Guardian, ugledni list koji se često smatra glasilom “progresivne” Britanije, danas je objavio članak koji se može shvatiti kao opravdanje svoje – u svjetlu ConDem koalicije kontroverzne – odluke da pred posljednje izbore podrži liberalne demokrate umjesto laburista. Naime, za takvu odluku nije kriv Guardian koliko Laburistička stranka koja je do posljednjeg trenutka izbjegavala učiniti “pravu stvar”, čak i kada je to mislio učiniti njen nepopularni šef.

Barem se takav dojam može steći na temelju ovog članka. Prema njemu je sada već bivši premijer Gordon Brown, duboko svjestan koliko njegova osobna nepopularnost šteti vlastitoj stranci, namjeravao mjesec dana pred izbore objaviti kako će u slučaju pobjede podnijeti ostavku u roku od godinu dana. Međutim, od toga su odgovorili njegovi vodeći doglavnici Lord Mandelson, ministar obrazovanja Ed Balls i izborni koordinator Douglas Alexander, uvjereni kako bi tako nešto bilo shvaćeno kao znak slabosti.

S time se ne slaže Stan Greenberg, jedan od vodećih američkih anketara i tvrdi da je Brownov ostanak u Downing Streetu Laburističku stranku koštao najmanje 4 posto glasova – sasvim dovoljno da laburiste izbaci s vlasti.

S druge strane, protiv Greenbergove teze govore hrvatska iskustva gdje se odlazak s vlasti, pa čak i najava odlaska s vlasti, uvijek shvaća kao znak fatalne slabosti. Teško se može reći da je ostavka Ive Sanadera bitno poboljšala izborni rejting HDZ-a.

Konzervativno-liberalna koalicija koja od prije par dana vlada Velikom Britanijom je tu zemlju uvela u “neoznačene teritorije”, barem kada je u pitanju uobičajeni modus operandi izvršne vlasti. Većina komentatora se doima iznenađena brzinom i lakoćom s kojom je David Cameron sklopio sporazum s Nickom Cleggom; taj je šok samo nešto veći od šoka koji su izazvali rezultati samih izbora gdje je Cleggova stranka usprkos “sjajnog dojma na debatama” i “cleggmanije” završila gore nego na izborima 2005. godine.

S druge strane, teško da bi itko trebao biti previše iznenađen zbog svega. Mjesecima se najavljivalo kako će britanski izbori biti najneizvjesniji u povijesti, a i ankete su tome govorile u prilog. David Cameron je, kao odgovorni političar, morao uzeti u obzir opciju da njegova stranka neće moći samostalno sastaviti vladu te razmatrati alternativne metode dolaska na vlast. Opcija koalicije s liberalnim demokratima je pri tome imala najviše smisla, a i s obzirom na postojeći odnos snaga u Parlamentu se čini najstabilnijom i najsuvislijom.

Izgleda da je toga svjesna i britanska javnost, barem ako je suditi po rezultatima najnovije ankete u kojoj uvjerljiva većina konzervativnih, ali i liberalno-demokratskih glasača, podržava sporazum. Špekulacije o građanskom ratu među obje stranke – bilo zbog radikalnih ljevičara među liberalnim demokratima koji ne mogu organski smisliti koaliciju, bilo zbog euroskeptične desnice među konzervativcima koji organski ne mogu smisliti eurofanatika Clegga – se zasad nisu odrazile na stvarnost. Jedino se u anketama bilježi pad liberalnih demokrata u odnosu na izbore; dio njihovih glasova je otišao laburistima, ali je – što je zanimljivo – i Cameron povećao broj svojih glasača.

Stječe se dojam da je smjena vlasti u Velikoj Britaniji, kao i mnoge druge priče u današnjem svijetu, bila još jedan primjer kako suvremeni mediji mogu stvoriti dramu od nečega što u stvari predstavlja banalnu političku rutinu.

U britanskim medijima se stvara raspoloženje kako je postizborni pakt između konzervativaca i liberalnih demokrata gotova stvar, odnosno kako su pregovori između Davida Camerona i Nicka Clegga otišli tako daleko da je Gordon Brown, saznavši za to, Cleggu servirao “jezikovu juhu” preko telefona. Plavo-žuta kombinacija se čini toliko izglednom da se nekoliko stotina ljevičarskih demonstranata okupilo ispred središta Cleggove stranke, i to ne za to da bi pokušali spriječiti Clegga da ode u koaliciju s Cameronom, nego zato da bi ga uvjerili da kao njenu cijenu izbori uvođenje proporcionalnog izbornog sistema.

