RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Šifra U.N.C.L.E. (The Man from U.N.C.L.E., 2015)

Kada je posljednji put na dnevni red došlo rebootanje filmske serije o Jamesu Bondu, jedna od zanimljivijih, iako najmanje razmatranih, ideja je bila ta da se novi filmovi radnjom smjeste u 1960-e. O njenoj isplativosti se da raspravljati, ali nema sumnje da bi “retro” Bond bio daleko autentičniji od Bonda u sadašnjosti, prije svega zato što je lik poput britanskog tajnog superagenta s dozvolom za ubijanje bio daleko uvjerljiviji u svijetu Hladnog rata, a njegove navike poput alkohola, cigareta i bezočnog ženskarenja manje upadali u oči van konteksta moderne političke korektnosti. Kako bi takvi filmovi izgledali ne znamo, ali se zato pojavio jedan koji nam daje kakvu-takvu predodžbu. Riječ je o Šifri U.N.C.L.E., adaptaciji špijunske TV-serije The Man from U.N.C.L.E. koja je žarila i palila američkim TV-ekranima sredinom 1960-ih, a čiji je začetnik bio nitko drugi do Ian Fleming, britanski književnik i tvorac Bonda, i koja se likovima, zapletima i ikonografijom itekako naslanjala na “klasične” Bondove sa Seanom Conneryjom u glavnoj ulozi. Filmska inkarnacija U.N.C.L.E. je, za razliku od sličnih modernih adaptacija sličnih špijunskih hit-serija iz 1960-ih (kao Nemoguće misije ili Osvetnika iz 1998. godine) nije bila “osuvremenjena”, nego je vremenom radnje smještena u 1960-e, čineći je jednom od vjernijih adaptacija TV-serija u današnjem Hollywoodu.

Problem u tom slučaju predstavlja to što ciljanu publiku čini mlađarija za koju je Hladni rat tek poglavlje u povijesnim udžbenicima. Njega rješava uvodna špica, gdje se na brzinu serviraju najosnovniji podaci o glavnim akterima i detaljima tih zbivanja, a radnja započinje na ključnom ratištu tog sukoba – podijeljenom Berlinu. Na samom početku Napoleon Solo, bivši provalnik u službi CIA-e, odlazi iz Zapadnog u komunistički Istočni Berlin kako bi odatle izbavio Gabrielu Teller (Vikander), kći nestalog njemačkog znanstvenika za koga se sumnja kako za nečiji račun proizvodi nuklearno oružje. U tome ga, pak, bez uspjeha pokušava zaustaviti KGB-ov superagent Ilja Kurjakin (Hammer). Sukob dvojice muškaraca je, međutim, privremeno obustavljen nakon što su njihovi pretpostavljeni zaključili da iza svega stoje takvi zlikovci da se ljuti hladnoratovski protivnici moraju protiv njih udružiti, te tako Solo i Kurjakin zajedno sa Gaby odlaze u Rim gdje ih trag vodi do poslovnog imperija koji vodi zanosna, ali proračunata Victoria Vinciguerra (Debicki).

Guy Ritchie je nedavno s dva filma o Sherlocku Holmesu pokazao kako se zna nositi s kostimiranim pustolovinama, odnosno kako može osvježiti naizgled previše puta prežvakane likove i priče. U slučaju U.N.C.L.E. je imao i lakši i teži posao. S obzirom da je TV-serija iz 1960-ih manje poznata od Sherlocka, imao je više kreativne slobode, ali i potrebe da otkriva toplu vodu; teže je, međutim, bilo publiku vezati za likove koji možda i ne funkcioniraju najbolje izvan svog povijesnog konteksta. S jedne strane je tu pomogla relativna jednostavnost osnovnog koncepta, odnosno to što Solo i Kurjakin predstavljaju svojevrsne arhetipove hladnoratovskog Zapada i Istoka, ali i isto tako i Bonda podijeljenog na dvije ličnosti – profinjenog šarmantnog hedonista koji sve radi “na finjaka” i efikasni ali hladni stroj za ubijanje. Njihov međusobni odnos je pak Ritchie zajedno sa svojim koscenaristom Wilgramom iskoristio ne samo za uobičajenu “buddy buddy” humorističku dinamiku dvojice karakterno i ideološki suprotstavljenih likova, a što uključuje i replike koje će oni oni koji to vole rado protumačiti kao implicitno homoerotske. I sve to usprkos toga što je suparništvo oko ženskog lika jedan od motiva radnje, a Solo žene trpa u svoj krevet poput Conneryjevog Bonda u najboljim danima. Izbor dvojice glavnih glumaca nije bio u potpunosti najsretniji – Cavill je solidan, iako će se dijelu publike biti teško oteti dojmu da gleda Supermana u sakou, dok se Hammer, koji se posljednjih godina nije proslavio komercijalno uspješnim nastupima, mnogo više trudi u za njega rijetkoj glavnoj ulozi.

