RECENZIJA: Riddick: Vladar tame (2013)

RIDDICK: VLADAR TAME
(RIDDICK)
uloge: Vin Diesel, Jordi Molla, Matt Nable, Katee Sackhoff, Dave Bautista, Bokeem Woodbine, Raoul Trujillo
scenarij: David Twohy, Oliver Butcher & Stephen Cromwell
režija: David Twhoy
proizvodnja: Universal/One Nation, SAD/Kanada/UK, 2013.
trajanje: 118 '

Vin Diesel je nedavno, nastojeći promovirati svoj novi SF-film “Riddick: Vladar tame”, izjavio kako je zbog njegove produkcije založio vlastitu kuću. Na prvi pogled se ta izjava čini ne baš najuspješnijim primjerom PR-a, s obzirom da Diesel posljednjih godina nastupa u filmskoj seriji “Brzi i žestoki” koja se studio Universal (koji stoji iza “Riddicka”), a vjerojatno i za samog Diesela, pretvorila u tvornicu novca. S druge strane, ako je Diesel uistinu imao poteškoća kod pokretanja projekta, one su razumljive zbog fijaska koji su doživjele epske, ali ipak preambiciozne “Riddickove kronike” prije devet godina.

Treći film iz sage o svemirskom antiheroju stvari vraća na početak, odnosno koristi zaplet prilično sličan “Planetu tame” koji je, isto kao i ovaj nastavak, režirao David Twohy. Riddick (Diesel) je ponovno zaglavio na jednom pustom planetu, gdje se osim egzotičnih pejzaža mora suočiti sa prilično opasnom domaćom faunom. Iako mu instinkt, snalažljivost i ubilačke vještine pomažu da preživi, postaje svjestan da neće moći vječno izazivati sreću na tako negostoljubivom mjestu pa poduzima prilično drastičan korak kako bi ga napustio. Nabasavši na napuštenu bazu, iz nje šalje signal namijenjen profesionalnim lovcima na ucjene, za koje je siguran da će doći kako bi ga uhvatili živog ili mrtvog. Riddicku je pravi cilj, dakako, da iskoristi njihov svemirski brod kako bi napustio planet. Njegov plan se zakomplicira kada na planet dođu dvije suparničke grupe lovaca na ucjene, ali njihove međusobne razmirice, pa čak i nastojanje da se riješi Riddickovo pitanje, dolaze u drugi plan nakon što svi postanu mete lokalnih čudovišta.

Ono što možda najviše upada u oči kod novog “Riddicka” jest scenarij s prilično jasnom, ali kvalitetnom strukturom. U prvih pola sata se gotovo ne pojavljuje nijedan lik osim Riddicka, niti nema dijaloga osim njegove naracije. Pa, ipak, te su scene najdojmljivije, jer na efektan način pokazuju ne samo izvanzemaljska stvorenja (dočarana kombinacijom CGI-ja i lutkarskih trikova) nego i brutalne, ali efikasne metode kojima protagonist nastoji preživjeti u neprijateljskom okolišu. Kada se pojave lovci na ucjene, njihovi likovi su – kao i u mnogim klasicima ovog žanra – naznačeni sasvim dovoljno da istaknu karakterne razlike među njima, odnosno da publici ne bude posve svejedno kada počnu umirati kao muhe. Tek završnica filma, u kojoj je Twohy možda malo previše kopirao “Planet tame”, odaje određeni nedostatak inspiracije. No, i sami autori su bili svjesni te neoriginalnosti, a za što je primjer scena na polovici filma u kojoj Riddick lovcima na ucjene detaljno i precizno predviđa ne samo buduće događaje nego i njihovu pojedinačnu sudbinu.

Gledateljima je i bez toga bilo jasno što će se u filmu događati. Daleko je važniji bio odgovor na pitanje kako će se to događati, a Twohy je tu obavio više nego solidni posao. Za današnje standarde nizak budžet od 38 milijuna dolara je rezultirao s prilično ekonomičnim, ali efektnim korištenjem montrealskih studija koji su “odglumili” vanzemaljski planet. Ono što je možda bilo još važnije jest povratak na “R”, stroži cenzorski rejting koji je koristio prvi film iz serije. On se u “Riddicku” iskazuje ne samo kroz daleko eksplicitnije i krvavije nasilje, nego i golotinju, uključujući scenu koje će obradovati muške fanove Katee Sackhoff,  glumice poznate po ulozi Starbuck u “Battlestar Galactici”. Ona i bez toga ostavlja dobar dojam u maloj, ali efektnoj glumačkoj postavi kojom dominiraju slabo poznati ili karakterni glumci. Španjolski glumac Jordi Molla je, s druge strane, pretjerao kao negativac imitirajući Tonyja Montanu iz “Lica s ožiljkom”.  Većini gledatelja to, međutim, neće smetati jer je Diesel nakon dugo vremena bio na visini zadatka. Jedan od njegovih najpoznatijih likova je vraćen svojim korijenima, a pokazalo kako se uz malo novca, ali dosta upornosti i volje može oživjeti naizgled upokojena filmska franšiza.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Istopljena pahulja

Lako je biti general poslije bitke, ali je to još lakše ako je bitka izgubljena bez ispaljenog metka. Takvom se dojmu teško oteti nakon što je Hamed Bangoura objavio kako odustaje od svog razvikanog projekta Pahulja. Iako, s obzirom na tradicionalnu hrvatsku sklonost “netalasanju” i kretanju “linijom manjeg otpora”, sudbina ove najnovije revolucije previše iznenađuje, od sličnih neslavnih projekata u bližoj i daljoj prošlosti se razlikuje prije svega zbog toga što je do njenog kraja došlo prilično brzo. A još više po tome  što je njen pokretač, za razliku od brojnih sličnih samozvanih mesija i hrvatskih usrećitelja, zaključio kako takav projekt premašuje njegove fizičk e, intelektualne i druge sposobnosti, te je bio dovoljno pošten da takav zaključak podijeli s ostatkom javnosti.

Može se očekivati da će ta ista javnost na vijest o Bangourinoj kapitulaciji reagirati s mnogo manje emocija nego na vijest o početku njegovog zlosretnog pohoda. I oni koji su s njome bili oduševljeni, i oni koji su s njome plašili malu djecu – u oba slučaja neopravdano – će, kao i mnogo puta dosad, jednostavno slegnuti ramenima i pronaći milijun razloga zbog kojih stvari u Hrvatskoj ostaju iste kako što su uvijek bile, odnosno da njeni građani i dalje žive u najboljem od svih mogućih svjetova.

