2500 US$ po nijansi sive

English: Charlie Hunnam at the 2010 Comic Con ...
Charlie Hunnam (izvor:Wikimedia Commons)

Malo koji film je toliko podijelio javnost prije svoje premijere, odnosno, da budemo precizniji, izazvao toliko javno iskazanog prijezira među kritičarima kao predstojeća ekranizacija 50 nijansi sive. To što se svi kritičari, bilo književni bilo filmski, natječu kako na najoriginalniji način izmrcvariti djelo koje je već sada dobilo epitet duhovnog nasljednika Sumraka, vjerojatno baš i neće previše zasmetati producentima. Odnosno, barem ih ne bi trebalo previše brinuti, ako se u obzir uzme kako je filmski Sumrak sa svojim komercijalnim rezultatima i hordama “twiharda” tako uporno prkosio kritičarima. Zapravo,  sve negativne kritike prije premijere bi producentima trebale poslužiti kao besplatni publicitet. Međutim, ponekad i negativni publicitet postane previše, ako ga previše ozbiljno shvate i oni o kojima ovisi sama produkcija filma. Ili se barem takav dojam može steći kada je u pitanju odluka Charlieja Hunnama da napusti “prestižnu” ulogu Christana Greya.

Odmah nakon što je vijest došla do javnosti, iskristalizirala se svojevrsna “službena” verzija prema kojoj je Hunnam odluku donio dijelom motiviran željom da izbjegne probleme sa snimanjem TV-serije Sinovi anarhije, a dijelom zato što se jednostavno našao pod prevelikim pritiskom obožavetelj(ic)a romana. Kod dijela kritičara je, pak, Hunnam stekao status svojevrsnog heroja zato što je rekao “ne” u situaciji gdje bi 99 % njegovih kolega reklo “da”, odnosno prihvatilo hrpu novaca i slavu koje dolaze s tumačenje glavne uloge u jednom od najrazvikanijih filmova našeg doba; a sve to, naravno, zato što je zaključio da će taj film biti smeće i da će mu dugoročno naškoditi karijeri. Neki mediji su, pak, špekulirali da je Hunnamu bilo “sve neugodnije” snimati ili pripremati se za “vruće scene”.

Hollywood Reporter, međutim, donosi nešto drukčiju verziju priče, koja Hunnamov odlazak tumači daleko prozaičnijim razlozima. U njoj je otkriveno kako je Hunnam za svoj nastup trebao dobiti honorar od 125.000 US$. Iako je riječ o svoti zbog koje bi, pretpostavljam, mnogi koie čitjua ove redove bili spremno na daleko gore stvari od glavne uloge u od kritičara unaprijed otpisanom filmu, ona se i ne čini baš prevelikom za hollywoodske standarde, a pogotovo kada se u obzir uzmu rizik da eventualni komercijalni neuspjeh nekome ne uništi ili na duži rok torpedira karijeru.

Hunnamu je, pak, dodatni razlog, ili barem konačni povod, za rastanak sa Nijansama bio ono što se u Hollywoodu eufemistički zove “kreativne razlike” s producentima kao i redateljicom Sam Taylor-Young. Preciznije, Hunnam je inzistirao na tome da sudjeluje u pisanju scenarija i izvrši “određene izmjene” u odnosu na predložak. Navodno su mu producenti ispočetka bili spremni izaći u susret, ali kada je postavio dodatne zahtjeve, stvar je konačno pukla.

Iako svi mrzitelji 50 nijansi sive na trenutak mogu slaviti zbog “pobjede zdravog razuma” i rijetkog primjera glumca “koji je učinio pravu stvar”, taj će trijumf biti kratkotrajan. Ma koliko Hollywood bio opsjednut zvjezdanim statusima, u posljednje vrijeme se pokazalo da su filmski hitovi ti koji rade zvijezde od glumaca, umjesto da filmske zvijezde rade hitove od filmova. Nema sumnje da će producenti među tisućama lijepih, ali još uvijek anonimnih hollywoodskih lica pronaći novog Christiana Greya. Vjerojatno za cijenu manju od 2500 US$ po nijansi.

Medijska prva liga

Portrait of Glenn Greenwald -creator of Unclai...
Glenn Greenwald (izvor:Wikimedia Commons)

Koliko je situacija u hrvatskim medijima daleko od onih u velikom svijetu, možda najbolje svjedoči javno oduševljenje urednika jednog  portala  – koga su se osjetili dužni podijeliti sa svojim čitateljima – da su dobili injekciju proračunskog novca u iznosu od 400.000 kuna. Za dotični portal je ta svota očigledno golema kao kuća (a još više svima onim hrvatskim medijskim djelatnicima koji o takvim svotama mogu sanjati), ali je pitanje koliko bi ona bila impresivna izvan hrvatskih granica, odnosno za medije koji imaju ozbiljne ambicije postati opinion makeri ili, ako su zbilja ambiciozni, rušiti vlade i zaustavljati ratove.

