Clegg za sebe traži premijersko mjesto ako laburisti završe treći

Nick Clegg, vođa liberalnih demokrata, ne može sakriti oduševljenje zbog činjenica da njegovu stranku – o kojoj će, barem tako tvrde trenutne ankete, ovisiti vlast u Britaniji iza 6. svibnja – nastoje snubiti i konzervativci i laburisti. Clegg, koji je u ovom trenutku najpopularniji i najmoćniji britanski političar, a koji se bez ironije naziva “britanskim Obamom”, odlučio je laburistima, koji sebe smatraju njegovim najprirodnijim partnerima i koji ga preklinju da sklopi “progresivnu” anti-konzervativnu koaliciju, da se za tako nešto moraju malo potruditi.

Clegg je tako danas izjavio da ne isključuje mogućnost da u slučaju dobrog rezultata svoje stranke zatraži premijersko mjesto. Još je važnije to što je isključio bilo kakvu mogućnost da Gordon Brown zadrži premijerski položaj ako kojim slučajem laburisti završe na trećem mjestu po broju zastupničkih mjesta; u tom slučaju će liberalni demokrati inzistirati da im pripadne premijersko mjesto.

Clegg, dakako, nije jasno stavio do znanja želi li nakon izbora stupiti u koaliciju s laburistima – što laburisti i najveći britanskog medijskog establishmenta priželjkuje – ili s konzervativcima, što se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim, s obzirom na Cameronov čvrst stav o tome da ne želi liberalima tako dragu promjenu izbornog sistema.

Koaliciju Clegga i Camerona bi, pak, na kraju balade mogli cementirati izborni rezultati koji bi predstavljali potpunu “metlu” za laburiste, odnosno nakon kojih bi se liberalni demokrati nametnuli ne samo kao druga, nego i kao potencijalno prva stranka u Britaniji, i to za jedno duže razdoblje. U situaciji kada bi Cleggova stranka jednostavno zamijenila laburiste, odnosno postala dio britanskog dvostranačja, nestalo bi dosta poticaja za inzistiranje na proporcionalnom sistemu.

S druge strane, iskustva s Friščićem u Hrvatskoj 2007. godine jasno pokazuju koliko špekulacije o postizbornim koalicijama mogu izgledati kao spravljanje ražnja dok je zec u šumi.

Britanskim konzervativcima ponovno raste podrška

Ovaj vikend – pretposljednji pred izbore – će britanskim konzervativcima biti nešto ugodniji nego prethodni. Iako je njihov vođa David Cameron, u najboljem slučaju, u debati u četvrtak podijelio prvo mjesto s Nickom Cleggom, vođom liberalnih demokrata, to je bilo dovoljno da se zaustavi iznenadni uspon tradicionalno trećeplasirane britanske stranke te omogući da ankete počnu davati nešto “normalniju” sliku.

Najnovije ankete, doduše, govore kako Britaniju očekuje nastavak dvostranačja, iako ne onakvom na kakvo su generacije bile naviknute. Ako se trendovi koji postoje dosad nastave, moglo bi se dogoditi da iza 6. svibnja 2010. godine u Britaniji i dalje postoje samo dvije relevantne stranke s realističnim izgledima za vlast. Konzervativcima bi u tom društvu umjesto laburista sada trebali društvo praviti liberalni demokrati. Prava priča izbora, dakle, nije u usponu liberalnih demokrata koliko u kolapsu laburista koje Britanci nakon 13 godina vladavine, kao i tri godine pod Gordonom Brownom, očigledno više ne žele.

Spoznaja da bi očekivani “obješeni parlament” – kako se u Britaniji naziva situacija u kojoj nijedna stranka nema jasnu većinu, pa mora ići u kontinentalnoj Evropi tako uobičajena koalicijska preslagivanja – mogao laburiste ostaviti na vlasti, a možda uz promjenu izbornog sistema i trajnu “Lib Lab” koaliciju i na neko duže vrijeme, vjerojatno je razlog zbog koga će se na samim izborima pokazati više glasova za konzervativce i manje glasova za liberalne demokrate nego što to sugeriraju ankete.

