Kal “Kumar” Penn opljačkan na ulici

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Kal+Penn&iid=3598813″ src=”2/5/6/d/c0.jpg?adImageId=12585799&imageId=3598813″ width=”234″ height=”309″ /]

Kal Penn, američki glumac indijskog porijekla, najpoznatiji po ulozi Kumara u filmovima o Haroldu i Kumaru, danas je na naslovnice došao iz razloga koji najvjerojatnije nije želio. Ista vijest neće biti previše draga ni njegovom trenutnom poslodavcu Baracku Obami, ali ni turističkoj industriji američke prijestolnice.

Penn, koji je prije godinu dana izazvao mini-senzaciju napuštanjem glumačke karijere kako bi postao pomoćnik direktora Ureda za javni angažman u Bijeloj kući, je jutros oko 1:20 po lokalnom (7:20 po hrvatskom) vremenu opljačkan na washingtonskoj ulici. Nepoznati počinitelj ga je zaustavio s pištoljem i natjerao da preda novčanik i još nekoliko predmeta.

Washington ima izuzetno visoku stopu kriminala, ali se ona obično nije odražavala na pripadnike američkog političkog establishmenta. To je trebalo očekivati i pripadnike Obamine administracije, iako se Penna – koji je sadašnjeg predsjednika zadužio kao njegov prvi i najfanatičniji pristaša u Hollywoodu 2008. godine – nije smatralo kao “pravog” političara. Penn je radi početka političke karijere uzeo svoje pravo ime – Kalpen Suresh Modi – i napustio TV-seriju House gdje je tumačio lik Lawrencea Kutnera. Međutim, nakon nešto više od godinu dana je objavio kako će se povući sa svog položaja i vratiti glumi. Očigledno ne dovoljno brzo da svom poslodavcu stvori sitne propagandne probleme.

Oglasi

Zaželjeli drumovi Turaka

Talibanizacija hrvatske turističke propagande, trpanje blogera u pritvor, potpuno zaustavljanje svih političkih, upravnih reformi, a o ekonomskima ne govorimo – to je samo dio razloga zbog kojih se Jadranka Kosor tako brzo od donedavne spasiteljice Hrvatske pretvorila u Zlu vješticu od Zapada. Taj proces, na žalost, teško da može ikoga iznenaditi jer se ova zemlja nagledala situacija koje pokazuju kako nema vlasti koja je toliko loša da sljedeća ne bi bila još gora.

Izgleda da se sličan dojam stječe i u SAD, barem ako je vjerovati prema rezultatima ove ankete prema kojoj bi u hipotetskom izbornom srazu 48 posto Amerikanaca podržalo Baracka Obamu, a 46 posto njegovog prethodnika Georgea W. Busha.  S obzirom da je potonji opisivan kao najgore zlo koje je moglo zadesiti Ameriku i što su skoro svi odahnuli što je otišao, mora se priznati da je ovo prilično dojmljiv rezultat. Naravno, isto se tako može uzeti u obzir da je anketa “naštelana”, odnosno sklonost ljudskog uma da prošlost – čak i onu udaljenu nekih godinu dana – gleda ružičastim očima. Ipak, u svjetlu ovoga se čini kako Sanaderovo odstupanje odnosno pokušaj povratka i nije bio tako nesmotren i samoubilački nepromišljen potez kao što se čini na prvi pogled.

Obamino proljeće

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

Obama na nuklearno oružje troši više od Busha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=nuclear+explosion&iid=3627132″ src=”5/a/8/4/Atomic_Explosion_fcbf.jpg?adImageId=9689425&imageId=3627132″ width=”234″ height=”320″ /]

Administracija američkog predsjednika Baracka Obame za ponedjeljak planira objaviti federalni budžet za 2011. godinu. Jedna od stavki bi mogla izazvati poprilično zanimanje, s obzirom na to da je trenutni stanar Bijele kuće istovremeno i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Obama je, naime, u govoru o stanju nacije objavio kako nuklearno oružje i njegovo održavanje namjerava potrošiti više novca nego što je potrošio njegov prethodnik George W. Bush. To je njegov potpredsjednik Joe Biden objasnio nužnošću da se “obnove američki nuklearni resursi”, odnosno poboljša rad laboratorija i zaposle novi, stručni i iskusni znanstvenici.

