Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Blizina (Proximity, 2001)

uloge: Rob Lowe, Jonathan Banks, Kelly Rowan, Terence "T.C." Carson,
 Joe Santos, Mark Boone Junior, David Flynn, James Coburn, Scott Plate,
 Patrick Mahoney Jr., Jack Sender, Rick Williams
 glazba: Stephen Cullo
 scenarij: Ben Queen & Scott Ruane
 režija: Scott Ziehl
 proizvodnja: Zinc Pictures, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 86'

William Conroy (Lowe) je bivši clevelandski profesor kojemu je sklonost mladim studenticama, alkoholu i brzoj vožnji donijela razvod braka i šest godina zatvora za ubojstvo iz nehata. U zatvor u kojem izdržava kaznu u proteklih godinu dana mđju zatvorenicima je zabilježen neobično veliki broj samoubojstava i nesreća s tragičnim ishodom. Barem tako tvrdi Conroyev mnogo iskusniji prijatelj Cole (Williams), ali Conroy na to ne obraća pažnju. Sve se mijenja kada jedne noći Cole izvrši samoubojstvo u sumnjivim okolnostima. Kada Conroy svoje sumnje saopći zatvorskoj upravi na čelu s Cliveom Plummerom (Santos), oni mu savjetuju da sve zaboravi. Nešto kasnije, prilikom naizgled rutinskog privođenja komisiji za uvjetni otpust, Conroy s užasom shvaća da se s te vožnje neće vratiti živ. Stjecajem okolnosti, Conroy uspijeva pobjeći i počinje se skrivati u Clevelandu. Tamo nastoji pronaći odgovore na pitanje zašto ga namjeravaju ubiti i tko stoji iza serije ubojstava zatvorenika. Istraga ga dovodi do Jima Corcorana (Coburn), predsjednika organizacije koja okuplja žrtve nasilnih zločina.

Blizina na prvi pogled izgleda kao film s ambicijama iznad prosječnog američkog “bekača”. Scenarij za glavni motiv zapleta koristi potencijalno intrigantni odnos zločina i kazne, a glavni junak je za promjenu netko kome ne biste dali ruku vlastite kćeri. Pri tome je vrlo zgodno to sto dotičnog glumi Rob Lowe, negdašnja teen zvijezda koja je svojevremeno dobila reputaciju “zločestog dečka” videokamerom zabilježenim grupnim seksom s mladim obožavateljicama. Cleveland sa svojim lokacijama predstavlja osvježenje, isto kao i pouzdani epizodisti Joe Santos (Prljavi igraju prljavo) i Jonathan Banks (Policajac s Beverly Hillsa) u ulogama negativaca. Na žalost, vrlo brzo se vidi kako Lowe nije shvatio ovu ulogu ozbiljno, a slično se može reći i za scenariste koji su od svega napravili rutinersku akcijadu. Tako se sve svodi na pucnjave, jurnjave, tučnjave, neuvjerljivi stjecaj okolnosti i još neuvjerljiviji idiotizam negativaca koji će dovesti do predvidljivog hepi enda. Ali, sumnjam da će do tog trenutka itko mariti za ovaj konfekcijski proizvod.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Ljudi u crnom 2 (Men in Black II, 2002)

uloge: Tommy Lee Jones, Will Smith, Rosario Dawson, Lara Flynn
 Boyle, Tim Blane, Johnny Knoxville, Rip Torn, Tony Shalhoub, Patrick
 Warburton, Jack Kehler, David Cross, Colombe Jacobsen-Derstine
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Robert Gordon & Barry Fanaro (po stripu Lowella
 Cunninghama)
 režija: Barry Sonnenfeld
 proizvodnja: Columbia/Amblin, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 88'

Prije četvrt stolječa se na planet Zemlju spustila delegacija planeta Zarthe kako bi spriječila da Svjetlost Zarthe padne u ruke zlih Kylothianaca. No, Ljudi u crnom – supertajna služba američke vlade koja se brine o vanzemaljcima koji posječuju Zemlju -odbila je preuzeti takvu odgovornost i Svjetlost Zarthe je poslana na drugi planet. No, nakon četvrt stoljeca zla Kylothianka Serleena postaje uvjerena kako je Svjetlost Zarthe na Zemlji te se spušta u blizini New Yorka i, prerušena u seksi- model (Boyle), započinje potragu za relikvijom. Te aktivnosti dovode opstanak Zemlje u opasnost, ali su Ljudi u crnom, uključujući njihovog najboljeg operativca -Agenta J (Smith), nemoćni. Jedini im može pomoći njihov bivši kolega i mentor Agent K (Jones), ali je problem u tome što su mu obrisali sjećanje i on sada živi idiličnim životom poštanskog službenika, ni ne sluteći kako je jednom spašavao Zemlju od najgoreg šljama u galaksiji. Agent J će bez obzira na to učiniti sve kako bi Agenta K podvrgao “deneuralizaciji”, čak i kada se Serleena dočepa tih uređaja u sjedištu Ljudi u crnom.

