Oznaka: Globalna recesija

Roubini opet plaši

Prošle godine u ovo vrijeme, kada je svima – osim tadašnjoj hrvatskoj vladi – bilo jasno da nas čeka globalna recesija, dežurni optimisti su tvrdili da bi kriza trebala potrajati godinu dana, odnosno da bi se u jesen 2009. godine trebali pokazivati prvi znakovi oporavka.

Svatko tko je posljednjih dana pratio stanje na burzi, ali i ekonomske izvještaje iz Njemačke, Velike Britanije i SAD, mogao bi zaključiti da su dežurni optimisti bili u pravu. A do istog zaključka su došli mešetari na burzama, ako je vjerovati po velikom oporavku cijena dionica.

Dežurni pesimist Nouriel Roubini, međutim, tvrdi da taj oporavak nema previše veze sa stvarnim stanjem globalne ekonomije, odnosno da je riječ o zimskim pupoljcima koje će uništiti prvi proljetni mraz. Roubini tvrdi da će se to dogoditi kada se na burzama shvati da oporavak realne ekonomije nije u obliku slova “V”, nego u obliku slova “U”, odnosno daleko sporiji nego što se mnogi nadaju. Roubini također tvrdi da su državni poticaji već sada počeli stvarati burzovne “mjehure” na tržištima nekretnina i dionica, odnosno da će oni ponovno eksplodirati.

Roubinijevim crnim prognozama se, pak, priključio i George Soros, koji tvrdi da je američki bankarski sistem “bankrotirao”, a da su američki konzumenti – čija bi potrošnja trebala izvući zemlju i svijet iz krize, “preopterećeni dugovima”.

Nije isključeno da će umjesto popularne “U”-recesije doći novi pad, a “W” ponovno postati prilično aktualno i u svijetu omrznuto slovo.

Holivudske Marije Antoanete

Kada se spominju svjetski celebrityji i njihovi verbalni “biseri”, obično se u vidu imaju instant reality zvjezdice, neobrazovani white trash, bahati nasljednici ili farmakološkim putem uzrokovani patološki slučajevi. Otprilike nešto kao Paris Hilton, Britney Spears, Lindsay Lohan ili njihovi hrvatski ekvivalenti, poput prosječnog sudionika “Farme”.

Međutim, kao što je dobri stari Einstein rekao, ljudska glupost je uz svemir jedina stvar koja nema granicu. Ona će pogoditi svakoga, bez obzira na spol, starost, rasu, vjeru, fizički izgled i – last but not least – razinu obrazovanja.

Najnoviji primjer daje Natalie Portman, koja je barem donedavno uživala reputaciju “drukčije” holivudske glumice, s obzirom da je u djetinjstvu započetu karijeru privremeno prekinula radi studija na Harvardu kojeg je okrunila s diplomom psihologije i nekoliko objavljenih stručnih radova. Portman bi se mogla nazvati intelektualkom.

Ali, glupost je i nju pogodila, ako je suditi po nedavnoj izjavi kojom daje do znanja kako za nju globalna recesija i nije tako loša stvar. Naime, Portmanova drži kako je recesija “uzbudljivo vrijeme”, odnosno da će naglo siromašenje, rezanje plaća i gubitak posla mnogima omogućiti da konačno “pogledaju u sebe i otkriju što stvarno žele”.

Koliko je ovo vrijeme uzbudljivo, odnosno što sama Portmanova želi, otkrilo se par dana kasnije kada je objavljeno kako je 28-godišnja glumica u Los Angelesu kupila 3 milijuna dolara vrijedan luksuzni zamak sagrađen 1930-ih.

Netko će reći kako je u pitanju sjajan poslovan potez, odnosno korištenje povoljne situacije na tržištu nekretnina. Ali spretnost u rješavanju stambenog pitanja ne može sprati gorak okus spoznaje da je i jedna Natalie Portman isto onako udaljena od stvarnog svijeta i problema koji tište obične male ljude u “uzbudljivim” vremenima kao i tipične holivudske Marije Antoanete.

Ni mladost više nije što je nekad bila

“Sve je lako kad si mlad” je nekoć pjevalo Prljavo kazalište, i s tom se tvrdnjom se lako složiti. Međutim, isto tako postoje vremena kada je biti mlad lakše i kada je biti mlad teže. Među potonja vremena spada i ovo naše, barem ako je suditi po analizi koju donosi Catherine Rampell u svom Economix blogu u online-izdanju New York Timesa.

Analizirajući podrobnije danas objavljene deprimirajuće podatke o tome da je nezaposlenost u SAD porasla na 9,7 posto – odnosno na najveću razinu od dalekog srpnja 1983. godine – Rampell dolazi do zaključka kako je nezaposlenost najteže pogodila upravo najmlađi dio radne snage, odnosno tinejdžere. Prema tim podacima, nezaposlenost među tinejdžerima iznosi čak 25,5 posto, odnosno da se nalazi na najvišoj razini od 1948. godine kada je američko Ministarstvo rada počelo praviti statistike za tu dobnu grupu.

