Oznaka: HBO

“Pravi detektiv”: “The Western Book of the Dead” (sezona 2, ep. 1, recenzija)

Danas živimo u onome što se zove zlatnim dobom televizije. Ono što je na raspolaganju gledateljima malih ekrana, barem kada su u pitanju igrani sadržaji, je svojom kvalitetom odavno nadmašilo sve što se može vidjeti na velikim ekranima. Zapravo, kvaliteta televizijskih serija, barem kada su u pitanju one napravljene u SAD, je danas došla do takve razine da bi i ono što se danas smatra škartom bez problema pomelo pod s 99,99 % televizijske produkcije prije 30, 20 ili možda čak prije 10 godina.gov

Takvo stanje stvari se, pak, odrazilo i na publiku, i to tako da je kod nje, ili barem njenih “najhipsterskijih” segmenata, podiglo letvicu očekivanja, ponekad i do smiješno nerealnih razina. Možda je najbolji primjer za taj fenomen TV-serija Pravi detektiv čija je prva sezona bila predmetom donedavno nezamislivih oscilacija u raspoloženju publike. Nakon prvih nekoliko epizoda je bila proglašavana remek-djelom na čiji spomen svatko mora pasti na koljena; prije posljednje epizode je, međutim, bila proglašena potpunim razočaranjem, i to samo zato što se njen autor Nic Pizzolato nije pokušao nekakvim “cool” trikovima učiniti finale isto onako intrigantnim kao početak serije.

Međutim, čak i takvo razočaranje nije bilo toliko da bi spriječilo HBO da od toga stvori novu kravu muzaru, odnosno nove nastavke. Druga sezona Pravog detektiva, međutim, nije nastavak u klasičnom smislu riječi. S likovima i zapletima prve sezone nema nikakve čvrste veze, odnosno druga sezona (kao i sve druge sezone koje i ako budu snimljene) funkcionira poput epizode u televizijskoj antologiji ili zasebne priče u omnibus-filmu. To, s druge strane, barem djelomično otklanja po novu sezonu potencijalno pogubne usporedbe s prvom sezonom, ali i tvorcima daje daleko više kreativne slobode.

Od starog tima je tako u drugoj sezoni preostao jedino Nic Pizzolato kao tvorac i izvršni producent (koji taj status dijeli s Matthewom McConaugheyjem i Woodyjem Harrelsonom koji su bili tumačili glavne likove u prvoj sezone). Radnja je iz mračne, močvarne, ustajale i ruralne Louisiane premještena u sunčanu, progresivnu i naizgled “cool” Kaliforniju. Narativna struktura je također bitno drukčija – umjesto dvojice glavnih likova i partnera koje upoznajemo kroz jedan od najdužih i najefektnijih flashbackova u povijesti televizije, ovdje se zbivanja prikazuju iz perspektive njih četiri, od kojih mnogi, barem ispočetka, nemaju naročite veze jedni s drugima, pa se čak i nalaze na suprotnim stranama zakona. Režisera Caryja Joa Fukunagu je, pak, ovdje zamijenio Justin Lin, poznat po Brzima i žestokima, pa se može zamijetiti da uz različito mjesto radnje i ugođaj ide i različit stil; ali isto tako, na žalost, i manje talenta da se složena zbivanja i likovi bogati unutarnjim problemima prikažu na prosječnom gledatelju razumljiv način.