David Cameron, vođa konzervativaca, je, inače, pokazao da razumije želju glasačkog tijela za reformom izbornog sistema. Za razliku od liberalnih demokrata koji inzistiraju na proporocionalnom sistemu (kakvog imamo u Hrvatskoj) i nekih hibridnih formi s prenosivim glasovima (kakve postoje u Australiji), Cameron drži da se postojeći većinski sistem s pojedinačnim izbornim jedinicama treba zadržati. Cameronova alternativa je, pak, u tome da sve tri stranke uvedu obavezne preliminarne izbore nalik na one u SAD, na kojima bi članovi i simpatizeri birali stranačke kandidate za Parlament, umjesto da to, kao dosad, bude u rukama od javnosti i birača otuđenih stranačkih bosova i njihove mašinerije.

Cameron tijesno pobijedio na drugoj britanskoj predizbornoj debati

Večeras je u Bristolu održana druga po redu “predsjednička” debata vođa triju najvećih britanskih stranaka pred izbore 6. svibnja. Mnogi su za nju govorili da je “biti ili ne biti” za Davida Camerona i konzervativce, odnosno da je upravo tokom nje morao zaustaviti “cleggmaniju”, odnosno neočekivani uspon Liberalnih demokrata u anketama izazvan trijumfalnim nastupom liberalnog vođe Nicka Clegga na debati održanoj prije osam dana.

Lekcije su se naučile i Cameron je uradio ono što je morao uraditi. Barem to sugerira anketa agencije YouGov napravljena neposredno nakon debate u kojoj je Cameron pobijedio s 36 posto. Iza njega je Clegg s 32 posto, dok je premijer i vođa vladajućih laburista Gordon Brown treći s 29 posto (i 3 posto neodlučnih). To je dobra vijest za Camerona i između ostalog zato što je Clegg u istoj anketi prije osam dana imao 51 posto.

Anketa agencije ComRes, pak, sugerira da je Clegg i ovaj put pobijedio – ali tek s 33 posto. Cameron i Brown su po toj anketi izjednačeni s 30 posto.

Većina analitičara se čini skeptičnim prema anketama, te je uvjerena da je Clegg i ovaj put napravio dobar posao, iako ne tako uvjerljivo da spriječi po mnogima neumitni silazak podrške u anketama na “normalnu” razinu.

Camerona pogodilo jaje, laburisti potonuli na treće mjesto

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=David+Cameron&iid=8572977″ src=”a/2/7/5/CONSERVATIVE_LEADER_DAVID_15b5.JPG?adImageId=12599151&imageId=8572977″ width=”234″ height=”156″ /]

David Cameron, vođa britanskih konzervativaca, danas je pogođen jajetom u rame dok je vodio izbornu kampanju u Cornwallu. Političar za koga je donedavno bilo “sigurno” da će biti sljedeći britanski premijer, tu neugodnost – koja se smatra prihvatljivim rizikom za političare u razvijenim demokracijama – shvatio je kao priliku za ekstra publicitet koji bi mu dobro došao u trenutku kada je umjesto za vlast prisiljen boriti se za dugoročni opstanak svoje stranke.

Cameronu je, naime, problem u tome što su ankete pokazale nevjerojatni skok podrške prethodnim autsajderima Liberalnim demokratima. Nekoliko anketa pokazuje da Liberalni demokrati vode ispred konzervativaca. Gotovo sve pokazuju da će trenutno vladajuća Laburistička stranka premijera Gordona Browna na ovim izborima završiti na trećem mjestu.

Međutim, specifičnost britanskog izbornog sistema jest u neravnomjernoj raspodjeli pojedinačnih izbornih jedinica, odnosno “gerrymanderingu” koji je tradicionalno pogodovao upravo laburistima. Teoretski je moguće da laburisti završe na trećem mjestu, ali da svejedno imaju najviše mjesta u Parlamentu i da upravo na temelju toga – kao u sličnoj situaciji 1974. godine – dobiju mandat za još pet godina vlasti. Dakako, prije toga bi se trebali udružiti s Liberalnim demokratima, a Brown je današnjim intervjuom u Independentu i eksplicitnim pozivom na “progresivnu koaliciju” protiv konzervativaca jasno naznačio da je upravo to sada temelj laburističke strategije.