Autorica teksta, s druge strane, priznaje da takvo stanje stvari možda i nije tako tragično kao što se čini na prvi pogled, s obzirom da tinejdžeri imaju “manje financijske obaveze od starijih generacija”. Lako je zaključiti kako biti nezaposlen ponekad može biti “funemployment”   kada se ne morate brinuti o uzdržavanju i školovanju djece, plaćanju kredita ili skupljanju novaca za crne dane, odnosno kada vam se život svodi na  skupljanje socijalne pomoći, ispijanje jeftinog piva i “višenje” po supermarketima. S druge strane, teško se oduprijeti dojmu da povijest i u ovom slučaju pokazuje smisao za ironiju. da su u vrlom novom Obaminom svijetu najgore prošli upravo mladi – ista ona ekipa koja je s najviše oduševljenja prigrlila njegov dolazak.

Kriza, kakva kriza? Gotova je kriza!

Marko Rakar na svom blogu ne može a da ne primijeti nevjerojatnu ležernost s kojom se vlada Jadranke Kosor, odnosno hrvatski politički establishment općenito, odnosi prema globalnoj recesiji i njenim efektima na hrvatsku današnjicu.

Ležernost s kojom se u Hrvatskoj vlast odnosi prema najgoroj ekonomskoj krizi od nastanka države, zapravo, i ne bi trebala nikoga iznenaditi, odnosno ne predstavlja isključivo hrvatski fenomen. Optimizam je u posljednje vrijeme primjetan u SAD, barem kada je medijski, znanstveni i drugi establishment u pitanju. Nobelovac Paul Krugman je tako krizu proglasio završenom, a isto tvrdi i zloguki prorok Roubini.

Prevedeno na hrvatske prilike to znači da samo malo valja stisnuti zube, pa će sve doći na svoje mjesto. Čim kriza završi, otčepit će se kreditne arterije i Hrvatska će ponovno zaduživanjem moći rješavati svoje socijalne i druge probleme. Evropska Unija bi konačno trebala riješiti problem Lisabonskog sporazuma, a i zavodničke kvalitete Jadranke Kosor bi riješile spor sa Slovenijom, pa će tako Hrvatska za godinu-dvije moći računati na sve one milijarde eura iz briselskih fondova koje će od nje napraviti “zapadnobalkanskog tigra”. Cijela priča o recesiji, kriznim haračima i stezanju remena će tako ostati tek jedan ružan san koji ne zaslužuje mjesto u povijesnim udžbenicima.

Međutim, dežurni optimisti u svemu tome zaboravljaju da su Krugman & Co. proglašeni donositeljima dobrih vijesti ne toliko zbog najave pozitivnih, koliko najave završetka negativnih trendova. Oporavak američke, a s njome i svjetske, ekonomije će biti daleko sporiji nego što je to bila kriza. U budućnosti su moguće svakakve komplikacije – od divljanja inflacije do divljanja cijena nafte – koje bi oporavak mogle dodatno usporiti.

I, naravno, ne treba zaboraviti ni na to kako u Hrvatskoj postoje ekonomski problemi sasvim različiti od onih koje su izazivali masakr na Wall Streetu. Postoje dobre šanse da će u Hrvatskoj ekonomske nedaće možda biti manje spektakularne, ali da će otklanjanje njihovih posljedica biti bolnije i sporije nego u ostatku svijeta. Uostalom, i “stablizacija” ekonomije SFRJ je trajala godinama nakon što su bile prestale redukcije struje, redovi za crni kruh i vožnja par-nepar.

Za Buffetta je američka ekonomija “izmrcvarena”

Warren Buffett, jedan od najuspješnijih američkih poduzetnika i najbogatijih ljudi na svijetu, također poznat po nadimku “Prorok iz Omahe” stečenom zahvaljujući daru za ispravne prognoze ekonomskih trendova, u najnovijem intervjuu za CNBC nije podijelio optimizam koji se posljednje vrijeme širi po pitanju globalne ekonomije odnosno skorog prestanka recesije.

Buffett, naime, tvrdi kako je američka ekonomija “izmrcvarena”, odnosno da još nisu pokrenuti procesi koji bi ju mogli izvući iz krize. Sadašnje stanje bi moglo potrajati, ali će na kraju doći do oporavka koji bi trebao potrajati nekoliko godina. Buffetta smatra kako će tada daleko veći problem trebala biti inflacija, a ne deflacija.

U – svima najmilije slovo

Slovo “U” – koje je u vremena “jugokomunističkog mraka” prisilila organizatore zagrebačke Univerzijade na nezaboravna kreativna rješenja zaštitnog znaka te manifestacije – posljednjih je tjedana i mjeseci steklo popularnost čak i među lijevim i liberalnim krugovima koji ni pod prijetnjom smrću ne bi zalutali na Thompsonov koncert.