Razlog za fijasko Pahulje, međutim, valja manje tražiti u objektivnim okolnostima, koliko u tome da njen tvorac nije najbolje osmislio niti javnosti najbolje predstavio svoju inicijativu. Već samo ime je bilo pogrešno odabrano. Pahulja možda pokreće lavinu, ali većini stanovnika Hrvatske – odnosno svima onima koji će ove zime skijanje moći gledati jedino na televizijskim aparatima – ti pojmovi previše ne znače. Sam pojam pahulja će ih podsvjesno podsjetiti na topljenje, odnosno na nešto nestalno; one koji malo bolje barataju engleskim jezikom će podsjetiti na frazu “snowball in hell” kojom se opisuju šanse koje je imao taj projekt.

Još više je u oči mogla upasti zavodljiva jednostavnost cijele ideje – lustracija dosadašnjeg političkog establishmenta. Ne samo što bi se njoj taj isti establishment, koji iza sebe, dakako, ima i represivni i propagandni aparat, pronašao razne elegantne i manje elegantne načine da je eliminira, nego bi, da se kojim slučajem i formalno ostvari, pronašao još lakše načine da je zaobiđe. Ako bi se, na primjer, sadašnjim strankama zabranio rad, one bi vrlo jednostavno osnovale nove pod starim imenom; zabrana rada njihovih čelnika bi se još lakše izigrala kandidiranjem rodbine, prijatelja, ljubavnika i zahvalnih “uhljeba” koji bi, barem neko vrijeme, štetočinsku aktivnost nastavili u njihovo ime.

Bangoura je imao dodatnu nesreću da sa svojom idejom o radikalnom uklanjanju hrvatske političke paradigme dođe u referendumsko vrijeme, kada su ideološke i druge podjele koje tu paradigmu hrane došle do svog vrhunca. Svatko tko bi se pred “sudbonosni” 1. prosinac odbio eksplicitno opredijeliti za jednu od dviju “kristalno jasnih” opcija je mogao računati na status izdajnika ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota” koji pomaže suprotnoj strani. Moglo bi se pretpostaviti da je upravo to motiviralo hrvatske intelektualce i javne ličnosti da Bangouri uskrate podršku daleko ispod razine koju je on mogao očekivati; i da je to, više od svega ostalog, Bangouru uvjerilo da se ostavi “ćorava posla”.

I, tako se stvari, bez obzira na to koliko se sadašnja ekonomska kriza produbljuje, ponovno vraćaju na “normalu”, istu onu koju bi konstantnom trebale učiniti i predložene ustavne promjene (koje, između ostalog, zatvaraju svaku mogućnost referenduma koji bi ugrozio postojeći  izborni sustav ili u pitanje doveo tople briselske sinekure u EU i NATO-u). Bangoura u povijest ulazi kao još jedan naivni i nesposobni idealist koji je precijenio vlastitu moć da zamuti hrvatsku političku “močvaru”.

Što, dakako, ne znači da nema “igrača” koji su to u stanju. Samo što oni, poput Željke Markić koju Bangoura, slučajno ili namjerno, spominje u svom oproštajnom pismu, za takve aktivnosti obično ulažu daleko više truda i strpljenja od najgorljivijih Facebook revolucionara.

RECENZIJA: Jackass predstavlja: Zločesti djedica (2013)

English: Johnny Knoxville at the 2011 Comic Co...
Johnny Knoxville (izvor: Wikipedia)
JACKASS PREDSTAVLJA: ZLOČESTI DJEDICA
(JACKASS PRESENTS: BAD GRANDPA)
uloge: Johnny Knoxville, Jackson Niccol, Georgina Cates, Greg Harris
scenarij: Jeff Tremaine & Johnny Knoxville
režija: Jeff Tremaine
proizvodnja: MTV Films/Paramount Pictures, SAD, 2011.
trajanje: 91 '

Dolazi kraj godine, za neke “čarobno vrijeme”, a za kritičare sezona kada ih Hollywood zasipa ostvarenjima čija je glavna svrha osvojiti “Oscar” i koja su s vremenom postala sve predvidljivija i predvidljivija. Uz uobičajene teme kao Holokaust, obogaljenost, homoseksualizam ili kombinaciju svega gore navedenog, najiritanniji klišej predoskarovske sezone su filmovi ceste u kojima se ispočetki antipatični i amoralni protagonist transformira u dobro ljudsko biće zahvaljujući dražesnom djetetu kojeg je nevoljko uzeo za društvo. Jedna od velikih ironija 2013. godine je u tome da ostvarenje koje možda najbolje odgovara toj formuli upravo ono za koje se unaprijed zna da ga glasači losanđeleske Akademije neće dotaknuti “štapom na daljinski”.

“Zločesti djedica”, naime, nije film namijenjen hollywoodskoj gerontokraciji nego sasvim drugoj publici – pijanoj i nadrogiranoj američkoj omladini koja je proteklo desetljeće provela gledajući MTV-jeve reality emisije, a posebno “Jackass”, kontroverzni, ali prilično popularni projekt koji je kombinirao tehnike “skrivene kamere” sa po život opasnim kaskadama. Iako je ta serija odavno u televizijskoj Valhali, do 2006. godine su se snimila tri cjelovečernja dokumentarca, da bi njegov tvorac Johnny Knoxville ove godine nastupio kao protagonist četvrtog i komercijalno najuspješnijeg. Lik koji tumači, posuđen iz nekoliko skečeva serije, je Irving Zisman, 86-godišnji umirovljenik koji odmah na početku na neočekivano ležeran način reagira  na vijest o tome da mu je preminula dugogodišnja supruga (čiji leš tumači Catherine Keener). Njegova sreća je, međutim, kratkog vijeka, s obzirom da mu kći Kimmie (Cates) priopći da zbog posjedovanja droge ponovno ide u zatvor, te da netko mora njenog 8-godišnjeg sina Billyja (Niccol) odvesti njegovom ocu Billyju (Harris) u Sjevernoj Karolini. Starac prilično nevoljko pristane na putovanje prilikom koga će njegovi kreativni pokušaji da uštedi novac i prekrati dosadu izazvati niz grotesknih i komičnih pustolovina.