Osnovni zaplet se ne može pohvaliti nekom naročitom originalnošču – motive megalomana koji prijete svijetu oboružani paklenim oružjem koje štite tajne armije u podzemnim skrovištima je daleko uspješnije koristila ne samo serija o Bondu, nego i niz filmova koji su je prethodnih desetljeća imitirale ili parodirale. Akcijske scene, pak, variraju u kvalitetu – neke izgledaju previše mračno i konfuzno, a neke su prilično dobre, pogotovo kada ih se kombinira s humorom. To se može reći na početnu scenu u Berlinu koja nas upoznaje s glavnim likovima, ali i scenu u sredini u kojoj jedan od dvojice junaka mirno uživa u večeri, dok se u pozadini njegov kolega bori za život s hordama negativaca. Najveća atrakcija filma, pak, nije toliko u akciji koliko u izuzetnom trudu koji je Ritchie uložio kako bi rekonstruirao svijet 1960-ih, a što se ne odnosi samo na europske lokacije, nego i automobile, oružje, rekvizite, modu i glazbu. U.N.C.L.E. je film koji se mora prije svega preporučiti ljubiteljima kostimiranih drama, ali i nepopravljim nostalgičarima, dok bi novim generacijama mogao dobro poslužiti kao uvid u svijet koji se morao spašavati bez oslanjanja na mobitele i Internet. Među atrakcije filma spada i Alicia Vikander, u posljednje vrijeme prilično zapažena švedska glumica kojoj je ovo dosad najkomercijalniji projekt i u kome prilično dobro tumači lik oko koje se bore dvojica protagonista. Još je, međutim, impresivnija Elizabeth Debicki koja izgleda kao femme fatale na n-tu potenciju. Dobar dojam je ostavio i Sylvester Groth koji tumači lik Gabinog ujaka za koga se, kao i kod mnogih drugih, ispostavi da nije ono za što se izdaje.

Najveći nedostatak filma je strukturne naravi, odnosno to što je očigledno zamišljen kao početak nove franšize, te je njegova radnja ništa drugo do “priča o nastanku” nalik na one iz superherojskih filmova. Sama riječ U.N.C.L.E. – odnosno kratice organizacije kojoj pripadaju protagonisti originalne TV-serije – se pojavljuje tek na samom kraju, a u filmu se lik njenog šefa Waverlyja (koji tumači prilično raspoloženi Hugh Grant) relativno malo pojavljuje. Sve to sugerira određenu nedovršenost, odnosno nastavak za koga u trenutku pisanja ovih redova nije sigurno da će biti opravdan početnim komercijalnim rezultatima. Usprkos toga, Šifra U.N.C.L.E. je film koji se itekako može preporučiti, bilo kao fascinantni prozor u jedan relativno bliski, ali ipak daleki svijet hladnoratovske prošlosti, bilo kao osvježavajuća varijacija na temu danas prilično potrošene Nemoguće misije.

ŠIFRA U.N.C.L.E.

(THE MAN FROM U.N.C.L.E.)

uloge: Henry Cavill, Armie Hammer, Alicia Vikander, Elizabeth Debicki, Jared Harris, Hugh Grant

scenarij: Guy Ritchie & Lionel Wilgram

režija: Guy Ritchie

proizvodnja: Warner Bros, SAD/UK, 2015.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Witcher (sezona 1, 2019)

Daleke 2019. godine, u neka sretnija vremena neopterećena globalnim zdravstvenim i makroekonomskim poremećajima, za ne tako mali broj ljudi je pitanje svih pitanja bilo što će biti Igra prijestolja nakon Igre prijestolja. Odgovor su još prije završetka sage pokušavale pronaći brojne TV-kuće, uključujući i HBO kojoj je upravo ta planetarna epska fantasy serija bila zlatna kokoš, i za koju se danas može reći da pokušaj s Westworldom baš i nije najbolje uspio. U nadmetanje se uključio i HBO-ov najopasniji suparnik – streamerski div Netflix koji eventualne nedostatke kvalitete nastoji nadoknaditi kvantitetom, odnosno furioznim štancanjem novih serija. Možda upravo zbog mora novih Netflixovih naslova je van očekivane pažnje ostao projekt koji po sadržaju i temi najviše odgovara paremetrima Igre prijestolja, odnosno predstavlja ekranizaciju globalno popularnog ciklusa knjiga iz žanra epske fantastike. Riječ je o TV-seriji The Witcher, temeljenoj na pričama i romanima poljskog književnika Andrzeja Sapkovskom, u Hrvatskoj objavljenim pod naslovom Vještac.