Kako stvari stoje, do 2012. godine će neki od najfanatičnijih sljedbenika Obame “navijati” za to da izgubi izbore, držeći da je bolje da ode za četiri godine, nego da riskiraju još četiri godine razočaranja.

Goluždravi republikanac Obami oteo kvalificiranu većinu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Scott+Brown&iid=7586721″ src=”6/f/0/0/Scott_Brown_Campaigns_e043.jpg?adImageId=9308681&imageId=7586721″ width=”234″ height=”156″ /]

UPDATE 3:29 – Boston Globe je upravo javio kako je Martha Coakley, vrhovna državna odvjetnica Massachusettsa i demokratska kandidatkinja za federalni Senat nazvala republikanskog državnog senatora Scotta Browna kako bi mu čestitala na pobjedi. Ta vijest dolazi nakon što su došli podaci s preko 70 % birališta u Massachusettsu koji pokazuju kako Brown održava prednost od 53 prema 47 posto, a koju očigledno Coakley nije mogla prestići čak ni uz pomoć glasova iz Bostona, glavnog uporišta demokrata.

Tako je senatsko mjesto koje je gotovo pola stoljeća pripadalo Tedu Kennedyju, odnosno lijevom krilu Demokratske stranke, otići će republikancima te Baracka Obamu i demokrate lišiti ključnog 60. glasa koji im treba za zaobilaženje parlamentarne opstrukcije s kojom su republikanci nastojali zaustaviti zdravstvenu reformu.

Američki mediji i komentatori će sljedećih tjedana i mjeseci potrošiti ogromne količine intelektualne energije kako se demokratima to dogodilo baš u državi gdje je Obama prije godinu dana šišao McCaina s 26 posto glasova razlike. Jedno od niza odgovora će bez svake sumnje biti vezano uz mladost Scotta Browna kada je kao student nastojao zaraditi kruh pozirajući gol za Cosmpolitan.

Što se to kuha u Massachusettsu?

Barack Obama je, suprotno očekivanjima, objavio kako će u nedjelju ipak naći vremena da ode do države Massachusetts gdje se održavaju dopunski izbori za Senat, odnosno za mjesto ispražnjeno prošlogodišnjom smrću Teda Kennedyja, a kako bi pomogao kampanji demokratske kandidatkinje Marthe Coakley. Razlog za tu intervenciju jest u anketama koji sugeriraju kolaps podrške demokratskoj kandidatkinji, odnosno pobjedu republikanskog kandidata Scotta Browna.

Obamin potez je sasvim očekivan, s obzirom da bi Brownova pobjeda predstavljala katastrofu od koje se njegovo predsjednički mandat ne bi mogao oporaviti.

Prvo, samo u godinu dana otkako je u Bijelu kuću ušao s gotovo plebiscitarnom podrškom, Obama bi se suočio s gubitkom za demokrate teško izborene kvalificirane većine od 60 mjesta u Senatu, a koja je bila nužna za radikalne reforme američkog društveno-ekonomskog sistema, na čemu inzistira lijevo krilo stranke koje mu je dalo podršku. S Brownom umjesto Coakley bi demokrati imali 59 senatora, a to znači da bi Obama za donošenje dalekosežnih zakona i reformi morao praviti kompromise s republikancima – previše bolne i nimalo prihvatljive za njegove najfanatičnije pristaše koji još uvijek vjeruju da u Bijeloj kući stoluje čudotvorni mesija koji će čarobnim štapićem riješiti sve probleme.