Što se likova tiče, novi Pravi detektiv se na samom početku doima inferiornim u odnosu na prvu sezonu. Prije godinu dana serija je od samog početka imala dva vrlo dobro napisana, osmišljena lika koje su tumačili izvrsni glumci i čiji je odnos predstavljao čvrst temelj za inače ne baš previše originalan ili najbolje osmišljen zaplet. Prva epizoda druge sezone sugerira sasvim drukčiji pristup, odnosno gledatelji tek posredno shvaćaju tko su likovi, što ih muči i koji su im motivi. A može se isto tako reći da Colin Farrell, Vince Vaughn, Rachel McAdams, a pogotovo Taylor Kitsch (koji je strahovito antipatičan u gotovo parodijskoj ulozi prometnog policajca “na rubu”), jednostavno nisu u istoj ligi s McConaugheyem i Harrelsonom. Završna scena, pak, sugerira da će istraga bizarnog zločina razotkriti neke intrigantnije motive i zanimljivije podzaplete od onih u prvoj sezoni. Za seriju/sezonu koja po prirodi stvari ne može odmah ispuniti visoka očekivanja temeljena na svojoj prethodnici, i to je više nego dovoljno.

 

Lisica u svjetskom medijskom kokošinjcu

Rupert Murdoch - World Economic Forum Annual M...
Rupert Murdoch (izvor: Wikimedia Commons)

Ljeto je, i počinje sezona kiselih krastavaca kada hrvatski mediji recikliraju trivijalne gluposti poput nečijih instagrama ili satirične “patke” koje su se u globalnoj igri “gluhih telefona” pretvorile u “ozbiljne vijesti”. Naravno, to ne znači da se u svijetu ništa ne događa, a još manje da se ne događa ništa važno. Međutim, onaj tko zbivanja u današnjem svijetu želi pratiti kroz hrvatske medije bi sebi uštedio napor da se na sljedećih nekoliko mjeseci zatvori u neku špilju.

Tako je, na primjer, posve nezapaženo prošla vijest da je Europski parlament za novog predsjednika Europske komisije izabrao bivšeg luksemburškog premijera i istaknutog eurofederalista Jean-Claudea Junckera, Izabralo ga je isto ono tijelo koje čine zastupnici čiji je nedavni izbor trebao biti hrvatski politički događaj godine, a isto tako su svih 11 hrvatskih zastupnika za dotičnog gospodina disciplinirano, kao vojnici Partije u najboljim danima, digli ruke bez obzira na svoje navodno velike svjetonazorske i stranačke razlike. Još je, pak, bilo manje vjerojatno da se objavi s tim događajem vezana rekonstrukcija britanske vlade, prilikom koje je premijer David Cameron, koji je nedavno javno ponižen prilikom neuspjelog pokušaja da spriječi Junckerovu inauguraciju, svog pro-europski nastrojenog šefa diplomacije Williama Haguea zamijenio sa deklariranim euroskeptikom Phillipom Hammodnom. Naravno, bilo bi nezgodno podsjećati da sve ovo podsjeća na neke ranije priče o “problematičnim” sjeverozapadnim dijelovima višenacionalnih državnopravnih zajednica, odnosno kako su one završile.

A, kako stvari stoje, medijska kretenizacija koja je uzela maha u Hrvatskoj je, kao i kod mnogih drugih patoloških pojava, samo odraz globalnih trendova. Kao što mediji kod nas postaju sve lošiji, tako je i u “civiliziranom” zapadnom svijetu koji bi Hrvatskoj trebao biti uzor. I tamo se mediji koncentriraju kod sve manjeg broja ruku, što pogoduje šačici tajkuna, ali za posljedicu ima sve manje kvalitete i zdrave konkurencije. Na tako nešto bi ukazala priča, koju, ne treba ni podsjećati, hrvatski mediji uopće nisu spomenuli – inicijativa Ruperta Murdocha, australskog medijskog megatajkuna da svojem poslovnom imperiju, kojeg, između ostalog čini hollywoodski studio 20th Century Fox, kao i istoimene TV-mreže, priključi ni manje ni više nego suparnički medijski konglomerat Time Warner.

