Kosor “linijom manjeg otpora” zadržava vlast

Jadranka Kosor
Image by hexodus... via Flickr

Ekonomisti su, kao što se i moglo očekivati, krajnje razočarani najnovijim rebalansom proračuna. Ali, s druge strane, teško da bi se mogli smatrati previše iznenađenima. Potez koji je napravila Jadranka Kosor – ako se nedostatak bilo kakvog suvislog činjenja uopće može nazvati “potezom” – savršeno odgovara hrvatskoj političkoj paradigmi koja se ustalila u posljednjih desetak godina, a prema kojoj najbolji recept za politički uspjeh, a i ostanak na vlasti, predstavlja “linija manjeg otpora”.

Zbog toga je bilo iluzorno očekivati da će Kosor poslušati sve one pozive vapijućih u pustinji koji uporno traže izvanredne izbore. Kosor je odlučila da će izbori biti održani 2011. godine, i u tome je neće odgovoriti ni računica da je HDZ može očekivati više glasova sada nego za godinu dana, kao ni računica da je možda najbolje SDP-u utrapiti vlast pa ga pustiti da se pod Milanovićem i s “bolnim rezovima” samouništi čak efektnije nego što je to učinio pod Račanom.

Kosor je na primjeru svog prethodnika Ive Sanadera naučila koliko su opasne i kontraproduktivne nekakve bizantske strategije temeljene na prepuštanju vlasti i pripremanju nekakvog spektakularnog come backa. Kriza u kojoj se našla Hrvatska je samo odraz globalne krize koja se pokazala prilično nepredvidljivom. Nitko ne može predvidjeti kada će ona završiti i kakve će biti njene krajnje posljedice. Sasvim je moguće da pod njenim udarom popusti čak i hrvatska “europsko-demokratska” paradigma, odnosno da se stvore okolnosti u više neće biti nikakvih izbora niti prilike da netko tko je na njima izgubio vlast tu istu vlast vrati.

Zato se Kosoričin potez, bez obzira na zgražanje ekonomista, može smatrati opravdanim ako se gleda sa stajališta što trajnijeg ostanka na vlasti nje i njene stranke.

Oglasi

Hrvatska je na rubu

Kada kiši, onda pljušti. Te će se poslovice na ovaj sunčan dan sjetiti mnogi u Hrvatskoj, odnosno – da budemo precizniji – manjina koja prati ekonomske vijesti. Nakon što je objavljena vijest da, prema procjenama londonske konzultantske tvrtke CMA, Hrvatskoj prijeti 20-postotna šansa bankrota, loše raspoloženje će dodatno pogoršati dežurna Kasandra u obliku Edwarda Hugha, engleskog ekonomskog blogera kojemu su prognoze velike ekonomske krize donijele titulu evropskog Dr. Dooma.

Hugh, čiji su status celebrityja morali priznati i prema ekonomskim pitanjima neskloni hrvatski mediji, se tako na blogu A Fistful of Euros pozabavio i Hrvatskom. Članak, temeljen na MMF-ovim podacima, ne donosi nikakvo previše revolucionarno otkriće niti hrvatskim čitateljima iznosi podatke kojih nisu bili svjesni na ovaj ili onaj način. Sve je, dakle, tu – prezaduženost, preglomazna državna uprava, uvoz nepokriven izvozom, pretjerani troškovi radne snage.

Hugh svemu tome dodaje možda samo malo veći naglasak na demografske probleme, odnosno na bolnu spoznaju da je prirast stanovništva u Hrvatskoj previše slabašan da bi stvorio generacije neophodne da prehranjuju sve veću armiju umirovljenika.

Hugh, doduše, nije totalni pesimist. Post je nazvao “Hrvatska… Na rubu čega?” On smatra kako je za izlazak za današnje krize potrebno “prijeći rub”, odnosno poduzeti zbilja radikalne mjere u svrhu otplate duga i stabiliziranja ekonomije. Ako se to ne učini, “rub” će se svejedno prijeći, ali tako da se Hrvatskoj dogodi “nešto o čemu je bolje ne razmišljati”.

Koja je od te dvije opcije vjerojatnija? Ako se uzdamo u to da će odgovor na to pitanje dati Kosorke i Milanovići, zbilja je bolje o svemu ne razmišljati.

Za globalnu krizu kriv – ruska marioneta Dr. Doom?!

