Mjesec: Studeni 2009.

Minareti koji ruše demokraciju

Stopp Minarettverbot
(izvor: rytc)

Iznenađujući rezultati nedjeljnog referenduma predstavljaju ozbiljan razlog za zabrinutosti svima onima kojima je do budućnosti Evrope.

Razlog za zabrinutost i nije toliko u nekakvom naglom porastu desničarskog, ksenofobnog, rasističkog i antiimigrantskog raspoloženja u Švicarskoj. U pitanju su trendovi koji se već duže vremena mogu zapaziti u Evropi, odnosno koji su svoje efekte imali i na izborne rezultate u mnogim drugim evropskim državama, uključujući Italiju, Francusku ili Veliku Britaniju. Ono što je švicarski referendum učinilo šokantnijim jest to da su svi ti trendovi, ali i neki drugi, iskazali kroz za tu zemlju karakterističan institut neposredne demokracije, odnosno što je upravo referendum – kao i u nekim drugim slučajevima – shvaćen kao najefikasniji način da se pokaže srednji prst političkom establishmentu.

Upravo je to ono što najviše boli švicarsko Federalno vijeće, vodeće političke stranke i establishment koji se toliko žestoko borio da spriječi prolaz tog ustavnog amandmana. Za razliku od drugih – “normalnih” evropskih država, u Švicarskoj ne postoje mehanizmi koji bi taj političku elitu mogli zaštiti od “ekscesa” i “nestašluka” koje im mogu prirediti nestašni glasači. A zabrana minareta, koja, bez obzira na to koliko bila (ne)opravdana i koliko u praktičnom smislu bila nevažna, predstavlja upravo jedan takav “eksces”.

Ono što bi švicarski referendum mogao imati kao svoju najozbiljniju posljedicu nije jačanje rasizma, marginalizacija manjina ili gubitak povjerenja između Evrope i islamskog svijeta. Mnogo je ozbiljnija mogućnost da će se evropske političke elite povesti za riječima švicarske federalne vijećnice Eveline Widmer Schlumpf koja je izjavila kako bi se novim zakonskim i ustavnim rješenjima  “ubuduće trebalo spriječiti građane da se neposredno izjašnjavaju o određenim pitanjima”.

Nije potrebno podsjećati kako će te riječi zvučati kao simfonija u ušima briselskih birokrata i drugih usrećitelja koji su se prije par godina itekako pobrinuli da se o najvažnijem dokumentu današnje Evrope – ustavu – ne bude ili bude što manje nekakvog neposrednog izjašnjavanja. Švicarski referendum će biti krunski argument, odnosno izlika da se “ozbiljne stvari” kao što je vlast uzme iz ruku “neozbiljnih”, odnosno “primitivnih i zadrtih” birača, a nakon toga isto tako “primitivnih i zadrtih” lokalnih zajednica, regija, a na kraju i država. Takva “Kako mama kaže” Evropa će biti daleko neugodnije mjesto za život od one u kojoj par minareta nagrđuju nečiji tradicionalni krajolik.

Policajce kraj Seattlea smaknuli radikalni anarhisti?

Iako su masovna ubojstva u SAD relativno česti događaji, ono što se dogodilo u Okrugu Pierce u državi Washington, nedaleko od Seattlea, predstavlja nešto s čime se američka javnost rijetko suočila, odnosno naznaku jednog prilično neugodnog trenda. Nepoznati počinitelj (ili počinitelji, s obzirom da vlasti nisu potpuno sigurne je li riječ o pojedincu) je ušetao u kafić u blizini zrakoplovne baze te hladnokrvno iz neposredne blizine otvorio vatru na četiri pripadnika lokalne policije – tri muškarca i jednu ženu – koji su u to vrijeme na laptopima sređivali dokumentaciju pred početak smjene. Svo četvoro su ubijeni.

