RECENZIJA: Velika pljačka (2013)

Liam Hemsworth
Liam Hemsworth (izvor: Gage Skidmore)
VELIKA PLJAČKA
(EMPIRE STATE)
uloge: Liam Hemsworth, Michael Angarano, Dwayne Johnson, Emma Roberts, Paul Ben-Victor
scenarij: Adam Mazer
režija: Dito Montiel
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 94 '

Gledajući kako nekoć ugledna i neupitna imena posljednjih godina paradiraju po Rementincu, a još više entuzijazam s kojim ih isti oni koji su im ljubili ruke danas razapinju kao “lopine”, postavlja se jedno pitanje. Što bi obični čovjek učinio da se našao u njihovoj situaciji, odnosno da bi se iskušenje “samoposluživanja” na račun tuđeg novca “malom čovjeku” bilo isto tako neodoljivo kao i “izopačenim” odličnicima? Nama susjedni Talijani na to pitanje imaju običaj odgovarati izrekom prema kojoj je prilika ono što razlikuje lopova od poštenog čovjeka. A jedna takva, i to prilično spektakularna, prilika je glavni element radnje američkog filma Empire State, naslov koga je domaći distributer po dobrom starom običaju “prekrstio” u bezličnu i neproduhovljenu Veliku pljačku.

Radnja filma je smještena u New York, odnosno istoimenu saveznu državu kojoj je “Empire State” (“Carstvo država”) nadimak, a ista fraza može poslužiti kao ironični komentar na “njujorško stanje uma”. Ono 1982. godine, kada započinje film, ne izgleda previše dobro, a što i ne iznenađuje s obzirom na izuzetno lošu ekonomsku situaciju, koja se odražava na beznađe, kriminal i nasilje na ulicama. Besparica teško pogađa doseljeničke obitelji, poput one čiji je član Chris Potamitis (Hemsworth), sin bivšeg grčkog policajca koji nastoji u novoj domovini nastaviti obiteljsku tradiciju i priključiti se njujorškoj policiji. Mladenačka neopreznost i uhićenje zbog marihuane, za koje je zaslužan Chrisov najbolji prijatelj Eddie (Angrano), je, međutim, Chrisu zapriječila upis na policijsku akademiju, te se umjesto toga mora zadovoljiti karijerom zaštitara u “Empireu”, kompaniji za prijevoz novca. Posao je naporan, opasan, monoton i izuzetno slabo plaćen, ali Chris s vremenom primjećuje kako ga njegovi kolege, ali i šefovi, ne shvaćaju previše ozbiljno, odnosno da milijune uskladištenih novčanica nitko zapravo ne čuva. Nakon dosta premišljanja, Chris se “posluži” sa nekoliko desetaka tisuća dolara i ustanovi da to nitko nije primijetio. Problemi umjesto toga nastanu kada se o tome “izlane” Eddieju koji, pak, cijelu priču prenosi lokalnim grčkim mafijašima koji traže “komad” svega što Chris uzima ili namjerava uzeti sa svog radnog mjesta.

Usprkos na prvi pogled impresivne glumačke postave, Velika pljačka je završila “ispod radara”, a u SAD, zapravo, nije imala kino-distribuciju. Odluka producenata da filmu daju ponižavajući status “direct-to-video” se, s jedne strane, može protumačiti relativno niskim budžetom, ali ne i nedostatkom ambicija. Scenarist Adam Mazar je, naime, autor nagrađivanog biografskog TV-filma o Jacku Kevorkianu, a režiju potpisuje Dito Montiel, bivši pank-glazbenik koji se preorijentirao na pisanje romana i režiranje filmova čiji su protagonisti mladi ljudi koji na razne riskantne načine pokušavaju zaraditi koricu kruha u urbanoj džungli. Ono što Veliku pljačku odlikuje jest to da se temelji na istinitim događajima (pa tako započinje dokumentarnim televizijskim snimkama, a završava modernim epilogom u kojoj stvarni Chris Potamitis daje intervju). New York ranih 1980-ih je rekonstuiran na ekonomičan, ali prilično uvjerljiv način, odnosno sve do trenutka kada Montiel mora današnju publiku podsjetiti kako je “Velika jabuka” do dolaska autoritarnog Rudyja Giulianija na mjesto gradonačelnika (koji se u filmu nakratko pojavljuje kao lik, odnosno federalni tužitelj zadužen za istragu pljačke) bilo ne samo opasno, nego i izuzetno nasilno mjesto na život. Moralne dileme s kojima se suočava protagonist su tako nimalo suptilno naglašene sudbinom njegovog dobronamjernog kolege i prijatelja koga glumi Michael Rispoli. Film također sadrži scene oružanih obračuna i krvoprolića koje se doimaju malo previše spektakularno da bi bili uvjerljivi za cijelu priču, te se doimaju naknadno umetnutim, kako bi se umjetno “napumpao” inače previše prozaični sadržaj. S druge strane je u filmu prilično zanimljivo gledati kako se fenomen kriminala nastoji prikazati u njegovom ekonomskom kontekstu, kao što i to da mu je ključan katalizator nečija glupost i nesposobnost. U slučaju Velike pljačke se među idiote i nesposobnjakoviće ubrajaju i kriminalci i žrtve, i u takvoj mjeri da film na trenutke počinje sličiti na crnu komediju.

Ironičan, crnohumorni ton filma, odnosno atmosfera koju upotpunjava vješto korištenje pjesme “It Never Rains in Southern California” Alberta Hammonda u soundtracku, će mnoge nagnati na usporedbe sa Scorsesejevim Dobrim momcima, neizbježne i za to što je pothvat protagonista ovog filma nadmašio pothvat Scorsejevih “junaka”. Takve su usporedbe za Veliku pljačku, međutim kobne, dijelom zato što je Montiel, koji se ionako ne može pohvaliti bog-zna-kakvom filmografijom, daleko ispod Scorseseja, ali i zato što je film u mnogo čemu nedovršen, pa su tako neki podzapleti tek naznačeni, a i završnica (predvidljiva nakon što se u istragu uključi superpolicajac koga glumi Dwayne Johnson) je prilično antiklimaktična. Možda je razlog u neodstatku novca ili inspiracije, a možda zato što je u originalnom obliku ili zamisli bio predug za Lionsgateove producente.

S druge strane je glumačka postava obavila dobar posao. Iako se Hemsworth u glavnoj ulozi više sliči manekenu, nego sirovom klipanu s opakih njujorških ulica, njegova je uloga adekvatna, isto kao i Johnson kao iskusni i nezaustavljivi čuvar zakona. Mnogo je zanimljiviji Michael Angarano kao njegov suicidalno bedasti prijatelj, ali i pouzdani karakterni glumac Paul Ben-Victor kao njegov otac. Ti detalji će zadovoljiti publiku koja od Velike pljačke ništa osim neobavezne zabave, niti je tangira to da je ovaj film očigledno mogao pružiti nešto više.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

Nova varijacija na temu “Moj genocid je veći od tvoga”

Steve McQueen @ Apple Store Soho
Steve McQueen (izvor: tamaradulva)

Vrhunske filmske glumce, scenariste, režisere i producente trebamo prije svega cijeniti po onome što pružaju na ekranu. Čim se njihove riječi i djela pomanknu iz strogo profesionalne sfere, čarolija odjednom nestaje i za hollywoodska božanstva se ispostavi kako su u pitanju ljudska bića koja dijele sve moguće nedostatke s običnim smrtnicima. Ta se iluzija najčešće rasprši otkrivanjem nekih “pikantnih”, neugodnih i intimnih detalja njihovog privatnog života. Daleko rjeđe, međutim, taj efekt proizvedu sami celebrityji kroz izjave u kojima pokušavaju biti nekakav autoritet u stvarima o kojima najčešće nemaju pojma. Još rjeđe se, pak, dogodi da je to posljedica ne baš najspretnijeg pokušaja PR kampanje za neki njihov projekt.