Sve donedavno takvih novinarskih zvijezda nije bilo, odnosno bilo je teško zamisliti da će neki nekakvi današnji Woodwardi i Bernsteini nakon razgovora sa anonimnim “zviždačem” u mračnoj javnoj garaži dobiti podatke dovoljno “pikantne” da sruše nekakvog današnjeg Nixona. Odnosno, takav je slučaj bio sve dok novom svjetskom institucijom nije postao Wikileaks, a ikonom našeg doba postao Edward Snowden. Nakon što smo ipak dobili današnji  Watergate i “Duboko grlo”, došlo je vrijeme da dobijemo i današnji ekvivalent “Woodsteina”. On se pojavio u liku Glenna Greenwalda, američkog novinara u službi britanskog lista Guardian koji je “provalio” priču o Snowdenu, kao i drugim svinjarijama za koje se znalo ili pretpostavljalo da postoje, ali se nitko o njima nije usudio pričati.

E, sada je taj isti Glenn Greenwald napustio Guardian, kako bi, kako sam kaže, započeo “novinarski posao snova”, odnosno započeo rad na novom portalu. Ono što je najzanimljiviji detalj u cijeloj priči jest to da će to biti najbolje financijski potkoženi portal u povijesti novinarstva. U njega će, naime, na samom početku biti uloženo čak 250 milijuna dolara (ili, preračunato 3506 dotacija koje je dobio naš gore navedeni portal). Iza svega, za razliku od našeg portala, neće stajati država nego bogati poduzetnik i filantrop Pierre Omidyar.

Pitanje je, dakako, hoće li se na kraju ispostaviti kako je taj  informativni gigant, zapravo, na staklenim nogama. Glave bi mu, kao i u mnogim sličnim slučajevima, mogle doći pogrešne procjene osnivača kao i  negativna poslovna klima. Svemu tome treba pridodati i neprijateljstvo mnogih vlada, a prije svega američke, prema Greenwaldu. Moje je mišljenje da bi se Greenwaldu, koji je sada došao na nešto što izgleda kao vrh novinarske profesije u današnjem svijetu, najveća prijetnja dolazi od strane njegovih ljubomornih kolega koji će pronaći razne kreativne načine da sabotiraju njegov “projekt snova”.

Stečaj SAD: Nikad ne reci nikad

Svi političari imaju, kako se to eufemistički voli reći, “specifičan odnos prema istini”. Taj je fenomen još izraženiji u situacijama kada se trebaju jeftino skupljati vrijedni propagandni bodovi od sljedbenika, potencijalnih glasača i javnosti. A najnovija budžetska tragikomedija u koju se dovela najmoćnija zemlja svijeta jest upravo jedan takav slučaj. Do 17. listopada američki Kongres treba donijeti zakon kojim se podiže razina zaduženja savezne vlade, i tako omogućiti njegovo redovno funkcioniranje. Demokratski predsjednik Obama optužuje republikanski Predstavnički dom za nastavak krize (i u tome mu, ako je suditi anketama, podršku pruža većina Amerikanaca) i uporno traži da prihvate njegovo rješenje za budžet inače će se SAD naći u situaciji u kojoj nikada nije bila u povijesti – bit će dovedena u stečaj.

Sve to, dakako, dolazi zajedno s raznim apokaliptičkim scenarijima u kojima nesposobnost najmoćnije zemlje svijeta da ispunjava svoje financijske obaveze dovodi do produbljivanja svjetske recesije i stvaranja još gorih ekonomskih problema od onih koji su na vidjelo došli prije pet godina. S druge strane, teza da SAD ulaze u dosad nepoznate vode, odnosno da nikada nisu imale stečaj ili bile nesposobne ispuniti svoje financijske obveze, ne drži vodu. Kao što navodi ovaj članak, SAD su u takvoj situaciji našle najmanje dva puta – prvi put na samom početku svog postojanja, a drugi put i u ne tako dalekoj prošlosti. Neke stvari se događaju i odlikašima, a među komentarima koje je iznjedrila i ova kriza su se našli i oni koji predstojeću financijsku apokalipsu uspoređuju s potezima koje su svojevremeno povlačile i vlade Njemačke, zemlje koja se danas smatra oličenjem urednog političkog sustava i financijske discipline.

Vrlo je moguće da je washingtonska kriza ništa drugo do bura u čaši vode ili primjer malo teatralnijih pregovaračkih tehnika koje su se privremeno otele kontroli. Lako je zamisliti da će za dan-dva (kao što to uporno sugeriraju američki mediji ili se u to klade “igrači” na njujorškoj burzi) netko, najvjerojatnije republikanci, pokunjeno potpisati ono što mu se stavi pred nos i da če svijet još jednom odahnuti. Ali se isto tako može zamisliti da igra, kao i mnoge slične igre u povijesti, završi onako kako igrači nisu zamislili, a još lakše da će njeno ponavljanje jednom stvarno dovesti do stečaja. Kada se to dogodi, Amerikanci  će se moći tješiti kako to ipak ne bi bilo prvi put da kod njih “bjesni stečaj”, te da su slična iskušenja, poput mnogih drugih zemalja, ipak koliko-toliko uspijevali preživjeti.