Ed Troyer, glasnogovornik Šerifovog ureda Okruga Pierce, tvrdi kako u pitanju nije bila pljačka, nego “zasjeda”, odnosno da je napad očigledno bio planiran. Policajci su nosili uniforme, a ispred kafića je bio parkiran njihov vidno označeni automobil.

Već sada su se pojavile špekulacije kako bi napad mogao biti teroristički čin, odnosno da je počinitelju kao inspiracija mogao poslužiti pokolj u Fort Hoodu. Kafić gdje je napad počinjen se nalazi u blizini zrakoplovne baze.

Osoblje kafića, koje je neozlijeđeno, je napadača opisalo kao crnca u 20-im ili 30-im godinama života.

Ovaj napad se, pak, povezuje sa sličnim napadom u obližnjem Seattleu. 31. listopada je prilikom rutinske patrole ubijen tamošnji policajac Timothy Brenton. 13. studenog je lokalna policija prilikom hapšenja teško ranila osumnjičenika za zločin – 41-godišnjeg Timothyja Monforta. Ispostavilo se da je Monfort, bivši zaštitar koji je diplomirao kriminologiju, prije toga u nekoliko navrata zapalio policijska vozila i slao prijeteće poruke policijskim uredima. Mediji javljaju kako je Monfort  u svom diplomskom radu, kao i drugim spisima, izražavao bijes zbog Patriotskog zakona i tvrdio kako se građani oružjem moraju suprostaviti policijskom nasilju.

Pojavile su se špekulacije kako bi današnji napad moglo biti djelo inspirirano Monfortovim činom, odnosno kako je u pitanju “dobra stara” propaganda djelom koju su prakticirali radikalni anarhisti s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

“Put ka sreći”: Potrošeni spot

Stječe se dojam kako se na internetskim forumima u Hrvatskoj digla kuka i motika protiv Tomislava Klauškog, i to zahvaljujući njegovom članku u kome se osvrće na “Put ka sreći”, predizborni spot SDP-ovog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Može se pretpostaviti da glavnu harangu vode simpatizeri dotične stranke, kojima se ne sviđa da se o njihovom kandidatu i njegovoj kampanji može pisati na ikoji drugi način nego hagiografski. A sam ironični naslov, u kome se sugerira da u Josipovićevom spotu sudjeluju “samoubojice” i “narkomani” jasno ukazuje da to nije slučaj.

Ironija s kojom nastupa Tomislav Klauški, dakako, nije jedini način na koji bi se moglo pristupiti tom prvom važnijem događaju u inače ne baš urnebesnoj kampanji kandidata koji po anketama još uvijek drži prvo mjesto, iako mu čak i najvatreniji poklonici ne mogu osporiti beskrvnost.

Iza spota je, naime, stajao prilično inteligentan koncept. Josipović je, okupljajući glazbenu četu svojih sljedbenika, nastojao sebe predstaviti kao predsjednika svih građana, odnosno kandidata koji, za razliku od drugih, neće moći računati samo na ograničeno, ideološki i lokalpatriotski “nabrijano” glasačko tijelo. Našlo se to ne samo u izboru izvođača, nego i u stilu s kojom se “Put ka sreći” izvodi. Našlo se tu mjesta i za urbani rock “mlade ekipe” i za umirovljeničke šlagere i za ruralne tamburice; zastupljeni su i Zagreb, Rijeka, Slavonija, Dalmacija.

Međutim, taj je dobar koncept kompromitiran na jednom malom detalju – samoj pjesmi. Onima koji, za razliku od većine hrvatskih birača, nemaju memoriju zlatne ribice, će u oči upasti to da pjesma Gorana Bareta nije nimalo originalna, odnosno da je već bila korištena u izborne svrhe, i to s “velikim uspjehom” od strane tada vladajuće koalicije SDP-HNS, o čemu svjedoče rezultati parlamentarnih izbora 2003. godine.