Nick Clegg, vođa liberalnih demokrata čijim nastupom na “predsjedničkoj” TV-debati mnogi tumače iznenadni skok te stranke, odbija bilo kakvu pomisao na takvu koaliciju, barem ne do samih izbora. Mnogi će u tome vidjeti ziheraštvo nalik na ono Josipa Friščića u Hrvatskoj 2007. godine, odnosno nastojanje da se od Browna izmuzu maksimalni ustupci – od ukidanja osobnih iskaznica za Britance, masovnog puštanja kriminalaca iz zatvora, potpune amnestije za ilegalne imigrante i, naravno, uvođenja proporcionalnog izbornog sistema koji bi “Lib Lab” koaliciji trebao cementirati vlast za sljedećih nekoliko desetljeća.

Međutim, Clegg prije toga mora proći kroz prilično tešku borbu za prvo mjesto s konzervativcima, odnosno paziti da laburiste ne ošteti toliko da bi ih bacio na drugo mjesto po broju parlamentarnih mjesta. Ako Cameron uspije iščupati prvo mjesto, nije isključen ni žuto-plavi aranžman. U međuvremenu su britanski mediji otkrili i da je Clegg – koji sebe prikazuje kao “osvježenje” i političara neuprljanog standardnom korupcijom dvije vodeće stranke – “mutio” s troškovima obavljanja parlamentarnog posla. Još je zanimljivije Sunovo otkriće tajnog plana, odnosno “šalabahtera” za prvu TV-debatu koje je Cleggu ostalo u taksiju.

Jedna od anketa, pak, pokazuje da su se konzervativci ipak uspjeli malo oporaviti te da liberalnim demokratima bježe za nekih 9 posto. Većina britanskih političkih analitičara vjeruje da će izbori biti rješeni tek u sljedeća dva tjedna, odnosno nakon dvije TV-debate u kojima postoji daleko veća vjerojatnost da će Clegg “zglajzati”.

Britanski liberalni demokrati izbijaju na prvo mjesto u predizbornim anketama?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nick+Clegg&iid=8538560″ src=”d/d/3/c/Leader_of_Britains_2018.jpg?adImageId=12517429&imageId=8538560″ width=”234″ height=”160″ /]

Iskustvo nas uči da kada mediji neki događaji najave kao “povijesni” i “epohalni”, javnost ima razloga biti skeptična. Međutim, jedan takav povijesni događaj koji se tiče britanskih izbora – prva TV-debata između vođa triju najvećih parlamentarnih stranaka – bi možda mogao imati povijesni rezultat. Naime, u srazu između laburističkog premijera Gordona Browna, vođe konzervativaca Davida Camerona i vođe Liberalnih demokrata Nicka Clegga uvjerljivo je – prema mišljenju svih relevantnih komentatora i po anketama – pobijedio Clegg.

Što možda i ne bi bilo tako važno da Clegg i njegova stranka tradicionalno predstavljaju tek ukras dvostranački orijentiranog britanskog političkog sistema. Međutim, uspjeh Clegga u debati se odrazio i na ankete od kojih jedna, koju će sutra objaviti Mail on Sunday po prvi put nakon nekoliko desetljeća pokazuje da su Liberalni demokrati s 32 posto glasova prva stranka, a što dosad nitko nije mogao zamisliti. Na drugom mjestu su konzervativci s 31 posto, a na trećem laburisti s 28 posto.

Ne treba govoriti kako ova anketa predstavlja nevjerojatan skok od čak 12 posto u prvih tjedan dana kampanje, odnosno kako je cijela britanska javnost lijevo od centra pala u ekstazu. Naime, povratak konzervativaca na vlast – noćna mora kojom britanski intelektualni i veliki dio medijskog establishmenta plaši birače već punih 13 godina – neće se dogoditi. Ako Liberalni demokrati ovakve rezultate ostvare na biralištima, dobit će se najpovoljniji mogući rezultat za britansku ljevicu – velika Lib-Lab koalicija koja će, između ostalog, uvesti proporcionalni izborni sistem i tako cementirati vlast dvije stranke koje zajedno uvijek mogu računati na preko 50 posto glasova. Time će Britanija postati “normalna” “europska” zemlja gdje su vlast može postojati jedinu u obliku bezličnih tehnobirokratskih koalicijskih vlada čvrsto usidrenih uz centar.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da stvari krenu sasvim drukčijim smjerom, kako u kampanji tako i u dugoročnim posljedicama koje bi po Britaniju izazvala Lib-Lab koalicija. Naime, lako je pretpostaviti da će spektakularna Cleggova prednost ispariti, odnosno da će specifičnost britanskog izbornog sistema, odnosno lokalne okolnosti u pojedinačnim izbornim jedinicama biti daleko važnije od televizijskog  “spina”.