Za razliku od svog prethodnika koji je ljeti 1997. priredio poprilično iznenađenje porazivši Spielbergove dinosaure, Ljudi u crnom 2 predstavljaju jos jedan argument u prilog Cravenove teze o tome da “nastavci smrde”. I sam Bary Sonnenfeled je svojevremeno toga bio svjestan i odbijao moljakanje producenata da se upusti u tu pustolovinu. No, katastrofa zvana Divlji Zapad ga je natjerala da promijeni mišljenje, zbog čega će vjerojatno zazaliti. I dok je prije pet godina kombinacija SF-parodije, “buddy buddy” komedije i orgije specijalnih efekata još kako-tako funkcionirala, ovdje se gotovo od samog početka vidi da je riječ o sviranju u odavno ispuhane diple, a neumitne usporedbe s originalom su gotovo u svemu porazne po Ljude u crnom 2. Nakon šarmantnog kvazidokumentarnog prologa s Peterom Gravesom (Ima li pilota u avionu?) slijedi vise nego očita reciklaža originalnog zapleta, a specijalni efekti su takvi da “deja vu” osjećaj kod gledatelja tek na trenutke zatomljuje poneki geg. Čak pas koji govori izgleda kao “posuden” od Vražjeg Nickyja. Ni glumci se nisu istakli – Tommy Lee Jones je prilično nezainteresiran, ni Smith nije nešto posebno. Najveće je razočaranje ipak Lara Flynn Boyle, negdašnja femme fatale Twin Peaksa koja ovdje nije ni do koljena Lindi Fiorentino iz originala, a Rosario Dawson sluzi samo za ukras u besmislenom romantičnom podzapletu. Na kraju se ispostavlja da je kratkoća filma – za današnje holivudske standarde prilično brzih 88 minuta (uključujući 8 minuta ispisa ekipe za specijalne efekte na odjavnoj špici) – jedna od najvećih vrlina filma. A to, bez obzira na par svijetlih trenutaka, ne sluti na dobro ako vam je cilj to vrijeme provesti uživajući u kvalitetnoj holivudskoj zabavi.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zakletva (The Pledge, 2001)



uloge: Jack Nicholson, Robin Wright-Penn, Aaron Eckhardt, Tom
 Noonan, Benicio Del Toro, Patricia Clarkson, Sam Shepard, Costas
 Mandylor, Harry Dean Stanton, Mickey Rourke, Vanessa Redgrave,
 Helen Mirren
 glazba: Klaus Badelt & Hans Zimmer
 scenarij: Jerzy Kromolowski & Mary Olson (po romanu Friedricha
 Duerrenmatta)
 rezija: Sean Penn
 proizvodnja:, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 124'

Jerry Black (Nicholson) je detektiv-veteran odjela za umorstva policije grada Renoa u Nevadi i slijedeći dan bi trebao ići u mirovinu. Stjecajem okolnosti posljednje sate svoje policijske karijere će provesti istražujući slučaj silovanja i okrutnog umorstva male djevojčice. Nakon što je stravičnu vijest prenio roditeljima, majci djevojčice se zaklinje da će pronaći počinitelja. Iste večeri u stanicu privode sumnjivca u liku Tobyja Jaya Wadenaha (Del Toro), retardiranog Indijanca kojeg će Blackov mladi i ambiciozni kolega Stan Krolak (Eckhart) natjerati da prizna, a ovaj nedugo potom priznanje potvrditi samoubojstvom. Za policiju je slučaj završen, ali ne i za Blacka, koji nastavlja istraživati u privatnom aranžmanu i ubrzo dolazi do zaključka kako je umorstvo djelo serijskog ubojice koji je još na slobodi i vreba novu žrtvu. Opsjednut slučajem, Black se seli u mali grad gdje kupuje benzinsku stanicu, a ubrzo u lokalnom baru upoznaje simpatičnu konobaricu Lori (Wright-Penn). No, umjesto Lori više ga zanima njena mala kći koja po izgledu i godinama savršeno odgovara profilu žrtava. Black zato odlučuje curicu iskoristiti kao mamac i nakon određenog vremena pronalazi i sumnjivca u liku lokalnog propovjednika Garyja Jacksona (Noonan).

Zakletva je četvrta po redu ekranizacija istoimenog romana kojeg je 50-tih godina napisao švicarski književnik Friedrich Duerrenmatt (a u našim videotekama je prije par godina bila treća po redu verzija Hladna svjetlost dana s Richardom E. Grantom u glavnoj ulozi). Iako zaplet sugerira klasičnu kriminalističku priču, ovaj film žanrovski pripada domeni psihološke drame, što i ne čudi s obzirom da iza kamere stoji poznati glumac Sean Penn, koji je u svoja dva režijska uratka (Indian Runner, Čuvar prijelaza) pokazao sklonost prikazivanju likova koje muče jezivi obiteljski ili psihološki problemi. U ovom slučaju to je opsjednutost, koju je savršeno dočarao Jack Nicholson, glumeći lik u početku dobrog i savjesnog policajca koji s vremenom počinje gubiti vezu sa stvarnošću, odnosno vlastiti eticči kompas. Nicholson, za razliku od Čuvara prijelaza, ovdje nije preglumljivao, a Penn je također imao i vrlo dobru ekipu uglednih glumaca, od kojih su mnogi, kao Mickey Rourke i Harry Dean Stanton, pristali na pojavljivanje koje traje samo par minuta. Pennu je također pomagala sjajna fotografija Chrisa Mengesa, koja je zajedno s elegičnom glazbom Badelta i Zimmera stvorila krajnje depresivnu atmosferu. Na žalost, Penn kao režiser nije znao postaviti pravi ritam – Zakletva se s dva sata čini predugom, a završnica je opet isforsirana i nedovoljno jasna. Iako dovoljno kvalitetan film da zasluži nešto vise od prolazne ocjene, Zakletva ipak predstavlja razočaranje za sve one koji su očekivali bog-zna-kakvo remek-djelo, a više nego neugodni ton ga čini nepreporučljivim svima onima koji su skloni depresiji.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Freddy je popušio (Freddy Got Fingered, 2001)