Dakle, ovaj “genijalni” spot nije ništa drugo do reciklaža, odnosno ništa drugo nego još jedan dobar argument cinicima kako se hrvatska politika svodi na depresivno ponavljanje jednog te istog. Neka od lica koja se pojavljuju u spotu jesu nova, ali većina je dobro poznata, a u nekakvom političko-propagandnom smislu se već potrošila 2000. godine. Kao i stranka čijeg kandidata podržavaju, uostalom.

Wikipedia gubi urednike

Svi korisnici i fanovi Wikipedije su posljednjih dana čuli jednu dobru i jednu lošu vijest.

Dobra vijest je u tome što se popularna on-line enciklopedija nalazi na izvrsnom 5. mjestu najposjećenijih web-stranica na svijetu, odnosno da ju je u proteklom godišnjem razdoblju posjetilo 20 posto više ljudi nego u prethodnom.

Loša je vijest u tome da je urednika – tj. dobrovoljaca bez kojih Wikipedia ne bi imala nikakv sadržaj – sve manje i manje. Statistike na Wikipediji na engleskom jeziku, koja je najveća i najposjećenija od preko 200 različitih jezičnih izdanja, tako govore da je u proteklom godišnjem razdoblju zabilježen gubitak od 49.000 redovnih, odnosno registriranih urednika. To nije prvi takav slučaj – godine 2008. je u istom razdoblju je nestalo 4900 urednika.

Desetorostruki porast urednika Wikipedije koji su odustali od projekta je, naravno, morao doći na naslovnice i postaviti pitanje “što se to događa s Wikipedijom”.

Odmah su ponuđeni određeni odgovori. Najjednostavniji je taj da Wikipedia postoji već osam godina, te da je u tom razdoblju broj i sadržaj članaka narastao do te mjere – englesko izdanje ih trenutno broji oko 3,3 milijuna – da se više jednostavno nema više o čemu pisati.

Drugo objašnjenje, koje se čini uvjerljivijim, temelji se na činjenici da je rast Wikipedije s vremenom sa sobom doveo brojne negativne posljedice, isto kao i pokušaji same Wikipedije da ih otkloni. To se prvenstveno odnosi na to da je Wikipedia istovremeno i megapopularna stranica a istovremeno (s manjim izuzecima) dozvoljava svakome da je uređuje. Naravno, to znači da će na sebe navući gomilu vandala i sličnih destruktivnih net-ličnosti, pa tako veliki dio posla za održavatalje Wikipedije otpada na “čišćenje” članaka od smeća, bilo da je riječ o grafitima, bilo nastojanjima da se legitimni enciklopedijski članci koriste kao besplatne reklame ili politikantski pamfleti. Proteklih godina je, nastojeći da zaustavi ili barem uspori te napade, Wikipedia razvila cijeli niz mehanizama i novih pravila uređivanja. Jedno od njih je, na primjer, zabrana anonimnim korisnicima u članke na engleskoj Wikipediji unose nove podatke o nečijoj smrti, a sa svrhom da se spriječi da Wikipedia objavljuje lažne podatke ili služi kao sredstvo za jeftine internteske psine vezane uz celebrityje. Sva ta pravila, dakako, rad na Wikipediji čine kompliciranijim i napornijim, te postupno isisivaju entuzijazam iz dotada oduševljenih sudionika projekta.

Priča o Wikipediji, prema tome, nije u ničemu bitno različita od onih u kojima neka “cool” ideja prestane biti “cool” čim postane institucija.

Šefica evropske diplomacije šurovala sa Sovjetima?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Catherine+Ashton&iid=4938854″ src=”c/a/9/b/St_Petersburg_Economic_7618.JPG?adImageId=7849859&imageId=4938854″ width=”234″ height=”313″ /]