U izuzetno rijetkim slučajevima je taj gaf toliko beznačajan da ga nitko neće primijetiti, odnosno da će kontroverza, ako se i stvori, donijeti više štete nego koristi, a sve negativne posljedice će eliminirati “politički korektna” autocenzura ili površnost suvremenih medija. Jedan takav primjer bi mogao dati Steve McQueen, britanski sineast grenadskog podrijetla, koji se od sjene svog daleko poznatijeg hollywoodskog prezimenjaka nastoji odlijepiti nizom zapaženih ostvarenja u kojima glumi Michael Fassbender.

McQueenov najnoviji film je 12 Years a Slave (12 godina rob, 12 godina robom ili 12 godina robovanja, kako je naslov preveden u Srbiji), kostimirana drama smještena u SAD prije građanskog rata i temeljena na memoarima slobodnog crnca iz New Yorka koji je prijevarom otet i prodan kao rob na plantaže robovlasničkog Juga. Film je izazvao veliku pažnju, odnosno ono što se naziva “oskarovsko zujanje”, ne samo zahvaljujući svojoj “politički korektnoj” temi, nego i mini-kontroverzama i skandalima koji bi trebali zadržati pažnju glasača losanđeleske Akademije. Jedan od njih bi trebao biti brutalno naturalistički prikaz zlostavljanja koje su crni robovi u SAD trpili od svojih gospodara, a zbog kojih su neki od osjetljivijih članova publike napuštali projekcije.

Još veću PR uslugu producentima su načinili talijanski distributeri, kada su izdali poster sugerira koji sugerira da je bijeli glumac Brad Pitt (čiji se lik pojavljuje otprilike nekoliko minuta) glavna zvijezda filma, dok crni glumac Chiwetel Ejiofor (koji tumači naslovni lik) u cijeloj priči sporedan. Iako je u pitanju pogreška izazvana običnim šlamperajem (nimalo manjim od onoga koga je iskazao index.hr dodijelivši Pittu status režisera nekoliko mjeseci ranije), uslijedile su predvidljive reakcije u kojoj se bacalo drvlje i kamenje na institucionalni rasizam, zadrtost i neosjetljivost Talijana i bijelaca uopće na stradanje američkih crnaca. Dodatni “začin” priči je bila i odluka kenijske glumice Lupite Nyong’o (koja u filmu tumači lik zlostavljane robinje) da ne dođe na talijansku premijeru (iako je ona to objašnjavala ranije ugovorenim obvezama, a ne nekakvim bojkotom).

Novi, možda odlučujući, ali i kobni potez u kampanji za osvajanje zlatnih kipića je povukao sam McQueen. U intervjuu za Sky News, koji bi zlobnici mogli nazvati ekvivalentom kršenja Godwinovog zakona, nastojao je svoj film promovirati onime što se naziva “H-riječ”. McQueen je, naime, izrazio duboko nezadovoljstvo zbog toga što se crnačko ropstvo ne tretira na isti način na koji se tretira Holokaust, odnosno kako nedostatak filmova na tu temu, pogotovo kada se usporede s mnogobrojnošću filmovima posvećenih stradanju Židova u drugom svjetskom ratu, predstavlja nepravdu.

McQueen je svoju tezu ilustrirao time da je drugi svjetski rat trajao pet godina, i da su o njemu snimljene “stotine i stotine filmova”, a da je ropstvo trajalo 400 godina, a da je o njemu snimljeno “samo 20 filmova”.

Nema sumnje da će mnogi mediji, koju budu prenosili, ali i oni rijetki koji budu komentirali ovu izjavu, izraziti slaganje s McQueenovom opservacijom. Kada se gleda iz jedne šire i duže perspektive, drugi svjetski rat, bez obzira na svoje posljedice, možda zbilja nije opravdao toliku fascinaciju među filmašima. Druge povijesne priče, uključujući i onu o načinu na koje je današnje crno stanovništvo došlo u SAD i što je sve moralo pretrpiti prije nego što je steklo kakvu-takvu slobodu i dostojanstvu, uistinu moraju biti ispričane.

McQueen, međutim, u nastojanju da na što “žešći” način istakne svoju poantu, čini isto ono za što optužuje “bešćutni” Hollywood i zapadni kulturni establishment – selektivno, provincijalno i “navijačko” shvaćanje povijesti. To što je u svojoj izjavi skratio drugi svjetski rat za nekih godinu dana je daleko manji problem, koliko to da je ropstvo kao fenomen “skraćeno” na 400 godina. Isto onako kao što šovinistički Amerikanci pod izrazom “drugi svjetski rat” podrazumijevaju isključivo ono što je počelo u Pearl Harboru, tako je i McQueen pod izrazom “ropstvo” podrazumijevao isključivo ono što se događalo njegovim crnoputim precima, i to isključivo u zemljama koje se danas smatraju dijelom zapadnog svijeta.

Isto onako kao što hollywoodsko inzistiranje na Holokaustu i drugom svjetskom ratu vrijeđa stradalnike i potomke stradalnika drugih svjetskih tragedija i katastrofa, tako i McQueen svojim inzistiranjem na crnačkom ropstvu u zapadnom ropstvu kao jedinom relevatnom ropstvu vrijeđa potomke robova koji nisu imali tu (ne)sreću da završe u zapadnoj hemisferi. A još više razloga za biti uvrijeđeni, zapravo, razloga za bijes, bi trebali imati nekih 12 do 30 milijuna ljudi, koji se u službenim statistikama i procjenama vode kao robovi u današnjem svijetu. Za njih ono što je trajalo “400 godina” traje još i danas. Samo što se to sve događa na nekim meridijanima i paralelama koje Hollywood, ali i nadobudne “lovce na Oscare”, previše ne zanimaju, odnosno koji im se ne žele približiti zbog geopolitičkih i poslovnih računica njihovih producenata i sponzora.

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Dostavljač (2013)

English: Vince Vaughn at a political conferenc...
Vince Vaughn (izvor: Wikimedia Commons)
DOSTAVLJAČ
(DELIVERY MAN)
uloge: Vince Vaughn, Chris Pratt, Cobbie Smoulders, Andrzej Blumenfeld
scenarij: Ken Scott & Martin Petit
režija: Ken Scott
proizvodnja: Touchstone/Dreamworks, SAD, 2013.
trajanje: 104 '

Malo što ilustrira jaz između onoga što jest i onoga što nije hollywoodski mainstream kao što to čini slučaj filma Starbuck. Njegova prva i orginalna inkarnacija je postigla izvrstan komercijalni uspjeh na matičnom tržištom, te bila prikazana na prestižnom festivalu u Torontu. Autor Ken Scott je, međutim, imao ozbiljan problem u nastojanju da na temelju toga od svog imena stvori globalni brend. Film je, naime, snimljen u kanadskoj provinciji Kvebek na francuskom jeziku. Stoga nije trebalo previše uvjeravanja u to da proda autorska prava na remakeove, pa su se tako u roku od dvije godine snimila čak tri – bollywoodski Vicky Donor, francuski Fonzy, i na kraju, hollywoodski Dostavljač, gdje je Scott ponovio posao režisera.