uloge: Tom Green, Rip Torn, Marisa Coughlan, Eddie Kaye Thomas,
 Harland Williams, Anthony Michael Hall, Julie Hagerty, Drew
 Barrymore
 glazba: Mike Simpson
 scenarij: Tom Green & Derek Harvie
 režija: Tom Green
 proizvodnja: 20th Century Fox/New Regency, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 87'

Gord Brody (Green) je 28-godišnji neshvaćeni umjetnik koji sanja o tome kako će jednog dana biti uspješni autor animiranih filmova. Njegov prvi pokušaj da se probije u Los Angelesu završava neuspjehom i on se radi nalaženja inspiracije vraća roditeljskom domu, na užas svog oca Jima (Thorn) koji je uvijek inzistirao da Gord ostavi svoje umjetničke ambicije i poput svog mlađeg brata Freddyja (Williams) pronađe dosadni posao u banci. No, Gord umjesto posla pronalazi inspiraciju u ljubavnoj vezi sa simpatičnom, ali hendikepiranom djevojkom Betty (Coughlan), koja će mu dati poticaj da ostvari svoje snove. No, u međuvremenu će doći do neumitnog obračuna s ocem, kojeg jednom za svagda mora uvjeriti da mu dozvoli živjeti onako kako želi.

Iako pet dobijenih “Zlatnih malina” govore suprotno, Freddy je popušio predstavlja nešto malo vise od pokušaja da se eksploatiraju humoristički trendovi brace Farelly, odnosno popularnost MTV-jevog komičara Toma Greena. Naime, scenarij kojeg je Green napisao zajedno s Derekom Harviejem, očigledno inspiriran motivima iz knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera, nastojao je progovoriti o dilemama modernog mladog čovjeka – da li slijediti svoj životni put ili dozvoliti da ga s njega skrene pritisak okoline, oličen u roditeljima, susjedima i sličnim nižim bižima koja ne mogu shvatiti novi evolucijski stupanj u razvitku homo sapiensa – prosječnog američkog tinejdžera. Na žalost, Green je prilikom ekranizacije tog svog potencijalnog remek-djela učinio fatalnu pogrešku time što je stao ispred i iza kamere, očito uvjeren kako se popularnost njegovog ranijeg hita Put do zrelosti ima zahvaliti isključivo njegovoj pojavi. To, u najmanju ruku, nije točno, u što će se uvjeriti svatko onaj tko pokuša izdržati 87 minuta filma u kojem Green pokazuje u ovom slučaju tragičnu nesklonost da reže ijedan kadar u kojem se pojavljuje njegov lik. Nastojeći izraziti sebe najbolje što može, Green je pokušao svoju poruku približiti humorom, očito nesvjestan kako mu zato nedostaje talent, te su potencijalno antologijske scene, umjesto smijeha izazivale mučninu. Zbog svega toga Freddy je popušio predstavlja jedan od onih rijetkih holivudskih proizvoda koji su u posljednje vrijeme pred hrvatskim gledateljima opravdali svoju reputaciju.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 2. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Specijalni agent (Corky Romano, 2001)

uloge: Chris Kattan, Peter Falk, Peter Berg, Chris Penn, Vinessa Shaw,
 Richard Roundtree, Matthew Glave, Roger Fan, Dave Sheridan, Michael
 Massee, Vincent Pastore, Kip King
 glazba: Randy Edelman
 scenarij: Rob Warren & Jason Ward
 režija: Rob Pritts
 proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 86'

“Pops” Romano (Falk), patrijarh istoimene mafijaške obitelji, nasao se u velikoj nevolji nakon što je FBI protiv njega pronašao inkriminirajuće dokaze. Jedini način da se dokazi unište jest da pošalje svoga čovjeka unutar FBI, a nikome ne može vjerovati više nego svom sinu. Na žalost, njegova dva sina – Paulie (Berg) i Peter (Penn) – su previše poznate njuške, pa je silom prilika prisiljen taj posao udijeliti Corkyju (Kattan), crnoj ovci u obitelji, nespretnjakoviću koji zarađuje za život kao skromni veterinar i nema pojma čime mu se bave otac i braća. Corky pristaje glumiti agenta FBI, dobiva lažni identitet te se ubacuje u superelitnu jedinicu gdje ce doživjeti mnoge nevolje, ali i upoznati šarmantnu agenticu Kate Russo (Shaw).