Barunica Catherine Ashton je ušla u povijest kao prvi šef jedinstvene evropske diplomacije, ali joj je ta povijest odlučila malčice zagorčati život još i prije formalnog stupanja na dužnost. Tako ju je prilikom rasprave u Evropskom parlamentu Neil Farage, njen sunarodnjak i zastupnik euroskeptične Stranke nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) zbog članstva u Kampanji za nuklearno razoružanje (CND), organizaciji koju su za vrijeme hladnog rata, prema njegovim tvrdnjama, financirali Sovjeti kako bi potkopali svoje tadašnje zapadne suparnike. Farage tvrdi da je jednostavno nezamislivo kako bi na čelo najprestižnije i najutjecajnije političke funkcije u suvremenoj Evropi trebala stupiti osoba spremna surađivati s “neprijateljima evropske demokracije”. Optužbama UKIP se, inače, pridružila i Građanska demokratska stranka (ODS) iz Češke, čiji je najpoznatiji član euroskeptički raspoloženi predsjednik Vaclav Klaus.

Iako je CND preko svojih glasnogovornika odmah odbacila te optužbe, ustvrdivši kako je u pitanju recikliranje desničarske propagande iz 1970-ih i 1980-ih, članak u londonskom Timesu navodi da dokumenti koje je dostavila UKIP “postavljaju određena pitanja”.

Ashton, koja na mjesto evropske ministrice vanjskih poslova dolazi s mjesta evropske povjerenice za trgovinu, je bila članicom CND od 1977. godine te početkom 1980-ih služila kao blagajnica organizacije. Dokumenti navode kako je 1983. godine na čelu službene delegacije došla u Nizozemsku kako bi uspostavila suradnju s komunističkom organizacijom Zaustavite neutronsku bombu, odnosno kako je za vrijeme njenog mandata na račune CND-a došlo 176.197 funti “čije se podrijetlo nije moglo ustanoviti”. UKIP tvrdi da je vjerojatno kako su u pitanju donacije sovjetske vlade i KGB-a, a o čemu je još 1980-ih zapadnu javnost izvijestio sovjetski disident Vladimir Bukovski. Mnoge od njegovih optužbi su kasnije potvrđene kada su nakon pada SSSR-a zapadni povjesničari stekli uvid u tajne sovjetske arhive.

Nekadašnji suradnici Ashton je, pak, brane podsjećanjem na to kako su početkom 1980-ih anonimne donacije političkim i nevladinim organizacijama bile “normalna stvar”, odnosno kako je buduća evropska povjerenica pripadala umjerenoj frakciji CND-a koja nije htjela da Velika Britanija napusti NATO.

U svakom slučaju, ako se potvrdi da je u pitanju samo prljavi desničarski trik, to opet ne znači da novo evropsko vodstvo nije – posredno ili neposredno – povezano sa komunistima. Predsjedniku Hermanu van Rompuyu je tako neželjeni publicitet donijela njegova sestra Tine van Rompuy, koja pripada Radničkoj stranci Belgije (WPB), najvećoj komunističkoj partiji u Belgiji.

Skandal oko “kuhanja” globalnog zatopljenja dobio svoj soundtrack

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=climate+change+snow&iid=1133641″ src=”3/c/8/4/Heavy_Snow_Fall_7d39.jpg?adImageId=7844268&imageId=1133641″ width=”234″ height=”156″ /]

Hakerska provala povjerljive korespondencije među vodećim znanstvenicima Jedinice za proučavanje klime (CRU) Sveučilišta u Istočnoj Angliji je već nakon nekoliko dana, u skladu s višedesetljetnim običajima, dobila nastavak “gate”. Njega su prišili klimatski skeptici koji u njoj vide krunski dokaz za svoje tvrdnje da je globalno zatopljenje mit ili , u najboljem/najgorem slučaju, proces koji je iz dnevnopolitičkih razloga učinjen većim i bržim nego što to u stvarnosti jest. Iz nekih šezdesetak megabajta datoteka su izvađeni greatest hits u kojima se izražava zabrinutost zbog toga što meterološki podaci godinama ne prate prognoze o globalnom porastu temperaturu, izražava radost zbog smrti vodećih klimatskih skeptika ili im se prijeti fizičkim obračunima, te – što je najvažnije – iznose razni prijedlozi da se “kreativnom aritmetikom” i drugim knjigovodstvenim “trikovima” namjerno “podigne” prosječne temperature na Zemlji kako bi globalno zatopljenje izgledalo kao upravo onakva babaroga kakvom mediji plaše svijet.

