RETRO-RECENZIJA: Rollerball (2002)

uloge: Chris Klein, Jean Reno, Rebecca Romijn-Stamos, LL Cool J,
 Naveen Andrews, Oleg Taktarov, David Hemblen, Janet Wright,
 Andrew Bryniarski, Kata Dobo
 glazba: Eric Serra
 scenarij: Larry Ferguson & John Pogue (po priči Williama Harrisona)
 režija: John McTiernan
 proizvodnja: Columbia/Mosaic/MGM, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 98'

Usprkos kritičara koji su ga u svoje vrijeme svodile na “dva sata besmislenog nasilja”, originalni Rollerball iz 1975. godine se kod dobrog dijela ljubitelja SF-a smatra jednim od filmskih klasika tog žanra. Ta distopijska vizija bliske budućnosti, u kojoj je ultranasilni sport sredstvo za držanje masa pod kontrolom je, naravno, kao i svaki drugi klasik iz 70-tih godina, današnjim holivudskim glavešinama dao “genijalnu” ideju za remake. Kao i u mnogim sličnim slučajevima, remake je ispao totalno razocčrenje, pa je reputacija mnogih uistinu velikih filmova ozbiljno narušena. No, na prvi pogled, to se i nije trebalo dogoditi. Režija je bila povjerena Johnu McTiernanu, majstoru za akcijade koji je svoj talent posljednji put dokazao prije tri godine s Aferom Thomasa Crowna, jednim od uistinu rijetkih primjera kada je remake ispao bolji od originala. Kada se u obzir uzme da je i u tom slučaju original bio snimio Norman Jewison, mnogo toga je novom Rollerballu trebalo ici u prilog. Ali to se nije dogodilo. Čak su i holivudske glavešine bile prisiljene priznati da u rukama imaju “ćorak” pa je datum premijere stalno mican s ljeta 2001. godine u što bezbolniji termin, pa ne čudi sto ga hrvatska publika ima prilike vidjeti skoro godinu dana nakon što je trebala.

Radnja je smjestena u vrlo blisku buducnost – 2005. godinu, u kojoj je u azijskim drzavama odjednom najpopularnijim sportom postao rollerball – svojevrsna kombinacija košarke, hokeja, moto-krosa i keča u kojoj se dvije momčadi natjeravaju po terenu u obliku osmice s koturaljkama i pokušavaju zabiti gol. Nakon neuspješnog pokusaja da postane igrač NHL-a, mladi Amerikanac Jonathan Cross (Klein) prihvaća savjet svog prijatelja Marcusa Ridleya (LL Cool J) te mu se pridružuje u Kazahstanu, gdje dotični igra u rollerball timu čiji je vlasnik moćni, utjecajni ali beskrupulozni lokalni tajkun Aleksej Petrovic (Reno). Četiri mjeseca kasnije Jonathanu se čini da je donio dobru odluku – uživa u bijesnim automobilima, stotine milijuna ljudi u njemu gledaju sportskog idola, a uživa i u ljubavnoj vezi sa zanosnom suigračicom Aurorom (Stamos). No, s vremenom i on poćinje uočavati neke uznemirujuće detalje – nesreće i prolijevanje krvi na terenu postaje učestalije, a nakon što mu Aurora sugerira da su za mnoge od tih incidenata unaprijed bile spremne TV-kamere Jonathan postaje svjestan kako Petrovic i ostali moćnici namjerno zele uciniti igru sto nasilnijom kako bi podigli gledanost. Jonathan pokušava pobjeći, ali u tome ne uspijeva i jedini izlaz lezi u samoj igri – morat će je preživjeti, usprkos toga što su pravila promijenjena kako bi ga protivnički mogli ušutkati zauvijek.