Ali, mnogo gore posljedice bi bile u slučaju da Lib-Lab koalicija zbilja dođe na vlast, promijeni izborni sistem, a ekonomska kriza koja traje sada potraje sljedećih pet godina. U tom slučaju Liberalni demokrati više ne bi bili “svježa neokaljana” alternativa kakvom se sada predstavljaju, nego krivci za kaos. A većinskog sistema, koji je priječio da u Parlament ulazi ekstremna desnica poput BNP-a, više neće biti.

Michael Caine podržava konzervativce

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=Michael+Caine&iid=8142407″ src=”c/b/c/0/The_Princes_Trust_42e1.jpg?adImageId=12223278&imageId=8142407″ width=”234″ height=”348″ /]

Ugledni britanski glumac Sir Michael Caine je na današnjoj pres-konferenciji rame uz rame s Davidom Cameronom objavio kako će na ovim izborima podržati Konzervativnu stranku. Kao jedan od razloga je naveo i Cameronove planove za uvođenje tzv. nacionalne službe – odnosno britanski ekvivalent nekadašnjeg civilnog služenja vojnog roka u evropskim državama. Caine, koji je odrastao u sirotinjskoj državi i kao dječak bio član ulične bande tvrdi da ga je upravo obavezna vojna služba uspjela odvesti “na pravi put”, odnosno da bi Cameronov prijedlog za nešto slično – iako na dobrovoljnog bazi – mogao pomoći Britaniji da pokuša riješiti sve ozbiljniji problem maloljetničkog kriminala.

Caine, inače, uživa reputaciju “kameleona” kada su u pitanju politička uvjerenja. 1970-ih je javno iskazao podršku konzervativcima Margaret Thatcher, a kao glavni razlog je naveo prevelike poreze koje je nametala tadašnja laburistička vlada. 1990-ih je pak počeo podržavati laburiste, a kao razlog naveo to da su “konzervativci predugo na vlasti”.

Caine je podršku Cameronu obrazložio i “očajem”, odnosno zaključkom da je stanje u Britaniji nakon 13 godina laburističke vladavine tako loše da se jednostavno mora riskirati i “nekom drugom dati prilika”.

Caineova podrška konzervativcima će biti dobra vijest za Camerona, ali će bez svake sumnje u medijskom smislu biti brzo “pokopana” zahvaljujući njegovim kolegama, odnosno pjevačima, TV-voditeljima i drugim ličnostima iz svijeta zabave koji bi se trebali izjasniti za laburiste i liberalne demokrate.

Kladionice predviđaju pobjedu konzervativaca

Drugi dan izborne kampanje u Ujedinjenom Kraljevstvu je obilježilo posljednje odgovaranje Gordona Browna na pitanja od strane parlamentarnih zastupnika. Britanski mediji javljaju kako je atmosfera bila “nalik na školu na posljednji dan prije raspusta”.

Konzervativcima je dobra vijest da je čak 68 vodećih poslovnih ljudi u Britaniji podržalo njihovu inicijativu da se odbaci kontroverzni plan povećanja premija Nacionalnog osiguranja na kojima inzistira Brown. Istovremeno, Brownu dolaze dobre vijesti u obliku procjene OECD-a da će britanska ekonomija u šest mjeseci rasti brže od prosjeka zemalja G7. Loša vijest za Browna jest da stopa nezaposlenosti u tzv. marginalnim izbornim okruzima – onima koji za razliku od “sigurnih” mogu ići i jednoj i drugoj stranci – premašuje opći britanski prosjek.

Ankete, pak, i dalje sugeriraju da se konzervativci trebaju više potruditi žele li apsolutnu, a ne samo relativnu većinu u Parlamentu. Najnovija YuGov anketa koju citira SkyNews sugerira 318 umjesto 326 potrebnih mjesta. Kladionice su nešto blagonaklonije od anketa – Betfair pretpostavlja da su šanse za konzervativnu pobjedu 62,1 % (koef 1,61), za “obješeni parlament” 31, 2 % (koef 3,2), laburističku većinu 7 % (koef 14) i svi ostali rezultati 0,1 %.

