Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Instinkt za ubijanjem (Instinct to Kill, 2001)

uloge: Mark Dacascos, Melissa Crider, Tim Abell, Kadeem Harrison, Jill
Jacobson, Deron McBee, James Greene
scenarij: Randall Frakes & Josh Olson (po romanu Lise Gardner)
režija: Gustavo Graef-Martino
proizvodnja: American World Pictures, SAD, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: cca. 90 ‘

Mnoge žene tek u braku shvate da su načinile kobnu pogrešku vezujući se za barabu koja je trebala biti muškarac njihovog života, ali malo tko ima takav peh kakav je imala Tess Beckett (Crider). Za njenog supruga, policijskog detektiva Jima Becketta (Abell) se ispostavilo ne samo da je nasilnik nego i okrutni serijski ubojica. Stjecajem okolnosti, upravo je Tess raskrinkala svog supruga-manijaka i zahvaljujući tako pronađenim dokazima Jim je završio iza rešetaka. No, on nakon određenog vremena bježi i, naravno, Tess postaje njegovom metom. Tess, na savjet svog prijatelja, policijskog detektiva Lancea Difforda (Harrison), odlučuje unajmiti profesionalnog stručnjaka za sigurnost J.T. Dillona (Dacascos) koji bi je trebao naučiti vještinama samoobrane.

Prilično neuvjerljiva početna postavka i uobičajeno iritantni klišeji pokupljeni iz svih mogućih filmova o serijskim ubojicama su razlog zbog kojeg je Instinkt za ubijanjem upravo ono što izgleda na prvi pogled – B-film čiji nizak budžet sasvim odgovara ambicijama i talentu njegovih tvoraca. Ono što ovaj film ipak čini nešto drukčijim od ostalih je nešto veća količina nasilja, kao i pristojna glumačka ekipa. Mark Dacascos, zvijezda B- filmova koji se odnedavno uvalio u prvu ligu (Vučje bratstvo), relativno dobro se nosi s prilično nezahvalnom ulogom, slično kao i simpatična Melissa Crider. No, njihovi napori ipak nisu dovoljni da Instinkt za ubijanjem spase od itekako zaslužene sudbine tavorenja po zabitijim policama hrvatskih videoteka.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kralj majmuna (The Monkey King, 2001)

 

uloge: Thomas Gibson, Bai Ling, Russell Wong, Ric Young, Kabir Bedi,
 Eddie Marsan, Randall Duk Kim, Henry O, Burt Kwouk
 scenografija: Martin Hitchcock
 kostimografija: Barbara Lane
 fotografija: David Connell
 montaža: Colin Green
 glazba: John Altman
 scenarij: David Henry Hwang
 režija: Peter MacDonald
 proizvodnja: Hallmark/RTL, SAD/Njemačka, 2001.
 distribucija: Niko
 trajanje: cca. 130'

Nick Orton (Gibson) je Amerikanac koji je gotovo cijeli život proveo proučavajuci kinesku povijest i kulturu, pogotovo čuveni roman “Putovanje na Zapad” napisan prije gotovo 500 godina. Ali njegova strast ga je skupo koštala u privatnom životu i nakon propale veze je spreman svoje stručno znanje koristiti samo za novac. No, naizgled rutinski susret sa službenicom kineskog ministarstva kulture će se pretvoriti u veliku pustolovinu kada se ispostavi da je dotična ni manje ni vise nego božica Kwan Ying (Ling) koja Ortona odvede u drugu dimenziju gdje su drevna kineska božanstva i mitski junaci stvarnost a ne fikcija. Orton mora izbaviti Kralja Majmuna (Wong), glavnog junaka “Putovanja na Zapad” i zajedno s njim spriječiti opakog demona Shua (Duk Kim) da uništi knjigu, a s njome i našu civilizaciju. I dok na nebesima traje bespoštedna borba sa Shuovim demonima, kojima pomaže podli Konfucije (Young), Kwan Ying shvaća da se zaljubila u mladog Amerikanca te da zbog toga gubi svoju božansku moć.