Gledateljima nenaviklima na “Jackass” (a to se prvenstveno odnosi na publiku godinama bližu Knoxvilleom nego Niccolovom liku) ovaj film zbog svog ponekad ekstremnog inzistiranja na vulgarnom humoru  temeljenom na raznim tjelesnim izlučevinama i detaljima (muške) anatomije, kao i tome odgovarajućem rječniku, možda neće najbolje sjesti. Zbog toga bi bilo preporučljivo da se prije toga, ako se već ne može pogledati raniji Knoxvilleov opus, obrati pažnju na trailer, koji daje neke prilično blage, ali znakovite naznake o tome što film sadrži i koji (za razliku od većine današnjih trailera) najbolje (i “najpaprenije”) sadržaj čuva za veliki ekran. Onima koji su svoju perspektivu suvremenog američkog humora stvorili na MTV-ju i Apatovljevim komedijama “Zločesti djedica” neće predstavljati veliki šok, a još manje onima koji su gledali djela Sache Barona Cohena, odnosno “Borata” i “Brunu” s kojima se ovaj film često uspoređuje. Ono što “Djedicu” čini kvalitetnim jest prije svega struktura, odnosno scenarij koji je uspio prebroditi nepredvidljivost Knoxvilleovih neslanih šala na račun stvarnih ljudi sa čvrstom narativnom strukturom i evolucijom likova. To se možda najbolje vidi u scenama u kojima se Knoxville i Niccol pojavljuju sami i predstavljaju “čisto” igrani materijal, ali se te scene svejedno doimaju jednako prirodno kao i one dokumentarne.

S druge strane, scenarij Knoxvillea i režisera Jeffa Tremainea s manje uspjeha cijeli koncept pokušava napuhati na cjelovečernji format. Iz razumljivih razloga, najbolje scene se moglo snimiti samo jednom, i one relativno kratko traju. Taj se nedostatak pokušava nadoknaditi još kraćim, ali ponavljajućim scenama u kojima stari Zisman bezuspješno pokušava zavoditi prolaznice na ulici, a njegov unuk s još manje uspjeha pokušava nepoznate prolaznike nagovoriti da ga posvoje kao sina. Film zbog toga gubi ritam, i na trenutke postaje dosadan. Opći dojam na kraju ipak spašava to što je potencijalna uvredljivost i loš ukus humora na kraju spojen sa vedrim tonom filma, odnosno time da žrtve Knoxvilleovih šala u pravilu pred kamerama ispadaju kao pozitivci koji nastoje učiniti pravu stvar, a na Knoxvilleove “nestašluke” ne reagiraju ičime osim malo povišenog tona. O tome koliko je takav prikaz američkog “malog čovjeka” realističan, i koliko zalaganje za međugeneracijsku solidarnost, obiteljske i druge tradicionalne vrijednosti kompromitira anarhoidni koncept “Jackassa” se može raspravljati. Gledateljima koje u “Zločestom djedici” prije svega zanima dobra zabava te rasprave i neće biti tako važne, pogotovo kada im Knoxville, Niccol i družina u 91 minutu isporuče ono što su obećali u svom traileru.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Machete ubija (2013)

Machete Kills
(izvor: rwoan)
MACHETE UBIJA
(MACHETE KILLS)
uloge: Danny Trejo, Michelle Rodriguez, Sofia Vergara, Amber Heard, Antonio Banderas, Cuba Gooding Jr., Walt Goggins, William Sadler, Lady Gaga, Carlos Estevez, Demian Bichir, Mel Gibson
scenarij: Kyle Ward
režija: Robert Rodriguez
proizvodnja: GreenStreetFilm, SAD, 2011.
trajanje: 108'

Štogod mislili o Robertu Rodriguezu, mora se priznati kako je riječ o jednom od rijetkih hollywoodskih filmaša koji odaje dojam da uistinu voli ono što radi, te jedan od još rjeđih koji publici ima običaj pružati upravo ono što ona od njega očekuje. Jedan od primjera za to je “Machete ubija”, akcijska komedija koja predstavlja ispunjenje obećanja koje na prvi pogled nije izgledalo previše ozbiljno. Ono je dano u obliku lažnog trailera snimljenog za “Grindhouse”, intrigantni, ali komercijalno zlosretni zajednički projekt Rodrigueza i Quentina Tarantina kojim se nastojala odati počast eksploatacijskim B-filmovima 1970-ih. Iako je”Planet terora”, Rodriguezov dio tog diptiha, završio kao neuspjeh, oko kratkog, ali efektnog trailera u kojem Rodriguezov rođak Danny Trejo tumači opakog profesionalnog ubojicu se digla dovoljna graja na Internetu da se tri godine snimi pravi film pod naslovom “Machete”. Taj film, kao i originalni trailer, su, pak, najavljivali nastavak pod naslovom “Machete ubija”. Usprkos ne baš prevelikom oduševljenju kod kritike, i ne baš prevelikoj zaradi (koja zbog Rodriguezove legendarne sklonosti niskom budžetu i ne znači previše), Rodriguez je odlučio biti dosljedan i snimiti pravi film pod tim imenom.

Rodriguez je, za razliku od prethodnog filma, u nastavku scenarij povjerio relativno nepoznatom Kyleu Wardu, koji se baš i nije pretjerano trudio stvoriti nekakav intrigantni ili previše domišljati zaplet. Na samom početku naslovni protagonist zajedno sa svojom životnom partnericom i federalnom agenticom Sartanom Rivera (koju tumači Jessica Alba) rasturi skupinu korumpiranih američkih vojnika koji su nastojali prodati oružje meksičkim narko-kartelima. Uspješnu akciju prekida likvidacija Sartane od strane nepoznatog maskiranog čovjeka, kao i Macheteovo hapšenje i optužba za ubojstvo, koje će se riješiti prihvativši samoubilačku misiju koju mu je ponudio predsjednik SAD (koga tumači Charlie Sheen, u špici naveden pod svojim pravim “latino” imenom Carlos Estevez). Machete se treba vratiti u domovinu i ukloniti Marcosa Mendeza (Bichir), poludjelog revolucionara koji prijeti nuklearnim udarom na Washington ako američka vlada ne ukloni meksičke kartele. Macheteova misija, u kojoj mu pomaže niz egzotičnih i lijepih žena, ali odmaže tajanstveni plaćeni ubojica, se zakomplicira kada otkrije da bi iza svega mogao stajati moćni tajkun Voz (Gibson).