Naslovni protagonist američke verzije, koga tumači Vince Vaughn, je David Wozniak, sredovječni Njujorčanin čiji se neodgovorni životni stil nije previše promijenio od mladih dana, a zbog čega mu jedino sredstvo prihoda predstavlja, u pravilu loše rađeni posao dostavljača u mesnici koju vodi njegov otac (Blumenfeld). Svi njegovi pokušaji da značajnije poboljša svoju materijalnu situaciju obično završe na rubu zakona ili neuspješno. Zbog toga je sebi na vrat navukao dug i nemilosrdne zelenaše, ali još akutniji problem predstavlja to što je djevojka Emma (Smoulders) s njim zatrudnjela, ali s njime više ne želi imati veze dok konačno ne “odraste”. Davidu, međutim, najveći problem predstavlja epizoda iz mladosti gdje je, nastojeći spojiti ugodno s korisnim, zaradio nešto novaca donirajući spermu klinici za liječenje plodnosti. Ispostavilo se kako je njegova “donacija” papirološkom pogreškom umjesto kod jedne, završila u čak 533 različite žene. Od tako rođene djece, njih čak 142 su pokrenuli parnicu s ciljem da otkriju identitet svog biološkog oca. Iako mu njegov prijatelj i odvjetnik Brett (Pratt) savjetuje da traje parnica, David je zaintrigiran svojom djecom te ih počinje kradom promatrati, a potom pomagati u raznim životnim situacijama.

Gledatelje koji su očekivali još jednu rutinersku hollywoodsku “high concept” komediju kod Dostavljača čeka dobra vijest. Ma što trailer sugerirao, sam film to nije. Loša je vijest u tome da se Dostavljač zapravo prilično teško može nazvati komedijom, odnosno da je zbog nepatvorene ozbiljnosti sadržaja, koja ponekad skreće u patetiku, žanrovski daleko bliži drami. Međutim, najgora je vijest ta da ovaj film iskazuje ambiciju autora da se napravi nešto “drukčije”, ali da iza te ambicije nije stajao adekvatan talent ili sposobnost da se pri tome nadvladaju sadržajna i druga ograničenja hollywoodske produkcije.

To, dakako, ne znači da u Dostavljaču nema svijetlih točaka. Vince Vaughn, nekad nametljiva i prodorna zvijezda 1990-ih, sada se doima neuobičajeno miran i staložen u ulozi sredovječnog gubitnika, a isto tako se prilično hrabro bori sa ne pretjerano produhovljenim scenarijem (poput scene u kojoj, govoreći španjolski, na bolno neuvjerljiv način pokušava sebe predstaviti kao latinoameričkog ilegalnog imigranta). Andrzej Blumenfeld, jedan od velikana poljskog glumišta, filmu daje dostojanstvo u par scena u kojima se pojavljuje kao protagonistov otac. Tu je i Chris Pratt, komičar poznat prije svega po televizijskim nastupima, koji jednostavno blista kao Davidov nešto manje disfunkcionalni prijatelj.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi nedostatak čvrste strukture u filmu, odnosno Scottovu nesposobnost da od velike količine različitih podzapleta napravi suvislu cjelinu. Primjer za to je lik Davidove djevojke, koji se nekako mora isticati ispred likova stotinjak i više 20-godišnjaka i 20-godišnjakinja koji su odjednom postali protagonistova glavna briga. Scott taj problem pokušava riješiti tako što je pretvara u policajku i snima scenu u kojoj se pojavljuje u uniformu; osim što će, možda, zaintrigirati publiku s određenim fetišima, ta scena nema nikakvog smisla te postavlja pitanje kako je ta žena uopće završila u nekakvoj ozbiljnoj vezi (i zatrudnjela) s tipom koji duguje novac kriminalcima i uzgaja indijsku konoplju u svom podrumu. S druge strane, pokušaj da se likovi Davidove djece pokažu što raznolikijim – ne samo po spolu, nego i po rasi, seksualnoj orijentaciji, ali i “kartama” koje im je udijelio život – često skreće u neuvjerljivu sentimentalnost, poput scena u kojima David uspješno spašava život heroinskoj ovisnici ili pravi društvo paraplegičaru. A u svima njima humora, odnosno onoga radi čega je publika došla u kino, ima premalo da bi se moglo reći kako je Dostavljač urodio plodom.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Utrka života (2013)

Rush
prizor sa snimanja (izvor: aburt)
UTRKA ŽIVOTA
(RUSH)
uloge: Chris Hemsworth, Daniel Brühl, Olivia Wilde, James Norton, Alexandra Maria Lara
scenario: Peter Morgan
režija: Ron Howard
proizvodnja: Revolution Films/Working Title/Relativity Media/Universal, Britanija/Njemačka, 2013.
trajanje: 122 '

Britanski pisac Peter Morgan je pokazao veliki talent za stvaranje drame od inače banalnih, opskurnih i publici ne pretjerano zanimljivih priča, bilo da je riječ o protokolarnom sporu (“Kraljica”), televizijskom intervjuu s propalim političarom (“Frost/Nixon”) ili mjesec dana u sezoni nogometnog kluba (“Prokleti United”). Za pretpostaviti je da će scenarij kojeg se dohvati Morgan rezultirati još monumentalnijom dramom ako su njegov predložak događaji koji, čak i nakon nepuna četiri desetljeća, izgledaju kao jedan od najveličanstvenijih okršaja u povijesti sporta. Takve pretpostavke su se u slučaju filma “Utrka života” Rona Howarda pokazale više nego opravdane.

Radnja prikazuje legendarno suparništvo dvojice vozača Formule 1 koje je kulminiralo u sezoni 1976. godine. Na jednoj strani se nalazi James Hunt (Hemsworth), šarmantni Britanac koji uz talent za vožnju posjeduje sklonost rizičnom ponašanju na stazi i izvan nje, pogotovo kada su alkohol, droga i žene u pitanju. Na drugoj strani je Niki Lauda (Brühl), nepoznati Austrijanac koga zbog izgleda, ali i neugodnog karakera nazivaju “štakorom”, no čiji besprijekorni životni stil, disciplina i profesionalizam s vremenom rezultiraju s jednako impresivnim pobjedama na trkaćoj stazi. Hunt i Lauda se iz razumljivih razloga ne podnose, ali s vremenom počinju cijeniti jedan drugoga, a što će posebno doći do izražaja kada se u slučaju jednog od njih pokaže kako vožnja Formule 1 uz glamur i uzbuđenja sadrži i stalni rizik od smrti.

Ron Howard, koji se može pohvaliti možda najimpresivnijom od svih karijera među nekadašnjom hollywoodskom glumačkom djecom, također je izgradio reputaciju na filmovima koji obrađuju biografije i događaje iz stvarnog života. Ona je na najspektakularniji mogući način potvrđena “Oscarom” za “Genijalni um”, a sa Morganom je već imao uspješnu suradnju u “Frost/Nixon”. Njih dvojica su priči o Huntu i Laudi pristupili kao vrlo dobro uigran tim. Iako snimljena s relativno niskim budžetom, “Utrka života” izgleda kao punokrvni hollywoodski spektakl koji izuzetno efektno rekonstruira svijet 1970-ih. Same utrke, koje su, poput nogometa, zapravo prilično nezahvalne kao sadržaj igranog filma, su ovdje vještom montažom i dočaravanjem različitih dijelova svijeta učinjene zanimljivima i uzbudljivima, čak i u slučajevima kada će dio publike (barem one starije) znati rezultat jedne od njih.