Sapkovski je prvu priču iz ciklusa objavio 1986. godine, iskazavši se kao ne samo darovit pisac, nego i sposoban poduzetnik, koji je publici, prije svega domaćoj, servirao priče i likove koji tolkienovskom svijetu mačeva, vračeva i vilenjaka daje primjese slavenske mitologije, ali i “papreniji” sadržaj koji se tiče eksplicitnog nasilja i seksa, kao i moralno ambivalentnih likova na kakve će nas kasnije naviknuti Igra prijestolja. Sapkovski je stekao takvu popularnost da je već 2001. godine njegovo djelo bilo prvi put ekranizirano kao, doduše kratkotrajna, poljska TV-serija Wiedźmin (na engleskom govornom području distribuirana pod naslovom The Hexer). Međunarodnu slavu je, međutim, stekao tek 2007. godine zahvaljujući video-igri The Witcher koja je dogurala do tri prilično hvaljena nastavka. Stoga je najava da će se Netflix dati u ekranizaciju izazvala zanimanje, ali ipak ne onakvo kakvo bi se moglo očekivati od projekta koji bi trebao biti nova Igra prijestolja.

Naslovni lik, kojeg tumači Henry Cavill, je Geralt od Rivije, vještac koji živi na neimenovanom Kontinentu kojeg su ljudi naselili prije nekih pet stotina godina, porazivši dotada dominantne vilenjake i patuljke koji su prisiljeni živjeti u zabačenim šumama i planinama, odnosno kao potlačena manjina u ljudskim gradovima i naseljima. Međutim, na Kontinentu osim tih drevnih stvorenja se mogu naći i kojekakva prilično neugodni oblici natprirodne faune, uključujući čudovišta koje mogu poraziti jedino vješci. Geralt, koji je i sam djelomično vilenjačkog porijekla, se smatra najboljim lovcem na čudovišta, ali ga za posao motivira prije svega novac, te svoje usluge obavlja brzo, efikasno i bez prevelikog razbijanja glave o etici ili brige o onome za što misli da ga se ne tiče. To uključuje i sjene rata koje su se nadvile nad Kontinent, prije svega nastojanje Nifgaardskog Carstva da zavlada Sjevernim kraljevstvima, a u što su se, iz svojih razloga, upetljali i čarobnjaci organizirani u ceh kojem pripada i Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), koja će s Geraltom započeti strastvenu ljubavnu vezu. Geralt na kraju postane dodatno upetljan u rat kada se ispostavi da je jedna od nifgaardskih meta princeza Cirilla od Cintre (Freya Allan), sa kojom je doslovno sudbinski povezan, a koja pred neprijateljem bježi u vilenjačke šume.

Netflixova serija je na prvi pogled preuzela dosta toga od Igre prijestolja. Osim žanrovskog sadržaja tu je i format sezone od samo osam jednosatnih epizoda, kao i angažman hvaljenog režisera Alika Saharova. Međutim, unutarnja struktura sezone je bitno drukčija, a što je posljedica odluke producenata da sezonu temelje manje na široj publici daleko poznatijim video-igrama a više na izvornom književnom predlošku. Sapkovski je, naime, prije romana objavio zbirke priča – Posljednja želja i Mač sudbine – koje služe kao svojevrsni uvod u Geraltov svijet i na kojima se temelji prva sezona. Radnja osam epizoda se uglavnom temelji na pričama koje su samostalne pustolovine i imaju epizodni karakter, a na koje se tek naknadno nadovezuje glavni zaplet koji je izložen kroz danas tako pomodnu nelinearnu naraciju. Gledatelji će tako na trenutke biti zbunjeni i trebat će im vremena da pohvataju sve konce, da bi tek pred kraj stvari počele dolaziti na svoje mjesto.

