RECENZIJA: Snjeguljica (2012)

 

SNJEGULJICA
(MIRROR MIRROR)
uloge:  Julia Roberts, Lily Collins, Armie Hammer, Nathan Lane, Sean Bean
scenarij: Marc Klein & Jason Keller
režija: Tarsem Singh
proizvodnja: Relativity Media, SAD, 2012.
trajanje:  106 '

 

U Hollywoodu nije rijetkost da suparnički studiji jedne te iste godine lansiraju dva različita blockbustera na istu temu. U prošlosti se taj fenomen odražavao kroz dva filma o vulkanima ili dva filma o asteroidima; ove godine se održava u dva suparnička filma o Snjeguljici, koji, svaki na svoj način, nude “revizionistički” prikaz poznate bajke braće Grimm. Prvi od njih je Mirror Mirror kojeg su naši distributeri s uobičajenom “produhovljenošću” jednostavno preveli kao Snjeguljicu.

 

“Revizionizam” ove verzije se ogleda već na samom početku kada se kao narator pojavljuje lik Kraljice, koji tumači Julia Roberts, zbog čega će neki gledatelji steći dojam da je ona pravi protagonist filma, ili barem da će se radnja prikazati iz njenog gledišta. Scenarij se, međutim, u svojim temeljima ipak ne odstupa od predloška. Kraljica je i dalje negativka, odnosno bolesno opsjednuta time da bude najljepša žena na svijetu, ili barem u svom kraljevstvu. Takvo stanje stvari, pak, počinje ugrožavati njena 18-godišnja pokćerka Snjeguljica (Collins), a što se ogleda i u tome da prema njoj naklonost počinje osjećati zgodni princ (Hammer) na koga je Kraljica bacila oko. Problem se nastoji riješiti njenom likvidacijom u šumi, ali Snjeguljica umjesto toga završi u društvu sedmorice živopisnih patuljaka.

 

Iako službeni plakat Snjeguljice krasi lik Julie Roberts koja je još uvijek nominalno velika holivudska zvijezda, producentima se glavni adut nalazio iza kamere. Tarsem Singh, režiser koji je prošle godine s Besmrtnicima još jednom demonstrirao svoj talent za egzotične i upečatljive prizore, trebao je s popularnom bajkom uraditi ono što je prije dvije godine bio uradio Tim Burton s Alisom u zemlji čudesa. Međutim, umjesto hrpe novca su došle mlake kritike i kiks na kino-blagajnama.

 

Taj fijasko bi se, kao u većini slučajeva, mogao pripisati scenariju; kod Snjegulice je specifičnost u tome što scenarij Marca Kleina i Jasona Kellera zapravo i nije toliko loš, koliko gledateljima daje do znanja da je mogao biti bolji. Singh, koji nije znao prepoznati ili iskoristiti njegove potencijale, se, pak, može pravdati time da je bio sputan nastojanjem da se film servira što široj obiteljskoj publici, a što je u mnogo čemu otupilo oštricu ostvarenja koje se moglo shvatiti i kao svojevrsna holivudska auto-satira.

 

Snjeguljica je najefektnija upravo u onim scenama i onim detaljima koji ukazuju da su autori pronašli inspiraciju u stvarnom životu, a ne bajkama. Julia Roberts je, zapravo, prilično efektna kao mladošću i ljepotom opsjednuta zla kraljica, a što i nije daleko od nekadašnje kraljice romantičnih komedija čije je vrijeme definitivno prošlo. Uloge prinčeva i princeza isto tako dobro “leže” Lily Collins, kćeri međunarodne pop-zvijezde Philla Collinsa, te Armieju Hammeru, praunuku znamenitog i političkog utjecajnog naftnog tajkuna Armanda Hammera. S druge strane, humor neujednačenog kvalitete i nespretni pokušaji komentiranja socioekonomskog stanja u svijetu previše kvare dojam. Ono što spašava Snjeguljicu su prije svega simpatični i živopisni likovi patuljaka, ali i za današnje holivudske kvalitete neočekivano originalna i, može se čak reći i ikonoklastička završnica. Singh, na žalost, nije mogao cijeli film napraviti u takvom tonu, odnosno “revizionizam” shvatiti kao priliku za anarhoidnu parodiju montipajtonovskog tipa. Od današnjeg Hollywooda se, pak, nešto takvo skretanje od konvencija i nije moglo očekivati.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

Oglasi

RECENZIJA: Besmrtnici (2011)

BESMRTNICI 3D
(IMMORTALS)
uloge: Henry Cavill, Freida Pinto, Mickey Rourke, Stephen Dorff, Luke Evans
scenarij: Vlas Parlapanides & Charley Parlapanides
režija: Tarsem Singh
proizvodnja:  Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  110'
Immortals 2011 Still - Henry Cavill
(izvor: crumpledMAG)

