Oznaka: mediji

Britanske laburiste ohladilo sunce

Jedna od stvari koja razlikuje tradicionalne, odnosno zrele demokracije od onih koje se nazivaju “mladima” jest to da se ne samo pojedinci, nego i institucije ne ustručavaju javno izražavati svoje političke i ideološke, odnosno stranačke preference. Tako je, na primjer, u SAD sasvim normalna stvar da New York Times podržava demokrate, a Wall Street Journal podržava republikance.

Međutim, postoje situacije, odnosno institucije koje znaju pokazivati određenu fleksibilnost po tom pitanju. Možda najspektakularniji primjer predstavlja Sun, najtiražniji britanski tabloid. Iako mu je vlasnik Rupert Murdoch, australski medijski tajkun poznat po desničarskim stavovima i žestokoj podršci Margaret Thatcher i konzervativcima 1980-ih i 1990-ih, taj je list pred svake parlamentarne izbore podržavao laburiste Tonyja Blaira.

Tonyja Blaira više nema, njegov nasljednik Gordon Brown se pretvorio u jednog od najnepopularnijih premijera u britanskoj povijesti, a laburisti u anketama pali na treće mjesto, iza Liberalnih demokrata – što predstavlja itekako “dostignuće” kada je u pitanju zemlja s dvostranačkim sistemom.

Stoga, možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što se Sun odlučio “službeno” vratiti konzervativcima. Sun, dakako, ne bi bio Sun kada od toga ne bi napravio spektakl. Na naslovnici se tvrdi kako su “laburisti izgubili svoj put, a sada su izgubili i podršku Suna“, a da stvar bude sasvim jasna i onima koji su nepismeni – sjedište lista je osvijetljeno plavom bojom koja je zaštitni znak konzervativaca.

Murdoch, koji je biznismen a ne političar, možda je podržavao Tonyja Blaira iz čistog oportunizma i unosnih medijskih poslova i licenci, a ne zato što dijeli njegove političke ideje. Isto se tako može tvrditi da Sun zapravo i nije previše utjecajan, odnosno da bi većina britanskih birača podržala laburiste bez obzira što pisalo na stranicama najtiražnijeg tabloida. Sun i Murdoch se stoga danas najvjerojatnije prilagođavaju raspoloženju svojih čitatelja, a ne suprotno.

Bez obzira na to, tako spektakularan zaokret “Sunca” će zalediti mnoga laburistička srca, manje od devet mjeseci prije sljedećih parlamentarnih izbora.

Književnost, film i Internet – sve u jednom

Ako se zovete Anthony Zuiker i možete se hvaliti time da ste autor medijske franšize zvane CSI, dozvoljeni su vam eksperimenti zbog kojih bi obični smrtnici dobili podsmjeh. Jedan takav eksperiment je “Level 26”, koji se opisuje kao prvi “digi-roman”, odnosno pokušaj da jedno umjetničko djelo u sebi spoji različite medije kao što su pisana riječ, scenska umjetnost i Internet.

Čitatelji koji kupe taj kriminalistički roman će od sljedećeg utorka biti u prilici s posebnim kodom nakon svakih 20 pročitanih stranica otključavati tzv. “kiber-mostove”, odnosno gledati trominutne video-filmove vezane uz radnju. Zuiker je napisao osnovni sinopsis romana, dok je ostatak dovršio Duane Swierczynski, koji je i režirao “kiber-mostove”.

Zuiker tvrdi kako je publika u SAD toliko zaljubljena u tehnologiju, da će za pet ili deset godina biti nemoguće zamisliti TV-seriju isključivo u obliku jednosatne epizode svakih tjedan dana, nego će postojati “mikrosajtovi” koji će im davati interaktivni sadržaj.

Ako je ovo briljatna ideja, vjerojatno je riječ o još jednom ostvarenju izreke da je “potreba majka svakog izuma”. Zuiker je, naime, na ovu ideju došao za vrijeme velikog scenarističkog štrajka u Hollywoodu 2007/08. kada je bila stopirana proizvodnja mnogih popularnih TV-serija.