To što je Specijalni agent u hrvatsku distribuciju ušao tokom ljeta i nije neko iznenadenje, s obzirom da je prilikom svoje američke premijere prošao kroz “topli zec” od strane američke kritike, a ni publika se nije baš pretrgla od odlaska u kino. Sudbina ovog filma previše ne iznenađuje jer je producent Richard Simonds, specijaliziran za filmske verzije skečeva iz emisije “Saturday Night Live”, koje su u posljednje vrijeme postale sinonim za ono najgore što dolazi iz Hollywooda. Specijalni agent se, naravno, ne može pohvaliti bog-zna-kakvim zapletom ili dobro razrađenim likovima, a i veliki dio glumaca odaje dojam da se pred kamerama našla samo zato da plati mjesečne racune. To, pak, nije slučaj s Kattanom koji očito uživa u ovoj ulozi te je odgovoran za par uistinu urnebesnih scena u filmu, isto kao što šarmantna Vinessa Shaw (Oči širom zatvorene) popravlja dojam tako da se u par scena pojavljuje u uniformi seksi-bolničarke. No, tih svijetlih trenutaka je premalo da bi ovaj rutinerski proizvod dobio išta vise od prolazne ocjene. Specijalni agent je gledljiv film, ali samo pod uvjetom da to činite prvi put.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Glitter (2001)

uloge: Mariah Carey, Max Beesley, Da Brat, Tia Texada, Valerie
 Pattiford, Ann Magnusson, Terrence Dashon Howard, Dorian
 Harewood, Grant Nickalis, Eric Benet, Padma Lakshmi
 glazba: Terence Blanchard
 scenarij: Kate Lanier (sinopsis: Cheryl L. West)
 režija: Vondie Curtis-Hall
 proizvodnja: Columbia/20th Century Fox, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 105'

Slično kao što je “Oscar” odavno prestao biti mjerilom kvaliteta holivudskih filmova, tako je i njegov antipod “Zlatna malina” odavno prestao biti sinonimom za najgori holivudski gnoj. Lijep primjer za to je slučaj filma Glitter, poluautobiografske drame koja je trebala označiti trijumfalni glumački debi pop-zvijezde Mariah Carey. Umjesto toga je Careyeva, jedna od najomraženijih zvijezda američkog show-businessa (poznata pod nadimkom “Pariah”), dobila “Zlatnu malinu” za najgoru glumicu godine, a samu premijeru filma, sasječenog od strane publike, dočekala oporavljajući se od živcanog sloma. No, kao što je to obično slučaj, Glitter i ne mora biti onako loš kao što se o njemu govori, a u to se odnedavno imaju prilike uvjeriti i posjetitelji hrvatskih videoteka.

Radnja filma, djelomično inspiriranog detaljima iz Careyeine biografije, a dijelom legendarnim filmom Zvijezda je rođena, prati životni put mlade Billie Frank (Carey), mlade i nadarene pjevačice koja je talent naslijedila od majke, crne jazz pjevačice kojoj je karijera 70-tih godina prošlog stoljeća propala zbog sklonosti alkoholu i drogi. Ostavljena u sirotištu, Billie će se deset godina kasnije zajedno sa svojim najboljim prijateljicama – Louise (Da Brat) i Roxanne (Texada) – nastojati probiti kao plesačica na njujorškoj klupskoj sceni. No, put do slave je težak i najveći korak u karijeri se zbiva kada Billie služi kao prateći vokal netalentiranoj djevojci lokalnog glazbenog drmatora Timothya Walkera (Howard). No, njene pjevačke mogućnosti neće izmaći slavnom DJ-u Julianu Diceu (Beesley), koji će Bilie nastojati učiniti zvijezdom, a s vremenom će njihov odnos postati i vise od profesionalnog. Billie nakon dosta problema uspijeva postati zvijezdom, ali Dice s vremenom sve teže podnosi to što je u njenoj sjeni, pa cć neumitni konflikt na kraju dovesti do tragičnih nesporazuma.

Glitter je film koji ima dosta problema, ali Mariah Carey nije jedan od njih. Ma koliko se nazovikritičari trudili njenu glumu pokazati kao drvenu i bezveznu, ona je sasvim adekvatna za lik koji se previše ne razlikuje od onoga kojega tumači u stvarnom zivotu. I njen partner Beesley (također nezasluženo nominiran za “Zlatnu malinu”) je dobro uradio posao, s obzirom da je u stvarnom životu glazbeni producent. Glavni problem je u traljavom scenariju Kate Lanier, koja je svojevremeno pokupila dosta pohvala za slični projekt Što ljubav ima s tim. Radnja se svodi na uobičajenu hrpu klišeja, nelogičnosti i neuvjerljivosti, koji, naravno, kulminiraju u ultrasentimentalnoj, ali više nego predvidljivoj završnici. Količina “ljige” u ovom filmu je takva da se na par trenutaka cini kako je riječ o nenamjernoj parodiji filmova kao što su Ruža i Zvijezda je rođena. Potencijal za nešto takvo je sigurno postojao, ali nije iskorišten, dijelom zbog neadekvatnog izbora režisera. Vondie Curtis-Hall, crni glumac nama poznat po TV-seriji Chicago Hope i autor hvaljenog filma Bez izlaza, pokazao se previše neiskusnim za projekt u kojem je glavna zvijezda bio netko čije su glumacke sposobnosti ispod prosjeka njegovih kolega. Ne pačajući se u scenarij, Curtis-Hall je ipak relativno dobro obavio rekonstrukciju New Yorka u 80-tim godinama, koristeći kostime, scenografiju i rekvizite iz tog razdoblja, odnosno angažirajući egzotičnu Padmu Lakshmi kao svojevrsnu novu verziju Princeovih štićenica Vanity i Apollonije (i tako Glitter učinio jednim od prvih filmova koji nastoje eksploatirati nostalgiju prema tom desetljeću, isto kao što su se 80-tih eksploatirale 60- te, a 90-tih 70-te). Naravno, tu je i vrlo dobra glazba, kao i niz vrlo dobro režiranih glazbenih brojeva. Zbog svega toga Glitter zaslužuje prolaznu ocjenu, ali ne i mnogo vise od toga, pa se ne može preporučiti nikome osim najzagriženijih fanova Mariah Carey, odnosno onih koji osjećaju nostalgiju prema 80-tim.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Ljubav bez izlaza (The Deep End, 2001)