Skandal, koji je dobio ime “Climategate”, odnosno i vlastiti članak za Wikipediji, s druge strane nije izazvao ama baš nikakvu pažnju među hrvatskim medijima. To, s jedne strane, nije teško razumjeti, s obzirom na njihovu opsjednost Gotovčevima, ustaško-partizanskom sapunicom i predsjedničkim izborima. S druge strane, nedostatak čak i protokolarnog spominjanja cijele afere – uz časni izuzetak Novog lista – se može objasniti i time da “neprikladna istina” Ala Gorea predstavlja maksimum za spoznajne i druge intelektualne sposobnosti većine uredničkih i novinarskih kadrova hrvatske Sedme sile.

Hrvatski medijski djelatnici se, s druge strane, mogu pravdati i time i da njihovi inozemni kolege nisu pokazali pretjerani entuzijazam za priču koja potkopava godine njihovog rada u svrhu “senzibiliziranja” javnosti za klimatski problem, odnosno od njihovog spašavanja svijeta čini iluziju. Tamo gdje se priča probila u medije, može se zapaziti šok, nevjerica i demoralizacija među nekoć prilično glasnim zagovornicima priče o globalnom zatopljenju. George Monbiot tako u Guardianu tvrdi da će otkriće E-mailova – iako oni, po njegovom mišljenju, ne ukazuju na nikakvu globalnu zavjeru ili sistematsko obmanjivanje javnosti, predstavlja “ozbiljan udarac” za sve one koji nastoje zaustaviti globalno zatopljenje jer su makijavelističkim metodima kao “kuhanje” podataka i nastojanje da se suzbiju skeptici kompromitirali svoj, inače, plemeniti cilj.

Zagovornici globalnog zatopljenja ili “alarmisti” – kako ih nazivaju skeptici – su pak na otkriće svog magnum crimena odgovorili vlastitom teorijom zavjere, prema kojoj je cijela priča namjerno “pukla” upravo u trenutku kada se Obama sprema u Kopenhagen na veliki globalni samit gdje bi čelnici svjetskih država trebala ustanoviti nova, oštra i međunarodno obvezujuća ograničenja upotrebe fosilnih goriva.

Bio zavjera ili ne, ovaj skandal je postao “punokrvan” onog trenutka kada je poslužio kao podloga za izuzetno zabavnu video-parodiju koja se ovih dana vrti na YouTubeu, i čiji je glavni junak dr. Michael Mann, klimatolog i “alarmist” poznat po kontroverznoj temperaturnoj krivulji u obliku “hokejaške palice”.

I ovaj “…gate”, kao onaj originalni, koji je Nixona koštao predsjednika, ima istu moralnu pouku. Problem nije u tome što nekoga uhvate s prstima u medu koliko to što on to pokušava zataškati.

Izborni spotovi: Sve što je tuđe nije im strano

Tina Lakić se u svom komentaru na net.hr žali zbog toga što hrvatski predsjednički kandidati ili, preciznije, njihovi PR timovi pokazuju nevjerojatan nedostatak inspiracije i originalnosti, pa se tako izborni video-spotovi svode na recikliranje “drugorazredne” robe, odnosno godinama starih video-spotova američkih predsjedničkih kandidata. Kampanja koja će, stjecajem okolnosti, u svom službenom roku biti jedna od najdužih, tako bi mogla postati jednom od najbezličnijih i najdosadnijih, dio te bezličnosti će, zahvaljujući izbornim zakonima, platiti i hrvatski porezni obveznici.

