[picapp src=”4/1/1/8/25.JPG?adImageId=6160571&imageId=2305883″ width=”234″ height=”152″ /]
Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju, barem ako je vjerovati članku londonskog Timesa koji opisuje sastanak koji se odigrao u Suifenheu, gradiću na kinesko-ruskoj granici. Na njemu su sudjelovali visoki dužnosnici Jedinstvene Rusije – vladajuće stranke u Putinovoj Rusiji – te Komunističke partije Kine, vladajuće stranke u Narodnoj Republici Kini. Na tom sastanku je Aleksandar D. Žukov, Putinov zamjenik, izjavio kako će Hu Jintao, kineski predsjednik i generalni sekretar KP Kine, biti pozvan kao posebni gost na konvenciju Jedinstvene Rusije koja će se održati u studenom.
Žukov je, pak, isto tako iskoristio priliku da kaže kako “postignuća KP Kine u razvoju državne uprave zaslužuju najbolje ocjene”, te da bi se “morala intenzivno proučavati”.
Times je iz ovoga izvukao zaključak kako Putin i njegova stranka namjeravaju nastaviti provoditi reforme u smjeru jačanja centralizacije i državne uprave u Ruskoj Federaciji, odnosno brisanja posljednjih tragova demokracije koju je uveo Jeljcin nakon pada SSSR-a te ponovnog uvođenja jednostranačkog sustava, ovoga puta modeliranog po uzoru kineske susjede.
Putin, čija je stranka nedavno uvjerljivo pobijedila na lokalnim izborima, je u više navrata, odgovarajući zapadnim kritičarima, odgovorio kako će Rusija očuvati višestranački sustav, odnosno “da je on zalog društvenog napretka”. S druge strane, neki njegovi pristaše navode kako taj sustav ne isključuje dominaciju jedne stranke koja postaje de facto jednostranački sustav, a za što su najpoznatiji primjer Meksiko gdje je sedam desetljeća vladala stranka PRI, odnosno Japan gdje je pet desetljeća vladala Liberalno-demokratska stranka (LDP).
Ironija je, pak, u tome što je Putin svoj uspon na vlast počeo kao vjerni Jeljcinov pristaša, odnosno kao antikomunist. Sama Jedinstvena Rusija u svom programu kao vlastitu ideološku osnovu spominje nekakav “ruski konzervativizam”, što bi je učinilo bližom bijelim gubitnicima postrevolucionarnog građanskog rata u Rusiji. Crveni pobjednici okupljeni u Komunističku partiju Ruske Federacije (KPRF), pak, čine jedinu relevantnu opozicijsku stranku.
Putin tako, nastojeći dodatno cementirati svoju vlast, nastoji emulirati kineske komuniste koji su po svojoj ideologiji daleko bliži stranci koja predstavlja glavnu opoziciju njegovoj vlasti.
Ako bi Jedinstvena Rusija, pak, zbilja htjela učiti od majstora, u našem susjedstvu postoji također jedan dobar primjer. Barem, kada se tiče ostanka na vlasti, teško da se ijedna stranka u Evropi može mjeriti s Demokratskom partijom socijalista Crne Gore koja je na vlast došla 1944. godine kao Komunistička partija Crne Gore.