Britanski mediji čak govore da je Cameron – koji Cleggu nudi mjesto ministra unutarnjih poslova – po tom pitanju prilično fleksibilan, odnosno da će Cameron kao premijer imati više problema s desničarskom frakcijom u vlastitoj stranci, nego sa svojim partnerima.

S druge strane, tu još uvijek postoji alternativa na koju podsjeća BBC, odnosno mogućnost da se konzervativci izbace s vlasti ako LibLab kombinaciji u pomoć priskoče škotski i velški nacionalisti, odnosno katolički zastupnici iz Sjeverne Irske. Ta bi kombinacija imala većinu u Parlamentu. S druge strane, bila bi daleko nestabilnija – i s obzirom na nužnost financijskog zadovoljavanja sitnih stranaka i njihovog glasačkog tijela – skuplja od mnogo jednostavnije konzervativno-liberalne koalicije. Ostaje za vidjeti hoće li rasplet postizborne drame u Britaniji biti isti onakav kao u Hrvatskoj 2007. godine, odnosno hoće li na izborima poniženi i deklasirani centar krenuti Friščićevim putem.

Ako se situacija u kojoj se našla Velika Britanija – a koja je njenom stanovništvu, na proporcionalni sistem nenaviknutu, neobična – mora usporediti s nama bližim situacijama, onda je to bez svake sumnje Hrvatska u studenome 2007. godine. Nije teško primjetiti kako se vođa konzervativaca David Cameron može istovremeno usporediti s Ivom Sanaderom i Zoranom Milanovićem. S jedne strane je tu mladoliki, propulzivni vođa vječno gubitničke opozicijske stranke koji je nekako uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede. S druge strane je tu gubitnik koji pobjedu iz ralja poraza može iščupati zahvaljujući prepotentnim trgovačkim strankama koje vode raznorazni Friščići.

Iako vijesti iz Tower Hamletsa pokazuje kako je britanska demokracija preuzela neke institucije karakteristične za Hrvatsku, svatko onaj koji sljedeću noć bude čekao izborne rezultate očekujući da cijeli proces bude sličan onome na što nas je navikla hrvatska politika doživjet će veliko iznenađenje.

Prije svega, u Britaniji nikada nije postojala za današnji globalnim komunikacijama premreženi svijet potpuno anakarona, besmislena i neefikasna institucija izborne šutnje. To znači da će se i za vrijeme samog glasanja voditi nesmiljena propagandna kampanja, kao i da će britanske novine na svojim naslovnicama tražiti od svojih čitatelja da glas daju pojedinim strankama i kandidatima.

Ipak, najvažnija je razlika ta što se konkretni rezultat neće znati do petka, te da će famozne izlazne ankete biti potpuno bezvrijedne. Naime, u Britaniji je još uvijek na snazi većinski sistem, što znači da se umjesto jedne utrke na nacionalnoj razini vodi njih 650 u pojedinančnim izbornim jedinicama, te gdje naklonost birača prema određenoj stranci često zna imati manju ulogu od naklonosti prema specifičnom kandidatu. U mnogim od tih jedinica razlike između kandidata znaju iznositi nekoliko tisuća, nekoliko stotina, a možda i nekoliko desetaka glasova.

To znači da nitko, zapravo, nema pojma na što će britanski Parlament izgledati i tko će biti sljedeći premijer. Scenarij koji bi britanski lijevo-liberalni medijski establishment najviše želio jest da najviše glasova i mjesta u Parlamentu osvoje laburisti, a da im liberalni demokrati budu ključni partner za sastavljanje koalicije. Scenarij koji većina analitičara očekuje jest da će najviše glasova i mjesta u Parlamentu osvojiti konzervativci, koji će potom složiti ad hoc manjinsku vladu. Scenarij na koji se svi najviše klade govori da će konzervativci osvojiti apsolutnu većinu i vladati sami sljedećih pet godina.

A kada se još u obzir uzme da će prebrojavanje glasova trajati do petka iza podneva, jasno je da Britaniju, ali i svijet čeka nekoliko “zanimljivih” dana.

Nedjeljna izdanja britanskih novina su pružila još jedan primjer u čemu se “stare demokracije” razlikuju od “mladih demokracija” kao što je Hrvatska. U Britaniji je, naime, s obzirom na dugu tradiciju slobode tiska, ali i prilično razvijeno novinsko tržište s jasno naznačenim čitateljskim nišama, sasvim normalna stvar da vodeće novine pred izbore pozivaju svoje čitatelje da podržu ovu ili onu stranku. Nekada to čine iz vlastitog ideološkog opredjeljenja, nekada iz kalkulantskih razloga, ali je najvažnije da nitko to ne dovodi u pitanje.