Kao primjer te “bezličnosti”, odnosno intelektualne lijenosti se navodi spot Milana Bandića koji predstavlja kopiju 25 godina starog spota “Morning in America” (“Jutro u Americi”) kojim je Ronald Reagan sebi osigurao drugi predsjednički mandat i jednu od rekordnih izbornih pobjeda nad demokratima. Njegovom suparniku Nadanu Vidoševiću su, pak, “provalili” da je svoj simpatični spot u kojem iznosi svoje predsjedničke kvalifikacije referentu Zavoda za zapošljavanje “skinuo” od spota koji je guverner Novog Meksika Bill Richardson koristio u kampanji za predsjedničku nominaciju američke Demokratske stranke.

Lakić u svom tekstu tvrdi da su PR agencije koje rade ovakve spotove najvjerojatnije previše naplatile usluge svojim klijentima, odnosno da je Bandiću i Vidoševiću bilo dovoljno malo “poguglati” pa da shvate da njima, a kasnije i samim biračima, nude “bofl” robu.

Teško bi se, međutim, ovakvo korištenje “bofl” robe moglo shvatiti kao najgori grijeh izborne kampanje, a još teže je zamisliti da će prosječna “kumica s placa” ili umirovljenik provoditi sate na YouTubeu pokušajući “ubrati” koji je to izborni spot koji kandidat ukrao.

Uostalom, teško da bi se ovakva primjena načela “sve što je tuđe, nije mi strano” u izbronoj propagandi mogla smatrati nekakvim posebnim skandalom, a niti nečim posebno novim. Godine 1997. je tako SDP za lokalne izbore koristio slogan “Pošteno” – isti onaj koji je par godina prije u Srbiji koristila Demokratska stranka. Danas, pak, Srpska radikalna stranka trpi kritike zbog korištenja tradicionalnog HDZ-ovog slogana “Zna se” za izvanredne izbore u beogradskoj općini Voždovac.

Ako se ide još dalje u prošlost, vidjet će se da je ovakva “kreativnost” bila uobičajena davno prije suvremenih medija, pa i demokracije. Tako je najdugotrajnija hrvatska politička sapunica – ona ustaško-partizanska – ima soundtrack sastavljen od brojnih covera. Neslužbena ustaška himna “Evo zore, evo dana” je, ovisno o različitim izvorima, prepjev partizanskih “Na Kordunu grob do groba”, odnosno “Sa ovčara i kablara”. Njen partizanski ekvivalent “Po šumama i gorama” je, pak, prepjev himne boljševičkih partizana na ruskom Dalekom Istoku iz vremena građanskog rata, a koja je, pak, “skinuta” od marša par godina prije skladanog za sibirske pukovnije carističke vojske.

Uz ovako bogatu tradiciju korištenja tuđih ideja u svrhu vlastite političke propagande, kritika neoriginalnosti izbornih spotova nema baš nekog prevelikog smisla. Ono zbog čega bi se ta “bofl roba” trebala kritizirati jest način na koji se koristi. HDZ je, na primjer, godine 2007. bio od svojih uzora – britanskih konzervativaca – daleko uspješniji koristeći slogane kojima su se birači plašili visokim porezima kada ljevica dođe na vlast. Makedonskim socijaldemokratima je, pak, kontroverzni spot temeljen na britanskoj TV-parodiji trebao biti daleko korisniji u situacijama kada se nastoji zadržati nego osvojiti vlast.

Ista se stvar, tako, može reći i za Bandićev remake Reaganovog “Jutra u Americi”, koji bi bio daleko efektniji da ga je zagrebački gradonačelnik koristio prije nekoliko mjeseci na lokalnim izborima, odnosno da ga “pričuva” kada bude potrebno braniti drugi predsjednički mandat. Vizija sretne, zadovoljne i prosperitetne Hrvatske je nešto što će birači u okolnostima ekonomske krize teško pomiriti s vlastitom realnošću. Bandić je ovime “promašio ceo fudbal” i njegovi konkurenti bi ga – da u Hrvatskoj postoji tradicija izbornih protu-spotova, mogli lako pokopati sa spotom zvanim “Sumrak u Hrvatskoj”.