Javno-privatno suparništvo

James Murdoch, 36-godišnji sin australskog medijskog magnata Ruperta Murdocha i presumptivni nasljednik njegovog poslovnog carstva, nedavno je na edinburškom TV-festivalu održao govor u kojom baca drvlje i kamenje na BBC. Nezadovoljstvo kod Murdocha je izazvala nedavna odluka BBC-a da otkupi Lonely Planet, izdavačku kuću specijaliziranu za putopise, ali i praksa da se na BBC-jevim radio-programima svira isključivo glazba koju vole mladi, angažiraju najpopularniji izvođači, a BBC širi opseg svog poslovanja na “zastrašujući” način. Komercijalizacija BBC-ja nauštrb informativnih, kulturnih i obrazovnih sadržaja ne bi predstavljala problem za Murdocha da nije financirana novcem poreznih obveznika, odnosno da se zahvaljujući neograničenim sredstvima privatna konkurencija dovodi u neravnopravan položaj.

Zanimljivo je vidjeti kako su te žalopojke u mnogo čemu slične žalopojkama koje na račun HRT-a iznose predstavnici RTL Televizije i Nove TV. Barem u jednom smislu je Hrvatska dosegla Zapad.

Voditelj TV-emisije naručio ubojstva radi povećanja rejtinga?

Televizijske kuće, pogotovo u ova recesijska vremena, pokazuju sve manje i manje skrupula kada je u pitanju privlačenje i – što je još važnije – zadržavanje gledatelja. Međutim, malo je njih koje su spremne ići tako daleko kao Wallace Souza, voditelj popularne kriminalističko-dokumentarne TV-emisije koju je emitirala Canal Livre, TV-postaja  iz Manausa u brazilskoj državi Amazonas, a koja se nalazi u njegovom vlasništvu.

Souzu je, naime, državna policija optužila da je, ni manje ni više, nego naručio ubojstva najmanje pet ljudi – uglavnom vezanih uz trgovinu drogom – kako bi na mjesta zločina poslao svoje repoterske ekipe, pretekao konkurenciju i očuvao gledanost zahvaljujući snimkama svježe ubijenih leševa.

Da stvar bude još bizarnija, Souza se zbog ovakvih optužbi neće naći u zatvoru, s obzirom da je već tri puta izabran za zastupnika u državnom parlamentu, te ga štiti imunitet. Njegov sin Rafael, međutim, nije bio te sreće te je optužen za ubojstva, posjedovanje droge i ilegalnog oružja. Thomaz Vasconselos, šef policije, za Associated Press tvrdi kako su optužbe protiv oca i sina Souze temeljene na izjavama njihovih najbližih suradnika – bivših policajaca i zaštitara – koji su obavljali ubojstva. Motiv je navodno osim većeg rejtinga bilo i nastojanje da se eliminira konkurencija.

I sam Souza je, inače, bio bivši policajac koji je nizao uspjehe i stjecao popularnost sve dok ga početkom 1990-ih nisu izbacili iz službe zbog “kemijanja” s mirovinama i troškovima za gorivo. Souza se nakon toga preorijentirao na novinarstvo te postao jedna od najpopularnijih brazilskih medijskih ličnosti. Njegova emisija je opisivana kao prikaz “gole i sirove stvarnosti” čiji je cilj bio “privući pažnju vlasti na društvene probleme”.

Souza je, pak, preko svog odvjetnika Francisca Balieira porekao bilo kakvu upetljanost u zločine i rekao kako su za sve odgovorni njegovi politički neprijatelji koji ga žele ocrniti.

Bilo kako bilo, možemo biti sretni što true crime emisija u Hrvatskoj zasad nema, jer bi, s obzirom na medijske, ekonomske i druge trendove, ovakvi slučajevi ili barem optužbe ovakvog tipa, vrlo brzo mogli postati svakodnevnica.