Serija je u tehničkom smislu zadovoljavajuća, ali bi se teško mogla nazvati impresivnom, barem u usporedbi s Igrom prijestolja, koja je prikazivala velebne gradove i epske bitke. Razlog se djelomično može naći i u budžetu, ali i u nastojanju da bude što različitija od HBO-ve serije. Veliki dio radnje se, stoga, odigrava u mračnim interijerima, odnosno naizgled prozaičnim šumama, planinama i spiljama. S druge strane, glumačka ekipa je više nego solidna. Posebno valja pohvaliti Henryja Cavilla, kojem uloga ciničnog antiheroja daleko bolje leži nego superherojska uloga Supermana. Anya Chalotra je također vrlo dobra u prilično zahtjevnoj ulozi koja je zahtijevala da se od ružnog pačeta pretvori u neodoljivu zavodnicu. Prilično ugodno iznenađenje predstavlja i Joel Baty u ulozi putujućeg trubadura Jaskiera, a čije su vokalne sposobnosti dobro poslužile i za pjesmu Toss a Coin to Your Witcher, koja je uspjela postati i hit dostojan The Rains of Castamere. Casting, s druge strane, u nekim slučajevima predstavlja razočarenje, barem kada je riječ o fanovima video-igara, pa je tako čarobnica Triss Merigold, čiji je status seks-simbola potvrđen naslovnicom poljskog izdanja Playboya, ovdje došla u inkarnaciji ne pretjerano glamurozne Anne Shaffer.

Iako prva sezona The Witchera, koja završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom, teško da prosječnog gledatelja može ostaviti otvorenih usta, uglavnom će zadovoljiti one koji su mogli pretpostavljati da se letvica postavljena od Igre prijestolja teško može doseći otprve. S druge strane, postavila je izuzetno kvalitetan temelj na kojem se uz malo više kreativnih i drugih resursa, slično kao i u slučaju video-igara, može napraviti nešto uistinu posebno.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Liga pravde (Justice League, 2017)

LIGA PRAVDE
 (JUSTICE LEAGUE)
 uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Gal Gadot, Ezra Miller, Jason Momoa, Ray Fischer, Jeremy Irons, Diane Lane, Connie Nielsen, J. K. Simmons
 scenarij: Chris Terrio & Joss Wheddon
 režija: Zack Snyder
 proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 120 min.

2016. godina je bila za mnoge grozna godina, a nešto slično bi se mogli reći i glavešine hollywoodskog studija Warner Bros. Iako su Batman vs Superman i Odred otpisanih – dva filma iz superherojske franšize koju dijele s izdavačkom kućom DC Comics – zaradila hrpu novaca, na kraju balade, odnosno popisu najkomercijalnijih filmova godina, su završili daleko ispod filma Kapetan Amerike: Građanski rat iza kojeg stoji suparnički studiji Disney i Marvel. Štoviše, oba filma su od kritičara, pa i dijela fanova, dočekani na nož te je pokušaj da se kopiranjem formule crossoverima povezanih superherojskih filmova nadmaši Marvelov filmski univerzum dosad imao neslavne rezultate. Stoga 2017. godine, s izuzetkom najzagriženijih DC-jevskih fanatika, nije bilo neke posebno izražene nade da bi Liga pravde, film koji predstavlja prvo veliko okupljanje DC-jevskih heroja, trebao konačno potvrditi uspjeh franšize i povezanog univerzuma na isti onaj način na koji je pet godina ranije to uspjelo Marvelu s Osvetnicima. Nade je bilo još manje nakon vijesti o izuzetno kompliciranoj produkciji, odnosno masovnom nadosnimavanju scena, kao i obiteljskoj tragediji režisera Zacka Snydera, uslijed koje je morao napustiti set.

Radnja filma nakon smrti Supermana (Cavill), odnosno nakon što je Bruce Wayne alias Batman (Affleck) zaključio kako Zemlji prijeti opasnost od raznih vanzemaljskih stvorenja i drugih zlikovaca koje sada znaju da planet nema tko štititi. Batman stoga odlučuje angažirati stalnu suradnicu Dianu Prince alias Wonder Woman (Gadot) i s njom formirati superherojski tim kome će se pridružiti Arthur Curry alias Aquaman (Momoa), Barry Allen alias Flash (Momoa) i Victor Stone alias Cyborg (Fischer). To se događa u pravom trenutku, jer na Zemlju dolazi Steppenwolf (Ciaran Hinds) sa svojom vojskom para-demona kako bi je osvojio. Batman i družina shvaćaju da će protiv njega imati male šanse, pogotovo ukoliko se Steppenwolf dočepa tzv. majčinskih kutija, uređaja koji daju izuzetnu moć njegovim posjednicima. Ti isti uređaji bi, s druge strane, mogli poslužiti superherojima da ostvare očajnički plan, odnosno u kriptonskom brodu uskrsnu svog poginulog kolegu.