uloge: Tilda Swinton, Goran Visnjic, Jonathan Tucker, Peter Donat, Josh
 Lucas, Raymond J. Barry, Tamara Hope, Jordan Dorrance
 glazba: Peter Nashel
 scenarij: Scott McGehee & David Siegel (po romanu Blank Wall
 Elisabeth Sanxay Holding)
 režija: Scott McGehee & David Siegel
 proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 100 '

Jezero Tahoe na granici Kalifornije i Nevade predstavlja jedno od najpopularnijih odmarališta za bolje stojeće Amerikance, ali za Margaret Hall (Swinton) ono predstavlja dom kojeg dijeli s troje djece, svekrom Jackom (Donat), ali ne i suprugom – mornaričkim oficirom koji je veći dio godine na drugom kraju svijeta. Margaretina malograđanska idila se počne rušiti kada otkrije kako je njen 17-godišnji sin Beau (Tucker) već duže vrijeme u ljubavnoj vezi s dvostruko starijim muškarcem Darbyjem Reeceom (Lucas). Margaret nastoji razvrgnuti tu vezu, uvjerena kako je Darby ništa drugo do ljigavac koji nastoji iskoristiti mladu “piletinu”, a njene sumnje se potvrđuju kada Darby prihvati novac u zamjenu za raskid romanse. No, to nije kraj priče, jer će posljednji susret dvoje ljubavnika završiti svađom i tučnjavom. Kada slijedećeg jutra Margaret primijeti na Beauovom licu primjeti masnice, a potom nedaleko od svoje kuće pronađe i Darbyjev leš odmah će pomisliti na najgore i odlučiti da poduzme sve ne bi li sakrila leš, odnosno odstranila sve dokaze koji ubijenog povezuju s njenim sinom. No, njeni napori su unaprijed osuđeni na propast, jer ubrzo nakon toga joj u nenajavljeni posjet dolazi mračni tip po imenu Alex Spiro (Višnjić), pokazuje prilično eksplicitnu video-kazetu sa Darbyjem i Beauom u glavnim ulogama i prijeti da će je poslati policiji ukoliko ne dobije 50.000 US$. Margaret jednostavno nije u stanju skupiti toliko novca u kratkom vremenu, te joj se život uskoro pretvara u pravu pravcatu noćnu moru.

Čitateljice “Glorije” će mozda biti razočarane, ali Goran Višnjić ipak nije glavni razlog zbog koga bi se trebao pogledati ovaj film. Riječ je, naime, o zapletu već iskorištenom za klasični triler Maxa Ophulsa Trenutak nepažnje iz 1949. godine (u kome su glavne uloge tumacili James Mason i Joan Bennett, a koji je prije nešto više od godinu dana bio emitiran na HRT-u). Scenarističko-režiserski tim McGehee-Siegel su nešto osuvremenili zaplet te ga “začinili” s dosta hitchcockijanskih motiva (od kojih je, dakako, najprepoznatljiviji onaj o “običnom covjeku u neobicnoj situaciji”) te je rezultat njihovih napora prilično rijedak primjer kvalitetnog, inteligentnog i vrlo dobro snimljenog trilera koji se moze nazvati “hitchcockijanskim” u najpozitivnijem smislu riječi (te koji je dobio nagrade na uglednom Sunadnce festivalu). Dva su razloga zbog kojih se ovaj film ističe mešu trenutnom ponudom. Prvi je izvrsna fotografija Gilesa Nuttgensa koja je savrseno uhvatila prirodne ljepote jezera Tahoe te Ljubav bez izlaza učinila mnogo ugodnijim oku nego sto bi se to dalo zaključiti iz njegovog, za današnje holivudske prilike smiješno malog, budžeta od 3 milijuna US$. Drugi je razlog Tilda Swinton, britanska glumica dosada specijalizirana za uloge u “otkačenim” filmovima (Orlando, Žal), koja se ovdje tako dobro nosila sa za nju atipičnom ulogom prosječne američke domaćice da je bilo čak i govora o “Oscaru” (kojeg ni ona ni film nisu dobili, jer, za razliku od nešto opuštenijeg žirija u Sundanceu, licemjerna losanđeleska Akademija i moćni holivudski gay-lobi nemaju namjeru kršiti nepisane zakone “političke korektnosti” i nagrađivati film koji osobe s “alternativnim životnim stilom” pokazuje kao išta drugo nego svece i mučenike). Iako je završnica filma pomalo prerazvučena i previše melodramatska, to nije razlogom da se Ljubavi bez izlaza ipak ne oda zasluženo priznanje i zahtjevnoj publici preporuči kao jedan od najsvjetlijih skrivenih dragulja naše prilično žalosne DVD i video-ponude.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Prvi grijeh (Original Sin, 2001)