Promjene na blogu

Odlučio sam malo više vremena provoditi na ovom blogu. To bi trebalo rezultirati nešto malo većom ažurnošću i tematskoj raznolikosti u postovima. S naglaskom na “trebalo”, jer, poučen dosadašnjim iskustvima, ne mogu biti siguran da se objektivne i subjektivne okolnosti neće urotiti kako bi me spriječile u toj namjeri. U svakom slučaju, izvjesnih promjena će biti, makar i onih kozmetičkih. Započeo sam s dizajnom koji bi trebao biti nešto “moderniji”, kao i revizijom dosadašnjih linkova. Blogroll je nešto stanjen, ali to ne bi trebalo biti posebno iznenađenje, s obzirom da, po svemu sudeći, nisam jedini koji je bloganje zapostavio u korist mnogo “komotnijih” postova na društvenim mrežama.

RECENZIJA: Svjetski rat Z (2013)

SVJETSKI RAT Z
(WORLD WAR Z)
uloge: Brad Pitt, Mireille Enos, James Badge Dale, Daniella Kertesz
scenarij: Matthew Michael Carnahan, Drew Goddard & Damon Lindelof
režija: Marc Forster
proizvodnja: Paramount/Skydance/Hemisphere/GK Films/Plan B, SAD, 2013.
trajanje: 116 '

Kada je u pitanju današnji Hollywood, nema takve stvari kao negativni publicitet. Barem su se tome nadali Paramountovi PR-majstori prije premijere filma “Svjetski rat Z”. Ekranizacija istoimene bestseler-knjige Hala Brooksa je tako mjesecima pohodila naslovnice ne zbog naročito atraktivne i originalne teme niti glavne zvijezde, koliko zbog vijesti o izuzetno napornom i problematičnom snimanju. To se prvenstveno odnosilo na odluku producenata, zgroženih reakcijama test-publike, da u škart bace završnu trećinu već dovršenog filma te da se snime novi materijal, a što je, po zlim jezicima, cijenu filma diglo na basnoslovnih 400 milijuna dolara.

No, čak i bez takvih komplikacija je “Svjetski rat Z” predstavljao jedan od ambicioznijih hollywoodskih projekata, s obzirom da predstavlja pokušaj da se danas izuzetno popularni koncept zombi-apokalipse iskoristi ne samo za ljetni blockbuster, nego i film koji pokušava prikazati kako bi takva zbivanja trebala izgledati na globalnoj razini. Za tako nešto je potreban protagonist s motivom i resursima da se kroz njegovu perspektivu upoznamo s razmjerima i drugim detaljima globalne kataklizme. Toj svrsi služi Gerry Lane (Pitt), bivši istražitelj UN s bogatim iskustvom rada u kriznim žarištem, a koje će prvo primijeniti kako bi vlastitu obitelj zaštitio na samom početku izbijanja zombi-epidemije, a potom nakon što ga svjetska organizacija (ili ono što je od nje ostalo) pošalje na opasnu misiju kako bi na nekoliko svjetskih lokacija pokušao doznati uzrok pošasti i, što je još važnije, načine kako je zaustaviti.

Čak i bez komplikacija sa dva završetka, “Svjetski rat Z” ima jedan ozbiljan problem zbog kojeg bi ga oni malo iskusniji gledatelji dočekali sa skepsom. Naime, s obzirom da je riječ o ljetnom blockbusteru, pohlepni studiji su film o zombi-apokalipsi nastojali prodati obiteljskoj publici, te su ga zato “srezali” na cenzorski rejting PG-13. U praksi to znači da se može prikazati destrukcija cijelih gradova i država, odnosno smrt desetina, tisuća, a možda i milijuna ljudi, ali se pri tome mora paziti da ne bude prolivena kap krvi. Nasilje se tako prikazuje izdaleka, u mraku, a o univerzalnom receptu za permanentno rješavanje pojedinačnog zombi-problema – hicu u glavu – ima tek govora, ali ne i praktične demonstracije. Čak i potencijalno “najjača” scena u filmu, u kojoj protagonist svom partneru spašava život na efikasan, ali izuzetno brutalan način, je upropaštena time da je u kritičnom trenutku kamera namjerno skrenuta negdje drugdje. Publika naviknuta na televizijske standarde zombi-krvoprolića u “Živim mrtvacima” će se osjećati prevarenima, a da se o fanovima igrica kao što su “Day Z” i “Dead Island” i ne govori.