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nouriel+Roubini&iid=4944451″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/4944451/petersburg-international/petersburg-international.jpg?size=500&imageId=4944451″ width=”234″ height=”339″ /]

Dežurnim rusofobima je najnovija bizarna špijunska afera u Washingtonu došla kao melem na ljutu ranu, podsjetivši sve naivčine da usprskos liberalne reputacije Medvjedeva i njegove diplomatske romanse s Obamom, iz imperija koji se svojevremeno nazivao Trećim Rimom ne može doći ništa dobro. A među zlo koje odatle dolazi bi se mogla ubrojiti globalna recesija.

Pa, kako su to onda zli Rusi uspjeli potkopati truli Zapad daleko efikasnije nego u pola stoljeća hladnog rata? Odgovor bi mogao Nouriel Roubini, ekonomist koga zbog u svoje ignoriranih, a sada često citiranih tvrdnji o dolasku globalne krize dobio nadimak “Dr. Doom”. Roubini je, osim po tome što u posljednje dvije godine uništava svaki dašak optimizma vezan uz svjetsku ekonomiju, poznat i po prilično zanimljivom privatnom životu kojeg karakteriziraju zabave i žene.

Među potonjima se, kako javlja Financial Times, našla i zloglasna Anna Champan, ruska femme fatale za koju američke vlasti tvrde da je bila dio špijunskog lanca. Roubini i Chapman su se nekoliko puta sreli te su se sprijateljii na Facebooku, iako Roubini tvrdi da prijateljstvo s Facebooka nije prešlo u ništa konkretno.

Teoretičari zavjere koji vole vjerovati u zle ruske namjere mogu lako stvoriti scenarij u kome je Roubini pao kao žrtva kremaljske “klopke s medom” te bio ucjenom ili na neki drugi način od fatalne Anne potaknut da daje katastrofalne prognoze o budućnosti svjetske ekonomije, učinivši tako “običnu” recesiju globalnom katastrofom koja bi potkopala liberalni, demokratski i kapitalistički Zapad i omogućila da na ruševinama “slobodnog svijeta” zavladaju autoritarni režimi s Istoka.

Sada i Krugman plaši: Ekonomska kriza duga 20 godina

Ma koliko statistike pokušavale da uvjeriti stanovništvo širom planeta da je “najgore prošlo”, da se smanjuje broj nezaposlenih i da sve veći broj zemalja “formalno izlazi iz recesije”, vjera u bolje sutra nikako da među tim stanovništvom zaživi. Čak štoviše, vidljiv je sve veći porast pesimizma, a on se iz redova “neobrazovanog i katastrofičnim demagozima povodljivog” puka širi i među vrhunske intelektualce.

Tako se sada dežurnim Kasandrama koje su plašile malu djecu W i L-recesijama priključio i nobelovac Paul Krugman. On je to u svom članku, pak, učinio nezadovoljan najnovijim samitom G20 u Torontu, gdje vladari današnjeg svijeta nisu pristali na njegove kejznijanske recepte, odnosno nije mu nimalo drago što se kao najveći problem nametnuli javni dug i budžetski deficiti. Krugman drži da će masovna rezanja budžeta, poput onih u Grčkoj, Irskoj i Španjolskoj, samo produbiti krizu i učiniti globalnu recesiju 2008. godine samo prvom fazom nečeg drugog – dugotrajne depresije.

Krugman, doduše, još uvijek nije skrenuo u ultrapesimističke vode koji smatraju da će postojeća kriza postati Velika depresija 2.0. Prema njemu današnji razvoj situacije manje ukazuje na scenarij koji je doveo do dugotrajne ekonomske krize 1930-ih, a više na scenarij koji će podsjećati na jednu raniju, ali zato zaboravljenu krizu. Riječ je o tzv. Dugoj depresiji, koja je izazvana slomom na njujorškoj burzi 1873. godine, a potom pothranjivana deflacionističkom ekonomskom politikom tadašnjih vodećih svjetskih sila, potrajala sve do 1895. godine.

Za razliku od Velike depresije, koja je kao svoju neposredno posljedicu imala drugi svjetski rat, Duge depresije se nitko ne sjeća, jer je nakon nje slijedio tzv. Belle epoque (odnosno “Lijepo vrijeme”) prekinuto tek dva desetljeća kasnije pucnjevima u Sarajevu. Ipak, riječ je o ekonomskoj krizi koja će trajati 20 godina.

Ako se ono čime nas Krugman plaši ostvari, riječ je o situaciji kojoj će se mnogi u svijetu teško prilagoditi. Mnogima je teško uopće zamisliti događaj koji traje čak 20 godina. A pogotovo loš događaj koji traje 20 godina.

