Stečaj SAD: Nikad ne reci nikad

Svi političari imaju, kako se to eufemistički voli reći, “specifičan odnos prema istini”. Taj je fenomen još izraženiji u situacijama kada se trebaju jeftino skupljati vrijedni propagandni bodovi od sljedbenika, potencijalnih glasača i javnosti. A najnovija budžetska tragikomedija u koju se dovela najmoćnija zemlja svijeta jest upravo jedan takav slučaj. Do 17. listopada američki Kongres treba donijeti zakon kojim se podiže razina zaduženja savezne vlade, i tako omogućiti njegovo redovno funkcioniranje. Demokratski predsjednik Obama optužuje republikanski Predstavnički dom za nastavak krize (i u tome mu, ako je suditi anketama, podršku pruža većina Amerikanaca) i uporno traži da prihvate njegovo rješenje za budžet inače će se SAD naći u situaciji u kojoj nikada nije bila u povijesti – bit će dovedena u stečaj.

Sve to, dakako, dolazi zajedno s raznim apokaliptičkim scenarijima u kojima nesposobnost najmoćnije zemlje svijeta da ispunjava svoje financijske obaveze dovodi do produbljivanja svjetske recesije i stvaranja još gorih ekonomskih problema od onih koji su na vidjelo došli prije pet godina. S druge strane, teza da SAD ulaze u dosad nepoznate vode, odnosno da nikada nisu imale stečaj ili bile nesposobne ispuniti svoje financijske obveze, ne drži vodu. Kao što navodi ovaj članak, SAD su u takvoj situaciji našle najmanje dva puta – prvi put na samom početku svog postojanja, a drugi put i u ne tako dalekoj prošlosti. Neke stvari se događaju i odlikašima, a među komentarima koje je iznjedrila i ova kriza su se našli i oni koji predstojeću financijsku apokalipsu uspoređuju s potezima koje su svojevremeno povlačile i vlade Njemačke, zemlje koja se danas smatra oličenjem urednog političkog sustava i financijske discipline.

Vrlo je moguće da je washingtonska kriza ništa drugo do bura u čaši vode ili primjer malo teatralnijih pregovaračkih tehnika koje su se privremeno otele kontroli. Lako je zamisliti da će za dan-dva (kao što to uporno sugeriraju američki mediji ili se u to klade “igrači” na njujorškoj burzi) netko, najvjerojatnije republikanci, pokunjeno potpisati ono što mu se stavi pred nos i da če svijet još jednom odahnuti. Ali se isto tako može zamisliti da igra, kao i mnoge slične igre u povijesti, završi onako kako igrači nisu zamislili, a još lakše da će njeno ponavljanje jednom stvarno dovesti do stečaja. Kada se to dogodi, Amerikanci  će se moći tješiti kako to ipak ne bi bilo prvi put da kod njih “bjesni stečaj”, te da su slična iskušenja, poput mnogih drugih zemalja, ipak koliko-toliko uspijevali preživjeti.

Oglasi

Sudac srušio Obaminu zdravstvenu reformu

Kada povjesničari jednom budu ocjenjivali predsjedništvo Baracka Obame, vrlo je moguće da će biti blagonakloniji od današnjih komentatora koji ga nazivaju “one-termerom” (predsjednikom s jednim mandatom), ali je teško vjerovati da će njegova reputacija ikada doseći olimpske visine iz doba kada je trijumfalno ulazio u Bijelu kuću. Sada je prilično jasno da mnoga velika obećanja s kojima je osvojio američku i svjetsku javnost neće biti ispunjena, barem ne u njegovom prvom mandatu. A sada je, po svemu sudeći, i njegovo jedini koliko-toliko opipljivo dostignuće – uvođenje nečeg nalik na opće i obvezno zdravstveno osiguranje u SAD – u opasnosti da završi u povijesnoj ropotarnici. Naime, federalni sudac je svojim rješenjem usvojio tužbu države Virginia te neustavnim proglasio odredbe zakona kojim je većini američkih građana nametnuta obveza sklapanja ugovora o zdravstvenom osiguranju.