“Ševa, šora, šega” – dobitna kombinacija svakog uspješnog eksploatacijskog filma – se koristi i ovdje. Gledatelji su ponovno izloženi ogromnim količinama eksplozija, pucnjava, masovnog krvoprolića, sakaćenjima, vađenjima crijeva, kao i oskudno odjevenim ženama, a sve začinjeno crnim humorom. Za razliku od prethodnog filma koji je napravljen u kontekstu aktualnih debata o masovnoj ilegalnoj imigraciji iz Meksika u SAD, “Machete ubija” nije opterećen nekom eksplicitnom političkom porukom; scene u kojima se kaosu na ekranu pokušava dati nekakav smisao, zapravo, smetaju. A to, zapravo, i ne iznenađuje, jer je draž “Machete ubija” upravo u tome što ga nitko ne bi trebao shvatiti previše ozbiljno – bilo da je riječ o vrhunskom profesionalnom ubojici koji svako malo mijenja identitete koristeći različite spolove i rase, bilo da bi predsjednik SAD mogao postati netko poput Charlieja Sheena (koji u filmu, kao što su to mnogi primijetili, zapravo glumi samog sebe). Teško se oteti dojmu da se Rodriguez prilično zabavljao snimajući ovaj film, kao i da su mnogi od glumaca u ovom projektu nastupili sa iskrenim oduševljenjem. Možda je najbolji primjer donedavno u Hollywoodu proskribirani Mel Gibson, koji jednostavno blista tumačeći za njega atipični lik bondovskog negativca.

Sve to, na žalost, ne može sakriti da je Rodriguez, u nastojanju da uopće snimi film, premalo pažnje uložio na njegov sadržaj. Za razliku od prethodnog filma mnoge scene i “štosevi” se ne doimaju previše originalno, odnosno predstavljaju pokušaj da se filmu na umjetni način produži trajanje dalje od standardnih sat i pol. To vrijeme će gledatelju, pogotovo na kraju, biti daleko napornije izdržati nego u prethodnom nastavku. A i pokušaj da se izbjegne ponavljanje prvog dijela sa njegovim previše “jeftinim” i nimalo spekatkularnim obračunom nije baš najsretniji. Njime je cijela serija o Macheteu iz voda eksploatacijskog filma skrenula u vode parodiranja “legitimnih” spektakala, prije svega klasičnog bondovskog filma “Moonraker” i SF-klasika “Imperija uzvraća udarac”. Uzimajući ovo potonje za uzor, Rodriguez završnicu namjerno čini nerazriješenom, a i nastoji stvoriti opravdanje za novi nastavak – “Machete ubija ponovno”, čijem su naslovu u novom lažnom traileru dodane riječi “u svemiru”. S obzirom da ovaj film, iako s njime ne treba biti previše razočaran, već sada izgleda kao juhine juhe juha, lako je pretpostaviti da treći dio trilogije o Macheteu biti još gori, odnosno da je možda najbolje da ovaj put sve ostane na traileru.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Obitelj Miller (2013)

English: Jason Sudeikis at the film premiere o...
Jason Sudeikis (izvor: Wikimedia Commons)
OBITELJ MILLER
(WE'RE THE MILLERS)
uloge: Jennifer Aniston, Jason Sudeikis, Emma Roberts, Will Poulter, Ed Helms, Nick Offerman, Katherine Hahn
scenarij: Bob Fisher, Steve Faber, Sean Aners & John Morris
režija: Rawson Marshall Thurber
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 110 '

 

Ovog ljeta su mnogi spektakularni blockbusteri podbacili ili propali. Njima je smrknulo, ali je zato svanulo ostvarenjima iz druge ili treće lige, čiji su budžet i ambicije bili za današnje hollywoodske standarde smiješno mali, a niska očekivanja publike bilo teško iznevjeriti. Jedan od takvih filmova je i komedija “Obitelj Miller” Rawsona Marshalla Thurbera. Prkoseći negativnim kritikama, iskazao se kao ugodno iznenađenje za šefove studija “Warner Bros” i bez problema višestruko vratio uloženih 37 milijuna dolara budžeta.

 

Iako su na scenariju radila četvorica autora, zaplet “Millera” je, zapravo, prilično jednostavan. Protagonist je David Clark (Sudeikis), diler marihuane iz Denvera koji je imao nesreću da mu grupa uličnih delinkvenata opljačka robu i novac koji je dugovao svom dobavljaču Bradu Gurdlingeru (Helms). Kako bi dug izbrisao, David pristaje na naizgled rutinski posao preuzimanja droge u Meksiku. Kako bi izbjegao premetačinu vozila na granici, David odlučuje preuzeti lažni identitet “normalnog” obiteljskog čovjeka. Za tu krinku mu je potrebna lažna obitelj čije članove pronalazi u susjedstvu – stariju, ali uščuvanu striptizetu Rose (Aniston) kao lažnu suprugu; tinejdžersku beskućnicu Casey (Roberts) kao kći, a naivnog 18-godišnjeg susjeda Kennyja (Poulter) kao sina. Na početku su jedni drugima antipatični, ali održavanje iluzije o savršenoj obitelji im postaje najmanji problem jednom kada dođu u Meksiko.

 

“Obitelj Miller” izgleda iznenađujuće dobro zato što je u traileru, kao kod svakog lošeg hollywoodskog filma, detaljno prepričana radnja i potrošena većina najjačih gegova. Ono što publika nije vidjela u traileru je, međutim, dovoljno dobro da je zabavi. Za to je zaslužna prilično raspoložena glumačka ekipa koja se sastoji od komičarskih veterana (poput Sudeikisa i Aniston, koji su zajedno nastupili u “Kako se riješiti šefa”), mladih snaga (kao Emma Roberts i Britanac Will Poulter), ali i relativno nepoznatih karakternih glumaca. Među potonjima se ističu Nick Offerman i Kathryn Hahn u briljantnom nastupu kao autentično “normalni” bračni par Fitzgeraldovih, a koji služi kao svojevrsni pandan disfunkcionalnim “Millerima”. Anniston se u karijeri mogla pohvaliti talentom za glumu, ali ne i za izbor uloga; ovdje joj je uloga striptizete prilično dobro sjela, pa je gledatelji mogu prihvatiti čak i kada, prema nepisanim konvencijama, mora nastupati s neočekivano mnogo odjeće za današnje standarde te profesije. Casting, doduše, nije bio savršen – Molly Quinn (poznata po ulozi kćeri u popularnoj TV-seriji “Castle”) je potpuno potrošena za nedovoljno oformljen lik, a francuski glumac Tomer Sisley (poznat kao Largo Winch u adaptaciji istoimenog stripa) nije nimalo uvjerljiv kao meksički narkobos.

