Gadahn još uvijek na slobodi, “pao” drugi Amerikanac u Al Qaedi

Vijesti o tome da je Adam Gadahn, američko-židovski preobraćenik na islam koji je postao al-Qaedin glasnogovornik, uhapšen u Pakistanu je obišla svijet. Ali, kao što su se to ovi prostori imali bezbroj prilika uvjeriti u slučaju Ratka Mladića, treba biti malo oprezan prije nego što se na naslovnice portala stavljaju oznake “prijelomna vijest”. U ovom konkretnom slučaju, oprez je bio opravdan. U Pakistanu je uistinu “pao” visoki funkcionar al-Qaede rodom iz SAD, ali je riječ o čovjeku po imenu Abu Yahya Mujahdeen Al-Adam koji je rodom iz Pennsylvanije. Zbog sličnosti imena je, s druge strane, razumljivo što je došlo do zabune i što su mediji u potrazi za senzacijama ovaj put istrčali pred rudo.

Oglasi

Talibanske veze izazvale svađu u Amnesty Internationalu

Za nevladine organizacije važi isto što i za sve druge organizacije. Sastavljene su od nesavršenih ljudi, te se kod njih nesposobnost, zloba i korupcija mogu naći isto onako kao što se mogu naći u vladama i korporacijama. Ipak, situacije u kojima eskaliraju “međuljudski odnosi” unutar nevladinih organizacija, pogotovo onih koje se smatraju borcima za ljudska prava, su rijetkost.

Britanski tisak, uključujući i liberalni Guardian, javlja o jednom takvom mini-skandalu koji je pogodio Amnesty International, najugledniju nevladinu organizaciju na svijetu. Gita Sahgal, dugogodišnja aktivistica i predstojnica Jedinice Amnesty International za rodna pitanja, suspendirana je sa svoje dužnosti nakon što je javno kritizirala vodstvo AI zbog suradnje s “problematičnim” partnerima.

Sahgalovu je iznerviralo to što AI vodi zajedničku kampanju s Cageprisoners, nevladinom organizacijom koju vodi Moazzam Begg, čije je trogodišnje zatočeništvo u Guantanamu postalo cause celebre za sve one koji Bushov i Blairov rat protiv terorizma smatraju masovnim kršenjem ljudskih prava. Begg sa svojom organizacijom nastoji ishoditi zatvaranje Guantanama, odnosno puštanje svih tamošnjih uznika koje bi bilo ubrzano kada bi im Britanija i druge evropske države pružilo utočište.

Problem za Sahgalovu je taj što je Begg u više navrata izjavio da podržava afganistanske talibane, čije je shvaćanje ljudskih prava – pogotovo kada je slabiji spol u pitanju – prilično udaljeno od onog za koga se zalažu organizacije poput AI.

Cijela afera će, barem ako je suditi prema komentarima na Guardianov članak, izazvati zanimljiv sukob na britanskoj ljevici – između onih koji Sahgalovu slave kao dosljednu feministicu i onih koji je smatraju izdajnicom, pogotovo zato što je svoje neslaganje s Beggom obznanila na stranicama Sunday Timesa, koji se smatra desničarskim glasilom.

Al Qaeda prijeti – silikonskim grudima

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=breast+implant&iid=762350″ src=”8/e/4/b/FDA_Lifts_Ban_accd.jpg?adImageId=9819363&imageId=762350″ width=”234″ height=”156″ /]

Jedan od glavnih razloga zašto ljudi ne vole terorizam jest taj da je bolesna mašta terorista, kada se urodi s domišjatošću i suvremenom tehnologijom, u stanju i od naizgled bezazlenih, pa i popularnih predmeta, učiniti smrtonosno oružje. Među njih bi se odnedavno trebale ubrojiti i silikonske grudi, barem ako je suditi prema upozorenju  britanske tajne službe MI5 koju prenosi Daily Mail. Nastojeći nekako zaobići sve oštrije mjere sigurnosti na aerodromima, al Qaeda i njima srodne organizacije planiraju koristiti bombaše-samoubojice koji eksploziv umjesto na sebi nose doslovno u sebi. Tzv. binarni eksploziv bi se nalazio u vrećicama kirurški ubačene ispod kože, a koje bi aktivirala injekcija kemijskog detonatora.