Naravno da je riječ tek o prvostupanjskoj presudi, te da će slijediti višegodišnje natezanje koje će svoj epilog imati na Vrhovnom sudu (gdje trenutno većinu imaju prema Obaminoj zdravstvenoj reformi neskloni konzervativci). Ipak, ovaj neugodni udarac dolazi u nezgodno vrijeme – nedugo nakon što je Obama kapitulirao pred republikancima i pristao na očuvanje Bushovih niskih stopa poreza za najbogatije Amerikance, izazvavši bijes dosad odane demokratske ljevice. Uspoređujući trenutnu situaciju u Americi s onom prije dvije godine, danas se lako podsjetiti koliko politika može biti nepredvidljiva.

Milorad proglašen krivim!

Upravo je objavljena presuda u jednom od najspektakularnijih krivičnopravnih procesa u SAD u posljednje vrijeme. Milorad “Rod” Blagojevich, bivši demokratski guverner američke države Illinois, se, ako je suditi po onome što javljaju američki mediji, uspio izvući od optužbi za korupciju, odnosno prodaju senatskog mjesta koje je ispražnjeno Obaminim izborom za predsjednika, ali ne i od optužbe za laganje FBI tokom istrage, odnosno ometanje pravde.

Blagojevich je bio optužen po 24 točke. Proglašen je krivim za 1, a za ostalih 23 se porota nije mogla nikako složiti. Za ostale se mora zakazati novo suđenje na kome porota mora donijeti jednoglasnu presudu. U svakom slučaju, za presudu za koju je proglašen krivim, mogao bi biti osuđen na kaznu zatvora od 1 do 5 godina.

Blagojevich je, inače, od medija već bio proglašen krivim, a što nije bilo teško s obzirom na objavljivanje kompromitirajućih audio-snimki na kojima guverner Illinoisa pokušava dogovoriti financijske i druge usluge za imenovanje odgovarajućeg političara na mjesto senatora. Međutim, sve te snimke nisu uspjele ostaviti preveliki dojam na porotnike, ili barem jednog koji je iz tko zna kojih razloga smatrao da federalne vlasti nisu dokazale cijeli slučaj.

I Blagojevichev prethodnik George Ryan je, inače, također završio u zatvoru zbog korupcije. Cijeli slučaj, dakako, neće baš najbolje “sjesti” Obami, koji je i sam ispekao politički zanat na opakim čikaškim ulicama, i čiji su najbliži suradnici poput Rahma Emanuela također spominjani na kompromitirajućim audio-snimkama.

Obamina administracija se nije protivila puštanju Megrahija

BP, koji danas vjerojatno uživa reputacije najomraženije korporacije na svijetu, u posljednje vrijeme nije predmetom kritika samo zbog naftne mrlje u Meksičkom zaljevu. Naftnu korporaciju su u američkim medijima razapinjali i zbog nečasne uloge u puštanju Abdelbaseta Ali Mohmet al-Megrahija, jednog od dvojice libijskih obavještajaca osuđenih za podmetanje eksploziva kojim je 1988, raznesen putnički avion Pan Ama iznad Lockerbieja u Škotskoj te ubijeno 720 ljudi. Megrahi je nakon dugotrajnog natezanja i diplomatskog pritiska osuđen na zatvorsku kaznu u Škotskoj, ali je prošle godine, na zgražanje velikog dijela američke javnosti, pušten kući u Libiju zahvaljujući odluci škotske vlade.

Kenny McAskill, škotski ministar pravde, odluku je obrazložio “humanitarnim obzirima”, odnosno činjenicom da je Megrahi bolovao od raka u terminalnoj fazi, odnosno da mu je predviđeno samo tri mjeseca života. Megrahi je pušten, ali je u Libiji primio kraljevski doček i godinu dana nakon puštanja je još uvijek živ. Rodbini žrtava Lockerbieja je cijela priča smrdila, i sada se otkrilo kako iza svega stoji poseban sporazum između Britanije i Libije iz 2007. godine koji je stvorio pravnu osnovu za Megrahijevo puštanje. A iza sporazuma, navodno, leži BP koji je za sporazum lobirao kod britanske vlade nastojeći na taj način dobiti političke bodove kod Gadafija i od njegovog režima dobiti prava na eksploataciju libijske nafte.