Drugi, a još važniji razlog, tiče se redovnih kongresnih izbora u studenom. Massachusetts uživa reputaciju jedne od najliberalnijih američkih država, nego i najpouzdanijeg uporišta Demokratske stranke. U državi broj registriranih glasača Demokratske stranke je trostruko veći od broja registriranih glasača Republikanske stranke, a takav se nesrazmjer gotovo uvijek očituje na izborima. U normalnim okolnostima bi tako izbor za zamjenu Teda Kennedyja, koji je uživao reputaciju ljevičarske ikone, trebao biti formalnost. Ali prva godina Obaminog mandata je predstavljala sve nego normalne okolnosti, odnosno u samo godinu dana je došlo do tako snažnog razočaranja novim predsjednikom da je ono zahvatilo čak i ona područja i države gdje bi on i njegova stranka trebali imati cementiranu podršku. Ako zbog Obame sada demokrati imaju problema u vlastitom dvorištu kao što je Massachusetts, kakva ih tek zla sudbina čeka na Jugu, Srednjem Zapadu, odnosno tzv. swing kongresnim izborima gdje njihova većina u oba doma Kongresa ovisi o nezavisnim biračima?

Obamin dolazak u Massachusetts je, stoga razumljiv, s obzirom da će jedino predsjednik moći na birališta dovesti crnce i inače apolitičnu mlađariju koji bi sada već vidno uspaničenim demokratima trebali pomoći da se spase od debakla. Ali, čak i ako Coakley uspije iščupati svoj senatski mandat, demokrati neće imati nekog pretjeranog razloga za trijumfalizam, s obzirom da drama u Massachusettsu pokazuje kakva ih kataklizma čeka na nacionalnoj razini za deset mjeseci.

Hrvatski ekvivalent ovoga što se kuha u Massachusettsu bi bilo da npr. SDP, samo godinu dana od plebiscitarne podrške Josipoviću na predsjedničkim izborima, mora teškom mukom braniti Rijeku od HDZ-ovog preuzimanja vlasti na izvanrednim lokalnim izborima.

Obama danas popularan kao Bush na kraju mandata

Američka anketarska agencija Rasmussen je u svom redovnom istraživanju raspoloženja američkog biračkog tijela prije dva dana ustanovila kako 43 % Amerikanaca “snažno ne odobrava” način na koji Barack Obama vodi SAD. Nasuprot tome, samo 27 % Amerikanaca “snažno odobrava” trenutnu Obaminu politiku.

Ti podaci, s obzirom na višemjesečne trendove, nisu toliko iznenađenje. Ono što upada u oči jest da je postotak onih koji “snažno ne odobravaju” Obamu identičan postotku koji “snažno nisu odobravali” Georgea W. Busha na kraju njegovog mandata.

To je samo još jedan pokazatelj kako politika zna biti okrutna i nepredvidljiva. Prije godinu dana je bilo razumno pretpostaviti da će izborna euforija i uz nju vezana stratosferska popularnost Baracka Obame prije ili kasnije splasnuti. Ono što se nije moglo očekivati jest to da će se to dogoditi tako brzo i u tolikoj mjeri, odnosno da će veliki spasitelj svijeta za samo godinu dana doći do točke na koju je Bush došao za osam godina.

To bi bila vrlo dobra poruka našim predsjedničkim kandidatima. Posljednja stvar koju mogu uzeti zdravo za gotovo jest podrška birača. Dovoljno je samo nekoliko pogrešnih poteza, nepredviđenih događaja ili kombinacija istih, pa da se naizgled nepobjedivi titani iznenada stropoštaju s političkog Olimpa. Za pretpostaviti je da će na predsjedničkim izborima 2015. godine biti vrlo malo kandidata koji će za sebe govoriti da su hrvatski ekvivalent Obame.

Uskratiti seks svima koji ne podržavaju Obamu?

Kako predsjednička kampanja u Hrvatskoj neumitno ide prema svom kraju, tako postaje sve jasnije koliko je ona, zapravo, mlaka i nezanimljiva. Ma koliko neki hrvatski komentatori u posljednje vrijeme dizali u nebesa potrošene kandidate koji su upravo u njoj pronašli desetljećima skrivene osobne i političke kvalitete, opći je dojam da će posljedice izbora – bez obzira na ustavnu kastraciju predsjednika Republike – biti daleko “zanimljivije” (u kineskom smislu riječi) od svega što im je prethodilo.