uloge: Angelina Jolie, Antonio Banderas, Thomas Jane, Jack Thompson
 glazba: Terence Blanchard
 scenarij: Michael Cristofer (po romanu Waltz into Darkness
 Cornella Woolricha)
 rezija: Michael Cristofer
 proizvodnja: MGM/UGC, SAD/Francuska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 116 '

Iako se misli da je naručivanje nevjesta praksa uvedena tek nedavno, nakon raspada SSSR-a i uvođenja Interneta, ona je i u nekim ranijim razdobljima bila sredstvo pronalaženja bračne sreće. Tako u drugoj polovici 19. stoljeća bogati kubanski plantažer Luis Antonio Vargas (Banderas) naručuje Amerikanku koja je, sudeći po fotografijama, skromnog izgleda. Ali kada se brod s njegovom budućom nevjestom iskrca, Vargas će na svoje ugodno iznenađenje otkriti kako je Julia Russell (Jolie) punokrvna ljepotica. Vargas, koji je u pismima lagao da je obični činovnik, to ne smatra posebno strašnom prevarom, ali će se ubrzo otkriti da je stvar ipak nešto ozbiljnija, pogotovo kada se američka rodbina njegove supruge zabrine zbog nedostatka pisama. Vargas ne sumnja u ništa, čak ni kada u Havanu dođe privatni detektiv Walter Downs (Jane), ali najava njegovog posjeta plantaži je dovoljna da Julia nestane, naravno, nakon što je prethodno “počistila” Vargasove račune iz banke. Vargas ubrzo doznaje da je osoba za koju se oženio prevarantica koja je bila preuzela identitet prave Julie koja je, po svemu sudeći, ubijena. Vargas započinje bjesomučnu potragu za “Julijom”, ne znajući želi li osvetu ili je još uvijek zaljubljen u nju.

Prvi grijeh je druga po redu ekranizacija romana Cornella Woolricha (prva je bila Truffautova Sirena Mississipija s Belmondom i Catherine Denevue u glavnim ulogama), ali sumnjam da će većina publike na to obratiti pažnju. Pogotovo kada se uzme u obzir da je ovaj film najviše publiciteta izazvao zahvaljujući činjenici što su CGI-efekti po prvi put korišteni kako bi u “vrućim” erotskim scenama s tijela jednog od glumaca bile “izbrisane” tetovaže. U ovom slučaju je pokusni kunić bila “oskarovka” Angelina Jolie, koju je scenarist i režiser Michael Cristofer već bio razgolitio u nagrađenom TV-filmu Gia iz 1998. godine. Na žalost, te “vruće” scene – ionako režirane u bezličnoj videospotovskoj maniri – traju prekratko i prisiljavaju gledatelja da veći dio filma provede gledajući nimalo produhovljenu, maksimalno klišejiziran pokušaj spajanja herc-romana i “erotskog” trilera, koji se u mnogim dijelovima pretvara u nenamjernu parodiju obaju žanrova. Da stvar bude gora, protagonisti su nezainteresirani – Banderas umjesto Vargasa pokušava glumiti Keanu Reevesa, a Jolie pokazuje totalno odsutstvo svake glumačke interakcije s dotičnim. Čak je i inače pouzdani australski epizodist Jack Thompson zakazao u ulozi Vargasovog prijatelja te nas maltretira s očajnim juznjačkim naglaskom, dok je jedina svijetla tocka Thomas Jane (Duboko plavo more) kao detektiv. U film je uloženo dosta novaca te Cristofer nedostatak suvislog sadržaja nastoji prikriti dobrom glazbom Terencea Blancharda (čiji kubanski zvukovi nastoje prikriti činjenicu da je film sniman u Meksiku), fotografijom Rodriga Prieta te scenografijom i kostimima koji vjerno dočaravaju belle epoque. Iako zbog toga, kao i par efektnih scena, Prvi grijeh zaslužuje prolaznu ocjenu, ostaje gorak dojam da bi od svega ovoga netko kao Pierre Woodman napravio mnogo zanimljiviju, atraktivniju i kvalitetniju melodramu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Dan obuke (Training Day, 2001)

uloge: Denzel Washington, Ethan Hawke, Scott Glen, Harris Yulin, Tom
 Berenger, Raymond J. Barry, Cliff Curtis, Eva Mendes, Rafael Cruz,
 Snoop Dog, Macy Gray, Dr. Dre, Charlotte Ayana, Samantha Becker,
 Nick Chindlund
 glazba: Mark Mancina
 scenarij: David Ayer
 režija: Antoine Fuqua
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 120'