Ali, PR agencije se kod nas, pomalo preplašene time što se bezazlena “kreativnost” tretira kao skandal, to izgleda još neće usuditi. Kao što se eksplicitno negativna kampanja zasad neće smatrati “politički korektnom”. A da ona, čak i u nekim kontroverznim slučajevima, zna biti efektna, dokazao je američki republikanski senator Bob Corker, jedan od rijetkih koji se 2006. godine othrvao demokratskom cunamiju. Pitanje je hoće li se netko od naših predsjedničkih kandidata usuditi ići tako daleko.

Ljevica u američkom Kongresu traži glave Obaminog financijskog tima

I dok se u ostatku svijeta Obama još uvijek tretira kao mesijanski spasitelj svijeta, među Amerikancima se njegova popularnost sve više bliži onoj kakvu danas uživa Mihail Gorbačov u Rusiji. Gallup je tako nedavno objavio kako je podrška Obami prvi put pala ispod psihološke granice od 50 posto – iako uz to ide obavezni “spin” kako su se u prvoj godini mandata s time bili suočili i kasnije uspješni predsjednici kao Reagan i Clinton. Kako stvari stoje, Obama se, usprkos Nobelovoj nagradi za mir – koju čak i neki njegovi najvatreniji pristaše smatraju još uvijek nezasluženom – sve manje čini velikanom koji je 2008. napisao povijest, a sve više “one hit wonderom”.

Jedan od razloga je sve očigledniji neuspjeh da bude isto onako dobar predsjednik kao što je bio predsjednički kandidat, odnosno da čvrstu koaliciju između stranačke ljevice i “pravovjernika” na jednoj te umjerenih i nezavisnih birača na drugoj strani, održi jednom kada je došao u Bijelu kuću. Potonji su se nakon nekoliko mjeseci brzo “ohladili” vidjevši da sa svojim ambicioznim socijalnim, ekološkim i drugim programima nastoji SAD skrenuti previše ulijevo za njihov ukus. To se odnosi i na zdravstvenu reformu, za koju su zaključili da će ih udariti po džepu.

Obama je, pak, sada prisiljen voditi borbu i na drugoj fronti, jer se protiv njegove politike počela buniti ljevica u Kongresu – odnosno isti oni krugovi čijoj fanatičnoj podršci duguje svoju mukotrpno izvojevanu pobjedu nad Hillary Clinton u stranačkim predizborima. Ljevičarima se čini da je Obama previše spor i neodlučan u reformama, a pronađen je krivac u obliku dvojca koji vodi njegovu ekonomsku politiku – ministra financija Timothyja Geithnera i glavnog ekonomskog savjetnika Larryja Summersa. Taj dvojac, koji je svoju reputaciju izgradio radeći u vodećim bankama Wall Streeta, odnosno u Clintonovoj administraciji koja je vodila pro-kapitalističku ekonomsku politiku, prema mišljenju ljevičara više vodi računa o interesima vodećih banaka nego američke sirotinje. Ključni argument je u tome da su se zahvaljujući Obaminoj politici vodeće banke oporavile od recesije, ali da istovremeno raste nezaposlenost i drastično pada standard kod najširih dijelova stanovništva. Stoga je demokratski kongresnik Peter DeFazio, vođa Kongresnog progresivnog kluba (CPC) koji okuplja ljevicu, javno pozvao Obamu da smijeni Geithnera i Summersa, rekavši “da će spasiti radna mjesta milijuna ljudi ako dvojica izgube posao”.

Trenutno izgleda malo vjerojatno da će Obama te sugestije poslušati, jer je njegova administracija previše zaokupljena borbom oko zdravstvene reforme, čiji ishod ovisi o glasovima nekoliko umjerenih demokratskih i republikanskih senatora. Ekonomija – zbog koje i reforma toliko stoji – će međutim naći put da postane glavno pitanje pred kongresne izbore 2010. godine, koji se u ovom trenutku ne izgledaju tako dobri za demokrate nego kao što je to bio slučaj prije godinu dana.