Ako je Howardu jedna od svrha “Utrke u životu” osvajanje još jednog “Oscara”, za njega je ispunio jedan važan preduvjet, a to su vrhunske glumačke izvedbe. To se odnosi na obojicu glavnih glumaca. Australac Chris Hemsworth, čije dosadašnje uloge, usprkos komercijalnog uspjeha u “Thoru”, nisu bile naročito dojmljive, dobro se pobrinuo da na uvjerljivi oživotvori Hunta kao arogantnog, ali šarmantnog plejboja. To jedino nije slučaj u sceni pred kraj filma koja se doima kao Morganova scenaristička izmišljotina u nastojanju da se Hunt učini možda simpatičnijim nego što je stvarno bio. Mnogo je dojmljiviji i uvjerljiviji Daniel Brühl kao sam Lauda, a što ne iznenađuje jer je uz pomoć proteza i šminke, kao i druženjem sa samim Laudom (koji je surađivao s autorima) nastojao što bolje “skinuti” njegov naglasak i manire. Nešto se slično, ali u manjoj mjeri, može reći i za glumice koje tumače životne partnerice dviju suparnika. Olivia Wilde je u plavokosom izdanju gotovo neprepoznatljiva kao manekenka koja se impulzivno udaje za Hunta koji se neuspješno pokušava “smiriti”. Alexandra Maria Lara je mnogo uvjerljivija kao žena koja ljubavnoj vezi s ozbiljnim Laudom pristupa kao poslovnom projektu. Kada se svemu tome doda poslovično dojmljiva glazba Hansa Zimmera, kao i dobra fotografija Anthonyja Dodda Mantlea koja možda na najefektniji način dočarava davno prošlo vrijeme, “Utrka života”  predstavlja jedno od kvalitenijih ostvarenja ovogodišnjeg kino-repertoara. A ni eventualni zlatni kipić se ne bi trebao smatrati nezasluženim.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Slaughtera Nicka za predsjednika (2012)

A river restaurant named Тропска врелина (in S...
Restoran “Tropska vrelina” u Srijemskoj Mitrovici, ljeto 2009. (izvor: Wikipedia)
SLOTERA NIKA ZA PREDSEDNIKA
(SLAUGHTERA NICKA ZA PREDSJEDNIKA)
(SLAUGHTER NICK FOR PRESIDENT)
nastupaju: Rob Stewart, Miloš Đuričić, Srđa M. Popović
scenarij: Marc Vespi
režija: Rob Stewart, Liza Vespi & Mark Vespi
proizvodnja: Indiecan Entertainment, Kanada, 2012.
trajanje: 71 '

Posljednje godine su, najblaže rečeno, dovele u pitanje nekoć popularnu, a mnogima i neupitnu tezu o kraju povijesti. Nešto slično se dogodilo i sa pričom o tome kako je nezaustavljivi buldožer globalizacije izravnao ili na putu da izravna sve svjetske kulture, te da će svatko, bilo da živi u Amsterdamu ili Kandaharu, imati iste društvene vrijednosti, nositi istu odjeću, slušati istu glazbu i na zidovima držati postere istih filmskih i televizijskih zvijezda. Koliko je ta tvrdnja daleko od današnje stvarnosti je možda najbolje svjestan Hollywood, odnosno njegovi knigovođe nakon što vide da razna “egzotična” tržišta sa publikom “egzotičnog” ukusa brojne blockbustere spašavaju od propasti. Ipak, daleko bolju ilustraciju pravog stanja stvari pruža neobična priča koja je postala predmetom kanadskog dokumentarnog filma Slaughtera Nicka za predsjednika, jednog od rijetkih primjera žanra koji se nekako uspio prošvercati do redovne kino-distribucije u Hrvatskoj.

Razlog zbog kojeg naši kino-gledatelji imaju prilike vidjeti ovaj film jest u tome što se bavi bliskim susjedstvom i bliskom prošlošću,  iako radnja započinje na sasvim drugom mjestu. Godine 1991. je mladi kanadski glumac Rob Stewart dobio glavnu ulogu u TV-seriji Sweating Bullets (Znojeći metke), koja je na međunarodnim tržištima prikazivana pod naslovom Tropical Heat (odnosno kao Tropska vrućina na programu Mreža u Hrvatskoj u drugoj polovici 1990-ih). Bila je radnjom smještena u egzotično ljetovalište na Floridi, a u njoj je Stewart tumačio lik Nicka Slaughtera, privatnog detektiva sa konjskim repićem i havajskom košuljom. Usprkos  tome što se snimala na nekoliko atraktivnih svjetskih lokacija, krasio ju je, zapravo, relativno nizak budžet, kao i prilično loše kritike, koje su je često opisivale kao “jeftinu kopiju Baywatcha“. Na programu se, međutim, održala solidne tri sezone i predstavljala je odskočnu dasku za nastavak Stewartove karijere. Ili je barem tako Stewart mislio sve do trenutka kada se, pogođen besparicom, zajedno s obitelju morao preseliti iz toplog Los Angelesa natrag u roditeljski dom u Kanadi. Mnogo godina kasnije je Stewart, već pomiren sa svojim padom u zaborav, pretražujući Facebook, doznao da  je, zapravo, velika zvijezda i ikona popularne kulture. Naime, ispostavilo se da je njegova serija (distribuirana pod naslovima Detektiv u raju i Tropska vrelina) uživala neopisivu popularnost u Srbiji početkom 1990-ih, odnosno da su se o njemu pjevale pjesme, crtali stripovi, kao i da se rutava prsa po njemu nazivaju (fonetski) “Nik Sloter”.

Godine 2009. je Stewart prihvatio poziv članova novosadskog punk-benda “Atheist Rap” da nastupi na njihovom koncertu, na kome se, između ostalog, izvodila pjesma “Sloteru Niče, Srbija ti kiiče”. To je putovanje Stewartu postala prilika da, zajedno sa dvoje svojih prijatelja – Nickom i Laurom Vespi – snimi dokumentarni film u kome bi bilježio svoje doživljaje. On je četiri godine kasnije premijerno prikazan u Kanadi, kao i u Hrvatskoj. Kamera prati Stewarta na putovanju od Kanade do Beograda, kao i nekoliko dana koje je proveo susrećući se sa raznim celebrityjima, ali i običnim ljudima, i s nevjericom, ali i nimalo skrivanim oduševljenjem, shvaćajući kako gotovo dva desetljeća mnogo znači milijunima ljudi o kojima nije imao pojma.

Film, dakako, nastoji toj bizarnoj situaciji dati određeno objašnjenje, a koje je, dakako, vezano uz mračna poglavlja povijesti ovih prostora. Početak 1990-ih  i raspad Jugoslavije su Srbiju teško pogodili, prije svega zbog ekonomskih sankcija koje su dovele do sveopćeg siromaštva. Stewartova serija je, zbog sankcija, predstavljala jednu od rijetkih stranih serija koja se našla na programu, ali je masama osiromašenih i frustriranih gledatelja, kroz “opuštene” likove i situacije u tropskom raju predstavljala svojevrsni prozor u onaj “pravi” i “normalni” svijet koji im je zbog rata i sankcija ostao bez domašaja. Stewart to prikazuje kroz niz intervjua sa srpskim javnim ličnostima, koji nastoje ukratko objasniti političku i ekonomsku situaciju tog vremena, kao i način na koji se serija pojavila, odnosno godinama ostala na malim ekranima. Poseban je naglasak, pak, stavljen na velike prosvjede protiv Miloševićevog režima 1996/97. godine, kada je upravo lik Nicka Slaughtera postao svojevrsna ikona mladih studentskih prosvjednika. Protagonist šašave detektivske serije, odnosno parola “Nicka Slaughtera za predsjednika” su tada služili kao naizgled neozbiljna, ali duboko subverzivna poruka kojom se tražila alternativa postojećem poretku te izražavala želja u jednu drukčiju i bolju budućnost.