Jake Hoyt (Hawke) je mladi i nadobudni losanđeleski policajac koji sanjari o karijeri detektiva i većoj placi kojom bi hranio svoju obitelj. Prilika za to mu se otvara nakon što se za njega odjednom zainteresirao Alonzo Harris (Washington), legendarni detektiv odjela za narkotike, i uzeo ga u obzir za člana njegove superelitne jedinice agenata- provokatora. No, prije nego što Jake dobije to prestižno mjesto, Alonzo će ga jedan dan provesti ulicama ne bi li se upoznao s njegovim sposobnostima i usput mu pokazao što ga sve ceka na poslu. Odnosno, barem takav dojam Jake ima sve do trenutka kada mu postane jasno da Alonzove metode borbe protiv kriminala krše nešto malo više od pravilnika s policijske akademije te čak skreću na onu stranu zakona. No, na zgražanje idealističkog Jakea Alonzo reagira pragmatičkim rezoniranjem prema kojemu agent-provokator ne može preživjeti na ulicama, odnosno dobro obaviti svoj posao, ukoliko svojim postupcima ne zasluži povjerenje kriminalnog polusvijeta. Jake do posljednjeg trenutka želi vjerovati kako je u pitanju samo test, ali će, prije nego što dan završi, shvatiti da je Alonzo zaglibio tako duboko da Jakeu više u pitanju neće biti samo karijera, nego i život.

Dan obuke je triler koji u povijest nije ušao samo po tome sto je poslužio da Akademija ispravi dugogodišnju nepravdu i Denzelu Washingtonu udijeli odavno zasluženi “Oscar”. Taj je film bio prvi veliki holivudski projekt koji je u američka kina nakon napada na New York donio nešto ozbiljnije teme i depresivniji ugođaj (pogotovo s obzirom da tretira korupciju u policiji, instituciji koja je nakon proslogodišnje tragedije u svijesti prosječnog Amerikanaca dobila gotovo svetački status). Takodjer će Dan obuke u povijest ući i zbog toga što je jedan od prvih holivudskih projekata koji je nakon dugo godina razbio “politički korektne” stereotipe i glavnom negativcu stavio crnu boju koze. No, najvažnija stvar u Danu obuke jest u tome da je riječ o više nego profesionalno urađenom filmu.

Za to najveće zasluge ima Antoine Fuqua (Elitne ubojice), crni filmaš koji se sve donedavno smatrao tipičnim videospotaškim plaćenikom. Zahvaljujući svojom dobrom poznavanju crnačkih geta (gdje se odvija veći dio radnje), kao i velikoj želji da se razbiju stereotipovi, Fuqua je film snimio s manje vizualne “kulerštine”, a više discipline, te se umjesto akcije više orijentirao na likove i njihove dileme. Fuqua je imao sreće da za scenarij dobije djelo Davida Ayera (Brzi i žestoki), čovjeka koji je odrastao u Rampartu, problematičnoj četvrti Los Angelesa, te je u film unio ne samo dosta autentičnog ugođaja, nego cijelu priču postavio prilično inteligentno, ne nastojeći gledateljima dati crno-bijelu karakterizaciju i “politički korektne” propovijedi, nego čak i negativce pokazati kao višeslojne likove sa složenim motivacijama. Tako čak i policajci koji su do srži ogrezli u korupciju nastoje opravdati svoje postupke nastojanjem da se “na ljutu ranu stavi ljuta trava”, lokalni gangsteri su prikazani kao osobe koje imaju neki svoj kodeks časti, a film također sugerira da je i Alonzo jednom davno bio mlad, neiskusan idealist poput Jakea.

U tome su Ayer i Fuqua imali više nego uspješnu podrsku od strane Washingtona koji je odigrao ulogu svog života, očigledno se sjajno zabavljujući u ulozi koja ga je odvela daleko od stereotipnih likova anđeoskih pozitivaca koje je morao tumačiti posljednjih par desetljeća. Washington je u ovaj posao uložio dosta energije i njegov je Alonzo višeslojan lik, koji je ne samo sposoban samo zavesti Jakea vještim opravdavanjima svojih postupaka i apeliranjem na njegove skrivene motive, nego i kod mnogih gledatelja do posljednjeg trenutka ostaviti tračak nade da je ipak riječ o pozitivcu. Ethan Hawke (Prije svitanja, Hamlet), iako predstavlja vrlo dobar izbor za lik Jakea, usprkos sveg svojeg talenta, jednostavno je morao ostati u sjeni veličanstvene Washingtonove uloge, dijelom i zato što je njegov lik, kao moralna vertikala s kojom su se gledatelji morali identificirati, manje složen. Washingtonu i Alonzu društvo pravi prilicno velika, ali dojmljiva glumačka ekipa gdje veteranima kao što su Glen, Yullin, Barry i Berenger društvo prave glazbenici poput Snoop Doga, Dr. Drea i Macy Gray. Na žalost, dojam o filmu je, kao i obično, pokvaren završnicom gdje je ne baš uvjerljivi stjecaj deus ex machina okolnosti poslužio da se gledateljima servira obavezni hepiend, koji nije u skladu s prilično mračnim i depresivnim tonom ostatkom filma. No, usprkos ovog ustupka holivudskim konvencijama, Fuqua se može pohvaliti da je napravio jedan od boljih holivudskih proizvoda s početka ovog milenija.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Brzi i žestoki (The Fast and the Furious, 2001)

uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez,
 Rick Yune, Chuck Lindberg, Johnny Strong, Matt Schulze, Ted Levine,
 Ja Rule, Vito Yurginis, Thom Barry, Stanton Rutledge, Noel Gugliemi
 glazba: BT
 scenarij: Gary Scott Thompson, Erik Bergquist & David Ayer (po članku
 Kena Lija)
 rezija: Rob Cohen
 proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 106'