Bolest kao prilika

O tome koliko je hrvatska javnost postala cinična i nepovjerljiva prema svemu što dolazi od političkog establishmenta najbolje svjedoče reakcije na vijesti o bolesti bivšeg premijera Ive Sanadera. Način na koji su državni i vlasti bliski mediji popratili prekid krstarenja na “Malo vitra” je mnoge nagnao da “podgriju” neke od teorija zavjere koje su se pojavile odmah nakon vijesti o Sanaderovoj ostavci 1. srpnja. Bivši premijer, koji uživa kraljevski tretman u bolnici na Jordanovcu, po tim teorijama uopće nije bivši, odnosno ostavka, prijenos vlasti na Jadranku Kosor i predsjednička kandidatura Andrije Hebranga je jedan veliki igrokaz kojim bi se izmanevrirala oporba i omogućio Sanaderov trijumfalni povratak tik pred predsjedničke izbore.

Bolest bi se u te teorije mogla uklopiti na dva načina. S jedne strane, jahta koju čuva policija te sigurnosna okupacija jedne bolnice bi svima trebala nedvosmisleno staviti do znanja tko je pravi gazda u Hrvatskoj, ušutkati sve one Iznogude koji su ponadali da će biti kalifi umjesto kalifa. S druge strane, bolest bi trebala izazvati val simpatija za bivšeg premijera, pogotovo nakon što se ispostavilo da njegovo silaženje s broda koji tone baš i nije najbolje sjelo javnosti.

Iako, s obzirom na sve ono što su Hrvatskoj priređivali njeni “usrećitelji”, ovakav plan izgleda uvjerljiv, ipak je malo teško progutati da bi se netko radi “spina” ovako igrao s vlastitim zdravljem. Uvijek postoji mogućnost da takve priče završe poput one drevne basne o dječaku koji je selo zabavljao vičući “Evo vuka”. Vjerojatnije je da je u pitanju oportunističko korištenje okolnosti, odnosno primjena uzrečice koju je odnedavno popularizirao Obamin načelnik stožera Rahm Emanuel: “Nikad ne dozvoli da ijedna kriza ostane neiskorištena”.

Kralj Petar protiv Kralja popa

Ono što su mnogi u svijetu proteklih desetak dana mislili, a nitko se nije usudio izustiti, urbi et orbi je preko Youtubea “provalio” Pete King, američki republikanski kongresnik koji zastupa Long Island. King se nakon parade za 4. srpanj osjetio toliko zgađen time što američki mediji non-stop samo o Michaelu Jacksonu i njegovom pogrebu te napravio kratku video-snimku u kojoj Kralja popa naziva “pedofilom i zlostavljačem djece” te se pita zašto ga mediji slave a ignoriraju smrti “naših momaka u Iraku i Afganistanu”, odnosno ne brinu o životima vatrogasaca, policajaca, liječnika i učitelja u problematičnim školama koji svakodnevno daleko više doprinose društvu od Jacksona. Kralju popa je Pete King (čije se ime može prevesti kao “Petar Kralj”) priznao pjevački i plesački talent, ali je sve upitao da li bi uistinu željeli svoju djecu i unuke ostaviti same u sobi s Jacksonom.

S obzirom kakve je komentare izazvalo relativno bezazleno skretanje s idolopokloničke linije u (inicijalima potpisanom) članku kojim je Jacksonov pogreb praćen na T-portalu, nije teško zamisliti kakve je reakcije ovakvo bogohuljenje izazvalo među Jacksonovim fanovima te američkim crnačkim političarima. King, koji će 2010. godine morati braniti svoje kongresničko mjesto, prozvan je “bezosjećajnim rasistom” te je sebe učinio metom ljevičarskih blogera i operativaca Demokratske stranke koji su započeli veliku akciju prikupljanja sredstava za kampanju kojom bi se financirao njegov protukandidat.

Hrvatski mediji pokazuju prve simptome KDS-a

Kakve će biti posljedice dolaska Željka Keruma na čelo Splita sa sigurnošću će se moći reći tek za nekoliko godina. Neke od njih je, međutim, daleko lakše predvidjeti. Među njih spada i ulazak skraćenice KDS u hrvatski rječnik.