Forbes objavio popis 10 najpreplaćenijih holivudskih glumaca

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=Will+Ferrell&iid=6226909″ src=”a/a/2/1/US_Open_Tennis_d68c.jpg?adImageId=7744899&imageId=6226909″ width=”234″ height=”156″ /]

William Goldman, današnji holivudski “script doctor” i bivši disident je 1982. godine u svojoj znamenitoj knjizi Adventures in the Screen Trade – istoj onoj zbog koje je godinama bio ne-osoba u američkoj tvornici snova – napisao kako u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”. Te riječi daje odgovor na mnoga pitanja koja kritičnija publika postavi čim se suoči s celuloidnim stajskim gnojivom. Odnedavno se na tragu Goldmanovih riječi postavljaju nova pitanja vezana uz spoznaju da star-sistem, odnosno običaj davanja basnoslovnih honorara glavnim glumcima, zapravo i nema nikakvo financijsko opravdanje. Rezultati na kino-blagajnama 2009. godinama tako pokazuju da su najbolje prolazili filmovi gdje igraju totalni anonimusi, dok su projekti s čijih postera se smiješe veterani crvenog tepiha završavali kao flopovi.

Taj fenomen, inače, nije nov, pa je tako, kada su se pravile analize o tome tko je bio najisplativija filmska zvijezda u razdoblju od kraja 1970-ih do sredine 1980-ih, kao pobjednik proglašen Dan Aykroyd, vrsni komičar, ali teško osoba koja bi se mjerila, na primjer, sa svojim kolegom Eddiejem Murphyjem.

Časopis Forbes se, pak, u svojoj analizi odlučio pozabaviti tim fenomenom danas, te je tako objavljena lista 10 glumaca koji daju najgori odnos između isplaćenog honorara i prihoda na kino-blagajnama:

1. Will Ferrell (na svaki uloženi dolar u honorar, iz kino-blagajnama je došlo njih 3,29; budžet najnovijeg filma Land of the Lost je, pak, bio 100 milijuna, a prihod na blagajnama 65 milijuna);

2. Ewan MacGregor (1:3,75)

3. Billy Bob Thornton (1: 4)

4. Eddie Murphy (1: 4,44)

5. Ice Cube (1: 4,77)

6. Tom Cruise (1: 7,18)

7. Drew Barrymore (1: 7,43)

8. Leonardo Di Caprio (1: 7,52)

9. Samuel L. Jackson (1: 8,59)

10. Jim Carrey (1: 8,62)

Societe Generale se sprema za “globalni ekonomski kolaps”

Sa svih relevantnih strana dolaze uvjerenja da je najgore završilo, da sve vodeće svjetske ekonomije izlaze iz ekonomije te da će se stvari, uz pojedine izuzetke kao što je koja lijepa riječ više za Karla Marxa, stvari vratiti na isto ono liberalno-kapitalističko mjesto na kome su bile prije histerije o globalnom financijskom Armagedonu.

Izuzecima, kao što je dežurna Kasandra po imenu Nouriel Roubini, prikljkučila se, pak, jedna prilično ugledna financijska institucija. Francuska banka Societe Generale je tako izdala brošuru od 68 stranica pod naslovom “Najgori mogući scenarij”. Autor Daniel Fermon u njoj tvrdi da spasiteljske državne intervencije kojima je prošle i početkom ove godine spriječen financijski kolaps nisu dugoročno učinile ništa osim toga da je problem dugova s privatnih banaka prebačen na leđa poreznih obveznika, te da je takvo stanje stvari dugoročno neodrživo.

Izvještaj sadrži tri moguća scenarija, a najgori od njih predviđa da globalna kriza ponovno udari već na proljeće. Fermon predviđa da će situacija biti slična onoj u kojoj se našao Japan u svom “izgubljenom desetljeću” 1990-ih, ali da za razliku od azijske ekonomske supersile koja se održavala snažnim izvozom i niskim jenom, takve recepte ne može koristiti “polovica svijeta”.