To ne znači da neki kandidati na trenutke nisu pokazivali spremnosti za malo kreativnije pristupe u borbi za hrvatske birače, bez obzira na to što je ta kreativnost često bila ništa drugo do primjena u nekim drugim državama iskušanih recepata na hrvatske prilike. Kajin sa svojim “Svi za mnom” ili Vidošević na Zavodu za zapošljavanju su jedni od tih rijetkih bisera čiji sjaj neće zatamniti ni – za političke kampanje sasvim irelevantne – optužbe za plagijat.

S obzirom da se ušlo u posljednji tjedan, vrlo je vjerojatno da PR majstori vodećih kandidata najvjerojatnije neće tako eksperimentirati sa video-spotom koji se nedavno pojavio u SAD i izazvao dosta prašine. Njega je izdala Rock the Vote, “nestranačka” organizacija osnovana s ciljem da potakne tradicionalno apolitičnu američku omladinu da izlazi na birališta i aktivira se u političkom životu svoje zemlje. Najnoviji spot ima priličnu aktualnu temu zdravstvene reforme, i njime se mladi Amerikanci nastoje potaći da počnu razmišljati o tome što učiniti da se ona provede, ako je moguće što više po željama lijevog krila Demokratske stranke, odnosno predsjednika Obame.

U spotu se koriste prilično kontroverzne, ali nimalo suptilne metode osvajanja “umova i srdaca” mladih Amerikanaca. Tako dvoje glavnih protagonista – Zach Gifford iz TV-serije “Friday Night Lights” i Eva Amurri iz TV-serije “Californication” (inače kći vodeće holivudske ljevičarke Susan Sarandon) – sugeriraju svojim vršnjacima da se suzdrže od seksa sa svima koji se protive zdravstvenoj reformi, te da se seksaju sa onima koji tu reformu podržavaju.

Korištenje seksa u političke svrhe je, prema dosadašnjim iskustvima u “prosvijećenim” državama, u pravilu bilo ili kontraproduktivno ili nije imalo efekta. Najnoviji primjer najvjerojatnije neće imati nikakvog efekta – američka omladina je i dalje, Obami usprkos, apolitična, a ona koja nije je ionako za Obamu. O spotu će se najvjerojatnije više govoriti o anti-Obaminim konzervativnim krugovima koji će Rock the Vote optužiti za slavljenje promiskuiteta i širenje spolnih bolesti.

Međutim, pitanje je što bi bilo da se taj spot pojavi u Hrvatskoj. Trenutno najrealnija opcija za nešto tako predstavlja drugi krug, i to potpuno neizvjesni drugi krug. U njemu bi se tijesna razlika među kandidatima nastojala prebroditi svim metodama, uključujući ovu. Ipak, vjerojatnije je da bi sugeriranje uskrate seksa političkim protivnicima bile prije shvaćene kao izraz gubitničkog očaja nego “lukavi” i “cool” predizborni trik.

Loše i dobre vijesti za Obamu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ben+Nelson&iid=7109303″ src=”a/f/5/0/Senate_Holds_Procedural_52f8.jpg?adImageId=8479764&imageId=7109303″ width=”234″ height=”156″ /]

Ni Barack Obama više nije ono što je nekad bio. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, koga su mnogi donedavno doživljavali, a mnogi još uvijek doživljavaju kao mesijanskog spasitelja svijeta, u Kopenhagenu je pokazao da čak i njegova karizma ima ograničenje. Veliki samit koji je trebao dovesti do sporazuma kojim se uvode globalna ograničenja potrošnje fosilnih goriva je, usprkos Obaminog dolaska i mesijanskog govora, završio tek nešto malo bolje od XIV kongresa SKJ. I sam Obama je toga bio svjestan, pa se iz mećavom zatrpanog Kopenhagena pokupio prije nego što je svojim danskim domaćinima dao priliku čak i za simboličko fotografiranje sa drugim svjetskim čelnicima.

