RETRO-RECENZIJA: Legenda o Baggeru Vanceu (The Legend of Bagger Vance, 2000)

uloge: Will Smith, Matt Damon, Charlize Theron, Bruce McGill, Joel
Gretsch, J. Michael Moncrief, Lane Smith, Peter Gerety, Michael O’Neill
glazba: Rachel Portman
scenarij: Jeremy Leven (po romanu Stevena Pressfielda)
režija: Robert Redford
proizvodnja: Allied/Wildwood, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 125′

Savannah, jedan od najživopisnijih gradova Amerike, kao da se pokazao ukletom lokacijom za ugledne američke filmaše. Nakon što je Clint Eastwood izazvao poprilično razočarenje sa svojom ambicioznom dramom Ponoć u vrtu dobra i zla, sada je i “oskarovac” Robert Redford ispalio “ćorak” s možda još ambicioznijom dramom Legenda o Baggeru Vanceu. A Redfordov projekt je tako obećavao na prvi pogled – temeljen na književnom bestseleru, natrpan glumačkim veličinama, i, konačno, riječ je o sportskom filmu, koji bi Redfordu, zvijezdi klasika Prirodno obdaren, trebao prilično pasati.

No, problem s ovim filmom je u tome što je sport kojim se bavi golf, oblik zabave koji će većinu hrvatskih gledatelja ostaviti ravnodušnim, čak i da se kojim slučajem ovih dana na TV-ekranima ne bi vrtio Svjetski kup u nogometu. Dotični sport je iz nekih prilično prozaičnih razloga u isključivoj domeni aristokratske manjine, jer malo ljudi, čak i u najprosperitetnijim zemljama, sebi mogu dozvoliti luksuz kao što su hektari igrališta za vježbanje, odnosno plaćene sluge koje bi im nosale desetke kilograma palica od rupe do rupe. No i među tom manjinom postoji elitna manjina – profesionalci koji zarađuju svote o kojima prosječan nogometaš može samo sanjati, a da pri tome ulažu gotovo nikakav fizički napor, zbog čega su vjerojatno objektom zavisti Jozićevih “vatrenih” i sličnih sportaša.

Nominalni glavni junak ovog filma je upravo jedan takav profesionalac – Rannulph Junuh (Damon), vrhunski igrač golfa i lokalni junak Savannaha, kojemu se smiješila svijetla budućnost nacionalnog prvaka i buduća lijepa supruga Adele Invergordon (Theron). No, tada je stigao prvi svjetski rat i Junnuh je obukao uniformu te otišao u Francusku odakle se vratio s Medaljom časti i nečim sto se danas zove “vijetnamski sindrom”. Više od desetljeća nakon toga Savannah je udarila Velika depresija i Adele pokušava spasiti očevo eksluzivno golf-igralisšte tako što ce organizirati egzibicijski turnir na kojemu bi trebali nastupiti Walter Hagen (McGill) i Bobby Jones (Gretsch) – dvojica najboljih golf-igrača svog vremena. No, gradski oci Savannaha inzistiraju da sudjeluje i netko “domaći” pa je izbor pao na Junuha, koji se proteklih godina više družio s bocom nego s golf-palicom, pa su njegove vještine, najblaže rečeno, zarđale. No, stjecajem okolnosti za “caddyja” uzima tajanstvenog crnca Baggera Vancea (Smith), za kojeg će se ispostaviti da je više duhovni savjetnik nego tehnički pomoćnik na terenu.

Ideja da se golf pokaže kao drama, odnosno kao metafora za život, možda je izgledala privlačnom na stranicama Presfieldovog romana, odnosno Levenovog scenarija, ali Redford nije bio prava osoba da je pokusa pretočiti u film. Slavnog glumca i uglednog režisera je projektu vjerojatno najviše privukla prilika da snimi sportski film u kojemu će moći snimati prelijepe kadrove “netaknute” prirode, i u tom smislu je Legenda o Baggeru Vanceu uspjesna. Film je uistinu ugodan za oko. Glumačka postava je također na visini – od nedavnog preminulog Jacka Lemmona u ulozi naratora do mladog i talentiranog J. Michaela Moncriefa koji isti lik tumači kao dijete. No, likovi koje ta glumačka moćna gomilica tumači ipak previše podsjećaju na holivudske klišeje, bilo da je riječ o isforsiranoj romansi Junnuha i Adele (dostojnom takmacu ljubavnog para iz Klonovi napadaju), bilo da je riječ o “newagerskim” frazama koje izgovara siroti Will Smith, pokušavajući biti bolji Obi-wan Kenobi od Aleca Guinessa. Dodatni problem filma jest gotovo revizionistički pogled na (relativno) blisku prošlost Amerike, u kojoj se Jug pokazuje kao gotovo idilično drustvo rasne harmonije, što predstavlja poprilično iznenađenje s obzirom na Redfordovu ljevičarsku reputaciju. Sve to prati svojom patetičnošću na trenutke gotovo iritantna glazba Rachel Portman. No, to ipak nije glavni razlog zšsto će nas Legenda o Baggeru Vanceu ostaviti ravnodušnim – čak i oni koji budu uživali u pejzažima Džordžije i Južne Karoline ce imati neugodan dojam da je ovaj film mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.