 

Drugi, možda mnogo važniji razlog zašto su “Millerovi” dobri jest u tome što se ispod hrpe klišeja i nedorađenih likova i zapleta ipak može pronaći nešto kao društveni komentar, odnosno poruka, i to poruka koja je neuobičajeno pozitivna za ova cinična vremena. Protagonisti film započinju ne kao gubitnici nego i kao društveni izopćenici; oni su toga potpuno svjesni, ali se tješe prezirom prema onima koji su u životnoj igri prošli bolje i ostvarili konvencionalni američki san o kući, dobro plaćenom poslu i nuklearnoj obitelji. Međutim, kada stjecajem okolnosti počnu glumiti takvu obitelj, onda na kraju to uistinu i postaju, razvivši osjećaje i veze koje su dotle nisu mogli niti htjeli imati. Taj konzervativni koncept je, s druge strane, ublažen uvođenjem Fitzgeralda koji ispod buržujske vanjštine kriju prilično nekonvencionalni privatni život, a na kraju ipak iskazuju razumijevanje  za one ispod njih na društvenoj ljestvici.  Prevladavanje ekonomskom krizom produbljenog jaza među različitim socieokonomskim grupama je, izgleda, ono što publika želi vidjeti na ekranu kada već ne može u stvarnom životu.

 

OCJENA:6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Violet & Daisy (2011)

Alexis Bledel
Alexis Bledel (izvor: gdcgraphics)
VIOLET I DAISY
(VIOLET & DAISY)
uloge: Alexis Bledel, Saoirse Ronan, James Gandolfini, Danny Trejo, Marianne Jean-Baptiste
režija: Geoffrey S. Fletcher
proizvodnja: Greenstreet Films, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Nekim filmovima je suđeno da se gledaju u kontekstu sasvim drukčijem od onoga koji su zamišljali ili htjeli njihovi tvorci. Ponekad ih to može kompromitirati, a ponekad ih učiniti boljim ili, barem, efektnijim. Činilo se da je takvu priliku okrutna igra sudbine namijenila filmu “Violet i Daisy” Geoffrey S. Fletchera, s obzirom da je u hrvatska kina došao nedugo nakon vijesti o smrti Jamesa Gandolfinija, jednog od glavnih glumaca.

“Violet i Daisy”, zapravo, nije posljednji Gandolfinijev film, s obzirom da je premijeru imao na filmskom festivalu u Torontu prije dvije godine. Gledateljima će, međutim, vrlo brzo postati jasno zašto su distributeri, barem oni koji pripadaju “mainstreamu”, oklijevali da ga stave na velike ekrane.

Naslovne junakinje su dvije mlade Njujorčanke – osamnaestogodišnja Daisy (Ronan) i nešto starija Violet (Bledel). Na prvi pogled se doimaju poput svojih tipičnih vršnjakinja, s obzirom da im se život okreće oko odjeće koju reklamira njihova omiljena pop zvijezda. Razlika je, pak, u tome što novac za te “krpice” nastoje zaraditi kao profesionalne ubojice. Njihova posljednja meta je Michael (Gandolfini), koji je to postao krađom novca od gangstera. Kada ga Violet i Daisy dolaze likvidirati, ispostavlja se da ih Michael očekuje i, na njihovo veliko iznenađenje, nema nikakvu namjeru spriječiti u tome. Dvije djevojke su zaintrigirane njegovim ponašanjem i odlučuju ga privremeno poštedjeti, što, pak dovodi do komplikacija vezanih uz njihove pretpostavljene kao i suparničku grupu plaćenih ubojica.

Bilo bi izlišno reći da su “Violet i Daisy” neobičan film, ali njegova neobičnost sama po sebi ne garantira kvalitetu. Geoffrey S. Fletcher, koji je široj javnosti poznat kao autor scenarija za “Precious” iz 2009. godine, u filmu inzistira na tolikoj količini bizarnosti i nadrealnosti da se “Violet i Daisy” pretvara u vlastitu samoparodiju. A, zapravo, i ne izgleda previše originalno, jer je motiv profesionalnih ubojica kojih neobičnim čini njihova “običnost” i banalnost njihove egzistencije Quentinu Tarantinu donio kult-status i veliki uspjeh u “Paklenom šundu”, ali i stvorio niz ponekad prilično iritantnih imitacija. “Violet i Daisy”, koji svoj nizak budžet nastoji reklamirati poput odlikovanja, izgleda upravo kao jedna takva varijacija na temu ili podgrijavanje dva desetljeća stare sarme. Protagonisti tako nastanjuju naizgled običan, a zapravo nadrealan svijet u kome je moguće zamisliti oružane obračune u kojima sudjeluju tinejdžerice odjevene poput redovnica, a naizgled profesionalne kriminalke sebi dozvoljavaju luksuz da zaspu na poslu. Fletcher je također malo pretjerao u nastojanju da dvije protagonistice učini ne samo “drukčijim” nego i drukčijim jedna od druge. Bledel, koja ima preko tri “banke” (široj javnosti poznata kao kći u “Gilmoricama”) je tako iskusniji dio tandema, ali to njeno iskustvo se odgleda kroz implicitnu traumu i posljedice u obliku duševne bolesti. Ronan se ponaša manje kao adolescentica, a više kao dijete; njen infantilizam se, pak, može protumačiti i kao svojevrsni pokušaj da lik učini što je više moguće različitim od djeteta-ubojice koga je tumačila u mnogo boljoj “Hanni”.

Osim relativne kratkoće, “Violet i Daisy” podnošljivim čini Gandolfini čiji se lik, usprkos njegovih bizarnih motiva, doima najnormalnijim i najsimpatičnijim. Njegova pojava, pogotovo u kontekstu spoznaje da je glumac u stvarnom životu preminuo, rezultira s prilično dirljivim scenama. Fletcher je dobar posao napravio i izborom prilično kvalitetnog soundtracka, odnosno pjesmama koji svijet u kome se odvija radnja čine mnogo “nadrealnijim” od likova. Iako predstavlja promašaj, “Violet i Daisy” nije ostvarenje kojeg bi se njegov autor trebao naročito sramiti. Jedino je šteta što oproštaj s velikim glumcem nije mogao koincidirati s nečim malo boljim.

OCJENA: 4/10

Reality check 1. prosinca

Referendum_Prizor01Ishod, značenje i posljedice prekjučerašnjeg referenduma se može tumačiti na različite načine, uključujući one koji nisu previše konstruktivni, originalni i efikasni, i izgledno je da će se na tu temu proliti još mnogo virtualne tinte i voditi brojne rasprave. Međutim, ako nekome treba neki jednostavni izraz ili rečenica kojom bi se opisalo ono što se dogodilo 1. prosinca u Hrvatskoj, onda se to može posuditi iz engleskog jezika, odnosno upotrijebiti riječi “reality check”. Ukratko, jučer su hrvatski birači na najočigledniji mogući način pokazali koliko je drastična, a možda i nepremostiva, razlika između Hrvatske kakva ona uistinu jest i Hrvatske u obliku kakvom nam je prodavao naš politički, ekonomski i kulturni establishment.