S obzirom da su veliki broj žrtava bili Amerikanci, cijela je rabota izazvala veliko zgražanje u američkoj javnosti. To, dakako, nije promaklo ni Obami koji je i sam iskoristio priliku da kritizira BP. Međutim, dokumenti koji su danas procurili u Sunday Timesu pokazuju da je Obamina administracija ne samo znala za Megrahijevo puštanje, nego se i formalno složila s time da Megrahija puste na slobodu iz “humanitarnih obzira”. Ovo je, dakako, samo jedan od primjera kako Obama ne bi došao tamo gdje je došao da nije političar, odnosno da jedno govori, drugo radi, a treće misli. Afera Megrahi-Lockerbie, s druge strane, će biti samo kap u moru drugih skandala i ekonomskih problema koji će, čini se, Obamu koštati stranačke podrške u Kongresu na izborima u jesen. Američki mediji, koji su je razvikali kako bi razapinjali BP, na nove detalje najvjerojatnije neće obratiti veliku pažnju.

Obama pred opozivom svog zapovjednika vojske u Afganistanu?

General Stanley McChrystal, zapovjednik američkih vojnih snaga u Afganistanu, pozvan je u Washington kako bi predsjedniku Obami osobno objasnio “što je to pjesnik htio reći”, odnosno zašto je u članku za Rolling Stone pod nazivom  “Odmetnuti general”  ispljuvao njegovu politiku prema Afganistanu, kao i potpredsjednika Bidena i Karla Eikenberryja, američkog ambasadora u Kabulu. Članak će biti objavljen tek u petak, ali se general požurio ispričati, iako neki drže da mu to neće spasiti položaj.

Američki mediji su, pak, vrlo brzo zaključili kako je McChrystalov ispad samo odraz dubokih neslaganja unutar američkog vojnog i političkog vrha, odnosno da su Obamini suradnici po pitanju Afganistana podijeljeni na dvije frakcije. Jedna na čelu s ministrom Robertom Gatesom, a čiji je McChrystal član, zagovara da se u Afganistanu primijeni strategija slanja velikih pojačanja koja je prije tri godine koliko-toliko smirila Irak. Druga, kojoj je vođa potpredsjednik Joe Biden, zagovara povlačenje američke kopnene vojske koju bi trebale zamijeniti “kirurški” zrakoplovni napadi. Obama, koji svoje mjesto u Bijeloj kući duguje, između ostalog, time što je bio žestoki kritičar rata u Iraku i tražio hitno povlačenje, ima problem u tome što je rat u Afganistanu, za razliku od onog u Iraku, opisivao kao “dobar rat” koji se može i mora dobiti. Kada se ispostavilo da je pobjeda teža nego što se pretpostavljalo, Obama se našao u istoj “veseloj” situaciji u kojoj su se svojevremeno bili našli Nixon u Vijetnamu i Gorbačov u Afganistanu – s jedne strane povlačenjem mora okončati krvavi i sve nepopularniji rat, a s druge strane to mora sačuvati obraz jedne supersile i spriječiti da poraz izazove lančanu reakciju katastrofalnih razmjera.

Hrvatski mediji, uz par časnih izuzetaka, o svemu ovome, kao i o afganistanskom ratu uopće, šute kao zaliveni. Nije ugodno priznati da životi nekoliko stotina hrvatskih vojnika ovise o vojskovođama i političarima koji se svađaju poput djece u vrtiću.

Glavni operativac napušta Obamu?

Većina analitičara se slaže da američku Demokratsku stranku na jesenskim izborima za Kongres čekaju mnogi, pa i neugodni gubici. No, kako stvar stoji, oni neće biti ograničeni na zakonodavnu vlast, odnosno i administracija predsjednika Obame bi trebala izgubiti neke od svojih kadrova, uključujući i one koji se smatraju ključnima. Kao najvažniji među njima je Rahm Emanuel, načelnik stožera Bijele kuće zadužen za vođenje operativnih poslova, odnosno za koordinaciju Obamine administracije s demokratskom većinom.