Mini-serija Kralj majmuna (koja na naše tržište dolazi u skraćenom izdanju) vjerojatno je predstavljala plemeniti pokušaj da se zapadnoj publici približi klasik kineske književnosti. No, u nastojanju da se taj drevni roman učini što komercijalnijim malo se pretjeralo te će čak i oni koji nisu bas previše upućeni u kinesku kulturu primijetiti da nešto nije u redu. Tako ovdje junaci romana, koji je u svojoj srži budistički, rade neke sasvim neprosvijećene stvari, a i ideja o božicama koje izgledaju kao pin-up modeli i kojima klecaju koljena pri pogled na zgodne zapadnjake se čini previše očiglednom scenaristickom inovacijom. Neugodnom dojmu filma pridonosi i drvena gluma Thomasa Gibsona (junaka humorističke serije Dharma i Greg), ali zato Russell Wong spašava dojam, slično kao i pomalo zaboravljeni Kabir Bedi (Sandokan) u ulozi budističkog redovnika. Specijalni efekti su relativno dobri, iako ima malo previše eksplozija koje s vremenom postaju zamorne. Kralj majmuna je, kada se sve zbroji i oduzme, ipak uglavnom gubljenje vremena, ali ako se među gledateljima nađe ijedan kojeg bi se počeo zanimati za “Putovanje na Zapad”, ostvario je svrhu postojanja.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kruh i tulipani (Pane e tulipani, 2000)

uloge: Licia Maglietta, Bruno Ganz, Marina Massironi, Giuseppe
Battiston, Felice Andreasi, Antonio Catania, Tiziano Cucchiarelli,
Matteo Febo
scenografija: Paola Bizzarri
kostimografija: Silvia Nebiolo
fotografija: Luca Bigazzi
montaža: Carlotta Cristiani
glazba: Giovanni Venosta
scenarij: Silvio Sondini & Doriana Leondeff
režija: Silvio Sondini
proizvodnja: Monogatari/RAI/Amka Films/TSI, Italija/Svicarska, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 114′

Rosalba Barletta (Maglietta) je domaćica koju obitelj – suprug Mimmo (Catania) i dvoje sinova-tinejdžera – nimalo ne cijene. Ona toga postaje bolno svjesna kada joj prilikom jednog izleta zakasni na autobus, a obitelj ne smatra za shodno zamoliti vozača da je pričeka. Ostavljena na autobusnoj stanici Rosalba je dodatno ponižena kada joj suprug kaže da se odatle ne miče dok on ne organizira prijevoz. Nakon par sati Rosalbi popuštaju živci i odlučuje se u svoju rodnu Pescaru vratiti pomoću auto-stopa. No putem se iznenada sjeti kako nikada u životu nije posjetila Veneciju, pa odlučuje iskoristiti priliku da si ispuni želju. Pri dolasku u Veneciju ustanovi da nema nijednog slobodnog mjesta u hotelu, ali je zato tu dobrodušni islandski konobar Fernando (Ganz), koji će joj ponuditi da prespava u njegovoj sobi. Stjecajem okolnosti, Rosalba se dodatno zadrži u Veneciji i, da bi nekako financirala svoj boravak, zaposli se kao pomoćnica u cvjecarni koju vodi eskcentrični Fermo (Andreasi). U međuvremenu, Mimmo je shvatio kako mu nema vise tko peglati košulje i odlučuje suprugu vratiti po svaku cijenu. Da bi je pronašao, unajmljuje nezaposlenog vodoinstalatera Constantina (Battiston), cija je kvalifikacija za posao dobro poznavanje detektivskih romana. Dok Constantino putuje u Veneciju kako bi riješio svoj prvi slučaj, Rosalba se sprijateljuje sa susjedom – “maserkom” Graziom (Massironi), a istovremeno shvaća da prema Fernandu gaji nešto više od prijateljstva.