Pobjeda opcije “za” je, više nego bilo što drugo, uništila pet mjeseci dugu iluziju da  ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja nekakav povijesni iskorak nakon koga stvari u ovoj zemlji mogu mogu i smiju iči jedino unaprijed i nabolje. Međutim, taj magični europski štapić nije djelovao. Isto onako kao što nakon 1. srpnja nije nestalo korupcije i nesposobnosti u državnoj upravi i  kao što ekonomski pokazatelji uporno odbijaju ići nagore, tako je i hrvatsko biračko tijelo, zajedno sa svojim svjetonazorom, tradicijom, povijesnim i današnjim frustracijama ostalo upravo ondje gdje je bilo 30. lipnja. A pokušaji kampanje “Protiv” da  na brzinu izmijeni tu realnost su vrlo vjerojatno imali sasvim suprotni učinak, i Hrvatsku su, slučajno ili namjerno, okrenuli u smjeru suprotnom od svega onog što je  liberalno, “urbana” i  “cool”.

O taboru “Za” se može govoriti mnogo toga, ali je sasvim jasno da je bila mnogo bolje organizirana, kvalitetnija, i, što je najvažnije, njeni organizatori su bili daleko više svjesni hrvatske realnosti. A ta realnost mnogo manje odgovara prizoru nekoliko stotina ili tisuća razdraganih i šarenim balonima oboružanih “hipstera”  koji jednom usred ljeta paradiraju ulicama velikih gradova praćeni bataljunom interventne policije, a mnogo više prizoru kontejnera za smeće.

Autor ovog teksta je tako prije par dana zapazio jedan takav prizor – kontejner za smeće na kome se nalazio poster kampanje “Za”. Na prvi pogled takav postupak nije imao smisla. Nije li aktivist (ili kontra-aktivist) time sugerirao da je referendum smeće? Da su djeca smeće? Da je obitelj smeće? Da je heteroseksualni brak smeće?

Ne. Aktivist koji je postavio poster je možda vrlo dobro znao zašto poster valja postaviti upravo na kontejner za smeće. Svjesno ili podsvjesno, prepoznao je da pravi motiv zbog koga će netko izaći na ovaj referendum ili – što je možda još i važnije – ostati kod kuće, leži upravo u onome što taj kontejner za smeće simbolizira. Za sve veći broj građana taj kontejner više nije sredstvo za odlaganje otpada, nego izvor hrane i prihoda; a i one koji još nisu došli dotle da po njemu prebiru nastojeći sastaviti kraj s krajem predstavlja neugodno i neizbježno podsjećanje da su mu sve bliži.

A što je tim ljudima mogla ponuditi kampanja “Protiv”? Ništa osim pozivanja na nekakve apstraktne “europske” vrijednosti, odnosno pripadnost nekakvom mitskom “Zapadu” koji, zapravo, više ne postoji ili se urušava pod teretom ekonomske krize i globalnih geopolitičkih preslagivanja. Za prosječnog hrvatskog birača ta “Europa”, pogotovo sada kada je Hrvatska njen dio, ne znači ništa drugo osim izgovora za još više gladi, zime, poniženja i odbijanja hrvatske vladajuće elite da išta učini po tom pitanju.

Toga možda nisu bili svjesni hrvatski urbani “hipsteri”,celebrityji i intelektualci zaključani u svojim zagrebačkim kulama od bjelokosti, ali su bili dužni. Ako  već nisu htjeli svoj pogled skrenuti u bandićevska i kerumovska predgrađa i Spičkovine, mogli su barem obratiti pažnju kako stvari stoje u toj njihovoj ljubljenoj “Europi” koja je trebala biti rješenje svih hrvatskih problema. A stvari tamo ne izgledaju nimalo lijepo, zapravo ne izgledaju nimalo bolje nego u Hrvatskoj. Samo što to netko nije imao volje, hrabrosti ili poštenja priznati.

RECENZIJA: Plan za bijeg (2013)

Sylvester Stallone & Arnold Schwarzenegger
Sylvester Stallone & Arnold Schwarzenegger (izvor: Gage Skidmore)
PLAN ZA BIJEG
(ESCAPE PLAN)
uloge: Sylvester Stallone, Arnold Schwarzenegger, Jim Caviezel, 50 Cent, Vinnie Jones, Vincent d'Onofrio, Amy Ryan
scenarij: Miles Chapman & Jason Keller
režija: Mikael Håfström

Kada vam se ispuni želja, to će vam se često zna dogoditi na mjestu, u vrijeme i na način koji vas, zapravo, neće ispuniti nekim velikim zadovoljstvom. Svi oni kojima su 1980-ih vrhunac filmske zabave bile akcijade s mišićavim razbijačima u glavnim ulogama se ovih dana mogu sresti s takvim fenomenom. Ono što je tada izgledalo kao Sveti graal akcijskog žanra – projekt u kojem bi rame uz rame nastupili Sylvester Stallone i Arnold Schwarzenegger – je ovih dana postalo stvarnost zahvaljujući filmu “Plan za bijeg” Mikaela Hafströma. Većina tadašnjih fanova će, međutim, gledajući ovaj film prije osjetiti sjetu nego neko posebno zadovoljstvo.

Čast da bude nominalni protagonist, odnosno prva violina u akcijskom superparu, pripala je Stalloneu.  U “Planu za bijeg” to je Roy Breslin, sigurnosni stručnjak koga različite zatvorske uprave angažiraju da, prerušen u zatvorenika, pokušavajući pobjeći analizira slabosti njihovih institucija. Nakon što je još jednim uspješnim bijegom demonstrirao svoje vještine, Breslinovi poslodavci dobivaju narudžbu za sličan posao od CIA-e koja nastoji testirati tajni i vrhunski opremljeni zatvor predviđen za držanje najopasnijih terorista i drugih zlikovaca koji “trebaju biti izgubljeni”. Breslin preuzima lažni identitet terorista te bude otet i odveden u tajni zatvor, ali se tamo ispostavi kako njegov upravnik Hobbes (Caviezel) ne zna ili ne želi znati da je riječ o testu, te se prema Breslinu ponaša kao i prema svim drugim zatvorenicima. Breslin shvaća da jedini put do slobode predstavljaju njegove vještine, te ih počne koristiti tako što izviđa lokaciju i traži pomoć. Ona dolazi u obliku iskusnog zatvorenika Emila Rottmayera (Schwarzenegger), koji zauzvrat traži i da sam pobjegne s Breslinom.

