“Ljubavni” hormon izaziva nasilje i ratove?

Oksitocin, moždani hormon koga su mediji nazvali “ljubavnim” zato što je zaslužan za osjećaj privrženosti roditelja prema djeci, ipak nije panaceja za svjetske probleme, tvrde rezultati najnovijeg istraživanja koje je proveo tim nizozemskih znanstvenika. Dr. Carsten Dreu sa Sveučilišta u Amsterdamu je nastojao otkriti kako oksitocin, kojemu je također pripisano stvaranje osjećaja široj zajednici i pomaganju njenih članova, djeluje u slučaju konflikta. Rezultati istraživanja su pokazali da osobe koje su izloženije djelovanju oksitocina imaju veću sklonost međusobnoj solidarnosti, ali i agresiji prema osobama koje ne pripadaju vlastitoj grupi, odnosno nasilju prema osobama ili grupama za koje smatraju da predstavljaju prijetnju vlastitoj grupi.

Dreu tako smatra da vojnici i policajci koji u konfliktnim situacijama prvo pucaju a potom postavljaju pitanja imaju daleko veću razinu oksitocina od onih koji će nastojati izbjeći potezanje obarača. Dakle, povećane razine oksitocina bi umjesto stvaranja svjetskog mira prije stvorile niz ratova zbog beznačajnih povoda.

Zanimljivo je vidjeti kako i najnovija dostignuća u biokemiji – znanosti koja je možda više od svega u posljednje vrijeme demistificirala duhovnu stranu čovjeka – pokazuju da je homo sapiens još uvijek previše složen fenomen da bi se na njega mogla primjenjivati “elegantna” rješenja.

I znanost potvrdila – pušači manje inteligentni od nepušača

Postoje mnoge stvari koje dijele svijet pušača od nepušača, a najnovije istraživanje u Izraelu je ustanovilo kako se među njima nalazi i razina inteligencije. Kao što se moglo pretpostaviti, osobe koje sebi dozvole da im tijelo, duša i novčanik budu opterećeni s navikom koja im stvara jezive zdravstvene probleme i izglednu smrt su manje inteligentne od onih koji to nisu.

Razlika, doduše, ne izgleda previše velika. Nepušači imaju prosječni koeficijent inteligencije od 101, dok pušači imaju koeficijent inteligencije 94. Istraživanje je provedeno na oko 20.000 regruta izraelske vojske, pri čemu je među ispitanicima bilo 68 posto nepušača, 28 posto pušača i 3 posto bivših pušača.

Prof. Mark Weiser sa Sveučilišta u Tel Avivu tvrdi da je istraživanje obuhvatilo sve socio-ekonomske grupe, te ustanovilo da su rezultati za njih isti, odnosno da se veća sklonost prema pušenju ne može objasniti odrastanjem u “problematičnim susjedstvima” ili nedostatkolm adekvatnog obrazovanja. Prema njemu, pušenje nastaje zbog “nesposobnosti da se donesu odgovorne odluke o vlastitom zdravlju”, a istim razlogom se može objasniti i veća sklonost alkoholizmu, narkomaniji i gojaznosti.

Bračni par kradljivaca osuđen nakon gostovanja kod Dr. Phila

Želja za slavom – makar ona trajala 15 minuta – nekada može imati posljedice koje bi u neka manje cinična vremena nazvali tragičnim. Jedan takav slučaj predstavlja američka obitelj Eaton, čija će djeca na najmanje godinu dana ostati bez svojih roditelja – 34-godišnjeg Matthewa i 27-godišnje Nore. Njih je, naime, federalna sutkinja Irma Gonzalez osudila na po 27 mjeseci, odnosno godinu dana zatvora nakon što su bili priznali krivicu za višestruku krađu i prodaju ukradene robe preko granica federalnih država.

Priznanje je bilo lako postići, i to ne samo zato što su u ožujku prošle godine vlasti prilikom premetačine u njihovom domu pronašli čak 500 kutija s ukradenim igračkama, nego i ustanovili da je bračni par preko Interneta preprodao ukradene robe u vrijednosti od najmanje 100.000 dolara. Eatonovi su, naime, pažnju vlasti na sebe privukli u studenom 2008. godine gostujući u talk-show emisiji Dr. Phila gdje su sebe predstavili kao kleptomane, odnosno “ovisnike o shopliftingu”. Tokom emisije su detaljno opisivali kako kradu iz trgovina i samoposluga te poslije robu prodaju na Internetu, ustvrdivši kako je u pitanju “ovisnost” te da im kod Oprah Winfrey proslavljeni televizijski psiholog “mora pomoći”.

Sutkinja ne samo da nije povjerovala u priče da je u pitanju ovisnost, nego je Matthewu odvalilo čak i veću kaznu od one koju je tražilo tužiteljstvo – 15 mjeseci zatvora.

Prilikom rasprave sutkinja nije imala previše suosjećanja ni prema voditelju emisije rekavši “kakav je to šarlatan” i nazvavši ga “užasnim, užasnim čovjekom”.