Još jedan festival demokracije počinje

Nakon višemjesečnog iščekivanja, današnjom objavom je britanski premijer Gordon Brown započeo kampanju za izbore u uvjetno rečeno najstarijoj modernoj demokraciji. Otpočinje izborna borba koju mnogi opisuju kao najuzbudljiviju u suvremenoj povijesti ne samo kada je u pitanju Velika Britanija, nego i većina modernih zapadnih država.

Razlog je za to u specifičnostima britanskog ustavnog i izbornog sistema. Sva vlast proizlazi iz Parlamenta, koji se bira svakih pet godina – što znači da ima godinu dana duži mandat od većine suvremenih parlamenata (uključujući hrvatski). Nadalje, 650 zastupnika će se birati po večinskom sistemu koji se ne koristi gotovo nigdje na kontinentu.

Većinski sistem u pravilu dovodi do dvostranačkog sistema, odnosno do toga da su ishodi izbora prilično jasni, s obzirom da biračko tijelo ima mnogo jednostavniji izbor između stranke koja je na vlasti i stranke koja u opoziciji. U Britaniji to znači da se, s obzirom na ankete, ishod izbora može relativno lako pretpostaviti, a što je bio slučaj s prethodna tri izbora. Godine 1997. se znalo da će omraženi konzervativci biti smlavljeni, isto kao što se 2001. i 2005. godine znalo da su Britanci previše zadovoljni s Blairovim laburistima, i još uvijek uplašeni od konzervativaca da bi eksperimentirali s promjenom vlasti. Jedini neizvjesni izbori su bili 1992. godine kada su Majorovi konzervativci u posljednji trenutak, usprkos anketama, sebi uspjeli iščupati pobjedu iz ralja poraza.

Mnogi drže da će i ovi izbori biti neizvjesni, i to zato što konzervativci vode u anketama, ali ne dovoljno da bi osvojili mjesta za solidnu većinu. Zbog toga se dosta govori o tzv. “neodlučnom parlamentu” zbog koga će se morati ili sklapati koalicije s trećeplasiranom strankom Liberalnih demokrata ili gurati manjinska vlada. Nešto slično se posljednji put dogodilo 1974. godine, a sudeći po entuzijazmu s kojim BBC podsjeća gledatelje na te događaje čini se da se upravo takav rezultat priželjkuje od velikog dijela medijskog establishmenta.

Najidealnija opcija za britansku ljevicu bi bila “Lib Lab” koalicija koja bi dovela do uvođenja proporcionalnog sistema, koji bi tu istu koaliciju cementirao, s obzirom da je teško pretpostaviti da će konzervativci ikada uspjeti dohvatiti 50 % glasova nužnih za njeno ukidanje. Međutim, čini se da će najveći broj mjesta u Parlamentu ipak imati konzervativci, a i većina birača Liberalnih demokrata ne voli laburiste. U svakom slučaju, sljedećih mjesec dana će biti prilično zanimljivi.

Čeka li Britaniju repriza hrvatskog izbornog scenarija?

Dragutin Lesar možda ipak nije pokazao lošu prosudbu kada je svoju novu stranku nazvao laburistima. Njena najpoznatija stranka-imenjak bi mogla prirediti veliko iznenađenje, odnosno napisati gotovo holivudsku priču o čupanju pobjede iz ralja poraza. Britanski laburisti, koji su prije nekoliko mjeseci u anketama tonuli na treće mjesto a premijer Gordon Brown bio otpisan, posljednjih nekoliko mjeseci su se toliko približili vodećim konzervativcima da četvrti mandat više ne sliči kao znanstvena fantastika.

S druge strane, čak ni po laburiste najopstimističnije predizborne projekcije ne govore kako će Brownova stranka održati trenutnu većinu u Donjem domu. Trenutno najvjerojatniji scenarij jest da će laburisti osvojiti drugo mjesto, ali da će prvoplasirani konzervativci ostati bez većine.

Što znači da će objema strankama trebati koalicijski partner, a on se nalazi u obliku centrističke stranke Liberalnih demokrata koja je na svim izborima od svog osnivanja početkom 1980-ih osvajala 20-ak posto glasova, ali zbog većinskog izbornog sistema hvatala tek mrvice u Parlamentu. Rezultati ovih izbora bi Liberalnim demokratima omogućili da – postavivši ultimatum stranci kojoj će omogućiti većinu – Britancima konačno donesu “blagodati” proporcionalnog izbornog sistema.