Izraz “romantična komedija” je u posljednje vrijeme gotovo postao sinonimom za najgori holivudski drek, i prilično je osvježavajuće vidjeti neke druge kinematografije koje se okušavaju u tom prezrenom žanru. U ovom slučaju riječ je o talijanskom filmašu Silviju Sondiniju koji je prošle godine s Kruhom i tulipanima požnjeo veliki uspjeh, o čemu svjedoci čak jedanaest nagrada “David de Donatello” (talijanske inačice “Oscara”). Razlog tome je prije svega u Sondinijevom odbacivanju holivudskog glamura i korištenju sredovječne zene kao protagonistice. Zbog svega toga likovi, ma kako bizarni bili, izgledaju kao osobe koje bi uistinu mogle postojati u stvarnom životu i publika se s njima lako identificira. Glumačka ekipa je prilično dojmljiva , pri čemu se ističe Bruno Ganz, jedna od ikona evropskog art-filma. No, od svih je možda najbolja Marina Massironi, talijanska glumica s nevjerojatnim komičarskim talentom, kojeg smo mogli vidjeti u filmovima Massima Veniera (Tri muškarca i jedna noga) i u usporedbi s kojim se sve Julije Roberts, Meg Ryan i Sandre Bullock mogu sakriti u mišju rupu. To, dakako, ne znači da je film savršen – Sondini ima problema s ritmom filma, tako da Kruh i tulipani traju gotovo dva sata, a i scene Rosalbinih snoviđenja su prilično traljavo napravljene i ne služe nikakvoj svrsi. No, simpatične venecijanske lokacije, humani mediteranski humor i privlačni protagonisti su razlog zašto se ova romantična komedija može preporučiti čak i onim gledateljima koji su već postali alergični na ovaj žanr.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Kao riba na suhom ( Comme un poisson hors de l’eau, 1999)

uloge: Michel Muller, Tcheky Karyo, Monica Bellucci, Dominique Pinon,
Mehmet Ulusoy, Gerard Ismael
scenografija: Jean-Francois Trebillard
kostimografija: Chinh Tran
fotografija: Jacques Boumendil
montaža: Olivia Sibourd-Baudry
glazba: Replicant
scenarij: Herve Hadmar
režija: Herve Hadmar
proizvodnja: CLT-UFA/Canal Plus/Procirep, Francuska, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 90′
Desire (Muller) je skromni i samozatajni uzgajivač ribica koji živi s roditeljima i kojemu je trenutno jedina radost u životu prepiska s prekrasnom djevojkom po imenom Myrtille (Bellucci). Nakon dugog iščekivanja njih dvoje bi se konačno trebali naći uživo i nastaviti svoju romansu u stvarnom zivotu, ali će tada Desirea dočekati neugodno iznenađenje. Ispostavlja se da Myrtille uopce nije bila na pameti ljubav nego novac, te da je zapravo sve bila prevara u režiji opakog kriminalca B.B. (Karyo). On je, naime, smislio genijalni plan kako da izmuze golemu svotu novaca od opakog gangstera kojemu su jedina slabost ribice iz akvarija. Desire je bandi potreban isključivo zbog svojeg strunog poznavanja materije, i on nevoljko pristaje sudjelovati u toj prljavoj raboti, ne znajući da ce mu zivot biti u opasnosti.