Upozorenje MI5 navodi da al Qaeda planira koristiti i muške i ženske bombaše-samoubojice. Potonjima bi u njihovom opakom naumu trebala pomoći sve popularnija praksa korištenja silikonskih umetaka za grudi.

FBI prilikom racije ubio imama detroitske džamije

Luqman Ameen Abullah, imam detroitske džamije, ubijen je prilikom antiteroističke racije koju su FBI i lokalna policija danas proveli u Michiganu. Prilikom racije je, kako javljaju detroitski mediji, stradao FBI-jev pas. Uhapšeno je šest osoba, a protiv jedanaest su podignute kaznenen prijave, koje se odnose na zavjeru za počinjenje kaznenih djela, primanje ukradene robe, prodaju vatrenog oružja kriminalcima te krivotvorenje registarskih tablica na vozilima.

Detroitski mediji ubijenog Abdullaha opisuju kao 53-godišnjeg lokalnog vođu “Ummaha”, radikalne crnačke sunitske grupe, a čije je ime po rođenju bilo Christopher Thomas. Vođa grupe  “Ummah” je Jamil Abdullah al-Amin, koji je rođen kao H. Rap Brown, a koji trenutno u državnom zatvoru izdržava kaznu za ubojstvo dva policajca.

Iako su u SAD u posljednjih osam godina pokrenute brojne antiterorističke ovakvog tipa, ovo predstavlja prvi slučaj koji je prouzročio ljudske žrtve.

Pada prva žrtva Guantanama u Obaminoj administraciji ?

Greg Craig, vodeći pravni savjetnik Bijele kuće, će uskoro podnijeti ostavku, i to zbog očiglednog neuspjeha predsjednika Baracka Obame da ispuni svoje obećanje o zatvaranju logora u Guantanamu u roku od godine dana. Craig bi navodno trebao platiti ceh zbog toga što neće biti izvršena prva predsjednička uredba koju je Obama potpisao nakon ulaska u Bijelu kuću, a prema kojoj su svi zatvorenici zloglasnog logora trebali biti pušteni ili premješteni u roku od godinu dana.

Zatvaranje Guantanama  – mjesta koje je postalo simbol svega lošeg u Bushovoj Americi – je bilo jedno od najčešće ponavljanih obećanja u Obaminoj izbornoj kampanji, a o čemu je gotovo istovjetne stavove imao i njegov republikanski suparnik John McCain. Craig, jedan od najuglednijih pravnih stručnjaka u Washingtonu, je, pak dobio zadatak da sastavi zakonodavnu podlogu za taj projekt, koji je uživao ogromnu popularnost u svijetu kao i među američkom ljevicom i liberalima, najvjernijim Obaminim pristašama.

Međutim, Obama se, po svemu sudeći, preračunao, pogrešno protumačivši stavove američke javnosti i potcijenivši niz tehničkih, pravnih i političkih problemavezanih uz zatvaranje logora, odnosno surova realnost koja nema previše veze s plemenitom idealističkom retorikom iz kampanje. Prije svega, američki birači možda žele zatvoriti Guantanamo, ali ne žele da tamošnji zatvorenici vrludaju po “regularnim” zatvorima odnosno da šetaju na slobodi. Slične stavove imaju i strane vlade koje vole dizati dreku oko kršenja ljudskih prava u Guantanamu, ali im ne pada na pamet primati tamošnje zatvorenike.

NIMBY ili, u slobodnom prijevodu, “volim pozorište, ali ne u svojoj kući”, je samo jedan od brojnih razloga zbog čega predsjednik koji je prije devet godina izgledao kao karizmatski spasitelj svijeta sada sve više sliči na luzera kome bi Jimmy Carter mogao postati nedostignuti ideal državničkog uspjeha.

Bivši ministar ubijen kao član narko-bande

Mirzo Zijojev, bivši tadžikistanski ministar za izvanredna stanja, ubijen je od strane tadžikistanskih snaga sigurnosti prilikom operacije razbijanja narko-bande čiji je navodno bio član. Tom prilikom su uz Zijojeva ubijen jedan islamistički militant i još petorica Čečena. Također je ranjeno nekoliko tadžikistanskih dužnosnika koji su sa Zijojevom pregovarali o tome da im oda skrovišta oružja i droge, odnosno vođu bande.