“Plan za bijeg” na prvi pogled izgleda upravo onako kao što bi trebao izgledati film koji spaja dvije akcijske superzvijezde. U njemu se može uživati u nekoliko dojmljivih akcijskih scena, a što se posebno odnosi na prvi dio filma, odnosno kada Stallone na prilično efektan način svoj lik uspije “prodati” kao stručnjaka za bijeg. U sredini filma, kada se Stallone konačno sretne sa Schwarzeneggerom, njih dvojica funkcioniraju kao prilično uhodan tandem, s likovima koji se međusobno dobro nadopunjuju. Iako nije raspolagao s pretjerano velikim budžetom i iako je bio ograničen smještanjem radnje u klaustrofobični prostor, Hafström lako dočarava specifičnu situaciju u koju su se našli protagonisti. Na žalost, ti napori su velikim dijelom kompromitirani scenarijem Milesa Chapmana i Jasona Kellera koji grca u žanrovskim klišejima – od sadističkih čuvara do zatvorskih bandi – te koji završava na antiklimaktički i ne baš pretjerano uvjerljiv način. Jednu od mana filma predstavlja i angažman velikog broja inače vrlo dobrih glumaca u epizodnim ili karakternim ulogama, pri čemu se posebno ističe Sam Neill kao zatvorski liječnik čije su moralne dileme telegrafirane na gotovo parodijski način.

S druge strane bi bilo nepošteno reći da “Plan za bijeg” pruža ama baš ništa nova. Sitni detalji odaju trenutke lucidnosti scenarista, pa tako likovi i zaplet povremeno dobivaju subverzivni kontekst, pogotovo u kontekstu davne i ne baš tako davne prošlosti glavnih glumaca. Tako Stallone, nekadašnji desničar i propagator reaganovskog militarizma, postaje junak filma koji bez previše uvijanja osuđuje američki obavještajni aparat, privatne vojne tvrtke i “rat protiv terorizma”. Bivši republikanski guverner Schwarzenegger, pak, tumači lik radikalnog ljevičarskog aktivista nalik na Juliana Assangea.  Ikonoklastičkim se čini i to da je glavni pomagač dvojice junaka prikazan kao pobožni musliman. To, međutim, ne može izdići “Plan za bijeg” iznad hollywoodske konfekcije koja će ljubiteljima žanra pružiti ono što su htjeli vidjeti, ali koji poklonicima dvojice glumaca stvara neugodan dojam da su se njih dvojica mogli sresti mnogo ranije i u daleko boljem filmu.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Prije ponoći (2013)

Ethan Hawke & Julie Delpy
(izvor: ♭ Nocturne ♬ ♪ ♩)
PRIJE PONOĆI
(BEFORE MIDNIGHT)
uloge: Ethan Hawke, Julie Delpy
scenarij: Richard Linklater, Ethan Hawke & Julie Delpy
režija: Richard Linklater
proizvodnja: Castle Rock Entertainment/Sony Pictures Classics, SAD, 2013.
trajanje: 109 '

Kada se nastoji dati odgovor na pitanje koja je serija filmova najbolja, obično se pri tome kao kriterij uzima njena dugovječnost ili komercijalni uspjeh, a što u pravilu znači da se takve serije moraju sastojati od žanrovskih ostvarenja “za raju”. Ideja da bi netko radio serije filmova motiviran željom da njima osvaja festivalske nagrade i ulazi u filmske antologije se, barem na prvi pogled, doima apsurdnom. Pa, ipak, titulu tvorca serije filmova koja se po određenim kriterijima može nazvati najboljom se, barem u današnje doba, može udijeliti Richardu Linklateru, Amerikancu koji je reputaciju izgradio kao nezavisni filmaš, i to u ono pred-miramaxovsko vrijeme kada je riječ “nezavisni film” imala nekakvo značenje. Da stvar bude još neobičnija, serija filmova koju je napravio po svojim žanrovskim određenjima pripada drami, odnosno svijetu koji je prilično teško zamisliti u istoj rečenici s izrazom “franšiza”. Ne iznenađuje, stoga, što će se, zahvaljujući prema ne-komercijalnom filmu danas izuzetno opreznim distributeri, domaći gledatelji morati dosta pomučiti prije nego što u kinima uspiju pogledati Linklaterov najnoviji film “Prije ponoći”.

Radnja predstavlja nastavak sage koja je 1995. godine započela u filmu “Prije svitanja”. U njemu se upoznalo i zaljubilo dvoje protagonista – mladi Amerikanac Jesse (Hawke) i mlada Francuskinja Celine (Delpy) – a budućnost  njihove veze namjerno ostala neodređena. Linklater je odgovor na to pitanje dao 2004. godine u filmu “Prije sumraka” gdje su se sada već zreliji Jesse i Celine ponovno sreli nakon višegodišnje razdvojenosti samo da bi otkrili da ipak osjećaju nešto jedno prema drugom. I tada je rasplet ostao neodređen, i tako sve do početnih scena filma “Prije ponoći” koje pokazuju kako su Jesse i Celine sada par sa dvoje blizanki. Idilično okružje grčkog Peloponeza i blagodati godišnjeg odmora, međutim, nije uspjelo sačuvati bračnu idilu. Jesse, koji se zbog Celine morao razvesti od svoje američke supruge, duboko je nesretan zbog razdvojenosti sa 13-godišnjim sinom, dok Celine, pak, razmišlja o tome hoće li prihvatiti posao koji će je razdvojiti od muža. Slično kao u prethodna dva filma, radnja prikazuje nekoliko sati u kojemu će njih dvoje kroz međusobne razgovore pokušati riješiti međusobne nedoumice.