Kod Lige pravde je dobra vijest da je bolji od Batmana vs Superman i Odreda otpisanih, mada to, zapravo i nije bilo tako nešto. Da DC-jev univerzum može biti podloga za nešto kvalitetno ili barem gledljivo svjedoči slučaj nekoliko mjeseci ranije lansirane Wonder Woman; Gal Gadot se ovdje ponovno nameće kao jedina suvisla ili simpatična protagonistica superherojske družine, mada njenog lika jednostavno u filmu nema dovoljno da u značajnijoj mjeri popravi dojam. Ostatak družine, pak, pati od toga da jednostavno nije dovoljno definiran niti istaknut – Momoa kao Aquaman uglavnom prikazuje mišiće, Fischer kao Cyborg je zakopan pod bizarnom maskom i kostimom, a Ezra Miller se, s druge strane, previše trudi svom jednodimenzionalnom liku dati nekakvu komičnu notu, a uslijed čega završi kao iritantno i bahato derište. Stanje je još žalosnije s negativcem, koji izgleda kao generičko čudovište iz niza jeftinih video-igrica i na koga će gledatelji zaboraviti još prije nego što dođe odjavna špica.

Sam scenarij, u kome je sudjelovao Joss Wheddon, autor hvaljenih Osvetnika (koji je kasnije nadzirao i post-produkciju i nadosnimavanja), je opterećen nedostatkom originalnosti, kao i prilično jeftinim pokušajem da se riješi problem Supermanovog nestanka. On neće biti iznenađenje za koga svatko tko pozna povijest strip-predloška ili hollywoodski način vođenja poslova, te je svima manje-više bilo jasno da će Supermanov izostanak biti privremen. Na trenutak je postojala šansa da stvar zakomplicira kroz mogućnost da se uskrsli superheroj uslijed traumatičnih iskustava s onostranim pretvori u iracionalno čudovište ili negativca, ali ona nije iskorištena. Na kraju se sve svodi na izgovor za generičko prikazivanje superherojskih moći u generičkom završnom obračunu kojeg tek neobično mjesto radnje (sjever Rusije) i par vizualnih detalja čini drukčiji od scena CGI-destrukcije koje su se mogle vidjeti u sijaset drugih superherojskih filmova. Osim nerazrađenih likova, Liga pravde i neusklađenosti režije, stila i atmosfere, a što je mnoge kritičare potaklo da špekuliraju da je riječ o dva filma – Snyderovom mračnoj, ozbiljnoj “noirovskoj” drami i Wheddonovoj šarenoj, svijetloj i “opuštenoj” superherojskoj slikovnici. Vrlo je vjerojatno da je Wheddonov pristup bio korak u pravom smjeru, ali on za Ligu pravde i budućnost DC-jevog filmskog univerzuma nije bio dovoljan.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čovjek od čelika (2013)

ČOVJEK OD ČELIKA
(MAN OF STEEL)
uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Diane Lane, Kevin Costner, Russell Crowe
scenarij: David S. Goyer
režija: Zack Snyder
proizvodnja: Warner Bros/Legendary/Syncopy/DC Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 143 '

 

S obzirom da današnja dominacija stripovskih superheroja  hollywoodskim ekranima potječe od “Supermana”, blockbustera iz daleke 1978. godine, na prvi pogled se čini čudnim što je najpoznatiji stripovski lik morao tako dugo čekati da se pokrene nova franšiza. Pri tome se može komotno zaboraviti “Povratak Supermana” s Brandonom Routhom iz 2006. godine, koji je, uspkros pristojnih komercijalnih rezultata, dao dodatnog materijala za legende o Supermanovoj kletvi. Priča bi se na kraju mogla ponoviti i s najnovijim pokušajem, filmom “Čovjek od čelika” Zacka Snydera, koji, doduše, obara rekorde na kino-blagajnama, ali s primjetnim nedostatkom entuzijazma kod kritike, pa i kod strip-geekova čija se riječ,  kada je u pitanju suvremeni Hollywood, često doima posljednja.