Najveći problem filma je ipak konceptualne prirode. Predložak, koji je apokalipsu prikazivao kroz svjedočenja velikog broja različitih likova uz dosta implicitnog humora, satire i komentara na suvremena zbivanja, nije baš najzahvalniji za obradu u konvencionalnom cjelovečernjem blockbusteru. Njegova ekranizacija je stoga trebala biti ili u obliku televizijske mini-serije ili pseudodokumentarca. Međutim, švicarski režiser Marc Forster i scenaristički odbor su se odlučili upravo za potpuno konvencionalni pristup, gdje se zbivanja prikazuju s mrtvačkom ozbiljnošću. I protagonist je konvencionalan u onom najgorem hollywoodskim smislu riječi; nije dovoljno što on mora biti heroj koji će vlastoručno spasiti svijet, nego ga se mora prikazati i kao savršenog obiteljskog čovjeka, odnosno film opteretiti sa scenama u kojima brižna Mireille Enos sjedi i čeka vijesti o mužu koji se na drugom kraju planeta mora boriti s hordama zombija. Brad Pitt se hrabro nastoji nositi sa scenarističkim nedostacima nastojeći taj lik učiniti simpatičnim, i kada je “Svjetski rat Z” gledljiv, to je uglavnom zbog njega. Ti trenuci su, na žalost, uglavnom iskorišteni već u traileru, pa se na ovaj film predstavlja veliku ali propuštenu priliku.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Čovjek od čelika (2013)

ČOVJEK OD ČELIKA
(MAN OF STEEL)
uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Diane Lane, Kevin Costner, Russell Crowe
scenarij: David S. Goyer
režija: Zack Snyder
proizvodnja: Warner Bros/Legendary/Syncopy/DC Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 143 '

 

S obzirom da današnja dominacija stripovskih superheroja  hollywoodskim ekranima potječe od “Supermana”, blockbustera iz daleke 1978. godine, na prvi pogled se čini čudnim što je najpoznatiji stripovski lik morao tako dugo čekati da se pokrene nova franšiza. Pri tome se može komotno zaboraviti “Povratak Supermana” s Brandonom Routhom iz 2006. godine, koji je, uspkros pristojnih komercijalnih rezultata, dao dodatnog materijala za legende o Supermanovoj kletvi. Priča bi se na kraju mogla ponoviti i s najnovijim pokušajem, filmom “Čovjek od čelika” Zacka Snydera, koji, doduše, obara rekorde na kino-blagajnama, ali s primjetnim nedostatkom entuzijazma kod kritike, pa i kod strip-geekova čija se riječ,  kada je u pitanju suvremeni Hollywood, često doima posljednja.

 

Zaplet u osnovi predstavlja svojevrsnu kombinaciju prva dva nastavka iz originalne franšize sa Christopherom Reevom u glavnoj ulozi. Jor-El (Crowe), znanstvenik s dalekog planeta Krypton, suočen s neumitnim uništenjem vlastitog svijeta, šalje svog novorođenog sina Kal-Ela na Zemlju. Mališan završi u Kansasu gdje ga usvoji dobrodušni par i s vremenom nauči kako kontrolirati i skrivati svoje očigledno vanzemaljske moći. 33 godine kasnije, sada već odrasli čovjek po imenu Clark Kent (Cavill) kreće na odiseju s ciljem da otkrije vlastito porijeklo i svrhu dolaska na Zemlju. Situaciju zakomplicira istraga novinarke Lois Lane (Adams), ali i dolazak kryptonskog generala Zoda (Shannon) koji u Kal-Elu vidi priliku da obnovi Krypton, ali na račun Zemlje i njenih stanovnika.

 

Usprkos sličnosti u priči o nastanku glavnog protagonista, “Čovjek od čelika” odaje dojam da su se autori trudili što više udaljiti od Reeveovog Supermana. S druge strane su možda previše nastojali kopirati stil i opći ugođaj najnovije trilogije o Batmanu, a to i ne iznenađuje jer je jedan od producenata ovog filma bio njen tvorac William Nolan. Tako je novi Superman daleko mračniji (čak doslovno, s obzirom da je Supermanov kostim postao sivoplave i tamnocrvene boje) i ozbiljniji. Režiser Zack Snyder , pak, ozbiljnost sugerira “hipsterskim” korištenjem flashbackova, ali i protagonistom koji se gotovo nikada u filmu ne nasmiješi. Njegov autorski potpis se prvenstveno vidi kroz inzistiranje na CGI-ju, odnosno prikaz svakog centa od 225 milijuna dolara budžeta. Taj pristup najbolje prolazi na početku, odnosno pomalo razvučenim scenama na Kryptonu gdje je vanzemaljski svijet prikazan s originalnom scenografijom i kostimografijom. Na kraju će, međutim, završni obračun na ulicama američkog velegrada koji pri tome postaje žrtva brutalne destrukcije biti neraspoznatljiv od sličnih i potpuno neproduhovljenih scena u prošlogodišnjim “Osvetnicima” i pretprošlogodišnjim “Transformerima”. Čak ni 3D nije od neke posebne pomoći; gledatelji će ga postati svjesni možda tek kada zahvaljujući njemu nos Amy Adams dobije pomalo neobičan i egzotičan oblik.