Kao riba na suhom je crnohumorna farsa koja jasno pokazuje kako se Francuzi mogu mjeriti s Amerikancima čak i u tarantinovskim disciplinama. Humor je, dakako, mnogo zešći, a protagonisti su mnogo izopačeniji i bizarniji od onih na koje nas je navikao Hollywood. Na žalost, kvaliteta humora je prilično neujednačena, a i završnica filma se čini malo zbrzanom. Ipak, tu je vrlo dobra glumačka ekipa, kojom dominiraju Karyo i Belluccijeva – par koji, sudeci po Dobermannu očito ima sklonost prema crnim komedijama. A i glazba tipa po umjetničkom imenu Replicant svojim ironičnim obradama Barryjevih tema za bondovske filmove ovoj komedijici daje neobičan ugođaj. Sve u svemu, Kao riba na suhom nije film koji ce ući u antologije, ali će zato bez svake sumnje gledateljima priuštiti sat i pol dobre zabave.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Skoro savršeno ubojstvo (The Right Temptation, 2000)

uloge: Kiefer Sutherland, Rebecca De Mornay, Dana Delany, Adam
 Baldwin, Joanna Cassidy, Michael Ralph
 scenografija: Shay Austin
 kostimografija: Gini Kramer & Susanna Puisto
 fotografija: Eric J. Goldstein
 montaža: Lawrence A. Maddox
 glazba: Phil Marshall
 scenarij: Larry Brand
 režija: Lyndon Chubbuck
 proizvodnja: Award Entertainment, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 95'

Derian McCall (De Mornay) je bivša policajka koja zarađuje za život kao privatni detektiv. Jednog dana u njenu agenciju dolazi Anthea Ferrow-Smith (Delany), supruga građevinskog tajkuna Michaela Ferrow-Smitha (Sutherland) kako bi diskretno provjerila muževu vjernost. U naizgled rutinskom zadatku jedina je kvaka u tome što Anthea inzistira da istraga bude povjerena ženi. Deria se zdušno baca na posao i ustanovljava kako je Michael oličenje bračne vrline. No, Anthei to nije dosta – ona želi po svaku cijenu provjeriti da li joj muž sposoban odoljeti iskušenju, te od Derian traži da zavede muza. Derian na to pristaje i ubrzo shvaća da je zaljubljena u Michaela. Derien će ubrzo gorko zažaliti zbog te avanture, i taman kada je mislila da se iz nje izvuče, zaprimit će paničan poziv od Anthee.

Skoro savršeno ubojstvo je niskobudžetni neonoirovski trilerčić koji se od niza sličnih proizvoda razlikuje po varijaciji na jednu od najpopularnijih žanrovskih tema – detektiva koji “pada” na “pogrešnu curu”. Ovdje su junaku-žrtvi i seksualnom manipulatoru zamijenjeni spolovi, ali se ipak ne može reci da je scenarij Larryja Branda postupke glavnih junaka učinio previše uvjerljivima. S druge strane, glumačka ekipa je prilično dobra – uz Rebeccu De Mornay (Ruka koja njiše kolijevku) i zanosnu Danu Delany (koju, na žalost, ne vidimo previše), najugodnije iznenađenje je Kiefer Sutherland, koji nakon niza godina u kojima je glumio psihopate i slične negativce po prvi put tumači romantičnog junaka. No, to nije dovoljno da bi popravilo dojam, jer je cijeli zaplet neuvjerljiv, a na kraju vrijeđa inteligenciju svih onih gledatelja koji su upoznati s najelementarnijim kriminalističkim tehnikama. Zbog toga se Skoro savršeno ubojstvo isplati pogledati jedino ako uistinu ne znati na sto utuci sat i pol vremena.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Vjerna žena (Committed, 2000)

 uloge: Heather Graham, Casey Affleck, Luke Wilson, Goran Visnjic,
 Patricia Velazquez, Marc Ruffalo, Kim Dickens, Clea DuVall, Summer
 Phoenix, Art Alexakis, Mary Kay Place, Dylan Baker
 scenografija: Sharon Lomofsky
 kostimografija: Beth Pasternak
 fotografija: Tom Krueger
 montaža: Curtiss Clayton & Colleeen Sharp
 glazba: Calexico
 scenarij: Lisa Kruger
 režija: Lisa Kruger
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 98'

