi ovaj članak, SAD su u takvoj situaciji našle najmanje dva puta – prvi put na samom početku svog postojanja, a drugi put i u ne tako dalekoj prošlosti. Neke stvari se događaju i odlikašima, a među komentarima koje je iznjedrila i ova kriza su se našli i oni koji predstojeću financijsku apokalipsu uspoređuju s potezima koje su svojevremeno povlačile i vlade Njemačke, zemlje koja se danas smatra oličenjem urednog političkog sustava i financijske discipline.

Vrlo je moguće da je washingtonska kriza ništa drugo do bura u čaši vode ili primjer malo teatralnijih pregovaračkih tehnika koje su se privremeno otele kontroli. Lako je zamisliti da će za dan-dva (kao što to uporno sugeriraju američki mediji ili se u to klade “igrači” na njujorškoj burzi) netko, najvjerojatnije republikanci, pokunjeno potpisati ono što mu se stavi pred nos i da če svijet još jednom odahnuti. Ali se isto tako može zamisliti da igra, kao i mnoge slične igre u povijesti, završi onako kako igrači nisu zamislili, a još lakše da će njeno ponavljanje jednom stvarno dovesti do stečaja. Kada se to dogodi, Amerikanci  će se moći tješiti kako to ipak ne bi bilo prvi put da kod njih “bjesni stečaj”, te da su slična iskušenja, poput mnogih drugih zemalja, ipak koliko-toliko uspijevali preživjeti.

Promjene na blogu

Odlučio sam malo više vremena provoditi na ovom blogu. To bi trebalo rezultirati nešto malo većom ažurnošću i tematskoj raznolikosti u postovima. S naglaskom na “trebalo”, jer, poučen dosadašnjim iskustvima, ne mogu biti siguran da se objektivne i subjektivne okolnosti neće urotiti kako bi me spriječile u toj namjeri. U svakom slučaju, izvjesnih promjena će biti, makar i onih kozmetičkih. Započeo sam s dizajnom koji bi trebao biti nešto “moderniji”, kao i revizijom dosadašnjih linkova. Blogroll je nešto stanjen, ali to ne bi trebalo biti posebno iznenađenje, s obzirom da, po svemu sudeći, nisam jedini koji je bloganje zapostavio u korist mnogo “komotnijih” postova na društvenim mrežama.