Serije “ozbiljnih” filmova koji kroz više godina ili desetljeća prate jedne te iste protagoniste te prikazuju promjene u njihovim životima i karakterima, zapravo, i nisu previše originalan koncept. Uz antologijski TV-dokumetarac “7 Up” Michaela Apteda najbolji primjer je Truffautova serija o njegovom alter egu Antoineu Doinelu. “Prije sumraka” se oslanja na tu tradiciju nastojeći graditi likove koji su sazrijevali i starili slično kao glumci, odnosno kao publika koja ih je gledala. U tu je svrhu Linklater uglavnom zadržao svoj narativni model, ali ga upotpunio scenom večere s prijateljima koja odnosu dvoje protagonista daje jedan širi kontekst. U filmu “Prije ponoći”, slično kao i u “Prije sumraka”, je Linklater od svojih glumaca tražio ne samo improvizaciju, nego i da mu pomognu pisati scenarij. Zato se ovo ostvarenje može smatrati jednim od najosobnijih, a možda i najiskrenijih i najintimnijih koja su se mogla vidjeti na našem repertoaru.

“Prije ponoći”, za razliku od većine filmskih nastavaka, ne nastoji ponavljati formulu niti gledateljima ponuditi jeftini hepi end. Svijet u kome žive protagonisti je naš svijet; čak i u grčkom turističkom raju su Jesse i Celine prisiljeni raspravljati o ekonomskoj krizi, ali i o nekim prozaičnijim detaljima života, kao što su svakodnevne svađe životnih partnera koje mogu imati ubitačne efekte i na najstrastvenije ljubavne priče. Dvoje glavnih glumaca, kojima su ovo uloge života, to su dočarali na izuzetno efektan i uvjerljiv način. U današnjem svijetu je zbilja rijetkost vidjeti serije filmova koje stare poput vina i postaju bolje s godinama. Zbog toga “Prije ponoći” zaslužuje najtoplije preporuke.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju (2013)

Film Review The Mortal Instruments City of Bones
(izvor: Joint Base Lewis McChord)
INSTRUMENTARIJ SMRTNIKA: GRAD OD KOSTIJU
(THE MORTAL INSTRUMENTS: CITY OF BONES)
uloge: Lily Collins, Jamie Campbell Bower, Robert Sheehan, Kevin Zegers, Lena Headey, Aidan Turner, Jonathan Rhys Meyers
scenarij: Jessica Postigo Paquette
režija: Harald Zwart
proizvodnja: Constantin Film, SAD/Njemačka, 2013.
trajanje: 130'

U Hollywoodu, kao što je to davno rekao William Goldman, nitko ne zna ništa. To svejedno ne sprečava šefove studija da desetljećima, poput srednjovjekovnih alkemičara koji su pokušavali pronaći tajnu vječne mladosti ili pretvaranja olova u zlato, traže jednostavnu formulu za pretvaranje svakog scenarija u siguran hit. Malo što odaje takav način razmišljanja kao “Instrumentarij smrtnika: Grad od Kostiju”, ekranizacija prvog iz serije od pet omladinskih fantasy romana američke književnice Cassandre Clare.

Protagonistica filma je njujorška adolescentica Clary Fray (Collins) koja živi sa majkom slikaricom Jocelyn (Headey). Njen život je sasvim običan, ali se počinje mijenjati kada joj se počnu pričinjati neobični simboli, odnosno kada postane svjedokinjom uznemirujućih događaja koje njen najbolji prijatelj Simon Lewis (Sheehan) ne može vidjeti. Stvari postaju tek nešto malo jasnije kada je u stanu umjesto majke dočeka čudovište od koje će ga spasiti Jace Wayland (Campbell Bower). On joj objasni da je, kao i ona sama, Sjenolovac, odnosno hibrid anđela i ljudskih bića čiji je zadatak borba protiv različitih demona. I majka Jocelyn je također bila Sjenolovka, ali je Clary dala magičnim ritualima izbrisati sjećanje kako bi je zaštitila od odmetnutih Sjenolovaca na čelu s Valentineom (Rhys Meyers) koji tragaju za Kaležom smrtnika.

Gledatelji, s izuzetkom onih koji su više od jednog desetljeća proveli na pustom otoku ili nekom sličnom mjestu, će teško izbjeći dojam o derivativnosti “Grada od kostiju”. Film izgleda kao nečiji pokušaj da se destiliraju esencije onog što je donijelo uspjeh “Harryju Potteru” i “Sumraku” i umiješaju u novi, još jači i efikasniji koktel. U njemu imamo protagonista koji otkriva da je povezan s paralelnim magičnim univerzumom, ali i svakojake ljubavne i slične peripetije vezane uz pripadnost ljudskom ili natprirodnom svijetu. To i ne bi trebalo previše iznenaditi, jer Cassandra Clare prije dolaska na prvo mjesto bestseler-lista svoje spisateljske vještine vježbala stvarajući fanovsku prozu posvećenu Harryju Potteru. Također ne bi trebalo iznenaditi ni to da je većina kritičara, još uvijek traumatizirana “Sumrakom”, upravo na njegovom najnovijem derivatu iskalila svoje frustracije i proglasila još jednim razočaranjem ovog filmskog ljeta.

Usprkos derivativnosti, “Grad od kostiju” bi ipak bilo nepravedno gledati tek kao konfekcijsku kopiju, s obzirom da u njemu ima postoje određene trunčice originalnosti koje su se provukle kroz ne baš najspretniji scenarij Jessice Postigo Paquette te solidnu, iako neproduhovljenu režiju Haralda Zwarta. Katolička teologija, koja je predstavlja jedan od temelja ovog žanra, kao i konzervativizam karakterističan za “Sumrak”, su odbačeni u korist moderne, sekularne, društveno liberalne kulture i “svega što vole mladi”. Tako se u filmu pojavljuju otvoreno gej likovi, uključujući pojedine Sjenolovce, a neki od njih, iako potječu od anđela i svakodnevno se susreću sa natprirodnim bićima, se deklariraju kao ateisti.

Glumačka ekipa se doima prilično opušteno, uključujući Lenu Headey kojoj je dobro došao odmor od Cersei u “Igri prijestolja”. Simpatična Lily Collins je uvjerljiva u ulozi lika deset godina mlađeg od sebe u stvarnom životu, a auru nevine “djevojke iz susjedstva” uspije čak i kada u scenama gdje je, prema riječima samog lika, prisiljena da se “oblači poput kurve”.  Njen partner Jamie Campbell Bower, jedan od rijetkih glumaca koji se može pohvaliti sudjelovanjem u “Sumraku” i u “Potteru”, također obavlja više nego solidan posao. Iako, po običaju, završnica predstavlja trijumf CGI forme nad suvislim sadržajem i priprema teren za neumitni nastavak, “Grad od kostiju” je ostvarenje koje zaslužuje preporuke. Barem namijenjene gledateljima željnih nečeg boljeg od “Sumraka”. Ovaj film će im to pružiti, iako to i nije neko visoko dostignuće.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)