Mnogi će na ovu vijest reagirati s uobičajenim “a što se to nas tiče”. Dakako, riječ je o kompliciranom i laicima ne baš tako lako objašnjivom procesu, ali, recimo, bilo bi dovoljno podsjetiti da je sve donedavno Murdoch, barem kada se pitalo lijevo-liberalne “hipstere” iz anglosaksonskih zemalja, bio jedan od izvora sveg zla u današnjem svijetu, odnosno upravo su se utjecaju njegovih medija pripisivale izborne pobjede Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, odnosno, u nešto novije vrijeme, Georgea W. Busha. E, sada, ako ova inicijativa prođe (a trebala bi proći, barem ako je suditi po oduševljenim reakcijama na njujorškoj burzi koji ignoriraju demantije vodstva Time Warnera), pod Murdochovu “kapu” bi trebali doći ne samo filmski Warner Bros., kao i popularni kablovski kanal HBO, nego i CNN. Postoje neke procjene da bi Murdoch, ako stvar dođe, mogao posredno ili neposredno kontrolirati 30 % svih medijskih sadržaja u svijetu. To znači da bi 30 % svega što hrvatski medijski konzumenti slušaju preko svojih mobitela, gledaju u kino-dvoranama ili na TV-ekranima, ili na što skakuću u plesnim klubovima, trebalo donositi profit Murdochu i činiti ga još jačim i još utjecajnijim na sva zbivanja u svijetu. Kakve bi dalekosežne posljedice svega toga mogle biti, prilično je nezahvalno predviđati, ali se tog posla, između ostalih, dohvatila Nikki Finke i zaključila da budućnost baš i neće biti dobra po konzumente ali i tvorce medijskih sadržaja.

 

 

“Pravi detektiv”: “Haunted Houses” (recenzija)

Šesta epizoda “Pravog detektiva” predstavlja najkonvencionalniju, odnosno “najobičniju” u cijeloj seriji. Oni koji kojim nesretnim slučajem seriju budu počeli gledati upravo od ove epizode će vjerojatno steći dojam da je riječ o rutinskom primjeru policijskog žanra i postavljati pitanja zašto je netko smatrao da je riječ o televizijskom događaju godine. S druge strane, teško bi se moglo reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga redovnu publiku ostavili nepripremljenima za tu mogućnost. Komplicirana struktura i intrigirajući misterij se mogu podgrijavati samo neko ograničeno vrijeme; nakon toga se i najbriljantnije serije znaju pretvoriti u kaos i razvodniti u sapunicu.

U ovoj epizodi se konačno događa taj dugo željeni prijelaz iz prošlosti članova detektivskog dvojca u njihovu sadašnjost, odnosno daje ključan odgovor na pitanje kako to da je superuspješni tim čuvara zakona doživio tako neslavan kraj. Pizzolato nastoji na “elegantan” način skinuti nekoliko točaka s dnevnog reda – zašto je Rusty Cohle napustio svoj posao i postao odrpani luzer, zašto je Marty Hart na kraju ipak ostao bez svoje obitelji i kakva je to bila legendarna svađa zbog koje su kolege i prijatelji ostali razdvojeni punih deset godina. Pizzolato na sva ta pitanja pruža prilično jednostavan odgovor – koji je najbolje sažeti u francuskoj frazi cherchez la femme –  koji možda neće biti po volji gledateljima koji su htjeli nešto malo kompleksnije objašnjenje, ali koji se, zato, doima daleko uvjerljiviji.

Dio će, dakako, i u svemu ovome vidjeti nepotrebnu “sapunizaciju” i klišej, ali se zato produkcijskom timu, ali i glumcima, mora priznati kako su svoj zadatak obavili na izuzetno kvalitetan način. I to na način, koji, dakako, uključuje sve ono zbog čega kablovkske televizije naplaćuju pretplatu – daleko eksplicitnije prikaze nasilja i seksa. Kao svojevrsno predjelo glavnom jelu nam autori serviraju scenu u kojoj Marty, koristeći određene povlastice koje dolaze sa statusom policajca, dvojici mladića servira sve ono što bi mnogi očevi voljeli učiniti dripcima koji diraju njihove adolescentske kćeri. Scena je istovremeno crnohumorna, ali i zastrašujuća, a u njoj Harrelson još jednom pokazuje kako je vrhunski glumac. Prilike da se istakne, pak, ima i Michelle Monaghan, koja je dosad bila zapostavljena u ulozi Martyjeve supruge, a kojoj su scenaristi ukazali čast da 2012. godine postane treća osoba koja daje iskaz suvremenim istražiteljima i, naravno, treća osoba koja pri tome bezočno laže. Muškim gledateljima će, pak, najveći dojam izazvati Lili Simmons, manekenka i glumica koja utjelovljuje savršeni “jail bait” i koja još jednom pokazuje spremnost za “vruće” krevetske scene kojim se iskazala u ulozi Rebecce Bowman u Bansheeju.