Emanuel, kako tvrde neki od medija pozivajući se na dobro obaviještene izvore, namjerava napustiti svoje mjesto nedugo nakon jesenskih izbora. Kao razlog se navodi to da Emanuel kao izuzetno efikasan i beskrupulozan politički operativac, ali i pragmatični centrist sve teže može pronaći zajednički jezik s užim krugom Obaminih savjetnika koje naziva “idealistima”. Kao jedan od primjera sukoba se navodi Obamin projekt zdravstvene reforme, kojeg je Emanuel htio razblažiti radi razbijanja otpora među umjerenim republikancima i konzervativnim demokratima, a na što navodno nisu htjeli pristati Obamini savjetnici David Axelrod i Valerie Jarrett.

Kao alternativno objašnjenje se navodi Emanuelova namjera da se sljedeće godine natječe za mjesto gradonačelnika Chicaga. U međuvremenu su stigli demanti iz Bijele kuće, koji priču o Emanuelovom odlasku nazivaju “smiješan”, dok je sam Emanuel priču komentirao s riječima “BS”, koje je protumačio kao “skraćenicu za neosnovano”.

U međuvremenu je, pak, još jedno objašnjenje ponudila vijest koju objavljuje NBC Chicago, a koja tvrdi da je prije nekoliko godina Emanuel, tada demokratski kongresnik iz Chicaga, sklopio svojevrsni “neformalni pakt” s Miloradom “Rodom” Blagojevičem, guvernerom Illinoisa kome se upravo sudi za korupciju. Emanuel je godine 2006. nakon kritičkog uvodnika u Chicago Tribuneu usmjerenog protiv guvernera za isti list napisao članak u kome Blagojevicha hvali, a zauzvrat je guverner ekspresno odobrio 2 milijuna dolara državne pomoći školi koja se nalazila u Emanuelovom kongresnom distriktu.

Možda je, dakako, u pitanju bura u čaši vode, ili tek prenapuhani skandalčić. Mešutim, takvi “dealovi” se smatraju svakodnevnicom u Chicagu, gradu koji važi kao oličenje političke korupcije u Americi i gdje je – nota bene – Obama izgradio svoju političku karijeru. Emanuelov odlazak iz Bijele kuće bi svu tu prljavštinu barem neko vrijeme odnio s Obame u čije se mesijanske sposobnosti sve više sumnja, a sve više i u to da možda nije onakav moralni čistunac s kakvim se predstavljao u svojoj kampanji.

Sesardićeva heretička provokacija

U trenutku kada se počela gubiti nada da bi se na hrvatskoj učmaloj i jalovoj javnoj sceni mogle uzburkati vode iz razloga koji nemaju veze s estradom, dnevnom politikom i ustaško-partizanskim obračunima, s člankom u Jutarnjem listu se pojavio Neven Sesardić sa svojom intelektualnom provokacijom par excellance. Članak u kome se napada jedna od “neupitnih istina” hrvatskog intelektualnog, kulturnog i medijskog establishmenta – da je pripadnost ljevici dokaz intelektualne superiornosti, odnosno da je nečije desničarstvo znak mentalne inferiornosti – je, barem ako je suditi po reakcijama na Facebooku i hrvatskoj blogosferi, dosta ljudi dirnuo u bolno mjesto. Sesardić je svoj članak postavio prilično lukavo, znajući da će mnogi od sljedbenika intelektualne mode reagirati upravo na onaj čoporativni i površni način koji daje za pravo njegovoj tezi, odnosno da će ga napasti zbog toga se uopće usudio dovesti u pitanje “neupitne istine” umjesto da pokušaju torpedirati njegove argumente.