 

Što se glumačke postave tiče, fizički impresivni Henry Cavill izgleda daleko uvjerljiviji Superman od Routha, ali nedostatak humora i prilike za prikaz komičarskih vještina ga je učinio inferiornim Reeeveu. Adams, čiji je angažman (i nebojanje kose u crno) izazvao bijes ortodokosnih strip-fanova, je također solidna. Michael Shannon, pak, lik Zoda čini samo jednim u nizu psihotičnih likova za koje se specijalizirao u posljednje vrijeme. Najbolji dojam odaju sporedni glumci – Costner u gotovo “oskarovskoj” minijaturi kao Jonathan Kent i Njemica Antje Traue kao Zodova pomoćnica. Neiskorištenost glumačkih talenata je, prije svega, posljedica Goyerovog scenarija koji se svaki čas dotiče nekih zanimljivih ideja (uključujući danas sve aktualnijih pitanja slobode tiska i izražavanja), ali ih jednostavno nema vremena adekvatno obraditi. Iako se teško može nazvati promašajem, “Čovjek od čelika” s obzirom na visoka očekivanja i reputaciju svojih tvoraca ipak predstavlja svojevrsno razočaranje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Zemlja: Novi početak (2013)

ZEMLJA: NOVI POČETAK
(AFTER EARTH)
uloge: Jaden Smith, Will Smith, Zoe Kravitz, Sophie Okoneda
scenarij: Gary Whiita & M. Night Shyamalan
režija: M. Night Shyamalan
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Kritičari znaju na neki film nasrnuti kao piranje, ali je rijetkost kada se u takvim nasrtajima može gotovo osjetiti zadovoljstvo zbog spoznaje da je neka viša sila, tj. publika, na njihovoj strani. Zadovoljstvo je još veće kada se to dogodi hollywoodskom božanstvu koje je sve donedavno bilo nedodirljivo i za kritičare marilo kao za lanjski snijeg. Ili barem to predstavlja jedno objašnjenja za tretman koji je nakon premijere dobio američki SF-film “Zemlja: novi početak”, a koji odnedavno možemo gledati i u našim kinima.

Radnja filma je smještena više od tisuću godina u budućnosti, nakon što je čovječanstvo napustilo zagađenu i opustošenu Zemlju i pronašlo novi dom na udaljenom planetu Nova Prime. Ni tamo stvari nisu bile bajne, zaslugom vanzemaljaca koji su na koloniste nahuškali monstrume zvane “Ursa”, slijepa stvorenja koje osjećaju tuđi strah. Protiv njih se bore Rendžeri na čelu sa generalom Cypherom Raigeom (Will Smith), ratnikom koji je postao legenda zahvaljujući sposobnosti da potisne svoje osjećaje. Nastojeći se zbližiti sa svojim 14-godišnjim sinom Kitaijem (Jaden Smith), pristaje ga povesti na svoju posljednju rutinsku misiju koja stjecajem okolnosti završi rušenjem svemirske letjelice na Zemlju. Otac je teško ozlijeđen, ali sinu daje instrukcije da aktivira odašiljač s pozivom u pomoć. Kitai se zbog toga mora probiti kroz džunglu u kojoj vrebaju brojna opasna stvorenja, ali i “Ursa” koja je uspjela pobjeći iz broda.

I prije premijere je “Zemlja: novi početak” na sebe navukla antipatije zbog toga što je u mnogim detaljima predstavljala oličenje svega najiritantnijeg u današnjem Hollywoodu. Prije svega se to odnosi na zamisao koju je Will Smith dobio gledajući dokumentarnu emisiju o ocu i sinu koji su zalutali u pustoši Aljaske; u njegovoj viziji je taj događaj, naravno, morao postati 130 milijuna US$ težak futuristički spektakl. I naravno da je za ulogu sina angažiran njegov sin Jaden, koji bi od Smitha Seniora trebao naslijediti titulu kralja kino-blagajni. A kada kralj kino-blagajni od studija zatraži da takvu zamisao pretvore u stvarnost, oni obično slušaju. Čak i kada su svjesni da će ih optuživati za nepotizam, kao i da u mnogim stvarima ta ideja i nije bila tako dobra. A da stvari možda neće ispasti dobra svjedoči i angažman M. Nighta Shyamalana, čija karijera u posljednje vrijeme predstavlja oličenje neuspjeha. Na kraju nisu pomogle ni optužbe da je film u stvari scijentološka propaganda nalik na “Bojno polje Zemlja”. Nakon svega toga prvi veliki komercijalni fijasko ovog hollywoodskog filmskog ljeta je postao neumitan.

Kada se sve to uzme u obzir, oni koji odgledaju “Zemlju” će otkriti da film zapravo i nije tako loš. Shyamalan predstavlja njegov problem; njegov prepoznatljivi, odmjereni stil režije je ovo ostvarenje učinio osvježenjem u usporedbi s tipičnim ljetnim SF-spektaklima. Kostimi i scenografija su također na visini, a zanimljivom izgleda ideja da svemirski brodovi iznutra izgledaju poput drvenih brodova iz daleke prošlosti. I Will Smith je iznenađujuće dobar u svojoj ulozi; gledatelj će vrlo brzo zaboraviti da gleda zvijezdu lepršavih komedija kada ga na ekranu dočeka hladnokrvna okorjela vojničina. Osvježavajuće je i to da film traje relativno kratko za današnje hollywoodske spektakle.