Seriju također valja pohvaliti i zbog truda da se sitnim, ali zanimljivim detaljima, čvrsto ukotvi vrijeme radnje. Jedan od njih je dizajn mobitela – koji, pak, ima izuzetno važnu ulogu u razvoju zapletu epizode – koji jasno ukazuje da je riječ o tehnologiji od prije desetak godina. Takvih detalja, po svemu sudeći, više neće biti, jer se radnja konačno smješta u 2012. godinu. Preostale dvije epizode će možda biti još konvencionalnije, ali samo po sebi to i ne mora biti razlog za zabrinutost. I ova “konvencionalna” epizoda pokazuje da je ponekad jednostavna crta najbolji mogući put između dvije točke.

“Pravi detektiv”: “The Locked Room” (prvi dojmovi)

Treća epizoda TV-serije Pravi detektiv pokazuje nedostatke njenog koncepta, otpriliko isto onako kao što je taj koncept iskazivao vlastitu svježinu i originalnost u prethodne dvije. To se prije svega odnosi na to da radnja – rastegnuta na dva sasvim različita vremenska razdoblja – ima problema kada u jednom od njih treba prikazivati malo duže skokove. To se dakako odnosi na segment koji prikazuje 1995. godinu, gdje je  potrebno prikazati kako istraga traje danima, tjednima ili mjesecima. Scenariste, dakako, manje zanima istraga kao takva, koliko dva glavna lika i njihov međusobni odnos. I tu je možda malo previše prilike, odnosno iskušenja da Pravi detektiv postane sapunica.

Sadržaj epizode, naime, sugerira da je prošlo već neko vrijeme kako su Martin Hart i Rust Cohle partneri, te da se to partnerstvo već počelo odražavati i na njihov ne-profesionalni, odnosno privatni život stvarajući “sapuničarske” podzaplete odnosno ostavljajući publici da ih, u nedostatku eksplicitnog prikaza, stvara u vlastitoj glavi u pomoć klišeja. Hart i Cohle su tako već toliko bliski da je gospođi Hart (koju tumači vrlo dobra Michelle Monaghan) sasvim normalno da muževog partnera (koji, inače, i nije trebao ostaviti nekakav naročiti dojam priliko prve zajedničkog susreta) poziva da joj pomogne pokositi travu. I, dakako da to tek naknadno dozne Martin, a što je prilika da Woody Harrelson pokazuje glumačko umijeće u sceni u kojoj ljubomorni muž mora suspregnuti svoje emocije radi profesionalne karijere.

Cohle i Hart su, usprkos tog incidenta, toliko “cool” da sebi mogu dozvoliti “dvostruki izlazak” (double date) na kojoj Hartovi pokušavaju Cohleu “namjestiti” jednu svoju poznanicu. Ta scena, pak, služi kao izgovor kojim bi se putem “slučajnog susreta” sugeriralo kako je Hartova vanbračna veza došla do svog kraja, odnosno kako se muški gledatelji više ne mogu nadati tome da će vidjeti neke od aduta kojima raspolaže Alexandra Daddario. Naravno, takav razvoj događaja ne može bez toga da Hart na tu spoznaju reagira onako kako bi reagirao ljubomorni muž, odnosno da se još jednom iskaže kao neuravnotežena i licemjerna osoba.