Sesardić je svoju provokaciju izveo dobro, ali taktički ne baš savršeno. Možda najveća greška je u tome što je kao ključni argument svoje teze uzeo Georgea W. Busha, odnosno stao dokazivati da se on po svemu onome za što ga se najčešće kritizira (gafovi i sl.) nije bitno različit od Obame. Od javnosti koja je osam godina bila poput Pavlovljevih pasa kondicionirana da u 43. američkom predsjedniku vidi sve najgore se ipak ne može očekivati da “progleda” preko noći, ma kako Sesardićevi argumenti bili uvjerljivi.

Sesardić bi možda bolje prošao da je za primjer išao malo dalje u prošlost, odnosno kao primjer političara površno sotoniziranih iz ideoloških razloga uzeo Reagana i Thatcher. Njih dvoje su 1980-ih ljevičarski establishment razapinjao na križ i predstavljao kao brutalne tirane i hladnoratovske manijake, da bi se par desetljeća kasnije proglašavali mudrim, dalekovidnim i sposobnim državnicima, čak i od strane njihovih ideološki suprotstavljenih nasljednika. Ako je, pak, morao koristiti Busha, mnogo bi bolje usporedbe bile s Johnom F. Kennedyjem, predsjednikom koji mu je po povijesnim detaljima, ali i ideološkim stavovima, najsličniji; upravo bi se heretička teza prema kojoj Bushovih osam godina daje odgovor na pitanje na što bi sličile SAD 1960-ih da je Kennedy izbjegao metak u Dallasu poslužila za ilustraciju Sesardićevih tvrdnji koliko je dogmatizam i isključivost ljevice kompromitirao i korumpirao intelektualni diskurs kod nas i u svijetu.

Međutim, i s ovakvim nedostacima, Sesardićev članak zaslužuje pohvale zbog toga što je izazvao prilično raspravu i donio dugo očekivano osvježenje.

Carville se okrenuo protiv Obame

Dok većina svjetskih medija i dalje gura mantru o Obami o “velikom vizionaru” i “novom mesiji”, u SAD se sve više – čak i među hard core ljevičarima i lojalnim demokratima – provlači teza da 44. američki predsjednik, u najmanju ruku, još uvijek nije pokazao onakvu čudotvoračku sposobnost kakvu je sugerirala njegova izvrsna izborna kampanja. U posljednje vrijeme se u američkim medijima sve više pojavljuje i donedavno heretička teza da bi Obama, ako ovako nastavi, svojoj Demokratskoj stranci mogao postati isti onakav kamen oko vrata kakav je George W. Bush bio republikancima.

Takvi se stavovi mogu vidjeti i u sve više komentara koji se pitaju nije li najnovija kriza u Meksičkom zaljevu ono što je za Busha bio uragan “Katrina” – katastrofa koja je prvi put jasno i nedvosmisleno javnosti ukazala na njegovu nesposobnost.

Takva teza je itekako dobila na vjerodostojnosti kada ju je izrekao James Carville, 65-godišnji politički strateg Demokratske stranke koji je stekao legendarnu reputaciju kao voditelj Clintonove izborne kampanje. Prema Carvilleovim riječima je Obama tokom 40 dana krize pokazao “političku glupost”. Uzimajući u obzir da je Carville rodom iz naftom pogođene Louisiane, kao i da je zagriženi klintonist koji nikada previše nije volio Obamu, ipak okretanje Carvillea protiv Obame predstavlja sve nego dobru vijest za predsjednika, čija se donedavno blistava politička zvijezda sada tamni poput plaža u Meksičkom zaljevu.

Republikanci osvojili Obamin kongresni okrug

Protekli utorak uglavnom nije bio sretan dan za američke republikance, barem što se tiče dopunskih i preliminarnih izbora pred veliki megdan u studenome, kada se nadaju od Obaminih demokrata preoteti Predstavnički dom Kongresa, a možda i Senat. Iako je većina od Obame službeno podržanih kandidata izgubila, opća slika izgleda bolje za demokrate nego što je to bio slučaj.

