RECENZIJA: Utrka života (2013)

Rush — prizor sa snimanja (izvor: aburt)

UTRKA ŽIVOTA
(RUSH)
uloge: Chris Hemsworth, Daniel Brühl, Olivia Wilde, James Norton, Alexandra Maria Lara
scenario: Peter Morgan
režija: Ron Howard
proizvodnja: Revolution Films/Working Title/Relativity Media/Universal, Britanija/Njemačka, 2013.
trajanje: 122 '

Britanski pisac Peter Morgan je pokazao veliki talent za stvaranje drame od inače banalnih, opskurnih i publici ne pretjerano zanimljivih priča, bilo da je riječ o protokolarnom sporu (“Kraljica”), televizijskom intervjuu s propalim političarom (“Frost/Nixon”) ili mjesec dana u sezoni nogometnog kluba (“Prokleti United”). Za pretpostaviti je da će scenarij kojeg se dohvati Morgan rezultirati još monumentalnijom dramom ako su njegov predložak događaji koji, čak i nakon nepuna četiri desetljeća, izgledaju kao jedan od najveličanstvenijih okršaja u povijesti sporta. Takve pretpostavke su se u slučaju filma “Utrka života” Rona Howarda pokazale više nego opravdane.

Radnja prikazuje legendarno suparništvo dvojice vozača Formule 1 koje je kulminiralo u sezoni 1976. godine. Na jednoj strani se nalazi James Hunt (Hemsworth), šarmantni Britanac koji uz talent za vožnju posjeduje sklonost rizičnom ponašanju na stazi i izvan nje, pogotovo kada su alkohol, droga i žene u pitanju. Na drugoj strani je Niki Lauda (Brühl), nepoznati Austrijanac koga zbog izgleda, ali i neugodnog karakera nazivaju “štakorom”, no čiji besprijekorni životni stil, disciplina i profesionalizam s vremenom rezultiraju s jednako impresivnim pobjedama na trkaćoj stazi. Hunt i Lauda se iz razumljivih razloga ne podnose, ali s vremenom počinju cijeniti jedan drugoga, a što će posebno doći do izražaja kada se u slučaju jednog od njih pokaže kako vožnja Formule 1 uz glamur i uzbuđenja sadrži i stalni rizik od smrti.

Ron Howard, koji se može pohvaliti možda najimpresivnijom od svih karijera među nekadašnjom hollywoodskom glumačkom djecom, također je izgradio reputaciju na filmovima koji obrađuju biografije i događaje iz stvarnog života. Ona je na najspektakularniji mogući način potvrđena “Oscarom” za “Genijalni um”, a sa Morganom je već imao uspješnu suradnju u “Frost/Nixon”. Njih dvojica su priči o Huntu i Laudi pristupili kao vrlo dobro uigran tim. Iako snimljena s relativno niskim budžetom, “Utrka života” izgleda kao punokrvni hollywoodski spektakl koji izuzetno efektno rekonstruira svijet 1970-ih. Same utrke, koje su, poput nogometa, zapravo prilično nezahvalne kao sadržaj igranog filma, su ovdje vještom montažom i dočaravanjem različitih dijelova svijeta učinjene zanimljivima i uzbudljivima, čak i u slučajevima kada će dio publike (barem one starije) znati rezultat jedne od njih.

Ako je Howardu jedna od svrha “Utrke u životu” osvajanje još jednog “Oscara”, za njega je ispunio jedan važan preduvjet, a to su vrhunske glumačke izvedbe. To se odnosi na obojicu glavnih glumaca. Australac Chris Hemsworth, čije dosadašnje uloge, usprkos komercijalnog uspjeha u “Thoru”, nisu bile naročito dojmljive, dobro se pobrinuo da na uvjerljivi oživotvori Hunta kao arogantnog, ali šarmantnog plejboja. To jedino nije slučaj u sceni pred kraj filma koja se doima kao Morganova scenaristička izmišljotina u nastojanju da se Hunt učini možda simpatičnijim nego što je stvarno bio. Mnogo je dojmljiviji i uvjerljiviji Daniel Brühl kao sam Lauda, a što ne iznenađuje jer je uz pomoć proteza i šminke, kao i druženjem sa samim Laudom (koji je surađivao s autorima) nastojao što bolje “skinuti” njegov naglasak i manire. Nešto se slično, ali u manjoj mjeri, može reći i za glumice koje tumače životne partnerice dviju suparnika. Olivia Wilde je u plavokosom izdanju gotovo neprepoznatljiva kao manekenka koja se impulzivno udaje za Hunta koji se neuspješno pokušava “smiriti”. Alexandra Maria Lara je mnogo uvjerljivija kao žena koja ljubavnoj vezi s ozbiljnim Laudom pristupa kao poslovnom projektu. Kada se svemu tome doda poslovično dojmljiva glazba Hansa Zimmera, kao i dobra fotografija Anthonyja Dodda Mantlea koja možda na najefektniji način dočarava davno prošlo vrijeme, “Utrka života” predstavlja jedno od kvalitenijih ostvarenja ovogodišnjeg kino-repertoara. A ni eventualni zlatni kipić se ne bi trebao smatrati nezasluženim.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Slaughtera Nicka za predsjednika (2012)