Protok vremena, s druge strane, ne mora uvijek rezultirati s klišejima. Korištenje religijskih motiva, odnosno scena u kojoj dva detektiva posjećuju propovjednika pod šatorom (koga glumi sjajni epizodist Shea Whigham, poznat kao Nuckyjev brat u Carstvu poroka) je prilika ne samo da Cohle nastavi publici iznositi svoj anti-teistički nihilistički svjetonazor, nego i prikazivati kako se Martin njemu prilagodio, odnosno kako je tjednima slušajući te priče u autu naučio kako da im kontrira.

Završnica epizode, u kojoj su Cohle i Hart uspjeli identificirati ubojicu, odnosno briljantni završni kadar u kome se pojavljuje njegova maskirana vizija, je, pak izvor najvećih frustracija, ali su za to tvorci serije najmanje krivi. HBO se, naime, prilagodio Superbowlu, pa će četvrta epizoda biti emitirana tek za dva tjedna. Tako stvorena napetost, ali i najave o eksplozivnoj akciji, bi morala biti opravdana nekim zbilja atraktivnim sadržajem i obratima, odnosno nečemu čega  u trećoj epizodi, ali želimo biti iskreni,  nije baš dostajalo.

“Pravi detektiv”: “Seeing Things” (prvi dojmovi)

Druga epizoda neke TV-serije je obično onaj trenutak kada nastupi razočaranje, odnosno kada autori, uvjereni da su gledatelje uspjeli “upecati” vrhunskom prvom epizodom, ne pokazuju sklonost da u nastavke ulažu prevelike količine kreativne energije. Čini se da je Pravi detektiv uspjela izbjeći tu sudbinu, ali o prije svega zbog toga što je ona zamišljena na konceptualno drukčiji način. Putovanje koje je ona otpočela s epizodom The Long Bright Dark će, barem ako je suditi po epizodi Seeing Things, biti izuzetno dugo i sporo. Kriminalistička istraga, koja je nominalno glavni element zapleta, se ne pokreće s mjesta, sve do scene koja je, po dobrim televizijskim običajima, ostavljena za završnu scenu.

To je, s druge strane, omogućilo da se još više naglaska stavi na likove, odnosno sa daleko više detalja opiše svijet u kojem žive. Ako je netko u seriji tražio neka posebna iznenađenja ili obrate, njih nema u samoj istrazi, ali su zato već u prošloj epizodi fascinantni likovi dvojice istražitelja postali još fascinantniji. U slučaju Rustyja Cohlea tako imamo dobiti kakvo-takve takve odgovore na pitanja kako je postao takva olupina od čovjeka; ono što je prilično zanimljivo jest što su oni dani na implicitni, nenametljiv, ali efektan način. Cohle jednostavno prepričava ono što mu se dogodilo, a čak i halucinacije i vizije izazvane traumama izgledaju prilično nenametljivo i nimalo “cool”. Što god mislili o seriji, teško da će je neki moralist na osnovu ove dvije epizode moći optužiti da potiče konzumaciju opojnih sredstava.

Martin Hart je, s druge strane, nešto kompleksniji lik nego što je izgledao u prethodnoj epizodi. Iza fasade normalnog obiteljskog čovjeka i staloženog državnog službenika se, zapravo, krije kratki fitilj koji svaki čas može eksplodirati na isto onako destruktivan način kao u slučaju Cohlea, a i njegov privatni život ne izgleda kao kod nekoga tko bi trebao biti moralna vertikala. Možda je najbriljantnije to što je sam Hart toga svjestan, ali je našao i savršen izgovor da neke svoje “slobodne aktivnosti” – koje dijeli s jednim američkim predsjednikom čije je ime kao oličenje svega lošeg u modernoj Americi naveo njegov konzervativni tast – opravda pred sobom i drugima kao najbolji mogući način da pomiri vlastiti obiteljski i profesionalni život.