Za razliku od većine Amerikanki koje vjenčanje smatraju samo prvom fazom oduzimanja polovice nečije krvavo stečene imovine, njujorška menadžerica Joline (Graham) sasvim ozbiljno shvaća bračne zavjete. Kada njen suprug Carl (Wilson) jednog dana nestane kako bi ponovno započeo svoj zivot, Joline je odlučna da ga pronađe i vrati u bračnu luku. No to nije nimalo lako, jer je Joline prisiljena lunjati širom Amerike. No, stjecajem okolnosti završi u El Pasu gdje se Carl zaposlio kao fotoreporter u lokalnom listu. Ne želeći se odmah suočiti s njim, Joline će se zadovoljiti ulogom samozvanog “anđela čuvara” i tako saznati kako je Carl započeo vezu s lokalnom konobaricom Carmen (Velazquez). No to Joline neće obeshrabriti u namjeri da obnovi svoj brak, pa je čak ni udvaranje od strane šarmantnog lokalnog umjetnika Neila (Višnjić) neće uvesti u iskusšenje.

Vjerna žena je film koji pozitivne kritike u hrvatskim medijima ima prije svega zahvaliti tome sto u njemu jednu od sporednih uloga igra Goran Višnjić, kao i tome sto je scenarij i režiju napisala zena, pa ga “politički korektni” snobovi nastoje cijeniti kao nekakav pseudofeministički manifest. Na žalost, Lisa Kruger, koja je pažnju “Miramaxovih” glavešina na sebe skrenula svojim malim nezavisnim filmom Manny & Lo, uopće nije zaslužila nikakve panegirike. Riječ je o “high concept” romantičnoj komediji koji dotičnu frazu predstavlja u najgorem mogućem svjetlu. Naime, uopće nije smiješna a Krugerova ovdje demonstrira očitu nesposobnost da sastavi suvisli zaplet. Jedino što u filmu valja jest nekoliko simpatičnih sporednih likova koje tumači šarolika i zanimljiva glumačka ekipa. Među njima najviše valja istaći Patriciju Velazquez (Mumija) koja prilično uspješno “skida” Sandru Bullock, a prilično su zanimljivi i meksički filmaš Alfonso Arau kao Carmenin djed-čarobnjak i Dylan Baker (Sreća) kao urednik lokalnih novina. Na žalost, Heather Graham (Kralj pornića) ovdje još jednom dokazuje svoju reputaciju jedne od najprecijenjenijih holivudskih starleta i očitu nesposobnost da film nosi na svojim nejakim plećima, a i inače dobri Luke Wilson kao njen suprug demonstrira glumačke sposobnosti slavonskog hrasta. Zbog svega ovoga Vjerna žena predstavlja jedno od većih razočaranja u našoj video-ponudi.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dnevnik seksualnog manijaka (Diary of a Sex Addict, 2001)

uloge: Michael Des Barres, Nastassja Kinski, Rosanna Arquette, Cole
 Sprouse, Dylan Sprouse, Alexandra Paul, Ed Begley Jr., Jimmy Flynt
 glazba: Doug Smith
 scenarij: Tony Peck & Joseph Brutsman
 režija: Joseph Brutsman
 proizvodnja: Addict Productions, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 93'

Sammy Horn (Des Barres) naizgled ima sve što se može poželjeti u zivotu – ugledni restoran u Los Angelesu, zanosnu suprugu Grace (Arquette) i obitelj koju neizmjerno voli. Ali Sammy također ima jedan ozbiljan problem zbog kojeg je odnedavno počeo posjećivati psihijatricu dr. Bordeaux (Kinski). Sammy naime ima tako jaku potrebu za seksom zbog koje se, uz suprugu i ljubavnicu, upušta u cijeli niz kratkotrajnih afera sa svakom ženom koja mu se nađe u blizini, bez obzira da li je riječ o vlastitim uposlenicama ili uličnim prostitutkama. Sammy to sve uspijeva sakriti od obitelji, ali u posljednje vrijeme mu vođenje takvog dvostrukog života postaje sve teže i teže. Dr. Bordeaux ga upozorava da se prije ili kasnije mora suočiti s tom ovisnošću i napraviti izmjene u svom životnom stilu prije nego sto ga to košta braka. No, Sammy će početi o tome ozbiljno razmišljati tek kada sazna zapanjujuće rezultate supruginog HIV-testa.