Problem za “Zemlju” nastaje kada se ispostavi da Jaden, ma koliko njegov otac to nije htio čuti, jednostavno još nema dovoljno iskustva i talenta da bi mu bio ravnopravan partner. To pogotovo dolazi do izražaja u dramski nabijenim scenama. Ipak, najviše od svega iritira scenarij koji je, zapravo, bez nekog valjanog razloga radnju strpao na futurističku Zemlju i publiku suočio s neuvjerljivo “evoluiranim” životinjama načinjene od CGI-ja i prilično ležernim shvaćanje fizike koje vrijeđa inteligenciju. Will Smith je od ovog filma htio napraviti franšizu, ali kako stvari stoje, “Novi početak” je doživio neslavan i ipak zaslužen kraj.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Mamurluk 3 (2013)

MAMURLUK 3
(THE HANGOVER PART III)
uloge: Bradley Cooper, Ed Helms, Zack Galphiniakis, Justin Bartha, Ken Jeong
scenarij: Tood Phillips & Craig Mazin
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Warner Bros/Legendary Pictures/Green Hat, SAD, 2013. 
trajanje: 100 '

“Matrix” se smatra jednim od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova u posljednjih par desetljeća, ali je malo onih koji bi se usudili nazvati ga klasikom sedme umjetnosti. Razlog za to nije toliko u njegovoj kvaliteti, koliko u reputaciji i općem dojmu fatalno nagriženima odlukom da se na brzinu snime razočaravajući i krajnje nepotrebni nastavci. Ako se jedna takva stvar mogla dogoditi tako ambicioznom ostvarenju, još je lakše zamisliti da se može dogoditi i niskobudžetnoj komedijici “Mamurluk” koja je prije četiri godine predstavljala najveće iznenađenje filmskog ljeta. Zahvaljujući pohlepnom Hollywoodu koji je od nje pokušao napraviti franšizu, publika se sada ima prilike kako to izgleda u trećem nastavku.

Za razliku od drugog nastavka, koji je kao indigo-papirom kopirao osnovni zaplet prvog dijela, treći “Mamurluk” se na tom planu doima osvježavajućim. Članovi tzv. “Vučjeg čopora” – Phil (Cooper), Stu (Helms), Alan (Galfianakis) i Doug (Bartha) – više ne odlaze na momačku večer koja će završiti s alkoholom, drogom, amnezijom i nizom neugodnih i crnohumornih situacija. Ovaj put će poticaj za bizarnu odiseju predstavljati odvođenje sve neuravnoteženijeg Alana u psihijatrijsku klinku; putovanje, međutim, prekidaju maskirani napadači koji otmu Douga. Njihov vođa, gangster po imenu Marshall (Goodman) trojici preostalih prijatelja u zamjenu za Dougovo puštanje naloži lociranje i hvatanje njihovog starog poznanika, živopisnog kineskog gangstera po imenu Chow (Jeong).

Phillips je očigledno, a u neku ruku i previše doslovno, shvatio kako je glavna zamjerka “Mamurluku 2” bila neoriginalnost, pa se u trećem nastavku odlučio za malo drukčiji pristup. Tako ovaj film, iako sadrži za današnji Hollywood stanardne količine zahodskog humora, tjelesnih izlučevina i političke nekorektnosti, zapravo više funkcionira kao akcijski film nego komedija. Toga će gledatelji vrlo brzo postati svjesni kada se ispostavi da je Phillipsa i njegovog koscenarista Craiga Mazina izdao smisao za humor (a za Mazina, poznatog po “Mrak filmovima” je pitanje da li ga je uopće i imao). Najbolji i najefektniji štosevi trećeg “Mamurluka” su tako, po dobrom starom običaju, “ispucani” već u traileru. Još lošijom se doima odluka da se radnja umjesto na originalni “Vučji čopor” koncentira gotovo isključivo na likove Alana i Chowa. Dok je Alan koliko-toliko funkcionirao kao “neobični” član originalnog trija/kvarteta, u ovom filmu će, usprkos neospornom Galfianakisovom talentu, njegove psihotične i destruktivne kerefeke gledateljima ići na živce. Još je iritantniji Kim Jeong, čiji je lik bio tek usputni detalj prva dva filma, a ovdje od gledatelja traži da simpatiziraju s počiniteljem psihopatskih likvidacija.

Sve to ne znači da se u “Mamurluku”, koji je sa 100 minuta neobično kratak za današnji hollywoodski film, nije našao i pokoji svijetli trenutak. On dolazi u obliku kratke epizode u zalagaonici gdje blista svojom masivnom pojavom, ali i komičarskim talentom impozantna Melissa McCarthy. Taj je trenutak, na žalost, kompromitiran isforsiranim romantičnim podzapletom, još isforsiranijim “bajkovitim” hepi endom i još manje potrebnom epilog-scenom koja sugerira mogući četvrti nastavak. Koliko on ima smisla, možda najbolje svjedoči i očigledno glumačko neraspoloženje Eda Helmsa (koji je bio sjajni Stu u prethodna dva nastavka), kao i Bradleya Coopera koji na trenutke kao da sebi pred kamerom postavlja pitanje da li mu je nakon oskarovske nominacije za “U dobru i u zlu” ovo zbilja trebalo. Kada se nedostatku humora, inspiracije i ukusa dodaju i scene koje će izazvati povraćanje kod osjetljivijih ljubitelja životinja, postaje jasno zašto je najbolji detalj filma replika “Ovo završava večeras”, koju “Mamurluk 3”, slučajno ili namjerno, dijeli s trećim nastavkom “Matrixa”.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Brzi i žestoki 6 (2013)