Zijojev je u subotu bio uhapšen zbog sumnje da je sudjelovao u napadu na policijski punkt u dolini Rašt, nedaleko od granice s Afganistanom.

Prije nego što je godine 1997. postao ministar u vladi, Zijojev je bio među vođama islamističkih pobunjenika koji su nakon raspada SSSR-a vodili petogodišnji rat s vladom u Dušanbeu, s ciljem da stvore teokratsku državu. Godine 1997. je rat završen sporazumom kojim su neki od pobunjenika organiziranih u Partiju islamskog preporoda Tadžikistana (IRP), uključujući Zijoveva, dobili određen broj mjesta u novoj vladi. Međutim, tri godine ranije Zijovev je smijenjen s položaja.

Okolnosti su, naravno, sasvim drukčije, ali s obzirom kakva su došla vremena, danas više i nije tako teško zamisliti kako bi se za godinu-dvije slične naslovnice mogle vidjeti i u naslovnicama iz Hrvatske.

Američki Senat zasad odlučio Guantanamo ostaviti otvorenim

Da je predizborna obećanja lakše davati nego ispunjavati svjedoči i prvi potez američkog predsjednika Baracka Obame, koji je usprkos svoje globalne popularnosti, od danas prilično daleko od realizacije. Obama je, naime, kao svoju prvu odluku po dolasku u Bijelu kuću potpisao ukaz kojim se do siječnja sljedeće godine ima zatvoriti kontroverzni zarobljenički logor u Guantanamu, koji je za mnoge u svijetu simbol nepravde, zlostavljanja, kršenja ljudskih prava i svega najgoreg što je “resilo” režim Obaminog prethodnika.

Međutim, zahtjevi da se Guantanamo zatvori, i to smjesta, u pravilu nisu davali odgovor na jedno zaboravljeno, ali važno pitanje – što sa zatvorenicima. Naime, iako je među njima nesumnjivo bilo nedužnih ljudi koji su iza rešetaka Guanatanama zaglavili greškom, bilo je i onih koji svojim likom i terorističkim (ne)djelom savršeno odgovaraju razlozima zbog kojih je ta institucija i osnovana. Statistike, uostalom, govore kako je otprilike između četvrtine i petine  svih zatvorenika puštenih iz Guantanama – najčešće zbog nedostatka dokaza – poslije ubijena ili uhvaćena prilikom pokušaja izvođenja terorističkih akcija.

A čak i pod pretpostavkom da su zarobljenici “naučili lekciju”, ostaje pitanje gdje ih smjestiti nakon zatvaranja Guantanama. Puštanje na slobodu, odnosno slanje u matične države, u nekim slučajevima jednostavno ne dolazi u obzir. Naime, u nekim državama – kao što su Kina ili Sirija – tretman dotičnih ljudi od strane vlasti je daleko gori od svega što se moglo zamisliti u Bushovim kazamatima, pa isti oni humani principi zbog kojih se Guanatanamo zatvara nalaže da SAD za dotične ljude pronađe alternativni smještaj.

E, tu se onda manifestirao fenomen koji je od 1970-ih u svijetu poznat po skraćenici NIMBY, što se može grubo prevesti kao refren nekoć popularnog eksjugoslavenskog sitcoma “I ja volim pozorište… Ali ne u svojoj kući”. Naime, nijedna od evropskih država, koja je bacala drvlje i kamenje na Busha zbog nehumanog tretmana zatvorenika, nije našla za shodno da guantanamskim “anđelčićima” pruži gostoprimstvo.  Jedina je to pristala, i to s debelim financijskim poticajem, Albanija – u slučaju šest ujgurskih muslimanskih separatista koje bi u NR Kini čekao streljački stroj pred zidom.

Za ostatak guantanamskih uznika – kojih je oko 240 – ne postoje nimalo veće oduševljenje u samim SAD. Gotovo da nema političara koji je spreman svojim biračima objasniti zašto su zatvorenici koje se smatra najopasnijim na svijetu morali pronaći utočište u njihovom izbornom okrugu ili državi. I tu uopće nije važno je li riječ o članovima Bushove Republikanske ili Obamine Demokratske stranke.