U filmu se te scene “dubokog” sadržaja miješaju sa onima kojima koje sadrže naizgled banalni prikaz Stewartovog boravka u Srbiji. Uz uobičajeni medijski cirkus na aerodromu, davanje autograma, prigodne svečanosti i gostovanja u popularnim talk show emisijama se ističe ona u kojoj Stewart pristaje nastupiti u televizijskoj reklami. Pokušaj da se situaciji u kojoj kanadski glumac nema pojma što i kako reklamirati da nekakva humoristička nota je na trenutke zabavan, ali previše razvučen, odnosno previše sliči na sličnu scenu iz Izgubljenih u prijevodu. Film je mnogo bolji kada prikazuje susret sa novosadskim pankerima, odnosno pripreme za koncert koji će predstavljati vrhunac filma. Razlog je vjerojatno u tome što interakcija višegodišnjih poklonika i njihovog idola daje prilike za iskaz više nepatvorenih emocija, te je u tom trenutku Nicka Slaughtera za predsjednika najiskreniji i najefektniji. Pozitivne vibracije filma nimalo ne spriječava ni sklonost Stewarta i njegovih kolega da ponekad previše ponavljaju neke stvari; na kraju se ispostavilo da su dovoljno iskusni da svoje ostvarenje prekinu taman kad treba, odnosno prije nego što bi gledateljima sve to moglo dosaditi. Iako se teško može mjeriti s nekim tematski sličnim ostvarenjima, poput Anvila, i iako mu Stewartova subjektivnost i naracija prilično ograničavaju percepciju publike, Slaughtera Nicka za presjednika je zanimljivo ostvarenje koje će intrigirati i zabaviti čak i one gledatelje, koji, srećom, nisu mogli biti svjesni neposrednog povijesnog konteksta njegove priče.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Igre gladi: Plamen (2013)

The Hunger Games : Catching Fire
The Hunger Games : Catching Fire (izvor: chooyutshing)
IGRE GLADI: PLAMEN
(THE HUNGER GAMES: CATCHING FIRE)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Jena Malone, Sam Claflin, Philip Seymour Hoffman, Donald Sutherland
scenarij: Simon Beaufoy & Michael deBruyn
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 146 '

Hollywood je nedavno u ciklusima omladinskih fantasy i SF-romana pronašao novu “zlatnu koku”, ali i inspiraciju za novu metodu uzimanja što veće količine novca od strane što većeg broja gledatelja. Književnici i izdavači su odavno shvatili da se takav sadržaj daleko bolje prodaje i više čita ako se razlomi u nekoliko knjiga od koje najmanje dvije trebaju završiti “cliffhangerom” i tako tjerati publiku da vapi za novim nastavkom. Stara tehnika, koja su koristile nijeme filmske serije se nakon sto godina vratila kući na izuzetno spektakularan i često vrlo uspješan način. Jedan od najboljih primjera su Igre gladi Suzanne Collins, čijoj je filmskoj ekranizaciji pripala čast da bude “Sumrak poslije Sumraka“. Prošle godine je prvi nastavak sage garantirao novi nastavak ne toliko svojim komercijalnim uspjehom (koji je malo koga iznenadio), koliko time da je završetak (u skladu s književnim predloškom) namjerno ostavljen otvorenim.

Novi nastavak, koji je u hrvatska kina došao pod naslovom Plamen, od publike pretpostavlja da je gledala prethodne Igre gladi, te se scenarij nimalo ne trudi objasniti gdje i kada se događa radnja, odnosno tko su likovi. Katniss Everdeen (Lawrence) tako na samom početku naizgled uživa u trijumfu nakon što je uspjela preživjeti okrutno gladijatorsko natjecanje adolescenata u futurističkoj Americi. U stvarnosti je ona duboko traumatizirana krvoprolićem, ali i frustrirana time da radi javnosti mora glumiti da je zaljubljena u svog suborca Peetu Mellarka (Hudgerton), iako joj srce, zapravo, žudi za Galeom Hawthorneom (Hemsworth), mladićem iz njenog distrikta koji ne krije neprijateljstvo prema okrutnom režimu Panema koji ju je poslao na natjecanje. Isti režim, na čelu sa predsjednikom Snowom (Sutherland), nastoji koristiti Katniss i Peetu u propagandne svrhe, ali ubrzo shvaća da je njen neočekivan trijumf postao simbolom otpora i pobune. Zbog toga pronalazi “elegantni” način da je ukloni kroz još jedno spektakularno natjecanje u kome će sudjelovati raniji pobjednici. Za Katniss je to novi, još opasniji izazov, jer umjesto neiskusnih adolescenata protiv sebe ima odrasle, iskusnije i daleko opasnije protivnike.

Hollywoodske epske sage u nastavcima imaju jednu veliku prednost u odnosu na dosadašnje blockbustere. To je prilika koje pružaju producentima da vide što valja, a što ne valja. Slično kao što su producenti Sumraka nakon prvog filma bez previše sentimentalnosti pokazali vrata Cathrine Hardwicke i za nove nastavke angažirali nova imena, tako su i tvorci sage o Igrama gladi uzeli novog režisera za Plamen. Ta je odluka u mnogo čemu bila opravdana, jer iako je Gary Ross bio najslabija karika prethodnog filma, s obzirom na njegov kvazidokumentaristički stil koji je akciju u filmu učinio zbunjujućom, kao i previlikom inzistiranju na ikonografiji Velike depresije 1930-ih. Na njegovo je mjesto došao Francis Lawrence, koji ne uživa reputaciju filmskog autora, a, s obzirom na Ja sam legenda i Constantine, ni ostatak reputaciju mu nije nešto. S druge strane se njegova bezličnost pokazala kao prednost, jer nije mogao pogoršati ono što su mu dostavili scenaristi Simon Beaufoy i Michael deBruyn. U mnogo čemu  Plamen predstavlja svojevrsnu inverziju prethodnog filma, gdje je upoznavanje svijeta u kojem žive protagonisti bilo zanimljivije od same akcije na kraju. U Plamenu su, što se zapleta i likova tiče, sve karte unaprijed poznate, i prilično je dosadno gledati kako Panem iskazuje svoju tlačiteljsku i okrutnu prirodu, a propagandne i druge manipulacije predsjednika Snowa su gotovo karikaturalno prozirne. Još manje uvjerljivo izgleda ljubavna priča između Katniss i Gaylea, s obzirom da Jennifer Lawrence i Liam Hemsworth gotovo uopće nemaju nekakve zajedničke “kemije”.

Plamen dobija dašak života tek kada Katniss i Peeta upoznaju svoje buduće protivnike, a što je prilika za angažman ne samo starijih, nego i daleko nadarenijih glumaca, koji imaju priliku tumačiti daleko upečatljivije i živopisnije likove. To se u manjoj mjeri odnosi na Amandu Plummer i Jeffreya Wrighta kao par sredovječnih, ali ubitačno domišljatih techno-geekova, kao i Jenu Malone kao ikonoklastičku buntovnicu. Kada krvavo natjecanje, smješteno u umjetnu džunglu, započne,  Lawrence pokazuje kako daleko bolje barata sa CGI-jevskim efektima i akcijskim scenama. Film još bolje barata s moralnim dilemama i napetošću koju stvaraju privremeni savezi između sudionika natjecanja. Završetak filma će, pak, za sve one koji vole da filmovi predstavljaju nekakvu zaokruženu cjelinu, predstavljati razočarenje, i to ne malo razočarenje, s obzirom da Katniss iz nevolje u kojoj se našla izvlači golemi deus ex machina, kao i obrat koji jest i nije neko naročito iznenađenje. Njime su, s druge strane, postavljena brojna pitanja na koje će, poput publike  u nickelodeonima prije sto godina, dobiti odgovor tek ako se strpe i iskesaju novca za još jednu ili dvije karte. Gledateljima koji su se unaprijed pomirili s ovim pravilima igre će Plamen, s druge strane, neće moći reći da nisu dobili ono što su tražili. Iako se teško složiti s nekim ekstatičnim recenzijama s druge strane Atlantika, koji za Plamen tvrde da je Imperija uzvraća udarac našeg doba, odnosno jedan od najboljih filmskih nastavaka u povijesti, ni producenti se ne trebaju previše sramiti onoga što su stavili na ekran. A nekada je i to sasvim dovoljno.