Povijest je ponovno pokazala smisao za šalu, barem kada je u pitanju najnoviji holivudski blockbuster. Besmrtnici, ostvarenje koje bi po svojoj prirodi trebalo predstavljati negaciju svega vezanog uz stvarni život, ima zaplet koji kao da je prepisan s današnjih naslovnica. Radnja je smještena u Grčku čiji su žitelji prisiljeni pretrpjeti neopisiva poniženja i stradanja, a sve zbog nedokučivih spletki udaljenih moćnika i gospodara univerzuma koji prijete apokaliptičnim bacanjem svijeta u vječnu tamu.

Naravno, scenarij braće Vlasa i Charleya Parlapanidesa nije u vidu imao sadašnjost, pa se tako umjesto Papandreoua, Merkel, Sarkozy, eurokrata i bankara kao protagonisti  pojavljuju likovi iz grčke mitologije. Glavni lik je Tezej (Cavill), skromni ali stameni seljačić čije je rodno mjesto postalo žrtvom osvajačkih hordi okrutnog kralja Hiperiona (Rourke) koji namjerava osvojiti ne samo cijelu Grčku, nego započeti rat protiv olimpskih bogova. Hiperion kao vojsku namjerava iskoristiti Titane zatočene u unutrašnjosti planine Tartar, koje su tamo smjestili Zeus (Evans) i drugi bogovi. Njih može osloboditi Epirov luk čiju lokaciju zna jedino svećenica-proročica Fedra (Pinto).

Motivi grčke mitologije su posljednjih godina prilično popularni u Hollywoodu, a što su ciničniji promatrači skloni protumačiti time da studijima donose gotove zaplete nalik na one o stripovskim superherojima, ali za koje ne moraju otkupljivati autorska prava. Njihovo oživotvorenje na velikom platnu, koje sada, kao i kod Besrmtnika, uključuje i obvezni 3D tretman, međutim, obično nije davalo previše dobre rezultate, pri čemu se ističe prošlogodišnji Sudar titana. I Besmrtnici će zbog toga kod gledatelja izazvati svojevrsni “deja vu” efekt, ali i zbog toga što po svom stilu, pogotovo u scenama borbi, ponekad podsjećaju na Snyderov 300. S druge strane, stil filma je prilično osoban i prepoznatljiv, a što se ima zahvaliti režiseru Tarsemu Singhu, poznatom po spotu Losing My Religion grupe R.E.M. Singh, koji za razliku od Snydera nije bio sputan stripovskim predloškom, svojoj je mašti pustio na volju, te je film prepun dojmljivih prizora, često inspiriranih renesansnim slikama, koji će daleko prije ostati u sjećanju od scena borbi. Tako se ističe i Singhova odluka da, u skladu s starogrčkim idejama o božanskoj prirodi ljepote, uloge olimpijaca dodijeli supermodelima, pa je tako Australki Isabel Lucas pripalo da tumači ulogu Atene, božice mudrosti. Singha se, također, može pohvaliti i zbog prilično domišljatog načina na koji je objasnio podrijetlo legende o labirintu i Minotauru, iako je ta scena jedna od najbrutalnijih i najnasilnijih u inače prilično nasilnom filmu.

Singhova vještina, s druge strane, je samo donekle mogla kompenzirati ozbiljne nedostatke scenarija. Dok se prilično ležeran odnos prema antičkom predlošku može i shvatiti, dotle je neoprostivo kako su braća Parlapanides film napunili krajnje klišejiziranim likovima i situacijama. Henry Cavill, budući tumač uloge Supermana, tako daleko više pokazuje svoje tijelo nego neke posebne glumačke vještine u jednostavnom liku Tezeja. U slučaju Freide Pinto se, pak, impresivnijom čini scena u kojoj se pojavljuje pokrivena čadorom nego u kojoj – naravno, uz pomoć dublerke – pojavljuje gola. Lik lopova Stavrosa, koga tumači inače uvijek pouzdani Stephen Dorff, je potpuno nepotreban. Kao i obično, negativci su ti koji ovakve filmove čine zanimljivim, a za to se pobrinuo Mickey Rourke, očigledno dobro raspoložen za tumačenje krvožednog psihopata.

Ni on, međutim, neće spriječiti razočaranje koje gledateljima pruža završnica u obliku razvučene bitke koja reciklira slične scene iz drugih, daleko uspješnijih filmova, kao i konfuzni i nimalo katartički rasplet. Besmrtnici publiku ipak zaslužuju, makar kao demonstracija sjajnog, iako ne uvijek dobro korištenog talenta.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)