Iako bi plakat i relativno nepoznata imena (uz izuzetak Nastassje Kinski) sugerirali da je riječ o još jednoj žbljuvotini iz žanra “erotskog trilera”, Dnevnik seksualnog manijaka predstavlja jedno od najugodnijih iznenađenja naše video-ponude. Naime, nije riječ o nikakvoj B-eksploataciji, nego o punokrvnom “nezavisnom” filmu koji sasvim ozbiljno prilazi temi seksualne ovisnosti. Kao sto se može ocekivati, film je prepun scena za holivudske standarde prilično eskplicitnog seksa, ali je za sumnjati da će ih većina gledatelja smatrati erotskima, jer su prilično brutalne i maksimalno realistične. Režiser i koscenarist Joseph Brutsman hiperrealistički ugođaj stvara i time što je film snimio na video-vrpci tako da će mnoge ovaj film podsjetiti na “Dogmine” radove. Najugodnije iznenađenje u filmu jest svakako bivši britanski rocker Michael Des Barres koji se odlično snašao u prilično teškoj i nezahvalnoj ulozi, a društvo mu pravi prilično zanimljiva glumačka ekipa u kojoj se, dakako, ističe Nastassja Kinski u jednoj od svojih (figurativno gledano) najzakopčanijih uloga. Ovaj film bi bio remek-djelo da je Brutsman kojim slučajem izostavio posve nepotrebni podzaplet o sukobu Sammyja s crnim prodavačem kino-karata. No, i ovako će Dnevnik seksualnog manijaka ostaviti snažan dojam na sve one koji budu dovoljno hrabri da se suoče s ovim na trenutke prilično neugodnim prikazom ljudske seksualnosti.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Vrisak u noći (Night Scream, 1997)

uloge: Candace Cameron Bure, Teri Garr, Dennis Arndt, Bobby Hosea,
 Gillian Barber, Caspar Van Dien
 scenografija: David Fischer
 kostimografija: Jori Woodman
 fotografija: Paul Maibaum
 montaza: Michael Bowen
 glazba: Garry Schyman
 scenarij: Eugenia Bostwick-Singer, Raymond Singer & Gary Tieche (po
 romanu Roberta Spechta)
 režija: Noel Nosseck
 proizvodnja: Hallmark, SAD, 1997.
 distribucija: Niko
 trajanje: 120'

Prije godinu dana Steveston, gradić u državi Oregon, potresao je tragičan događaj – mlada Laura Ordwell ubijena je od strane svog dečka koji je poslije toga presudio sam sebi. Bolne uspomene žitelja ponovno će probuditi Drew (Bure), djevojka iz San Francisca koja iz neobjašnjivih razloga odlučuje doputovati u Steveston. Tamo svi primjećuju kako je Drew izgledom nevjerojatno slična ubijenoj djevojci, a da stvar bude još zanimljivija, Drew svako malo pada u trans i otkriva razne detalje zločina. Julie Ordwell (Garr), majka ubijene djevojke, uvjerena je kako je Drew zaposjeo duh njene ubijene kćeri, no njen suprug Ray (Arndt) ne dijeli njen entuzijazam. Šerif R.J. Turnage (Hosea), pak, smatra kako je slučaj zaključen i traži od Drew da napusti grad, ali Drew ostaje, uvjerena kako mora riješiti misterij.