Razlog za to je u onome što se donedavno nazivalo najvećom ekonomskom kataklizmom u novijoj povijesti, Velikom depresijom 2.0, debaklom kapitalizma i krajem svijeta kakvog poznajemo, a koji se danas banalno zove “recesija”. Naime, mediji, a pogotovo oni američki, su počeli govoriti kako bi ova teška vremena trebala biti iza nas – i to daleko prije nego što se misli. Spominje se da su se burza stabilizirala, odnosno kako indeksi rastu, da je usporen pad proizvodnje i privrednog rasta, odnosno da tu i tamo počinju rasti cijene nekretnina, odnosno da se usporava rast nezaposlenosti. Danas je daleko manje onih koji su se spremni smijati Davoru Butkoviću zbog toga što u svojim kolumnama u Jutarnjem listu odbija priznati propast suvremenog neoliberalnog kapitalizma, odnosno kao krunski argument citira to što CNN svoje ekonomske vijesti i reportaže prati telopom “Put do oporavka” (Road to Recovery).

Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da ekonomski pokazatelji zapravo i nisu daleko od predviđanja koje su radili vodeći ekonomisti kada se kriza prvi put manifestirala. I tada se govorilo kako bi recesija trebala završiti negdje na jesen ove godine. Jedino se na ta predviđanja nije baš previše obraćala pažnju u moru apokaliptičkih naslovnica.

Sada je, pak, došlo do potpunog zaokreta u praćenju ekonomske krize. Ono što je u vrijeme dok je u Bijeloj kući stolovao Bush, u doba mesijanskog Baracka Obame počinje izgledati tek kao sitni i privremeni problemčić koji bi se možda čak mogao riješiti sam od sebe. I zato se plasiraju sve pozitivnije i pozitivnije priče o krizi, a neki mediji su u tome groteskno kreativni poput Los Angeles Timesa koji je stvorio novu kovanicu funemployment, nastojeći pokazati kako nezaposlenost može zapravo biti zabavna.

Naravno, treba uzeti u obzir i da će ova ekonomska kriza, kao i sve prije nje, jednom završiti. Jedini problem je u tome kada će se to dogoditi i kakva će se cijena za to platiti. Slovo “U” je sada postalo simbol svih onih koji na takva pitanja daju optimistične odgovore. Oporavak koji sugeriraju CNN-ovi telopi bi trebao biti brz i munjevit, isto onako kao što je krah burzi izgledao zaštrašujuć. Takav model izlaska iz krize na većini grafikona koji se tiču burzovnih indeksa i drugih pokazatelja daje upravo danas svima tako drago slovo.

Optimizam koji se tako uporno servira s naslovnica, pak, ima i motive koji nisu vezani isključivo uz američku dnevnu politiku. Naime, ako se stalno govori kako će kriza uskoro završiti, prije ili kasnije će mnogi koje je u jesen prestravila burzovna apokalipsa ne samo zaključiti da je najgore prošlo, nego se i početi ponašati u skladu s time. Tako će biti sve manje skrivanja novca u čarapi, a sve više pokušaja da se isti oplodi investicijama, isto kao što će biti sve manje štednje i odricanja, a sve više trošenja na “lijepe stvari” koje bi prije ili kasnije trebalo pokrenuti novi ekonomski ciklus.

I sve to ima smisla – kao što iza kišnih dana dolaze sunčani, tako će i recesiju zamijeniti rast. Međutim, taj proces bi vrlo lako mogao biti daleko teži, kompliciraniji i bolniji nego što to itko pretpostavlja. Tako se tu pojavljuju dežurne Kasandre, poput Nouriela Rubinija, ekonomista koji je predvidio sadašnju krizu. Rubini, naime, tvrdi da američka ekonomija, a s njom i ostatak svijeta, umjesto trajnog oporavka može iskusiti tek privremeni predah nakon koga će kola ponovno krenuti nizbrdo. Oporavak bi trebao biti spor i dugotrajan, a Rubini upozorava kako zbog nepokrivenosti sredstava kojima su Obamina i druge vlade nastojale poticajima spasiti svoje ekonomije prijeti opasnost da rast – koji će biti nizak – bude praćen razgoropađenom inflacijom, prilično nalik na onu zbog koje su 1970-e ostale u lošem sjećanju mnogim svjetskim ekonomistima.

Da ironija bude veća, Rubinijev model izlaska iz recesije na grafikonima umjesto slova “U” nudi “W” – slovo koje se zbog prethodnog stanovnika Bijele kuće danas u svijetu mrzi isto onako kao što se danas voli nekoć u Hrvatskoj problematičan samoglasnik. “W” bi tako mogla zaživjeti kao svjetska babaroga, ali to, na žalost, nije najgori scenarij koji nam prijeti.

Naime, nije isključeno da bi vrlo brzo Bushove godine mogle početi izgledati kao arturijansko zlatno doba, ako se ispostavi da grafikoni ne pokazuju ni slovo “U” ni slovo “W”, nego slovo “L”.