KDS je fenomen sličan onome koji se mogao vidjeti u američkim medijima nakon izbora 2000. godine i bio poznat pod skraćenicom BDS – Bush Derangement Syndrome. On se tada očitovao u tome da su vodeći američki urednici, novinari i komentatori bili toliko frustrirani i razjareni izborom Georgea W. Busha za predsjednika – a još više time da su birači ignorirali upozorenja o njegovim intelektualnim nedostacima – da su potpuno odbacili svaki pokušaj da praćenje njegove administracije učine objektivnim, odnosno postupno dozvolili da inače legitimna kritika nečije vlasti i politike skrene u oblast govora mržnje, bizarne teorije zavjere i druge patološke indikacije osoba koje su dozvolile da im osjećaji pomute razum.

BDS, inače, nije bio prvi takav fenomen u američkom javnom životu. Dok se BDS uglavnom vezuje za američku ljevicu i liberale, desnica i konzervativci su ranije bili pogođeni Clinton Derangement Syndromeom – manifestiranom kroz teorije zavjere o Billu Clintonu kao silovatelju, ubojici, zlostavljaču žena i veletrgovcu kokainom – a danas boluju od Obama Derangement Syndromea, obično manifestiranog kroz tvrdnje da novi predsjednik uopće nije američki državljanin, da tajno ispovijeda islamsku vjeru, a uz to je sljedbenik ideja Vladimira Iljiča Lenjina.

Kerumu slična  sudbina prijeti iz nekoliko razloga. Prije svega, svojom “živopisnom” pojavom će poslužiti kao svojevrsni gromobran, odnosno za skretanje pažnje od niza drugih ličnosti i njihovih nestašluka. Tako će se, na primjer, mjesecima i godinama u medijima uporno gurati priče o splitskom gradonačelniku, a sve u nastojanju da se ne spomene sadašnji gradonačelnik Virovitice po imenu Ivan Kirin, odnosno zaborave kojekakve “afere Vepar” ili nečiji mandat ministra unutarnjih poslova. Slično će biti i s mnogim zagrebačkim snobovima, koji će nekako lakše “progutati” omrznutog Bandića kada ga usporede s njegovim kolegom u Splitu.

Kako bi se KDS mogao manifestirati možda najbolje pokazuje članak Lea Nikolića na T-Portalu koji je trebao biti reportaža o tome kako je Željko Kerum dočekao vijesti o svojoj pobjedi, a na kraju se pretvorio u esej u kome se nariče nad sudbinom Splita koji je postao “talac poslovodstva jedne trgovačko-hotelijerske tvrtke”, nova vlast opisuje kao još jedan “HDZ-ov frankenštajnovski hibrid” te najavljuje bolno otrežnjenje glasačkog tijela iz “suburbija (hrvatski: predgrađa) huljićevskog profila” kada Kerum bude upravljao gradom u svoju korist. KDS će se, ako je suditi po tome, manifestirati kroz potpuno odbacivanje novinarske objektivnosti, selektivno prezentiranje informacija, kao i njihovo stalno “začinjavanje” vlastitim ideološkim i drugim predrasudama.

KDS, s druge strane, barem na kraće vrijeme neće naškoditi Kerumu, odnosno moguće je da bi mu mogao čak utvrditi popularnost. Moć medija u Hrvatskoj se ne smije precijenjivati, a Bandić je danas gradonačelnik usprkos tome što mu se godinama “vadi mast”. U samoj splitskoj kampanji je neprijateljski stav medijskog i kulturnog establishmenta samo išao na ruku Kerumovim populističkim argumentima, odnosno potpaljivao splitski “dišpet” protiv “gospode”. Nakon samih izbora je, pak, čak i nekim pristašama Ostojića jasno da je njihov kandidat izbore protiv Keruma izgubio onog trenutka kada je počeo koristiti negativnu kampanju.

KDS bi, s druge strane, Kerumu mogao nanijeti štetu ako ga sam Kerum počne shvaćati previše ozbiljno, odnosno dozvoli da zbog svog temperamenta počne previše burno reagirati na napade te tako počini nepotrebne gafove.