Vrisak u noći je rutinerski televizijski trilerčić tvrtke Hallmark, koji će nostalgično raspoložene gledatelje podsjetiti na Twin Peaks. Na žalost, iza ovog projekta ne stoji kreativni tim Marka Frosta i Davida Lyncha, i cijeli se film svodi na uglavnom neproduhovljen krimi-zaplet kojega, doduše, krasi par uistinu neočekivanih obrata. No, nizak budžet te prilično usporen ritam će vrlo brzo izazvati zijevanje. Glumačka ekipa je solidna, a medju njom pogotovo treba istaći simpatičnu debeljucu Candace Cameron Bure (koje je nekoć bila dječja zvijezda humorističke serije Puna kuća) koja se krvavo bori s mediokritetskim replikama. No, njeni napori ipak nisu dovoljni da Vrisak u noći zasluzi nešto više od prolazne ocjene.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Američka pita 2 (American Pie 2, 2001)

uloge: Jason Biggs, Shannon Elizabeth, Alyson Hannigan, Chris Klein,
 Natasha Lyonne, Thomas Ian Nicholas, Tara Reid, Sean William Scott,
 Mena Suvari, Eddie Kaye Thomas, Eugene Levy, Chris Owen, Denise Faye,
 Lisa Arturo
 scenografija: Richard Toyon
 kostimografija: Alexandra Welker
 fotografija: Mark Irwin
 montaža: Larry H. Madaras & Stuart H. Pappe
 glazba: David Nessim Lawrence
 scenarij: Adam Herz (sinopsis: Adam Herz & David H. Steinberg)
 režija: James B. Rogers
 proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 104'

Kada je prije tri godine Američka pita, unatoc zgrazanju americkog kriticarskog establishmenta na celu s Rogerom Ebertom, požnjela veliki uspjeh na američkim kino- blagajnama, postalo je jasno da je Hollywood upravo reinkarnirao još jedan od svojih trendova iz 80-tih godina – tinedjžerske seksi-komedije. Također je bilo više nego jasno da će, slično kao i u slučaju Vriska, uspjeh originala sa sobom povući i ekspresni nastavak. Američka pita je tako za dvije godine dobila svoju novu inkarnaciju, koja je napravila više nego pristojan novac u prilično razočaravajućem američkom filmskom ljetu 2001. Nakon nekoliko mjeseci film se našao u hrvatskim kinima.

Radnja Američke pite 2 se događa godinu dana nakon događaja opisanih u prethodnom filmu. Naši junaci su sada završili prvu godinu koledža, ali to ne znači da su lišeni problema koje su trebali riješiti gubitkom nevinosti. Još uvijek su opsjednuti seksom, a to je pogotovo slučaj s Jimom (Biggs), koji nema povjerenja u vlastite ljubavničke sposobnosti, a također je opsjednut Nadiom (Elizabeth), prelijepom stranom studenticom koja je svojevremeno izazvala skandal na Internetu. Kada Nadia najavi da će ga doći posjetiti preko ljetnih praznika, Jim se skroz uspaniči i traži savjet svoje prijateljice – flautistice Michelle (Hannygan). Jimovi prijatelji također imaju svoje probleme – Oza (Klein) muči to što mu je djevojka Heather (Suvari) na drugom kraju svijeta; Kevin (Nicholas) nikako ne može preboljeti “prijateljski” rastanak s djevojkom Vicki (Reid), a Paul (Thomas) trenira tantrički seks kako bi se riješio opsjednutosti s majkom svog vršnjaka i prijatelja Stiflera (Scott). Svi oni, ma kako patetični bili, još uvijek izgledaju normalni u usporedbi sa Stiflerom koji će zajedno s njima provesti ljetne praznike na jezeru Michigan.