20-godišnja ekonomska depresija bi, dakle, značila da onaj tko danas izgubi posao neće moći na njega računati sljedeća dva desetljeća. Ako ga izgubi s 20 godina, na njega će moći računati tek kao sredovječan čovjek; ako ga izgubi kao sredovječan čovjek, neće moći računati na mirovinu. Današnji maturanti, pak, mogu zaboraviti da će sljedećih 20 godina moći zasnovati obitelj ili živjeti isto kao što žive njihovi roditelji. A iz svega toga neće biti nikakvog izlaza – nikakvog odlaska “vani”, nikakvih stranih kredita, nikakvih doznaka od rodbine-gastarbajtera…

Trebat će ne baš malo vremena da se prihvati novo stanje stvari, a isto tako će trebati vještine da ta spoznaja, praćena očajom i bijesom, za nekih 5-10 godina ne dovede posljedica koja je bila izazvala jedna “kratka” depresija.

Kritična točka je prijeđena?

Loše stanje svjetske ekonomije se odrazilo na loše stanje hrvatske ekonomije, a s obzirom na kapitalističke zakonitosti, moralo se odraziti i na hrvatske medije koji su sve manje u stanju vršiti ono što im je primarna funkcija – informirati javnost o svijetu kakav jest. Stoga i ne iznenađuje što se na stanjenim stranicama naših novina te sve praznijim stranicama naših portala ne komentiraju kolumne poput ove u Telegraphu. Svijet onakav kakvim ga opisuje kolumnist Jeffrey Warner nije svijet koji će izmamiti prosječnom konzumentu hrvatskih medija osmjeh na lice.

Naime, Warner tvrdi da bi problemi u kojima se danas nalazi Grčka nisu posljedica okolnosti specifičnih za tu zemlju, nego da su zapravo tek prva manifestacija fenomena koji će bez neke velike razlike p0goditi sve zemlje, bez obzira na to koliko one bile daleko od mediteranskog šlamperaja. I, da stvar bude gora, sve što su vodeće zapadne vlade imali u arsenalu mjera kojima se to trebalo spriječiti je potrošeno. Nema više poreznih sredstava kojima bi se banke umjetno održavale na životu niti potpomagala potrošnja -slijedi novi niz masovnih otkaza i globalnog siromašenja.

Warner tvrdi da je dosegnuta “kritična točka”, odnosno da među svjetskim “usrećiteljima” sada caruje rezignacija, odnosno spoznaja da slijede godine, a možda i desetljeća neopisivog siromaštva i propadanja, te da se više ništa ne može učiniti. Stiglo se do tzv. petog stadija Kübler-Rossove skale umiranja.

Zapad je tu još uvijek ispred nas. Kod nas se prešlo preko “ne, Hrvatska je pod mudrim vodstvom San… pardon Kosor uspješno prebrodila krizu i riješila sve važne probleme” i “kako nam pokvarene eurokratsko-bankarske gnjide to učiniti” tek do “bit ćemo dobri, potrpat ćemo par lopova u Remetinec, samo da ne bude krize, ili barem da ne izbije prije nego što uđemo u EU”. Još se nije stiglo do “više nema nikakvog smisla”, odnosno do “živjet ćemo sretni i neopterećeni materijalizmom sada kada nema bogatstva”.

Nijemci predložili Grčkoj da proda teritorij

Zlobnici bi rekli kako današnji odnosi između Njemačke i Grčke sve više sliče na odnose Slovenije i Srbije krajem 1980-ih. Pesimistima koji se brinu da EU čeka još jedne multinacionalne federacije sasvim sigurno neće uljepšati dan vijesti iz Njemačke gdje se na grčke kritike njemačke bezdušnosti i odbijanja da se pomogne EU-braći u nevolji odgovara s prijedlozima koji će samo doliti ulje na nacionalističku vatru.

Tako današnji Bild citira dvojicu zastupnika Bundestaga koji pripadaju koaliciji Angele Merkel – Franka Schäfflera iz liberalnog FDP-a i Marca Wanderwitza iz demokršćanskog CSU-a – koji su ponudili “zanimljivo” rješenje grčkih financijskih problema. Schäffler je, naime, predložio da Grčka jednostavno proda svoje otoke, od kojih su mnogi nenastanjeni te tako prikupi sredstva za punjenje svoje budžetske rupe bez dna. Wanderwitz, pak, drži da bi Grčka svoje otoke trebala nuditi kao zalog za bilo kakav kredit koji bi joj pomogao otplati duga.