Brzi i žestoki će, slično kao i Legenda o Baggeru Vanceu, imati problema doprijeti do srca hrvatske publike jer govore o sportu koji je van financijskih, pa dakle i spoznajnih moći prosječnog hrvatskog gledatelja. Riječ je o ilegalnim utrkama automobila u kojima razmažena američka derišta kupuju nižerazredni azijski otpad da bi poslije njihovu deseterostruku cijenu uložila u nabavku novih motora i sličnih tehničkih detalja kako bi isti postale neuhvatljive cestovne zvijeri i poslužile za epske obračune u kojima se četvrt milje mora prijeći za desetak sekundi, te u isto vrijeme dobiti ili izgubiti tisuće dolara na okladama.  U Los Angelesu je najbolji takav trkač Dominic Torreto (Diesel), vozač koji noćima zajedno sa skupinom vjernih prijatelja-mehaničara kraljuje ulicama, a danju radi kao skromni vlasnik zalogajnice, gdje kao konobarica radi njegova lijepa sestra Mia (Brewster). U dotičnu se zagledao mladi mehaničar Brian O’Connor (Walker), ali to nije jedini razlog zbog kojeg dolazi u zalogajnicu – cilj mu je osvojiti Dominicovo poštovanje i postati članom te ekipe. To će biti teže nego sto je pretpostavljao, ali stjecajem okolnosti će Brian spasiti Dominica od policije i tako postupno steci njegovo povjerenje. No, ironijom sudbine, i sam Brian je policajac, u svijet ilegalnih utrka ubačen ne bi li pronašao dokaze koji Dominica povezuju s bandom automobilista koji pljačkaju kamione u vožnji. Brianu istragu ne kompliciraju samo Dominicovi problemi s vijetnamskom bandom kojoj je na čelu Johnny Tran (Yune) ili to što se zaljubio u Miu, nego to što se iskreno sprijateljio s Dominicom te će uskoro biti prisiljen birati izmedju prijateljstva i policijske karijere.

Brzi i žestoki predstavljaju jedan od boljih radova o ne baš blistavoj karijeri režisera Roba Cohena (Tajno društvo). Razlog za to se najviše može naći u nekoliko sretnih okolnosti koji su ovo ostvarenje izdigli iznad prosjeka ostalih holivudskih ljetnih uzdanica. Scenarij, iako ne baš previse originalan (i koji će mnoge previše podsjetiti na Point Break, iako bi se tu našlo utjecaja i takvih opskurnih naslova kao sto su Kradljivci Porschea), posjedovao je vrlo dobar omjer akcije i drame te ostavio priliku Cohenu da razvije likove i dozvoli glumačkoj ekipi da se razmaše. Od glumaca je, naravno, najbolji Vin Diesel (Planet tame), koji bi svojom karizmatskom pojavom oplemenio i materijal daleko gori od ovog, a uloga kralja ilegalnih utrka – tipa za kojeg do posljednjeg trenutka nismo sigurni je li pozitivac ili monstrum – mu savršeno paše. To se, pak, ne može reci za Paula Walkera i Jordanu Brewster, koji su malo previše ljepuškasti za film u kojem bi glavna atrakcija trebali biti čelični ljepotani. Dojam spašava mlada Michelle Rodriguez (Girlfight) kao Dominicova posesivna i muškobanjasta cura, a tu je i cijeli niz epizodista, od kojih valja istaknuti vječnog negativca Teda Levinea (Kad jaganjci utihnu) koji ovdje za njega tumači nekarakterističnu ulogu Brianovog policijskog mentora. Ipak, najveća atrakcija su automobili – i to automobili u akciji, te se Cohen ovdje pokazuje kao pravi majstor. Akcijske scene su vrlo domišljato postavljene, a njihova izvedba predstavlja trijumf kombinacije vratolomnih kaskaderskih trikova i specijalnih efekata, što se osobito vidi u jednoj u kojoj ce Cohen naci priliku da oda počast svojim uzorima – Spielbergovom Dvoboju i Millerovom Drumskom ratniku. Najugodnije iznenađenje dolazi na kraju – iako scenarij, po običaju, ima dosta logičkih rupa i neuvjerljivosti (iako spektakularne, pljačke kamiona na način demonstriran u filmu su krajnje neefikasne i previše rizične u usporedbi s nekim prozaičnijim metodama), scenaristički trojac se uspijeva othrvati holivudskim klišejima i čak iznenaditi gledatelje u završnim scenama. Zbog svega, Brzi i žestoki zaslužuju više nego prolaznu ocjenu, iako će gorak okus u ustima ostaviti najava da se već sada sprema nastavak.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 15. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.