Svi oni koji očekuju neku posebnu originalnost u Američkoj piti 2 bit će razočarani. Bit će razočarani i oni koji su se nadali da će gegovi biti nešto profinjeniji od farellyjevskog zahodskog humora koji je obilježio prvi film. Ono što je i prednost i mana ovog filma jest to što gledatelji koji su vidjeli Američku pitu točno znaju što ih ovdje čeka, a to uključuje i likove iz originala. Svaki od njih će se pojaviti u ovom filmu, makar se njihovo prisustvo svodilo na par scena. Jedini dašak inovativnosti u Herzovom scenariju predstavlja to što je nekim od tih likova dan malo veći prostor, a to se prije svega odnosi na Stiflera, koji to ima zahvaliti tome sto je glumac Sean William Scott (Čovječe, gdje mi je auto?) naglo stekao popularnost u proteklih par godina. No, iako film nije previše originalan, još uvijek je dovoljno zabavan da nam prikuje pažnju za nekih sat i pol vremena, a usprkos niskoj razini humora, Herz još uvijek pokazuje simpatije prema glavnim junacima, dajući ovoj komedijici humanističku dimenziju koja je nedostajala njenim uzorima iz 80-tih godina. Zbog svega ovog, Američka pita 2 je zabavni filmić koji se isplati pogledati, iako samo jednom.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Živjeti do daske (La gran vida, 2001)

uloge: Carmelo Gomez, Salma Hayek, Fernando Valverde, Miguel Ayones,
 Eusebio Lopez, Alicia Agut
 glazba: Manuel Villalta
 scenarij: Carlos Asorey & Fernando Leon de Aranoa
 režija: Antonio Cuadri
 proizvodnja: Besobeso/Telecino, Španjolska, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 112'

Martin (Gomez) je siromašni i usamljeni vozač autobusa koga je monotoni posao i nedostatak bilo kakve životne perspektive doveo do zaključka da je najbolje sve prekinuti samoubojstvom. U trenutku kada se sprema skočiti s mosta nailazi tajanstveni tip po imenu Salva (Valverde) i nudi mu faustovsku pogodbu – ukoliko želi, posljednji tjedan dana svog života može proživjeti kao kralj. Kvaka je u tome da od mafije posudi basnoslovnu svotu novaca koju treba vratiti za tjedan dana, inaće ga čeka metak. Martin, koji se ionako odlučio oprostiti se sa životom, pristaje i odjednom počne trošiti kao lud. No, sve se mijenja kada slučajno upozna meksicku sobaricu Lolu (Hayek) i shvati da je zaljubljen. Nakon što mu prijevremena smrt prestane izgledati tako privlačno, Martin očajnički pokušava izmijeniti ugovor, ali to nije tako jednostavno. U međuvremenu se ispostavi da ni Lola nije ono za sto se predstavlja.

Romantična komedija Živjeti do daske se ne može podičiti nekim naročito originalnim konceptom, kao niti prevelikom uvjerljivošću zapleta. No, to što su ovu romantičnu komediju napravili Španjolci čini je barem zanimljivijom od sličnih (i u pravilu sterilnijih) holivudskih proizvoda. To prije svega trebamo zahvaliti izvrsnoj glumačkoj postavi na čelu s Carmelom Gomezom i Fernandom Valverdeom u ulozi junakovog mentora. Selma Hayek je ovdje angažirana prvenstveno zato da privuče američku publiku, ali taj pokušaj i nije baš najbolje završio, jer nedostatak “kemije” između Hayekove i Gomeza čini neuvjerljivom postavku da bi glavni junak, koji je mogao imati bilo koju drugu ženu na svijetu, “zaglavio” s relativno neuglednom meksičkom sobaricom. No, televizijski režiser Antonio Cuadri zna voditi radnju i usprkos za ovaj žanr neobićnoj dužini, Živjeti do daske je sve nego dosadan film. Soundtrack kojim dominira jazz također doprinosi opuštenoj atmosferi i zbog toga Živjeti do daske predstavlja dobar izbor za gledatelje željne neobavezne zabave.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.