OCJENA: 6/10

Kad politička korektnost zaglibi u močvari

Duck Dynasty
Duck Dynasty (izvor: Rick Payette)

Hrvatski mediji sada mogu mirno spavati. Priča koju su hrvatski mediji ignorirali u stilu Orwellovog Ministarstva istine (uz časni izuzetak index.hr gdje se “double plus ungood” sadržaj najvjerojatnije prošvercao zbog naglaska na u toj sagi  prilično nevažnog Charlieja Sheena) je završena. Nema više potrebe da se u ovo blagdansko vrijeme ponovno otvaraju rane zadobivene na referendumu 1. prosinca, a još manje ukazivanje na mnogima neugodnu činjenice da se bitke poput nje znaju gubiti i u naoko “prosvijećenim”, “hip” i “cool” zemljama koje bi Hrvatskoj trebale biti uzor.

Najviše, međutim, u cijeloj priči može odahnuti RTL Televizija, koja sada na svom portalu može bez nekakve naročite brige zadržati stranicu posvećenu popularnom reality showu Duck Dynasty, ili, “na hrvatskom” Milijunaši iz močvare. Kontroverza koja je tu TV-seriju dovela na naslovnice američkih (i dijela svjetskih) medija je, završena. I to manje-više upravo onako kao što se na ovom blogu predviđalo.

Američki kablovski kanal A&E se, samo nekoliko dana nakon što je zbog par nezgodnih riječi na račun “alternativnih životnih stilova” uz veliki publicitet “na neodređeno vrijeme suspendirao” Phila Robertsona, 67-godišnjeg patrijarha obitelji trgovaca lovačkom opremom i najveću zvijezdu svoje najpopularnije TV-serije, posula pepelom i promijenila odluku, suočena sa bijesom armije poklonika redneck obitelji. GLAAD, američka organizacija za borbu protiv homofobije, koja se odnedavno u svojim priopćenjima otvoreno hvali kako je upravo zahvaljujući njenim aktivnostima u razotkrivanju zadrtosti cijelom nizu pjevača, glumaca i drugih celebrityja prekinuta karijera, također je prisiljena priznati da je, barem zasad, ostala bez svog najvećeg skalpa.

A sve to, zapravo, ne bi trebalo previše iznenađivati. Čak i dok je kontroverza trajala, i dok je još bilo neizvjesno hoće li se stari Robertson vratiti na velike ekrane, u američkim medijima su se mogli pojavljivati komentari poput ovoga, koji je nakon završene bitke objavljen  u Varietyju, a u kojima se preispitivala PR i uopće poslovna strategija A&E u cijeloj aferi. Američka medijska kuća je, naime, bila svjesna da su im glavne zvijezde i “zlatna koka” konzervativni redneci iz močvarne zabiti Louisiane, a čiji je  svjetonazor, temeljen na istom onom “tvrdom” protestantskom fundamentalizmu koga se toliko voli ismijavati u hollywoodskim filmovima i TV-serijama, prilično teško spojiti sa progresivnim društvenim liberalizmom karakterističnim za urbane sredine američke Zapadne i Istočne obale. Njeno vodstvo, međutim, nije bilo svjesno ili nije bilo dobro pripremljeno za situacije kada bi sudar ta dva svjetonazora mogao prouzročiti još jednu eskalaciju permanentnog kulturnog rata između “hipstera” i “krkana”, a još manje kada bi je doveo do toga da mora birati između striktne primjene vlastitih načela “političke korektnosti” i par dolara više u vlastitom džepu. A&E, koja je na kraju balade ništa drugo do poslovni pothvat, se, suočena s prijetnjama bojkotom, bez mnogo razmišljanja odlučila za ovo drugo. Poznajući efekt suvremenih medija na pamćenje publike, može se pretpostaviti da će sramota koju je ta kuća sebi priredila biti kratkog vijeka, za razliku od sačuvane “zlatne koke”. A kada se sljedeći put bude nastojalo od nekog živopisnog “rednecka” praviti zvijezda, vjerojatno će se malo više pripaziti da ne bude incidentnih situacija.

Pouke iz cijele priče bi na kraju mogli izvući i domaće televizijske kuće, s obzirom da ni na ovim prostorima nije nedostajalo sličnih skandala, uključujući i gore spomenutu RTL Televiziju. Kada se prave “reality” emisije kojima se nastoji snoberajski i selektivno ignorirati “političke nekorektne” ili neugodne elemente ekonomskog, političkog ili kulturnog realiteta, to na duži rok ne može biti dobra ideja.

RECENZIJA: Diana (2013)

English: Naomi Watts at the Cannes film festival
Naomi Watts u Cannesu (izvor: Wikimedia Commons)
DIANA
uloge: Naomi Watts, Naveen Andrews, Cas Anvar, Douglas Hodge
scenarij: Stephen Jeffreys
režija: Oliver Hirschbiegel
proizvodnja: Ecosse Films, UK, 2013.
trajanje: 113 '

Oliver Hirschbiegel nosi titulu nagledanijeg filmaša našeg doba, i to zahvaljujući filmu “Hitler: Konačni pad”, odnosno sceni koja godinama služi kao podloga za satiričke video-snimke na  Youtubeu. Hirschbiegel vjerojatno nije sretan zbog takve veze s najvećim negativcem svjetske povijesti, pa je lako zamisliti kako je sljedeće ostvarenje htio posvetiti ličnosti koja bi trebala biti Hitlerova suprotnost. Ti napori, barem ako je suditi po prvim reakcijama na biografski film “Diana”, nisu najbolje završili.

Naslovni lik, koji tumači Naomi Watts, je princeza Diana od Walesa. Radnja, temeljena na knjizi Kate Snell, prati posljednje dvije godine princezinog života, odnosno započinje nakon propasti njenog naoko bajkovitog braka s britanskim prijestonasljednikom Charlesom. Nedugo prije znamenitog intervjua BBC-ju  1995. godine, Diana posjećuje obiteljskog prijatelja u londonskoj bolnici. Tamo slučajno upoznaje Hasnata Khana (Andrews), briljantnog pakistanskog kardio-kirurga koji je šarmira svojom neposrednošću i neortodoksnim životnim stilom. Njih dvoje započinju ljubavnu vezu, čiji je glavni problem, ispočetka, to što je Diana kao najpoznatija žena na svijetu stalno na meti paparazza, dok Khan kao skromni profesionalac uživa u svojoj privatnosti. Dianu njegova sposobnost spašavanja života duboko impresionira i potiče njenu kampanju za svjetsku zabranu protupješačkih mina. Međusobna razdvojenost, ali i različiti životni prioriteti, na kraju ipak stvaraju preveliki jaz između ljubavnika, iako se Diana s time teško miri, čak i u trenucima kada s egipatskim plejbojem Dodijem al-Fayedom (Anvar) kreće na kobno putovanje u Pariz.