Bez obzira da li će ga gledatelji nakon toga smatrali ljigavim licemjerom ili smatrati da ga te slabosti čine običnim čovjekom, taj je detalj savršeno došao kao prilika studiju HBO da na ekran konačno postavi što je zaštitni znak te kuće, odnosno što veliki broj HBO-ve muške publike očekuje. U slučaju Seeing Things to je ono što se u neka dobra stara vremena zvalo “slobodnom scenom”, a u kojoj Alexandra Daddario, dosad poznata prije svega po nastupu u omladinskim filmovima o Percyju Jacksonu, gledateljima na uvid stavlja nešto više od svog glumačkog talenta.

Taj detalj će možda dijelu publike izgledati suvišan, odnosno kao znak da će, kao u slučaju nekih drugih razvikanih serija, nedostatak kreativne energije ili pravog sadržaja biti nadoknađivan jeftinim trikovima i “sapuničarskim” obratima. Opasnost od ovog potonjeg najviše prijeti zbog toga što se u dvije epizode nije iskristalizirao nijedan sumnjivac ili bilo tko bi mogao služiti kao negativac. A jednom kada se pojavi u sljedećih šest epizoda, i kada istraga završi onakvim trijumfom kakav sugeriraju likovi u svojim verzijama iz 2012. godine, možda bude bio razočaranje. No, scenarist Pizzolato i režiser Fukunaga su ostavili još prilično dugih šest epizoda da otklone te moguće nedostatke.

“Pravi detektiv” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu  Pravog detektiva (u originalu True Detective), još jedne televizijske serije u produkciji HBO-a. Za razliku od mnogih razvikanih projekata najpoznatije kablovske televizije na svijetu, ovaj se doima kao da je zalutao od njene konkurencije, odnosno izgleda kao pokušaj da se za američko tržište i u američko podneblje preseli neki od onih mračnih, depresivnih, ali danas tako popularnih nordijskih  krimića, kao što je, na primjer, danski Forbydelsen (Ubojstvo, koji je, dakako, dobio svoju američku verziju). S druge strane, ono što Pravog detektiva razlikuje od tih projekata jest njegova neobična struktura, odnosno to što se radnja ne prikazuje linearno, nego preko flashbacka i naracije zajedno s likovima svako malo skače iz 2012. u 1995. godinu.

Korištenje Louisiane kao mjesta radnje se, s druge strane, ne doima previše originalno. Netko zloban bi mogao reći kako je u pitanju ništa drugo nego to da HBO, kao i hollywoodski studiji, voli tamo smještati radnje zato što je upravo ta država najizdašnija kod subvencija i poreznih olakšica za snimanje. Možda je uistinu tako, ali, s druge strane, autor serije Nic Pizzolato je rodom iz Louisiane, pa se Pravom detektivu ne bi trebalo, barem zasad, previše zamjerati zbog nedostatka autentičnosti.

Ono što se od zapleta vidjelo u epizodi – istraga ritualnog ubojstva koja će dovesti do lova na serijskog ubojicu – ne izgleda nešto naročito originalno, iako iskustvo govori kako se serije ovakvog  tipa ne bi trebale suditi po prvoj epizodi. U sedam epizoda koje su preostale, vjerojatno će se naći mjesta za nove podzaplete i zanimljive dramske obrate.

Od zapleta su, međutim, daleko zanimljivija dva glavna lika, a još više glumci koji ih tumače. Woody Harrelson i Matthew McConaughey su se ne tako davno smatrali velikim filmskim zvijezdama, a sada su, kao i mnoge njihove kolege, sasvim “cool” s time da nastupaju na nekoć u Hollywoodu prezrenim malim ekranima. I još je intrigantnije to da im serija zahvaljujući svojoj strukturi – koju bi bilo prilično teško ugurati u cjelovečernji film – omogućava da sa tim likovima učine daleko više, odnosno daju im više sadržaja. To se možda najbolje vidi u scenama u kojima Harrelson i McConaughey glume dvije različite verzije likova – iz 1995. godine i 2012. godine – odnosno pružaju priliku gledateljima da razmisle što ih je to promijenilo u sedamnaest godina.