Odluka da se premijera Rollerballa odgodi za “bezbolni” termin predstavlja najpametniju odluku koju su njegovi producenti donijeli, a zlobnici bi rekli i jedinu ispravnu. Jer gotovo da nema stvari koja u ovoj nakupini celuloidnih fekalija nije učinjena pogrešno. Počevsi, dakako, od zapleta koji je iz budućnosti prebacen u sadasnjost (valjda zato da se u film privuku fanovi pjevačice Pink koja se pojavljuje glumeći samu sebe). Glavni negativci su od bezličnih (i američkih) korporacija iz originala promijenjeni u dežurne zlikovce – bivše ruske komuniste kojima se, naravno, pridružio i Indijac i tako kompletirao nečasnu alijansu koja je u vrijeme snimanja filma ugnjetavala Čečene i Kašmirce, podržavala teroriste iz Sjevernog saveza te ugrožavala najvjernijeg američkog saveznika na području Azije – talib… demokratsku pakistansku vladu. Naravno da je glavni negativac (kojeg Reno tumaci u maniri prema kojemu je Gary Oldman oličenje minimalističke suzdržanosti) motiviran isključivo pohlepom, a glavni junak Amerikanac koji će mu se suprotstaviti jer mu je, kao i svakom drugom američkom profesionalnom sportašu, ljubav prema igri, čast, poštenje i vjernost plemenitim idealima važnija od ispraznog materijalističkog zgrtanja novaca.

I, dakako, pošto se ova oda američkim vrijednostima mora predstaviti što siroj i što mlađoj publici, količina nasilja je umanjena kako bi film dobio cenzorski rejting PG-13. I ne samo to – s obzirom da rollerball mora biti maksimalno “politički korektan”, u njemu zajedno sudjeluju i muškarci i žene pri tome dijeleći svlačionice, što znaci da je McTiernan morao koristiti svu domišljatost da u takvim scenama bude što manje golotinje (što se pogotovo vidi u sceni kada Rebecca Romijn-Stamos bilda u toplesu, a McTiernan namjerno sve snima u sjeni). Pošto je u filmu obvezna ljubavna priča, znači da će u kino dolaziti i žene. Pa, kada već nema di Caprija ili nekog od članova grupe “N’Sync”, kao glavnog junaka, odnosno nepobjedivog razbijača u najnasilnijem mogućem sportu od rimskih vremena, će se angazirati ljepuškasti Chris Klein (Američka pita) koji će u toj ulozi, naravno, biti uvjerljiviji od Jamesa Caana koji je u stvarnom životu bio igrače amerilkog nogometa. Mnogima će ovaj izbor biti čudan, ali riječ je o rollerballu za naše vrijeme – politilki korektnom, koji dozvoljava da u njemu sudjeluju čak i one osobe koje bi i Ani Kurnikovoj donijele titulu da ih kojim slučajem ima za protivnike.

Kada su scenarij i izbor glumaca bili takvi kakvi su bili, za očekivati je bilo da će režiser s reputacijom kao što je McTiernanova od svega toga učiniti barem gledljivi proizvod. Ali McTiernan je ili bio tesko bolestan ili odsutan duhom prilikom snimanja ili su “kreativne nesuglasice” s producentima bile takve naravi da je odlučio namjerno sabotirati njihov proizvod. Od svega onoga sto je McTiernanu donijelo slavu krajem 80- tih ovdje nema ništa. Akcijske scene, koje bi trebale biti temelj filma, su skroz neugledne. Igra rollerball, za koju većina publike nikad nije čula niti ima pojma o pravilima, je skroz nepregledna, dijelom zahvaljujući naporima Johna Wrighta, čovjeka kojemu se smjesi “Zlatna malina” ako se kojim slučajem bude dodjeljivala za montažu. Tu je, naravno, i scena potjere kroz pustinju – snimljena “noćnim” kamerama tako da nitko nema pojma što se dogadja na ekranu. A o iritantnom rock-tamburanju Erica Serre, tako različitom od njegovih partitura za Bessonove filmove, je bolje ne trošiti riječi. Kao ni na glumačku ekipu, gdje Klein sa svojim blago telećim pogledom dokazuje kako u nekim okolnostima i Keanu Reeves može izgledati kao velikan svjetskog glumišta. Jedini koji ima neku normalnu ulogu je LL Cool J, ali je i njegov lik opterećen klisejima, uključujući i onaj o crnoj “braći” i redoslijedu. Stoga, kada se sve zbroji i oduzme, može se komotno reci kako Rollerball predstavlja jedan od najgorih holivudskih proizvoda u ovom mileniju.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s