 

Zaplet u osnovi predstavlja svojevrsnu kombinaciju prva dva nastavka iz originalne franšize sa Christopherom Reevom u glavnoj ulozi. Jor-El (Crowe), znanstvenik s dalekog planeta Krypton, suočen s neumitnim uništenjem vlastitog svijeta, šalje svog novorođenog sina Kal-Ela na Zemlju. Mališan završi u Kansasu gdje ga usvoji dobrodušni par i s vremenom nauči kako kontrolirati i skrivati svoje očigledno vanzemaljske moći. 33 godine kasnije, sada već odrasli čovjek po imenu Clark Kent (Cavill) kreće na odiseju s ciljem da otkrije vlastito porijeklo i svrhu dolaska na Zemlju. Situaciju zakomplicira istraga novinarke Lois Lane (Adams), ali i dolazak kryptonskog generala Zoda (Shannon) koji u Kal-Elu vidi priliku da obnovi Krypton, ali na račun Zemlje i njenih stanovnika.

 

Usprkos sličnosti u priči o nastanku glavnog protagonista, “Čovjek od čelika” odaje dojam da su se autori trudili što više udaljiti od Reeveovog Supermana. S druge strane su možda previše nastojali kopirati stil i opći ugođaj najnovije trilogije o Batmanu, a to i ne iznenađuje jer je jedan od producenata ovog filma bio njen tvorac William Nolan. Tako je novi Superman daleko mračniji (čak doslovno, s obzirom da je Supermanov kostim postao sivoplave i tamnocrvene boje) i ozbiljniji. Režiser Zack Snyder , pak, ozbiljnost sugerira “hipsterskim” korištenjem flashbackova, ali i protagonistom koji se gotovo nikada u filmu ne nasmiješi. Njegov autorski potpis se prvenstveno vidi kroz inzistiranje na CGI-ju, odnosno prikaz svakog centa od 225 milijuna dolara budžeta. Taj pristup najbolje prolazi na početku, odnosno pomalo razvučenim scenama na Kryptonu gdje je vanzemaljski svijet prikazan s originalnom scenografijom i kostimografijom. Na kraju će, međutim, završni obračun na ulicama američkog velegrada koji pri tome postaje žrtva brutalne destrukcije biti neraspoznatljiv od sličnih i potpuno neproduhovljenih scena u prošlogodišnjim “Osvetnicima” i pretprošlogodišnjim “Transformerima”. Čak ni 3D nije od neke posebne pomoći; gledatelji će ga postati svjesni možda tek kada zahvaljujući njemu nos Amy Adams dobije pomalo neobičan i egzotičan oblik.

 

Što se glumačke postave tiče, fizički impresivni Henry Cavill izgleda daleko uvjerljiviji Superman od Routha, ali nedostatak humora i prilike za prikaz komičarskih vještina ga je učinio inferiornim Reeeveu. Adams, čiji je angažman (i nebojanje kose u crno) izazvao bijes ortodokosnih strip-fanova, je također solidna. Michael Shannon, pak, lik Zoda čini samo jednim u nizu psihotičnih likova za koje se specijalizirao u posljednje vrijeme. Najbolji dojam odaju sporedni glumci – Costner u gotovo “oskarovskoj” minijaturi kao Jonathan Kent i Njemica Antje Traue kao Zodova pomoćnica. Neiskorištenost glumačkih talenata je, prije svega, posljedica Goyerovog scenarija koji se svaki čas dotiče nekih zanimljivih ideja (uključujući danas sve aktualnijih pitanja slobode tiska i izražavanja), ali ih jednostavno nema vremena adekvatno obraditi. Iako se teško može nazvati promašajem, “Čovjek od čelika” s obzirom na visoka očekivanja i reputaciju svojih tvoraca ipak predstavlja svojevrsno razočaranje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Hladna istina (2012)

The Cold Light of Day (film)
(izvor: Wikipedia)

HLADNA ISTINA
(THE COLD LIGHT OF DAY)
uloge: Henry Cavill, Bruce Willis, Veronica Echegui, Sigourney Weaver, Caroline Goodall
scenarij: Scott Wiper, John Petro & Richard Price
režija: Mabrouk El Mechri
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje: 93 '

 

William Goldman je u svojoj znamenitoj knjizi ustanovio da u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”, sugerirajući da je uspjeh češće proizvod nepredvidljive slučajnosti nego talenta, inteligencije i rada. Za takvu tezu, zbog koje je Goldman neko vrijeme u Hollywoodu imao isti status kao Solženjicin u SSSR-u, postoje brojni primjeri. Ponekad bi se, pak, mogli pronaći i argumenti za suprotnu tvrdnju – da čelnici studija, agenti i drugi moćnici vuku hladnokrvne i duboko proračunate poteze dostojne najsloženijih bizantinskih spletki. To uključuje i filmove koji izgledaju kao da su napravljeni loše samo zato da bi neke druge filmove učinili boljima. Hladna istina, koja se upravo pojavila u našim kinima, bi mogla predstavljati jedan takav primjer.