O tome možda najbolje svjedoči rezultat današnjeg glasanja u Senatu gdje više nego komotnu većinu imaju demokrati i to oni koji, poput Obame, pripadaju lijevoj i liberalnoj frakciji. Od 100 senatora je samo njih 6 dalo podršku zakonu kojim bi se financiralo zatvaranje Guantanama. Čak 90 se tome usprotivilo.

Protivljenje je izrazio i Robert Muller, direktor FBI, rekavši kako bi dolazak osumnjičenih terorista na matični američki teritorij izazvao sigurnosne probleme. Nešto kasnije je i Obamin glasnogovornik Robert Gibbs rekao kako je odluka o zatvaranju Guantanama bila “ishitrena”.

Zaokret udesno: Obama ponovno uvodi Bushove prijeke sudove

Odlukom da se ponovno uvedu tzv. vojne komisije, odnosno prijeki vojni sudovi čiji je zadatak procesuiranje optuženih terorista al-Qaede, Barack Obama je po pitanju konkretne politike načinio najspektakularniji zaokret u odnosu na idealističku retoriku kojom je osvajao ljevičarsku studentariju – ključni element svog glasačkog stroja tijekom izborne kampanje. Time je dan jasan znak da postoje određene granice koje Obama – ma koliko govorio o Promjeni – barem zasad neće prijeći. Kao što se to moglo pretpostaviti na osnovu trpanja republikanskih i klintonističkih kadrova u resore vanjskih poslova i obrane, Obamin veliki zaokret ulijevo će biti prije svega u sferi unutarnje politike u SAD, dok će po pitanju vanjske politike i sigurnosti, uključujući i kontroverzne tretmane “nevaljalaca”, kretati u parametrima koje su uspostavili njegovi “jastrebovski” i čvrstorukaški prethodnici.

Jedan od signala bi moglo biti i javno pismo kojim je Leon Panetta, od Obame postavljeni direktor CIA-e, nedvosmisleno stao na stranu svoje agencije u sporu s Nancy Pelosi, predsjednicom Zastupničkog doma koja je nastojala opovrći tvrdnje da je svojevremeno bila upoznata i prešutno odobrila “waterboarding” i druge “oštre tretmane” zarobljenih terorista koje ljevičarski krugovi danas nazivaju mučenjem.

Amnesty International, po svemu sudeći, može prosvjedovati zbog neispunjenih obećanja, ali je bilo jasno da će se i idealistički Mesija prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnim svijetom gdje važe neka druga pravila od onih u izbornim kampanjama. Nadalje, birajući između profesionalaca i ponekad neugodnih oruđa za obavljanje prljavih poslova s jedne, te svojih istomišljenika ali i potencijalnih suparnika s druge strane, Obama je tu dilemu najvjerojatnije riješio koristeći svoja politička iskustva koja je stekao na ulicama Chicaga, mjesta koje, u najmanju ruku, nije bilo najplodnije tlo za njegovanje idealističkih načela.

Nancy Pelosi u ratu s CIA-om

Neprijateljstva između Nancy Pelosi, presjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa i CIA-e, započeta “procurenim” dokumentima o njenoj upućenosti u “problematične” metode prikupljanja informacija od zarobljenih al-Qaedinih terorista, su danas eskalirala na pres-konferenciji prilikom koje je Pelosi optužila CIA-u da laže i da joj pokušava smjestiti.

U normalnim okolnostima bi bilo za očekivati da će se američka javnost, odnosno mediji – koji uglavnom dijele stavove zastupnice koja, između ostalog, predstavlja ultraliberalni San Francisco, staviti na njenu stranu, a protiv “Bushovih mučitelja”. Međutim, ako je suditi po ovom članku u Washington Postu, vjerojatnije je da joj je današnja pres-konferencija donijela više štete nego koristi, odnosno možda čak predstavljala prvi korak prema njenom silasku s mjesta jedne od najmoćnijih žena svijeta.