BRZI I ŽESTOKI 6
(FAST AND FURIOUS 6)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez, Luke Evans
scenarij: Chris Morgan
režija: Justin Lin
proizvodnja: Universal/Original Film, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

“Brzi i žestoki” se doimaju najsvježije od svih franšiza koje posljednjih godina vladaju svjetskim kino-blagajnama. Za to postoje dva objašnjenja – jedno je u tome da je ona među rijetkima koje nije temeljena na stripu o superherojima, pa nema neke posebne potrebe za CGI tehnologijom ili 3D naočalama; druga je u tome da su se njeni tvorci trudili da svaki novi nastavak izgleda drukčije od prethodnog. To se može primjetiti u fluktuirajućoj glumačkoj postavi (uključujući glavne zvijezde), mjestu radnje, pa i različitim žanrovskim odrednicama. Spremnost na eksperimentiranje, s druge strane,  sa sobom povlači i rizik od promašaja. Šesti nastavak serije tako predstavlja razočaranje, barem kad se usporedi s petim.

Radnja se naslanja na zbivanja u prethodnom dijelu i počinje kada skupina vrhunskih svjetskih kriminalaca i fanatičnih ljubitelja brzih automobila na čelu s Domom Torretom (Diesel) uživa u plodovima spektakularne pljačke kojom je trebala okončati svoje pustolovine. Torretovu mirovinu, pak, prekida dolazak američkog federalnog agenta Hobbsa (Johnson) koji traži njegovu pomoć u hvatanju još jedne, ali daleko bezobzirnije bande motoriziranih pljačkaša na čelu s bivšim britanskim specijalcem Owenom Shawom (Evans). Torreto pristaje, ali tek nakon što dozna da je njegova bivša djevojka Letty Ortiz (Rodriguez) živa i da pripada Shawovoj bandi. Nakon što je okupio svoju staru ekipu, odlazi u London gdje će nastojati zaustaviti Shawa da ukrade tajno oružje koje prijeti milijunima ljudi.

“Brzi i žestoki 6” je najveći dio radnje smjestio u London, britansku prijestolnicu koja svojim kozmopolitskim karakterom itekako odgovara duhu franšize, ali i hollywoodskom trendu maksimalnog iskorištavanja globalizacije. S druge strane, to i nije bio najsretniji izbor, s obzirom da su se scene spektakularnih jurnjava i uz njih vezane destrukcije morale odvijati noću; odbijanje londonskih vlasti da radi snimanja filma preko dana zatvaraju promet tek je djelomično kompenzirano korištenjem sheppertonskih studija. Najatraktivnije scene se, pak, odvijaju u Španjolskoj i tek tada gledatelj može shvatiti gdje je otišlo 160 milijuna dolara budžeta. Njihov dojam je uglavnom dobar, ali bi bio još bolji da, po starom “dobrom” hollywoodskom običaju, neki od najatraktivnijih detalja, kao i “onelinera” iz dijaloga, nisu “potrošeni” u traileru.

Usprkos tih nedostataka, “Brzi i žestoki 6” dobrim dijelom funkcioniraju kao spektakularna akcijada koja bi trebala zadovoljiti ciljanu publiku. Hobbs u seriji preoteo mjesto glavnog Torretovog partnera, što daje dosta prilike za mačističko odmjeravanje mišića između nabidlanog Diesela i gorostasnog Johnsona. Paul Walker, iako degradiran u drugu violinu, se doima raspoloženim u svojih par individualnih scena, a i Rodriguez dobro koristi priliku da oživi posrnulu karijeru.

Najveći problem filma nastaje u trenucima kada kaos na cesti treba smjestiti u nekakav suvisli narativni okvir. Tada se razotkriva najveća slabost Chrisa Morgana – zanimljive ideje koje su natuknute, ali sasvim neiskorištene. Jedna od njih je Shaw i njegova banda kao svojevrsni odraz, odnosno “zli blizanac” Torretove ekipe; ideja je upropaštena onog trenutka kada je spomenu i sami likovi u filmu. Još veće razočaranje predstavlja “sapuničarsko” oživljavanje u ranijim nastavcima ubijenog lika Letty, koje bi trebalo izazvati prilične komplikacije za protagonista, koji se u prethodnom filmu skrasio s novom djevojkom (čiji lik tumači Elsa Pataky). Potencijalni ljubavni trokut se na samom kraju filma razrješava na najneuvjerljiviji mogući način, vrijeđajući inteligenciju gledatelja više nego ignoriranje zakona fizike, vjerojatnosti i zdravog razuma u akcijskim scenama. Valja se nadati da će novi režiser u sedmom nastavku (čija je glavna glumačka akvizicija predstavljena u epilogu) naučiti nešto od ove propuštene prilike.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Veliki Gatsby (2013)