 

Protagonist filma je Will Shaw (Cavill), mladi poduzetnik koji dolazi u Španjolsku kako bi se nakon dugo vremena sreo s ocem, američkim diplomatom Martinom Shawom (Willis), koji radi kao američki diplomat. Obiteljsko okupljanje na jahti je, međutim, zasjenjeno Willovim financijskim problemima, a potom i nesrećom u kojoj je lakše ozlijeđena bratova djevojka. Will odlazi na obalu po lijekove, ali prilikom povratka vidi da jahte nema. Ubrzo se ispostavi da mu je obitelj žrtva otmice te da je razlog za nju očeva karijera CIA-inog agenta, odnosno operacija tijekom koje je došao u posjed jedne torbe. Willu su njeni originalni posjednici dali ultimatum – da im vrati torbu ili će mu obitelj biti likvidirana. Da bi ispunio taj uvjet, Will prvo mora nekako pronaći torbu, a to se, s obzirom da se našao u stranoj zemlji čiji jezik ne govori, čini nemogućim. Jedini trag predstavlja broj iz očevog mobitela koji ga dovede do djevojke po imenu Lucia (Echegui).

 

Da Hladna istina nije projekt na koji se računalo kao blockbuster može se zaključiti temeljem toga da ga naša publika može gledati čak pet mjeseci prije američke premijere. S druge strane, imena koja se nalaze špici sugeriraju suprotno – provjerene zvijezde kao što su Bruce Willis i Sigourney Weaver, francuski redatelj Mabrouk El Mechri koji se proslavio “dekonstrukcijom” Jean-Claude Van Dammea u hvaljenom filmu JCVD, te, konačno, britanski glumac Henry Cavill koji bi sljedeće godine trebao postati novi Superman.

 

Ovaj film na samom početku ima sve što bi trebao – atraktivne španjolske lokacije, scenarij koji koristi uvijek zahvalni hitchockovski recept “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, te par uistinu iznenadnih obrata. Svi su ti aduti, međutim, brzo potrošeni i Hladna istina se pokazuje daleko konvencionalnijom nego što bi to itko očekivao, izazivajući po nju porazne usporedbe sa filmovima na sličnu temu (kao, na primjer, Mahnitost Romana Polanskog). Film je, zapravo, ogromno razočaranje. Tako Mechri loše koristi danas rijetku tehnike “američke noći” i jednu akcijsku scenu čini nejasnom gledateljima. Njih će više iritirati očajno Cavillovo preglumljivanje. Mnogi suzdržanija Sigoruney Weaver je očigledno bila privučena prilikom da desetljećima nakon Aliensa tumači “razbijački” lik, ali su njene akcijske scene upropastile loše replike, a isto važi i za Veronica Echegui, svedenu na automatsko ponavljanje Willovog imena. Jedina svijetla točke je francuski glumac Roschdy Zem u efektnoj karakternoj ulozi, kao i relativna kratkoća filma.

 

Nakon njega se može reći da Willis ima ne samo priliku, nego i potrebu da se sljedeće za ovaj neuspjeh iskupi petim nastavkom Umri muški. Što se Cavilla tiče, bude li kao lik Kal-Ela glumio kao što je glumio ovdje, bit će još jedan glumac pogođen Supermanovim prokletstvom.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Besmrtnici (2011)

BESMRTNICI 3D
(IMMORTALS)
uloge: Henry Cavill, Freida Pinto, Mickey Rourke, Stephen Dorff, Luke Evans
scenarij: Vlas Parlapanides & Charley Parlapanides
režija: Tarsem Singh
proizvodnja:  Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  110'

Immortals 2011 Still - Henry Cavill
(izvor: crumpledMAG)

Povijest je ponovno pokazala smisao za šalu, barem kada je u pitanju najnoviji holivudski blockbuster. Besmrtnici, ostvarenje koje bi po svojoj prirodi trebalo predstavljati negaciju svega vezanog uz stvarni život, ima zaplet koji kao da je prepisan s današnjih naslovnica. Radnja je smještena u Grčku čiji su žitelji prisiljeni pretrpjeti neopisiva poniženja i stradanja, a sve zbog nedokučivih spletki udaljenih moćnika i gospodara univerzuma koji prijete apokaliptičnim bacanjem svijeta u vječnu tamu.