Istraga je, inače, ustanovila da su Eatonovi mjesecima kontaktirali producente Dr. Philove emisije nastojeći isposlovati gostovanje “kako bi im se pomoglo”. Međutim, tada kao svoj problem nisu navodili kleptomaniju nego pretilost. Takva tema, međutim, nije bila dovoljno “pikantna” za producente pa su Eatonovi u želji za TV-nastupom kao posljednji adut potegli vlastitu kriminalnu karijeru.

Millgramski reality eksperiment

Danas bi na francuskom TV-kanalu France 2 trebao biti prikazan dokumentarni film “Le jeu de la mort”, u prijevodu “Igra smrti”. Dotično ostvarenje je već sada izazvalo veliki publicitet i kontroverze u francuskoj javnosti, s obzirom da postavlja neka ozbiljna pitanja o suvremenim reality emisijama i na njih donosi neke prilično depresivne odgovore.

Tvorci dokumentarca su, naime, osmislili fiktivni kviz u kome natjecatelji jedni drugome u slučaju pogrešnih odgovora na pitanje daju elektro-šokove, i to sve na poticaj voditelja i uz “navijačku” publiku u studiju.

“Žrtve” mučenja su, doduše, glumac i elektro-šokovi nisu bili stvarni, ali sudionicima, koji su vjerovali da sudjeluju u stvarnom kvizu to nije rečeno. Međutim, čak njih 80 % je na voditeljev nalog davalo elektro-šokove čak i kada je njihov “suparnik” s druge strane vrištao od boli i preklinjao ih da prestanu.

Ovakvi rezultati, doduše, neće izgledati tako šokantni svima onima koji su upoznati sa zloglasnim Stanfordskim eksperimentom iz 1971. godine, kao i sa još zloglasnijim Millgramovim eksperimentom iz 1963. godine koji je autoru Christopheu Nicku poslužio kao više nego očita inspiracija.

Nije teško pretpostaviti da će dotični dokumentarac izazvati sveopće zgražanje i nevjericu u francuskoj, pa i u evropskoj, javnosti. Kao što nije teško pretpostaviti da entuzijazam za njegovo otkupljivanje neće pokazati RTL Televizija ili Nova TV, s obzirom da bi nakon njega raznorazni Big Brotheri, Farme ili Trenuci istine izgledali sasvim drukčije.

Hrvatska – zemlja sreće?

Dolje se nalazi karta svijeta na kojoj su različite države označene ovisno o stopi samoubojstava. Kao što oni koji klikaju na pojedine slike mogu vidjeti, Hrvatska se ne nalazi među državama koje se mogu pohvaliti nekom naročito niskom stopom samoubojstava, ali je primjetno da neki naši susjedi imaju više razloga dizati ruku na sebe.

Hrvatska po ovim statistikama ima godišnju stopu od 18,3 samoubojstva na 100.000 stanovnika, što je više od Bosne i Hercegovine (11,8) čiji su stanovnici očigledno zadovoljni dejtonskim sistemom. Hrvatska je, s druge strane, očigledno sretna zbog toga što nije u EU, s obzirom da je pripadnost Uniji izazvala suicidalna raspoloženja u Sloveniji (21,7), a o tradicionalno suicidalnoj Mađarskoj  – koja je i ranijih desetljeća vodila po ovim statistikama – i njenoj stopi od 26,75 ne govorimo.

Current Worldwide Suicide Rate

Kada se govori o zemljama koje zbilja nemaju sreće, onda tu prednjači Lukašenkova Bjelorusija s 36,8, a ne tako daleko iza nje je i Putinova Rusija s 31,7. Ukrajina je očito bolje mjesto za život nego što sugerira ekonomija, s obzirom da je stopa samoubojstava tek 23,95.

U Evropi se očigledno isplati biti mediteranska zemlja, s obzirom da najniže stope samoubojstava imaju Grčka – 3,35, a iza nje Italija (6,35) i Španjolska (7,9).

Ostaje za vidjeti kakve bi statistike bile da je podatke dala Srbija, koja tradicionalno slovi kao hrvatska utjeha. I kakve će statistike biti nakon pet godina pod dr. Ivom.

Depresija: It’s not a bug, it’s a feature

Depresija, vjerojatno najrašireniji od svih psiholoških i psihijatrijskih poremećaja, zapravo i nije poremećaj nego svojevrsni katalizator analitičkog mišljenja i sredstvo za rješavanje drugih životnih problema. To tvrde psiholog Paul W. Andrews i psihijatar dr. J. Anderson Thomson Jr. u svom članku za časopis Scientific American. Prema njihovim istraživanjima, izolacija od društva, odnosno gubitak užitka u hrani i seksu – neki od tipičnih simptoma depresije – deprimiranog tjeraju da se daleko više usredotoči na vlastiti život i egzistencijalne probleme, odnosno donosi neke teške ali potrebne odluke koje inače ne bi donosio. Autori članka pretpostavljaju kako je depresija, odnosno njena raširenost među ljudskom populacijom, predstavlja jednu od evolucijskih značajki ljudske vrste, s obzirom da su deprimirani homo sapiensi imali više prilike i poticaja za rješavanje problema od homo sapiensa koji su bili sretni i zadovoljni sa svojim životom.

Ovaj bi članak trebao utješiti sve deprimirane osobe, ali sumnjam da će se to dogoditi.