Guns Control
(izvor: Poster Boy NYC)
VELIKI GATSBY
(THE GREAT GATSBY) 
uloge: Leonardo di Caprio, Carey Mulligan, Tobey Maguire, Joel Edgerton, Isla Fisher, Elizabeth Debicki
scenarij: Baz Luhrmann & Craig Pearce
režija: Baz Luhrmann 
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Koliko su književna djela nezahvalna za adaptaciju možda najbolje svjedoči “Veliki Gatsby” Francisa Scotta Fitzgeralda, jedan od klasičnih romana američke književnosti. Hollywood se tog romana dotakao nekoliko puta, i nijednom rezultati na ekranu nisu izgledali dostojni ugleda koji uživa književni predložak. Novi pokušaj je povjeren Australcu Bazu Luhrmannu, čija je verzija “Romea i Julije”  originalnim pristupom – smještanjem radnje u suvremeno doba – pokazala kako se može udahnuti novi život i najizlizanijim dramskim tekstovima.

Radnja filma je smještena u SAD u ljeto 1922. godine. Događaje pratimo iz perspektive lika koji služi i kao narator u romanu – Nicka Carrawaya (Maguirea), mladića koji je sa Srednjeg zapada došao u New York kako bi se obogatio trgujući obveznicama na burzi čiji indeksi tada lete u nebo. Uspjevši zaraditi dovoljno novaca za najam kuće na Long Islandu, otkriva kako mu je susjed Jay Gatsby (Di Caprio), tajanstveni bogataš u čijoj palači se odigravaju raskošne zabave na koje dolazi njujorška elita – kako pripadnici starih aristokratskih obitelji, tako i skorojevići koji su se naglo obogatili na burzi ili švercom alkohola. Carraway je i sam pozvan na jednu od njih, i ubrzo otkriva da je razlog za to njegova rođaka Daisy Buchanan (Mulligan), s kojom je Gatsby prije odlaska u prvi svjetski rat imao ljubavnu vezu, a koja je sada udana za aristokrata Toma Buchanana (Edgerton).

“Doba jazza”, odnosno “burne dvadesete”, koje je Fitzgerald nastojao opisati u svom romanu, se tradicionalno smatraju jednim od najekscesnijih razdoblja američke povijesti, odnosno vrijeme koje su obilježila pohlepa, hedonizam i razmetanje bogatstvom. Zbog toga se moglo govoriti kako Luhrmann izgleda kao idealni izbor za filmaša koji bi ekranizirao “Gatsbyja”, s obzirom da razmetanje budžetom  predstavlja najupadljiviju karakteristiku njegovog stila režije. U svom najnovijem ostvarenju Luhrmann se itekako trudi uvjeriti i posljednjeg skeptika da je u njega utrošeno više od 100 milijuna US$. Ne samo što cijeli film anakronistički trešti “hipsterski” soundtrack Jay-Za i Lane del Rey i paradiraju raskošni kostimi i scenografija njegove supruge Catherine Martin, nego je i novi “Gatsby” snimljen u za ovakvu vrstu filma neuobičajenoj (i mnogi bi rekli, sasvim nepotrebnoj) 3D tehnici. Australske lokacije i studiji, kao i mnogo CGI-ja, su pak pretvorene u fascinantne prizore gradskog života u New Yorku 1920-ih, kao i palača u kojima su živjeli tadašnji stupovi društva.

Luhrmann je, međutim, počinio istu pogrešku koju bi počinili i od njega daleko manje nadareni filmaši – obratio je previše pažnje na vanjsku formu, a premalo na sadržaj. S jedne strane je bio prilično vjeran Fitzgeraldovom tekstu, ali je s druge strane odao da ga previše ne shvaća, odnosno da mu nedostaje perspektiva originalnog autora koji je opisao svijet čiji je i sam dio bio. Zbog svega toga “Veliki Gatsby” najbolje funkcionira na početku, kada kroz Luhrmannov prikaz raskoši i ekscesa upoznajemo “doba jazza”, a Gatsby predstavlja misteriozan, karizmatski lik. Kada je scenarij od toga odlijepi i koncentrira na melodramu, Luhrmann se počinje gubiti, a likovi koji su trebali biti ikone postaju prazni, neuvjerljivi i, na kraju, gledateljima sasvim antipatični. Tu od pomoći nije ni inače iskusna i kvalitetna glumačka ekipa, uključujući Luhrmannovog starog suradnika Di Caprija čiji se Gatsby prebrzo pretvori u patetičnog luzera. Maguire se doima prestar za ulogu neiskusnog mladića (a od pomoći nije ni neuvjerljivi narativni okvir njegovog boravka u sanatoriju gdje piše romana), a posebno je tragičan slučaj neiskorištenosti lika Jordan Baker koju tumači impozantna Elizabeth Debicki. “Veliki Gatsby” tada, dijelom i zbog nedostatka prilike za Luhrmannovo iživljavanje u scenama divljih zabava, se doima potrošenim, a zajedno s njim i još jedna prilika Hollywooda da od književnog napravi filmski klasik.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)