Naravno, scenarij braće Vlasa i Charleya Parlapanidesa nije u vidu imao sadašnjost, pa se tako umjesto Papandreoua, Merkel, Sarkozy, eurokrata i bankara kao protagonisti  pojavljuju likovi iz grčke mitologije. Glavni lik je Tezej (Cavill), skromni ali stameni seljačić čije je rodno mjesto postalo žrtvom osvajačkih hordi okrutnog kralja Hiperiona (Rourke) koji namjerava osvojiti ne samo cijelu Grčku, nego započeti rat protiv olimpskih bogova. Hiperion kao vojsku namjerava iskoristiti Titane zatočene u unutrašnjosti planine Tartar, koje su tamo smjestili Zeus (Evans) i drugi bogovi. Njih može osloboditi Epirov luk čiju lokaciju zna jedino svećenica-proročica Fedra (Pinto).

Motivi grčke mitologije su posljednjih godina prilično popularni u Hollywoodu, a što su ciničniji promatrači skloni protumačiti time da studijima donose gotove zaplete nalik na one o stripovskim superherojima, ali za koje ne moraju otkupljivati autorska prava. Njihovo oživotvorenje na velikom platnu, koje sada, kao i kod Besrmtnika, uključuje i obvezni 3D tretman, međutim, obično nije davalo previše dobre rezultate, pri čemu se ističe prošlogodišnji Sudar titana. I Besmrtnici će zbog toga kod gledatelja izazvati svojevrsni “deja vu” efekt, ali i zbog toga što po svom stilu, pogotovo u scenama borbi, ponekad podsjećaju na Snyderov 300. S druge strane, stil filma je prilično osoban i prepoznatljiv, a što se ima zahvaliti režiseru Tarsemu Singhu, poznatom po spotu Losing My Religion grupe R.E.M. Singh, koji za razliku od Snydera nije bio sputan stripovskim predloškom, svojoj je mašti pustio na volju, te je film prepun dojmljivih prizora, često inspiriranih renesansnim slikama, koji će daleko prije ostati u sjećanju od scena borbi. Tako se ističe i Singhova odluka da, u skladu s starogrčkim idejama o božanskoj prirodi ljepote, uloge olimpijaca dodijeli supermodelima, pa je tako Australki Isabel Lucas pripalo da tumači ulogu Atene, božice mudrosti. Singha se, također, može pohvaliti i zbog prilično domišljatog načina na koji je objasnio podrijetlo legende o labirintu i Minotauru, iako je ta scena jedna od najbrutalnijih i najnasilnijih u inače prilično nasilnom filmu.

Singhova vještina, s druge strane, je samo donekle mogla kompenzirati ozbiljne nedostatke scenarija. Dok se prilično ležeran odnos prema antičkom predlošku može i shvatiti, dotle je neoprostivo kako su braća Parlapanides film napunili krajnje klišejiziranim likovima i situacijama. Henry Cavill, budući tumač uloge Supermana, tako daleko više pokazuje svoje tijelo nego neke posebne glumačke vještine u jednostavnom liku Tezeja. U slučaju Freide Pinto se, pak, impresivnijom čini scena u kojoj se pojavljuje pokrivena čadorom nego u kojoj – naravno, uz pomoć dublerke – pojavljuje gola. Lik lopova Stavrosa, koga tumači inače uvijek pouzdani Stephen Dorff, je potpuno nepotreban. Kao i obično, negativci su ti koji ovakve filmove čine zanimljivim, a za to se pobrinuo Mickey Rourke, očigledno dobro raspoložen za tumačenje krvožednog psihopata.

Ni on, međutim, neće spriječiti razočaranje koje gledateljima pruža završnica u obliku razvučene bitke koja reciklira slične scene iz drugih, daleko uspješnijih filmova, kao i konfuzni i nimalo katartički rasplet. Besmrtnici publiku ipak zaslužuju, makar kao demonstracija sjajnog, iako ne uvijek dobro korištenog talenta.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)