uloge: Richard Gere, Laura Linney, Debra Messing, Will Patton, Alan Bates, David Eigenberg glazba: Jeff Rona & "Tomandandy" scenarij: Richard Hatem (po knjizi Johna A. Keela) režija: Mark Pellington proizvodnja: Columbia, SAD, 2002. distribucija: Blitz trajanje: 119'
John Klein (Gere) je čovjek koji ima sve što mu treba u životu – uspješnu karijeru novinara “Washington Posta” te zanosnu suprugu Mary (Messing) s kojom za Božić namjerava kupiti novu kuću. No, nakon razgledavanja novog doma njih dvoje dožive prometnu nesreću nakon koje se ispostavi da je Mary oboljela od rijetke i neizlječive vrste raka. Prije nego što umre, Mary će sve vrijeme crtati tajanstveno krilato stvorenje koje ju je, navodno, natjeralo da skrene s ceste. Ucviljeni Klein će zaboraviti taj incident, ali dvije godine kasnije će, vozeći se na rutinskom zadatku prema Richmondu, bez ikakvog objašnjenja završiti na skroz drugom kraju države, odnosno u gradiću Point Plesant u Zapadnoj Virginiji. Tamo će ga lokalna policajka Denise Smallwood (Linney) upoznati s cijelim nizom tajanstvenih i zastrašujućih događaja vezanih uz “mothmana” – lokalnu legendu, odnosno stvorenje koje je po svom izgledu identično Maryinim predsmrtnim črčkarijama. Klein, koji će i sam postati svjedokom sličnih incidenata, počinje istraživati cijeli slučaj i postaje uvjeren kako su “mothmani” tajanstvena natprirodna bića u stanju predviđati katastrofalne događaje. Klein na temelju svega zaključi kako će upravo Point Pleasant postati metom slične katastrofe, ali mu, naravno, nitko ne vjeruje.
Inspirirana urbanom legendom (koja je svojevremeno, kao gotovo i svaka druga, poslužćila Chrisu Carteru u Dosjeima X kao predložak za jednu od lošijih epizoda te nekoć kultne serije), Mothmanova proročanstva su film kojemu je dosta toga trebalo ići u prilog. Osim scenarija koji je na prvi pogled atipičan za horor (glavni “negativac” ostaje misterijem od početka do kraja, odnosno nije monstrum u klasičnom smislu riječi), tu je i režija Marka Pellingtona, filmaša koji se proslavio uznemirujućim filmom političke paranoje Arlington Road (Građani opasnih namjera). No, Pellington ovdje nije imao “čistu” priču pa se njegovo stvaranje “uznemirujuće” atmosfere svelo na niz “kulerskih”, tobože uznemirujućih kadrova koji bi kao trebali biti “lynchovski”, a uglavnom maltretiraju gledatelje. No, misterij je ipak takav da će gledatelji sve negdje do polovice biti zaintrigirani prije nego što sve stvari postanu kristalno jasne i film doživi svoju “atipičnu”, a opet tako predvidljivu i neuvjerljivu završnicu (koju su nam scenarist Hathem i Pellington telegrafirali vec negdje na sredini). Uzalud je tu i Richard Gere u jednoj od rijetkih uloga gdje se ne preglumljuje, i sirota Laura Linney (Iskonski strah, Truman Show), inače autoru ovih redova prilično draga glumica, uzalud troši sav svoj talent na ulogu sličnu onoj koja je svojevremeno donijela slavu Frances McDormand u Fargu. Dojam postaje još gori kada se scenarij filma usporedi sa istinitim događajima koji su ga navodno inspirirali – nesreći koja je pogodila Point Pleasant godine 1967. i inspirirala novinara Johna A. Keela da na temelju svojih članaka stvori novog “bigfoota”. Dakle, iz 60-tih radnja je premještena u današnjicu, glavni junak je dobio i životnu druzicu s melodramatske dodatcima, a završnica je, dakako, izmišljena kako bi se svemu dao uobičajeno holivudski hepi end. Da nije toga, Mothmanova proročanstva su još mogla proći kao pokušaj “atipičnog” horora, a sada ih se ne može gledati drukčije nego kao uobičajeni holivudski gnoj.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