Ovdje je kratki popis najvažnijih novina i njihovih javnih podrški:

The Sunday Telegraph – konzervativci

The Sun  – konzervativci

News of the World – konzervativci

The Guardian – liberalni demokrati

The Times – konzervativci

The Sunday Times – konzervativci

The Economist – konzervativci

The Independent on Sunday – liberalni demokrati

The Observer – liberalni demokrati

The Mail on Sunday – konzervativci

Na popisu nema Daily Mirrora, ali se za njega tradicionalno zna da podržava laburiste, kao ni Financial Timesa, koji nikoga nije eksplicitno podržao, ali je bio dosta kritičan prema laburistima. Kako stvari stoje, barem što se podrške medija tiče, David Cameron ima razloga za zadovoljstvo, a siroti premijer Gordon Brown se sada ima razloga smatrati otpisanim.

Večeras je u Birminghamu održana posljednja od tri debate između vođa tri najveće britanske stranke. Bila je posvećena ekonomiji, što je, prema najavama, trebalo pogodovati premijeru Gordonu Brownu koji je, zbog vođenja Ministartstva financija u zlatnim Blairovim godinama, smatran za stručnjaka. S druge strane, jučer se Brownu dogodio “Bigotgate” i danas ga već svi otpisuju kao političkog mrtvaca. Ipak, na samoj debati se taj nesretni događaj nije spominjao. Uglavnom su se tri kandidata sukobljavala oko ekonomije – Camerona je Brown optuživao zbog planova da se ukine porez na nasljedstvo, dok je Cameron napadao Clegga zbog planova za amnestiju ilegalnih imigranata.

Većina novianara i komentatora tvrdi kako debata nije imala pobjednika, dok prva anketa koju je objavio YouGov javlja kako je jasni pobjednik David Cameron s 41 posto, iza njega Clegg s 32 posto i Brown treći s 25 posto. Cameron bi volio da se ovakvi rezultati ponove na biralištima, jer bi uz njih imao sigurnu većinu i ne bi morao strepiti od “Lib Lab” koalicije koja se nastoji cementirati uvođenjem proporcionalnog sistema.

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Gordon+Brown+Rochdale&iid=8649973″ src=”5/7/a/e/Gordon_Brown_Takes_f690.jpg?adImageId=12677198&imageId=8649973″ width=”234″ height=”152″ /]

U povijesti postoje brojni primjeri kada se moglo svjedočiti propasti nekog moćnog pojedinca, organizacije ili imperija, a za što je uzrok bila neka žena. Kako stvari stoje, britanskom premijeru Gordonu Brownu i njegovoj stranci bi ta femme fatale trebala biti Gillian Duffy, 65-godišnja umirovljenica iz grada Rochdale. Ono što je trebalo biti rutinski događaj u nezanimljivoj kampanji, odnosno susret premijera sa svojom pouzdanom biračkom bazom, pretvorio se u gaf par excellence nakon koga je jednostavno teško zamislit opstanak bilo kakve vlade na čelu s Gordonom Brownom.

Brown je, naime, došao u Rochdale skupljati glasove među sigurnim laburističkim pristašama, među koje se ubraja i gospođa Duffy. Prilikom razgovora s premijerom je rekla kako ga podržava i kako za njega misli glasati, ali je također nastojala priliku s razgovor s najmoćnijim čovjekom Britanije iskoristiti da ukaže na neke financijske i društvene probleme koji je je tište, uključujući i pitanja koja se tiču ilegalne imigracije.

Brown je u cijeloj priči postupio onako kako bi postupio svaki profesionalni političar. Nasmiješio joj se, pozdravio ju je, potapšao po ramenu, izjavio da je razumije i da će nastojati rješiti njene probleme. Potom je sjeo u svoj automobil. I onda se dogodilo.

Upaljeni i zaboravljeni mikrofon – noćna mora svakog profesionalnog političara. Brown je za samo nekoliko sekundi rekao što točno misli o toj ženi, nazvavši susret “katastrofom”, a ženu “bigotkinjom”, najvjerojatnije zbog “politički nekorektnog” stava prema imigrantima iz Istočne Evrope.

Naravno, te su riječi snimljene i munjevitom brzinom su našle put do medija, natjeravši samog Browna da se ispričava i posipa pepelom samo sat vremena kasnije. Međutim, sada je kasno da se “zataška” možda najzanimljiviji detalj dosadne izborne kampanje koja se nakon iznenadnog uzleta liberalnih demokrata – barem sudeći po najnovijim anketama – ponovno počela vraćati u dvostranačku konzervativno-laburističku kolotečinu.