Iskusniji gledatelji bi trebali imati razloga za sumnju da je neprijateljstvo britanskih kritičara prema “Diani” više posljedica njihovog  prebliskog odnosa prema tragičnoj princezi kao nacionalnoj ikoni, a manje objektivna prosudbe o kvaliteti Hirschbiegelovog filma. “Diani” nisu pomogle ni neumitne usporedbe s Frearsovom “Kraljicom” i “Željeznom Damom”, sličnim ostvarenjima koja su, zasluženo ili ne, imala daleko veći uspjeh iako su bila manje filmske biografije, a više lov na glumačke “Oscare”. Izazov da ponovi dostignuća Helen Mirren i Meryl Streep je prilično hrabro prihvatila Watts i može se reći da, bez obzira na primjetan nedostatak fizičke sličnosti, više nego solidno reinkarnira jednu od najintenzivnije snimanih žena 20. stoljeća. Hirschbiegel također dobro obavlja posao, pružajući vještu i vizualno prilično atraktivnu rekonstrukciju povijesne epizode u kojoj se glamur miješao sa melodramom.

Atraktivna forma, međutim, može tek djelomično nadomjestiti nedostatak sadržaja, a to je još teže kada taj sadržaj čini scenarij poput onog koji je za “Dianu” napisao Stephen Jeffreys. Većina britanskih kritičara, ali i sam Hasnat Khan, su mu zamjerili previše “kreativan” pristup stvarnim događajima. Pravi je problem,  međutim, u nedostatku kreativnosti. Prikaz ljubavne veze liječnika i princeze se previše koristi klišejima primjerenima romantičnim komedijama, a tu nimalo ne pomaže loše napisan lik Hasnata koga Naveen Andrews glumi s primjetnim nedostatkom entuzijazma i inspiracije. Lik Diane je prikazan hagiografski, da bi se tek pred kraj gledateljima natuknula njena mračna strana u obliku mentalne neuravnoteženosti i manipulativnog odnosa s paparazzima. “Diana” također ignorira to da je princeza istovremeno bila i majka, a njeni sinovi se pojavljuju tek u jednoj, zapravo nepotrebnoj, sceni. Pokušaji da se priči o Diani da nekakav širi politički i kulturni kontekst se čine nespretnim. Tako je teško zamisliti da će lijepim uspomenama na princezu pridonijeti to što je prikazana kao simpatizer Tonyja Blaira. S druge strane je u posrednom prikazu njene tragične smrti izbjegnuta prevelika patetika, kao i jeftine teorije urote. Za ovakvu vrstu filmova i takve male stvari su dovoljne da postanu gledljivi.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Čekajući europsko proljeće

“Prezimiti u Europi”, parola koja već godinama opisuje nedosanjani san poklonika nekih hrvatskih sportskih klubova, sada je, u daleko važnijem kontekstu, postala stvarnost  za većinu hrvatskih građana. Hrvatska je danas dio Europske unije, vratila se tamo “gdje je oduvijek pripadala” i postala dio zajednice s kojom dijeli vrijednosti, te  bi s njom trebala dijeliti i kulturne, ekonomske i razne druge blagodati. Ipak, ispunjenje tog višedesetljetnog sna i dovršetak projekta radi kojeg su položene tolike žrtve teško da danas ikoga ispunjava nekim velikim zadovoljstvom i ponosom. Barem se tako nešto može  zaključiti na temelju kratkog teksta u Jutarnjem listu gdje Jurica Pavičić koristi prigodni blagdanski kontekst kako bi s brutalnom iskrenošću iskazao duboko razočaranje s prvih šest mjeseci članstva Hrvatske u EU, koji su umjesto europskog sna donijeli noćnu moru.

Hrvatska tako ulazi u svoju prvu europsku zimu suočena sa sve poraznijim ekonomskim pokazateljima, bilo da je riječ o tome da se u 23 godine postojanja hrvatskog kapitalizma i demokracije BDP povećao za bijednih 7,9 posto (uvjerljivo najgori rezultat među svim zemljama EU), bilo o stalnom, i čini se, nezaustavljivom opadanju tog istog BDP-a u prethodnih nekoliko godina, kao i isto tako nezaustavljivom porastu broja nezaposlenih. A sve te bešćutne brojke, s kojima se još uvijek može uspješno manipulirati na naslovnicama i prodavati tlapnje o “oporavku” i “skoro pa normalnoj državi u tri godine”, imaju sasvim drugo značenje kada se iz toplih zagrebačkih ureda i bjelokosnih kula spuste   na prljave, hladne ulice s kontejnerima čiji sadržaj sve većem broju novih europskih građana znači razliku između života i smrti, ili u još hladnije i prljavije stanove natovarene neplaćenim računima za struju, vodu i poreze kojima se hrani sve halapljivija armija stranačkih uhljeba po županijama, gradićima i općinicama.

Te mračne kontejnerske stvarnosti je hrvatski kulturni i politički establishment postao svjestan tek kada je referendum, započet zahvaljujući nesposobnoj vladi koja je namjerno bila potpirivala nepotrebni kulturni rat, više nego išta drugo, pokazao koliko je car u Hrvatskoj gol. Sve priče o nekakvoj “naprednoj europskoj Hrvatskoj” i “civilizacijskim vrijednostima”, kao i one zlosretne karte na kojima se Hrvatska nastojala smjestiti na plavo obojani Zapad nasuprot crveno obojanom i “primitivnom” Istoku, pokazale su se kao veliki “ćorak”. Isto, kao što nakon spamanja društvenih mreža s tisućama “PROTIV” twibbona i online anketa u kojima “hipsterski” progresivci na proste faktore rastavljaju “katotalibane”, više nitko  “europsku” inteligenciju, umjetnike i celebove, kad god budu o nečemu iznosili mišljenje, čak i kada su evidentno u pravu, neće shvaćati previše ozbiljno.

A isto tako će se shvaćati “Europa”, koja je izgledala tako atraktivna dok je bila izvan hrvatskih granica i dok se narodu mogla prodavati priča da će biti bolje “jednom kada dođe i kada kod nas zavede red”. Europa je došla, ali, kako to primjećuje Pavičić, samo kao batina, ali bez mrkve, koju su pojele godine ekonomske krize. Oni, koji su, za razliku od hrvatskih medija, malo pozornije pratili ono što se u toj istoj “Europi” događa prethodnih nekoliko godina, zapravo ne bi trebali biti iznenađeni. Hrvatska je danas uistinu dio Europe, i s njom dijeli mnoge stvari, ali uglavnom one negativne – siromaštvo, beznađe, besperspektivnost i spas od sumorne sadašnjosti u “svijetloj” nacionalističkoj, ksenofobnoj i ekstremističkoj prošlosti. Problemi s kojima se suočavaju gubitnici na zagrebačkim ulicama, kao i rješenja koja im se čine prihvatljiva, nisu nimalo različita od problema s kojima se susreću gubitnici na ulicama Sofije, Budimpešte, Varšave, Madrida, a možda uskoro i gubitnici u na to naizgled imunim ulicama Londona, Pariza i Berlina.

Ono što još više deprimira jest spoznaja da je za to veliku odgovornost snosi trenutna vlast, koju bi mnogi proglasili najgorom u povijesti suvremene Hrvatske, a još više njih s velikim zadovoljstvom ovog trenutka najurili iz Banskih dvora i Sabora. Problem je, naravno, u tome što alternativa toj istoj vlasti, barem kada je u pitanju njena sestrinska stranka, koja nastavlja praksu prema kojoj se na vlast dolazi tako da se ne radi ništa i čeka da ona padne poput kruške. I toga su, barem zasad svjesni, birači koji su sačuvali dovoljno strpljenja i živaca da trenutne štetočine u anketama još uvijek vide  kao manje zlo.