Britanski mediji sada dosta špekuliraju kojem će se carstvu Nick Clegg i njegovi Liberalni demokrati prikloniti. Na temelju Cleggovih izjava u kojima hvali Margaret Thatcher se zaključilo kako kako razloga za optimizma ima njen nasljednik David Cameron, vođa konzervativaca. Clegg i njegova stranka, pak, odbijaju “bilo kakve špekulacije” i tvrde kako će sastavljanje koalicije biti aktualno tek nakon izbora.

Brownova inicijativa o promjeni izbornog sistema – odnosno uvođenju tzv. alternativnog prijenosnog glasa – koji je daleko od ideala koji propovijedaju Liberalni demokrati, ali koji bi u praksi znatno povećao broj mandata trećoj britanskoj stranci, su pak doveli do špekulacija o tome kako je trenutni premijer uvjeren da na vlasti može ostati uz “Lib Lab” koaliciju, odnosno da će – čak i ako bude na drugom mjestu – sastaviti vladu. U svakom slučaju, takav scenarij nije isključen s obzirom da britanskim medijskim i intelektualnim establishmentom dominira ljevica, kojoj je povratak konzervativaca na vlast sudbina gora od smrti.

Situacija u Britaniji, zapravo, ima dosta sličnosti sa predizbornom situacijom u Hrvatskoj 2007. godini. David Cameron, mladi, poletni i “hip” vođa glavne opozicijske stranke bi mogao dosta toga naučiti od onoga što se dogodilo Zoranu Milanoviću. Nick Clegg bi, pak, mogao napraviti isti onaj manevar kakav je bio napravio Josip Friščić.

Britanski laburisti u anketi pali na treće mjesto

Sunday Telegraph prenosi rezultate ankete koju je za njega provela agencija ICM, a prema kojoj Laburistička stranka britanskog premijera Gordona Browna – da se sada održe parlamentarni izbori – može računati tek na 22 posto glasova. Slabi rezultati britanske vladajuće stranke već duže vremena i nisu neko iznenađenje, s obzirom na lošu ekonomsku situaciju, rat u Iraku, niz skandala i opću zasićenost laburistima nakon 12 godina vladavine. Već skoro dvije godine ankete ukazuju da će na izborima – koji se trebaju održati najkasnije za godinu dana – laburisti padaju, a na prvo mjesto izbija Konzervativna stranka koju je preporodio novi, mladoliki vođa David Cameron i kojoj ICM-ova anketa daje čak 40 posto glasova.

Međutim, Brownu i njegovim drugova će najnovija anketa pasti teže od ranijih, jer su po njoj laburisti postali treća stranka po popularnosti na Otoku. Ispred njih su skočili centristički Liberalni demokrati kojima anketa daje 25 posto glasova.

Ovo, doduše, nije presedan, jer su laburisti u – po njih mračnoj, tačerovskoj – 1987. godini također jednom u anketi spali na trećo mjesto.

Utjeha laburistima je ta da još uvijek drže drugo mjesto u utrci za Evropski parlament sa 22, 5 posto. Konzervativci su i dalje prvi s 29 posto glasova, a Liberalni demokrati treći s 20 posto. Manje stranke, koje zahvaljujući proporcionalnom izbornom sistemu i manjem odzivu birače u pravilu izvrsno prolaze na evropskim izborima, su ovaj put daleko iza njih. Na četvrto mjesto je, s dosta iznenađenja, izbila Zelena stranka s 11 posto. Slijedi euroskeptična Stranka nezavisnosti UK (UKIP) s 10 posto, dok se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP), od koje se dosta strahovalo, vrti tek oko 5 posto.

Telegraph, s druge strane, navodi da bi laburistima u četvrtak gubitak četiri lokalna vijeća i pad ispod 20 posto na evropskim izborima bio jasan signal da Browna – koji je 2007. godine dočekan kao spasitelj stranke od Irakom kompromitiranog Blaira – moraju maknuti. Sam Brown je, pak, sklon ideji da svojoj vladi život produži nudeći koaliciju Liberalnim demokratima.

Ovaj razvoj događaja u jednoj od najmoćnijih i najutjecajnijih zemalja Evrope je posebno zanimljiv, kada se uzme u obzir da je opća ekonomska situacija daleko bolja od one u Hrvatskoj gdje, pak, vladajuća stranka gotovo da i ne mora brinuti o ostanku na vlasti sljedeće desetljeće-dva.