Ono što je zanimljivo jest da hrvatski mediji o svemu ovome šute. Što je prilično razumljivo s obzirom da bi slična rješenja za slične probleme mogla doći na red i u Hrvatskoj. A reakcije – ako se samo prisjetimo cirkusa koje je izazvala šaka slane vode u Piranskom zaljevu – će biti sve nego “europejske”.

Globalno zahlađenje zamrznulo oporavak svjetske ekonomije?

Statistički gledano, američka, britanska i cijeli niz ekonomija je izašao ili u ovom trenutku izlazi iz recesije. Sve to lijepo zvuči, sasvim u skladu s najavama koje su davali dežurni optimisti na početku krize, ali to ono što se zove “obična raja” nekako nije uspjela osjetiti, pa sada diljem Evrope imamo štrajkove i ulične proteste.

A takvih stvari bi, ekonomisti upozoravaju, trebalo biti još više, jer bi taj veliki “oporavak” – ako je ikada i postojao – trebao biti zamrznut poput prerano  sazrijelih pupoljaka, odnosno globalna recesija bi na svojim grafikonskim pokazateljima umjesto popularnog slova “U” imala omraženo slovo “W”. Stvar je u tome da su mnoge vlade, nastojeći spriječiti bankovni kolaps, potrošile sve što se moglo potrošiti, odnosno da više nema novca pa slijedi masovno “stezanje remena” koje bi, prema nekim najavama, moglo potrajati ne par godina, nego i par desetljeća.

U međuvremenu će, pak, kao glavni krivac za postojeće stanje služiti i dobra stara klima. Tako se neočekivano loši rezultati na burzama i sve lošiji indeksi povjerenja u vodećim zapadnim ekonomijama pripisuju neočekivano hladnom vremenu koje je potencijalne konzumente zadržalo kod kuće.

Ako se ovakve “zimske radosti” nastave, nije teško zamisliti da će za nekih 10-20 godina na globalno zatopljenje kao na jedinu nadu za spas čovječanstva od gladi i siromaštva.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Societe Generale se sprema za “globalni ekonomski kolaps”

Sa svih relevantnih strana dolaze uvjerenja da je najgore završilo, da sve vodeće svjetske ekonomije izlaze iz ekonomije te da će se stvari, uz pojedine izuzetke kao što je koja lijepa riječ više za Karla Marxa, stvari vratiti na isto ono liberalno-kapitalističko mjesto na kome su bile prije histerije o globalnom financijskom Armagedonu.

Izuzecima, kao što je dežurna Kasandra po imenu Nouriel Roubini, prikljkučila se, pak, jedna prilično ugledna financijska institucija. Francuska banka Societe Generale je tako izdala brošuru od 68 stranica pod naslovom “Najgori mogući scenarij”. Autor Daniel Fermon u njoj tvrdi da spasiteljske državne intervencije kojima je prošle i početkom ove godine spriječen financijski kolaps nisu dugoročno učinile ništa osim toga da je problem dugova s privatnih banaka prebačen na leđa poreznih obveznika, te da je takvo stanje stvari dugoročno neodrživo.

Izvještaj sadrži tri moguća scenarija, a najgori od njih predviđa da globalna kriza ponovno udari već na proljeće. Fermon predviđa da će situacija biti slična onoj u kojoj se našao Japan u svom “izgubljenom desetljeću” 1990-ih, ali da za razliku od azijske ekonomske supersile koja se održavala snažnim izvozom i niskim jenom, takve recepte ne može koristiti “polovica svijeta”.

Zlato više nije samo za odvažne

Ako nekome treba odgovor na pitanje kako glasi Zlatno pravilo, on se može sažeti u pet riječi: “Tko ima zlato, određuje pravila.” U te su riječi u posljednje vrijeme povjerovali mnogi investitori na svjetskim burzama, gdje se bilježi rekordni rast cijena zlata. Vijesti o tome da bi zemlje Perzijskog zaljeva mogli dati “košaricu” američkom dolaru u korist košarice alternativnih valuta, iako naknadno demantirane od tamošnjih ministara, su tom procesu dali dodatni poticaj. Zlato je tako danas doseglo oko 1048 US$ po unci.

Cijena zlata je nakon početka globalne recesije porasla 40 posto, a većina analitičara još uvijek ne predviđa pad.