Iako Pelosi još uvijek može računati na pristaše među svojim stranačkim drugovima, odnosno kolegama zastupnicima koji CIA-u optužuju da je lagala i kršila zakon, postoje ozbiljne špekulacije da se posljednjih mjeseci stvorio duboki jaz između njenog Kongresa i Obamine Bijele kuće. Novom predsjedniku se ne sviđa da Kongres pod upravom Pelosi sve više energije nastoji potrošiti na kontraproduktivne istrage Bushove administracije, temu koja u trenutnim okolnostima za većinu birača, uključujući Obamine, izgleda kao lanjski snijeg. Tu je, dakako, i tinjajući sukob oko vlasti, odnosno nastojanje Pelosi da Kongres dominira nad Bijelom kućom, što je bilo vidljivo prilikom izglasavanja budžeta i pregovora oko paketa poticaja za posrnulu američku ekonomiju.

Prve reakcije na tiskovnu konferenciju, barem što se američkih medija, tiče nisu previše pozitivne, što je prilično zloslutno s obzirom na njihov više nego blagonakloni stav prema Demokratskoj stranci. Dio je uočio kako je na konferenciji bila “nespretna i nervozna”. Postoje sugestije kako su za to dobili “mig” od Obame. Još je zloslutnije i to što joj je glavni stranački suparnik Stenny Hoyer, drugi demokrat po rangu u Zatsupničkom domu, odbio dati eksplicitnu podršku.

Obama zbog neobjavljivanja fotografija mučenja proglašen “neoconom”

Odluka američkog predsjednika Baracka Obame da, usprkos ranijih najava, ipak ne objavi fotografije “intenzivnog ispitivanja” zarobljenih pripadnika al-Qaede, nije najbolje sjela američkoj ljevici i liberalnim komentatorima koji su sve do jučer držali da će novi stanar Bijele kuće u svemu predstavljati potpunu suprotnost prethodnom.

Možda je Obama uistinu mislio da će moći izvesti takav apsolutni zaokret, odnosno svojoj Velikoj američkoj socijalističkoj revoluciji dodati neizostavni sastojak revolucionarnog terora u obliku kaznenog progona Busha & Co. za mučenje i druge ratne zločine. Međutim, za tako nešto sada jednostavno ne postoje politički uvjeti, a ni sigurnosno-obavještajni aparat, bez čije suradnje se takav projekt ne može dovršiti, vlastiti opstanak i interese stavlja iznad Obaminih idealističkih načela. Tako su demokratski čelnici, kojima su posljednjih dana bila puna usta najava o istragama i kaznenim procesima za mučenje, sada u defenzivi nakon što je CIA podastrla dokaze o tome da su 2002. godine bili obaviješteni o “problematičnim tretmanima” zarobljenika a bez da naprave bilo kakvu javnu reakciju.

Demokratski čelnici su tada, kada su sjećanja na 11. rujan 2001. godine bila previše svježa,  zaključili da im se iz dnevnopolitičkih razloga daleko više isplati držati za zubima nego da ih se razapne kao izdajnike kojima je dobrobit terorističkih zvijeri važnija od sigurnosti milijuna svojih sugrađana. Obama je, pak, CIA-ine memorandume o Pelosi vjerojatno shvatio kao “prijateljsku sugestiju” da odustane od cijele priče o mučenju, odnosno da se s Bushom i njegovim ancien regimeom obračunava negdje drugdje a ne preko glava američkih obavještajaca.  Nadalje, tu je i neugodna pretpostavka da su neki od “problematičnih” elemenata i metoda Bushovog predsjednikovanja u pojedinim slučajevima jedina alternativa koja bi novom predsjedniku stajala na raspolaganju. Dovoljno je incident koji bi makar u jednom detalju podsjećao na 11. rujan 2001. godine, pa da zgražanje na “waterboarding” istog trenutka postano demodirano čak i u najprosvijećenijim i najliberalnijim američkim salonima.

To, dakako, ne spriječava Andrewa Sullivana, koji je sve do jučer bio najvatreniji zagovornik Obame među američkim političkim komentatorima (i čija je privrženost novom predsjedniku i mržnja prema njegovim protivnicima ponekad dobivala patološke oblike) da, izražavajući svoj šok i gađenje, Obamu počasti epitetom “neocona“, a kasnije njegovu administraciju optuži za prikrivanje zločina, odnosno kontinuitet s Cheneyevom vanjskom politikom.