A nije da im Pezzolato ne pruža materijala za te hipoteze. Na prvi pogled se doima kako je u pitanju još jedan buddy buddy kliše o policajcima s dva sasvim različita karaktera. Harrelson, koji je prije dvadeset godina glumio poremećene tipove, je u ovom slučaju onaj koji je normalan. Na početku je detektiv Martin Hart prikazan kao savjestan policajac, brižni otac i suprug; njegov partner Rustin “Rust” Cohle, koga glumi nekadašnji ljepotan McConaughey, je sklon svoje obiteljske traume liječiti alkoholom, drogom, ali povremenim ispadima nasilja ili nihilističke filozofije s kojom užasava sirotog Harta. Još je zanimljivije vidjeti kako su ta dva karaktera evoluirala kroz godine, odnosno kako 2012. godine, kada dva nova detektiva rješavaju slučaj koji je možda povezan s njihovima, izgledaju upravo onako kako bi završio netko tko je neuravnoteženi luzer, odnosno netko tko se sve vrijeme držao pravila. Bit će prilično zanimljivo gledati kako su ta dva lika došla do tih točaka. Kod ovakvih serija, kao i u mnogim drugim stvarima u životu, putovanje zna biti mnogo zanimljivije od samog odredišta.

Netflix prvi put prestigao HBO

Netflix
Netflix (izvor: Wikipedia)

Netflix, američki servis za distribuciju DVD-ova koji već duže vrijeme distribuira filmove i slični sadržaj streamingom preko Interneta, objavio je svoje poslovne rezultate za posljednje tromjesečje, i zahvaljujući njima došao na američke naslovnice. Netflix, naime, danas ima 29,9 milijuna pretplatnika u SAD, odnosno više od 28,7 milijuna koliko ih trenutno ima HBO, vodeća američka kablovska televizija specijalizirana za istu kategoriju sadržaja. Time je Netflix potvrdio višegodišnja predviđanja da je upravo on tvrtka koja će postati “HBO umjesto HBO-a”, odnosno model za nove oblike proizvodnje i distribucije filmskog i televizijskog sadržaja.

Netflixov uspjeh izgleda utoliko veći, s obzirom da je riječ o tvrtki koja je rad započela u sasvim drugoj djelatnosti, odnosno na streaming se preorijentirala tek prije nekoliko godina, dok je dotada kao glavnu djelatnost imala posuđivanje DVD-ova po flat rateu. Netflix je, međutim, sličnim poslovnim modelom izgradio veliku bazu korisnika, a s vremenom počeo, slično kao i HBO, stvarati originalni sadržaj, pa je tako web-serija House of Cards postala prva web-serija s nominacijom za najbolju dramu.

HBO, doduše, barem neko vrijeme ne mora strahovati da će ga njegov nasljednik potpuno skinuti s trona, jer izvan američkih granica HBO još uvijek ima 114 milijuna pretplatnika, dok se Netlfix mora zadovoljiti tek sa njih 9,2 milijuna. Reed Hastings, Netflixov suosnivač, je toga potpuno svjestan i spreman je priznati da je HBO, koga otvoreno naziva svojim uzorom, “tu već  mnogo godina” i da će morati prilično raditi kako bi dosegao standarde kuće koja je svijetu dala Igru prijestolja i Carstvo poroka.

Relativno spora globalna ekspanzija Netflixa (koji je trenutno u Europi dostupan jedino u Skandinaviji i na Britanskom Otočju, a u Nizozemsku će doći krajem godine) ovu vijest čini zasad ne previše značajnom za ovdašnju publiku. Ali, s druge strane, također pokazuje kako se uporan rad,strpljivost (za razliku od mnogih drugih “dot com” tvrtki koje su izgorjele srljajući za brzom zaradom) i izgradnja korisničke baze kao temelja filmske i televizijske djelatnosti zna itekako isplatiti.