U međuvremenu će se gnjilež nastaviti, možda čak do trenutka kada ulice hrvatskih gradova počnu sličiti na ulice varšavskog geta. Zima će biti teška, ali se neće ništa ozbiljno dogoditi. Barem u to vjeruje Deana Knežević, sudeći po njenom članku u Autografu, gdje se neke važnije promjene predviđaju tek na proljeće. Možda je u pravu, ali su nas prethodne godine u Hrvatskoj naučile da budimo pesimisti. Na proljeće možda bude uistinu nekakvih promjena, ali ne onakvih koje želimo. Povijest nas uči da na proljeće tradicionalno započinju aktivnosti koje se vezuju za “junačku” prošlost i kulturu nekih dijelova svijeta. Poput onog od koga je Hrvatska odlaskom u “Europu” tako očajnički željela pobjeći, ali kojem ipak na kraju pripada.

RECENZIJA: Savjetnik (2013)

Français : Michael Fassbender au festival de C...
Michael Fassbender u Cannesu (izvor: Wikimedia Commons)
SAVJETNIK
(THE COUNSELOR)
uloge: Michael Fassbender, Cameron Diaz, Penelope Cruz, Javier Bardem, Brad Pitt
scenarij: Larry McMurtry
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 117 '

 

“Što su sto odvjetnika na dnu mora? Dobar početak.” Mizantropski i ne pretjerano duhoviti vic možda ponajbolje ilustrira mišljenje “običnog čovjeka” o pravnoj profesiji. Pravnici, uz liječnike, samim svojim postojanjem podsjećaju ljude na vlastitu fizičku ili mentalnu nesavršenost, kao i da od te nesavršenosti žive, i to u pravilu “glamuroznijim” životom od običnih smrtnika. Ta istoj “raji” će, s druge strane, ponekad kao utjeha poslužiti priče u kojima odvjetnici dođu u situacije u kojima im boravak na dnu mora izgleda kao bolja alternativa. Naslovni (i neimenovani) protagonist “Savjetnika”, najnovijeg filma Ridleya Scotta, predstavlja jedan takav primjer.

 

Na samom početku liku koga tumači Michael Fassbender izgleda da ide izuzetno dobro u životu. Sebi može dozvoliti buđenje u dva popodne, i to u društvu lijepe djevojke Laure (Cruz), radi koje je spreman čak otići u Amsterdam kako bi osobno mogao naručiti skupocjeni zaručnički prsten. Takva lijepa gesta, međutim, sa sobom nosi određene financijske posljedice čije bi posljedice najbrže moglo otkloniti to što glavni junak živi u El Pasu, teksaškom gradu na granici s Meksikom, odnosno na glavnoj arteriji trgovaca ilegalnim opojnim sredstvima. Iako ga njegova dva poznanika – “ugledni poslovni čovjek” Reiner (Bardem) i tajanstveni posrednik Westray (Pitt) – upozore da ulazak u taj posao s velikim profitima donosi i velike rizike, glavni junak u njega svjesno ulazi. I, kao što se to obično dogodi, naizgled rutinski prijevoz droge krene katastrofalno krivo, sa spektakularno krvavim posljedicama. Takvo krvoproliće je, međutim, sitnica u usporedbi sa onime što meksički narko-karteli imaju običaj raditi osobama koje su ih opelješili ili za koje misle da su ih opelješili. Savjetnik, koji je stjecajem okolnosti našao u potonjoj kategoriji, mora iskoristiti sve svoje vještine, veze i poznanstva da bi nekako pokušao izbjeći da on sam, a i Laura, postanu žrtvama te neopisivo nasilne i okrutne osvete.

 

Zaplet “Savjetnika” na prvi pogled izgleda kao saliven za punokrvni i atraktivni triler. Većini publike bi, međutim, daleko veću atrakciju trebala predstavljati ugledna imena vezana uz projekt. Scenarij je napisao Larry McMurtry, književnik nagrađen Pulitzerovom nagradom i autorom romana po kome je napravljen “Oscarom” nagrađen film “Nema zemlje za starce”. Zlatnim kipićem se u svoje vrijeme ovjenčao i Ridley Scott, koji i bez tih priznanja uživa reputaciju jednog od najuspješnijih hollywoodskih režisera i producenata. Tu je, dakako, i “dream team” glumačka postava u kojoj je, ironično, nositelj glavne uloge Fassbender najmanje poznat, i to vjerojatno samo zato što je od svih najmlađi. Čak se i u sporednim ulogama nalazi likovi koji su nekada bili ili ih je lako zamisliti kao glumačku elitu – poput švicarskog veterana Bruna Ganza, Rosie Perez ili danas prilično hiperaktivne Natalie Dormer.

 

Svi ti atraktivni sastojci, međutim, nisu bili u stanju stvoriti atraktivnu cjelinu, pa je “Savjetnik” završio kao veliko razočaranje, koje nisu mogli sakriti čak ni prema hollywoodskom establishmentu najservilniji kritičari. Kao najčešći razlog se spominjalo tragično samoubojstvo Scottovog brata i najbližeg suradnika Tonyja, koje se zbilo usred produkcije i vjerojatno imalo upliva na to da ovaj film izgleda tako mračno i depresivno. Oni malo iskusniji, međutim, ne bi trebali biti previše iznenađeni zbog toga što je ovaj film završio kao “ćorak”. Scott iza sebe remek-djela, ali također i užasne promašaje, pri čemu je ovo potonje obično bila posljedica lošeg scenarija. McMurtry se na prvi pogled čini dobrim scenarističkim kadrom, ali je njegov roman svojevremeno poslužio za još jedan promašaj pod naslovom “Svi lijepi konji”. Još je važnije to da je McMurtryju ovo prvi filmski scenarij, a njegov nedostatak iskustva se može vidjeti u tome da dijalozi i “mudre riječi” koje dobro funkcioniraju na stranicama debele knjige ne zvuče tako dobro kada ih se mora čuti iz usta likova na ekranu. Nastojeći još iskazati svoj pesimistički pogled na svijet, McMurty je svoje likove, koji bi inače trebali pripadati kriminalnom polusvijetu, pretvorio u filozofe koji zvuče poput profesionalnih televizijskih komentatora. Time film značajno gubi na uvjerljivosti, ali nedostatak veze sa stvarnim životom nije jedini razlog zbog koga publika prema njemu neće osjećati ništa. Najveći problem kod “Savjetnika” je u tome što su manje-više svi likovi u njemu antipatični, bilo zbog toga što ih karakterizira gotovo karikaturalna zloća (poput “izopačene” femme fatale koju tumači Cameron Diaz, koja se očigledno jedina dobro zabavljala na snimanju), glupost, nedostatak morala ili osjećaja. Film oživljava i postaje gledljiv jedino kada se odmakne od glavnih likova, odnosno pokazuje prozaičnu stvarnost trgovine drogom, pri čemu se najsimpatičnijim prikazuju anonimni profesionalni ubojice i krijumčari, koji su, za razliku od bogatih, bahatih i samodopadnih zlikovaca na vrhu kriminalne piramide, spremni neposredno uprljati ruke u svom kriminalnom poslu. Crnog humora, koji je koliko-toliko poslužio braću Coen kod “Staraca” ovdje nema, a teško da ga se i moglo očekivati kod umornog i rezigniranog Scotta. Kada film završi na pomalo nekonvencionalan, ali svejedno deprimirajući način, gledateljima “Savjetnika” će sama činjenica završetka biti među najprivlačnijim detaljima filma.

 

OCJENA: 3/10