U domovini, odnosno njenom sjeveroistočnom dijelu, također ga je sačekala teška zima i mećave, ali i vijesti koje će mu zagrijati srce. Ben Nelson, umjereni demokratski senator iz Nebraske, je nakon prijateljskog uvjeravanja i “mužnje” dodatnih financijskih sredstava za svoju državu, odlučio podržati Obamin zakonski plan za veliku reformu zdravstvenog sistema. Iz prijedloga je u posljednjih nekoliko mjeseci izbačeno sve što bi moglo mirisati na obavezno zdravstveno osiguranje, zbog čega vrišti lijevo krilo stranke, optužujući Obamu za izdaju, ali ovo svejedno neće dobro sjesti republikancima, po prvi put nakon tri desetljeća bolno svjesnima što znači kada demokrati imaju kvalificiranu većinu od 60 senatora. Obama će pomoću svojih “spin” majstora čak i ovako okljaštreni prijedlog – čije se izglasavanje očekuje za Badnjak – proglasiti za trijumf, jedan od rijetkih konkretnih dostignuća svog mandata koji izaziva sve više nezadovoljstva kod Amerikanaca.

Ljevica u američkom Kongresu traži glave Obaminog financijskog tima

I dok se u ostatku svijeta Obama još uvijek tretira kao mesijanski spasitelj svijeta, među Amerikancima se njegova popularnost sve više bliži onoj kakvu danas uživa Mihail Gorbačov u Rusiji. Gallup je tako nedavno objavio kako je podrška Obami prvi put pala ispod psihološke granice od 50 posto – iako uz to ide obavezni “spin” kako su se u prvoj godini mandata s time bili suočili i kasnije uspješni predsjednici kao Reagan i Clinton. Kako stvari stoje, Obama se, usprkos Nobelovoj nagradi za mir – koju čak i neki njegovi najvatreniji pristaše smatraju još uvijek nezasluženom – sve manje čini velikanom koji je 2008. napisao povijest, a sve više “one hit wonderom”.

Jedan od razloga je sve očigledniji neuspjeh da bude isto onako dobar predsjednik kao što je bio predsjednički kandidat, odnosno da čvrstu koaliciju između stranačke ljevice i “pravovjernika” na jednoj te umjerenih i nezavisnih birača na drugoj strani, održi jednom kada je došao u Bijelu kuću. Potonji su se nakon nekoliko mjeseci brzo “ohladili” vidjevši da sa svojim ambicioznim socijalnim, ekološkim i drugim programima nastoji SAD skrenuti previše ulijevo za njihov ukus. To se odnosi i na zdravstvenu reformu, za koju su zaključili da će ih udariti po džepu.

Obama je, pak, sada prisiljen voditi borbu i na drugoj fronti, jer se protiv njegove politike počela buniti ljevica u Kongresu – odnosno isti oni krugovi čijoj fanatičnoj podršci duguje svoju mukotrpno izvojevanu pobjedu nad Hillary Clinton u stranačkim predizborima. Ljevičarima se čini da je Obama previše spor i neodlučan u reformama, a pronađen je krivac u obliku dvojca koji vodi njegovu ekonomsku politiku – ministra financija Timothyja Geithnera i glavnog ekonomskog savjetnika Larryja Summersa. Taj dvojac, koji je svoju reputaciju izgradio radeći u vodećim bankama Wall Streeta, odnosno u Clintonovoj administraciji koja je vodila pro-kapitalističku ekonomsku politiku, prema mišljenju ljevičara više vodi računa o interesima vodećih banaka nego američke sirotinje. Ključni argument je u tome da su se zahvaljujući Obaminoj politici vodeće banke oporavile od recesije, ali da istovremeno raste nezaposlenost i drastično pada standard kod najširih dijelova stanovništva. Stoga je demokratski kongresnik Peter DeFazio, vođa Kongresnog progresivnog kluba (CPC) koji okuplja ljevicu, javno pozvao Obamu da smijeni Geithnera i Summersa, rekavši “da će spasiti radna mjesta milijuna ljudi ako dvojica izgube posao”.

Trenutno izgleda malo vjerojatno da će Obama te sugestije poslušati, jer je njegova administracija previše zaokupljena borbom oko zdravstvene reforme, čiji ishod ovisi o glasovima nekoliko umjerenih demokratskih i republikanskih senatora. Ekonomija – zbog koje i reforma toliko stoji – će međutim naći put da postane glavno pitanje pred kongresne izbore 2010. godine, koji se u ovom trenutku ne izgledaju tako dobri za demokrate nego kao što je to bio slučaj prije godinu dana.