Tako je na dopunskim izborima u 12. kongresnom okrugu Pensilvanije, izazvanih smrću dugogodišnjeg, a odnedavno i kontroverznog demokratskog čelnika Jacka Murthe, glatko pobijedio demokratski kandidat, usprkos toga što je izborni okrug po općem svjetonazoru konzervativni, i što je od jedno od rijetkih mjesta koje je 2004. glasalo za Kerryja a 2008. za McCaina.

Predizbori za američki Senat su, pak, označili kraj političke karijere 80-godišnjeg Arlena Spectera, dugogodišnjeg republikanskog senatora koji je prije godinu dana prešao demokratima i tako Obami (nakratko) dao kvalificiranu većinu u Senatu. Demokratski glasači su usprkos Obaminih naloga prednost dali mlađem stranačkom vojniku Joeu Sestaku, koji je daleko manje eksponiran zbog raznih afera, odnosno daleko je manje ranjiv na eventualne republikanske izazove od Spectera.

U Kentuckyju su republikanski glasači, najblaže rečeno, zakomplicirali stvari vlastitoj stranci izabravši kao svog senatskog kandidata Randa Paula, sina poznatog, ali i kontroverznog kongresnika Rona Paula, poznatog po libertarijanskim stavovima. Nedugo nakon izbora je Rand Paul sebi dozvolio da, slijedeći libertarijansku dogmu o neuplitanju države u privatna poduzeća, odbaci Zakon o građanskim pravima koji je ukinuo rasnu segregaciju te tako ne samo sebe, nego i stranku općenito ponovno učini metom optužbi za rasizam.

Nakon svega toga, priča o tome da bi jesen trebala predstavljati krah za Obamu se čini malo prenategnutima ili dosta slična najavama o konzervativnom “landslideu” u Velikoj Britaniji koji se ipak nije dogodio.

Stoga će republikancima kao melem na ljutu ranu doći vijesti s Havaja, gdje su jučer održani dopunski izbori za Kongres. Na njima je pobijedio gradski vijećnik Honolulua po imenu Charles Djou i tako republikancima izborni okrug Havaja – gdje je, između ostalog, odrastao Barack Obama – donio po prvi put iza 1981. godine. Djou, doduše, svoju pobjedu prije svega ima zahvaliti tome što su dva demokratska kandidata nastupala odvojeno, te je mogao pobijediti sa jedva 39 % glasova. Za nekoliko mjeseci, kada se budu održavali redovni izbori, ujedinjeni demokrati će ga glatko zamijeniti. Republikancima će, s druge strane, ovo predstavljati dobru vijest, s obzirom da je tima prekinuta gubitnička serija od 11 dopunskih izbora za Predstavnički dom Kongresa, na kojima su u pravilu pobjeđivali demokrati.

Barack Obama uhvaćen u hotelu s ljubavnicom?

Američki predsjednik, za koga se sa sve manje ironije i propagandističkog pretjerivanja navodi kako SAD želi konačno upoznati s čarima socijalizma, dobio je prvomajsku čestitku u obliku članka u tabloidu National Enquirer. U njemu se tvrdi da su vrijedni reporteri nakon višegodišnje istrage, koja traje od 2008. godine, uspjeli pronaći potvrdu o tome da je Barack Obama održavao ili održava ljubavnu vezu s Verom Baker, 35-godišnjakinjom koja je radila u njegovom izbornom stožeru.

Priča o Bakerovoj, doduše, nije nova, ali Enquirer tvrdi kako ovaj put ima dokaze u obliku “video-snimke koja je u stanju uništiti američkog predsjednika”. Uz Enquirer je vijest prenio i švicarski dnevnik Le Matin, koji također daje detaljan prikaz života Bakerove. Članak navodi da je Prva dama Michelle Obama znala za aferu, te da je zbog toga Baker poslana na Martinik.

Obamini pristaše će, pak, podsjetiti da je National Enquirer povezan s dinastijom Clinton, odnosno da mu se kao tabloidu ipak ne treba previše vjerovati. S druge strane, slično odmahivanje rukom se moglo čuti u slučaju senatora i nesuđenog predsjednika Johna Edwardsa, pa je na kraju balade ipak došao skandal par excellance.