SLOTERA NIKA ZA PREDSEDNIKA
(SLAUGHTERA NICKA ZA PREDSJEDNIKA)
(SLAUGHTER NICK FOR PRESIDENT)
nastupaju: Rob Stewart, Miloš Đuričić, Srđa M. Popović
scenarij: Marc Vespi
režija: Rob Stewart, Liza Vespi & Mark Vespi
proizvodnja: Indiecan Entertainment, Kanada, 2012.
trajanje: 71 '

Posljednje godine su, najblaže rečeno, dovele u pitanje nekoć popularnu, a mnogima i neupitnu tezu o kraju povijesti. Nešto slično se dogodilo i sa pričom o tome kako je nezaustavljivi buldožer globalizacije izravnao ili na putu da izravna sve svjetske kulture, te da će svatko, bilo da živi u Amsterdamu ili Kandaharu, imati iste društvene vrijednosti, nositi istu odjeću, slušati istu glazbu i na zidovima držati postere istih filmskih i televizijskih zvijezda. Koliko je ta tvrdnja daleko od današnje stvarnosti je možda najbolje svjestan Hollywood, odnosno njegovi knigovođe nakon što vide da razna “egzotična” tržišta sa publikom “egzotičnog” ukusa brojne blockbustere spašavaju od propasti. Ipak, daleko bolju ilustraciju pravog stanja stvari pruža neobična priča koja je postala predmetom kanadskog dokumentarnog filma Slaughtera Nicka za predsjednika, jednog od rijetkih primjera žanra koji se nekako uspio prošvercati do redovne kino-distribucije u Hrvatskoj.

Razlog zbog kojeg naši kino-gledatelji imaju prilike vidjeti ovaj film jest u tome što se bavi bliskim susjedstvom i bliskom prošlošću, iako radnja započinje na sasvim drugom mjestu. Godine 1991. je mladi kanadski glumac Rob Stewart dobio glavnu ulogu u TV-seriji Sweating Bullets (Znojeći metke), koja je na međunarodnim tržištima prikazivana pod naslovom Tropical Heat (odnosno kao Tropska vrućina na programu Mreža u Hrvatskoj u drugoj polovici 1990-ih). Bila je radnjom smještena u egzotično ljetovalište na Floridi, a u njoj je Stewart tumačio lik Nicka Slaughtera, privatnog detektiva sa konjskim repićem i havajskom košuljom. Usprkos tome što se snimala na nekoliko atraktivnih svjetskih lokacija, krasio ju je, zapravo, relativno nizak budžet, kao i prilično loše kritike, koje su je često opisivale kao “jeftinu kopiju Baywatcha“. Na programu se, međutim, održala solidne tri sezone i predstavljala je odskočnu dasku za nastavak Stewartove karijere. Ili je barem tako Stewart mislio sve do trenutka kada se, pogođen besparicom, zajedno s obitelju morao preseliti iz toplog Los Angelesa natrag u roditeljski dom u Kanadi. Mnogo godina kasnije je Stewart, već pomiren sa svojim padom u zaborav, pretražujući Facebook, doznao da je, zapravo, velika zvijezda i ikona popularne kulture. Naime, ispostavilo se da je njegova serija (distribuirana pod naslovima Detektiv u raju i Tropska vrelina) uživala neopisivu popularnost u Srbiji početkom 1990-ih, odnosno da su se o njemu pjevale pjesme, crtali stripovi, kao i da se rutava prsa po njemu nazivaju (fonetski) “Nik Sloter”.

Godine 2009. je Stewart prihvatio poziv članova novosadskog punk-benda “Atheist Rap” da nastupi na njihovom koncertu, na kome se, između ostalog, izvodila pjesma “Sloteru Niče, Srbija ti kiiče”. To je putovanje Stewartu postala prilika da, zajedno sa dvoje svojih prijatelja – Nickom i Laurom Vespi – snimi dokumentarni film u kome bi bilježio svoje doživljaje. On je četiri godine kasnije premijerno prikazan u Kanadi, kao i u Hrvatskoj. Kamera prati Stewarta na putovanju od Kanade do Beograda, kao i nekoliko dana koje je proveo susrećući se sa raznim celebrityjima, ali i običnim ljudima, i s nevjericom, ali i nimalo skrivanim oduševljenjem, shvaćajući kako gotovo dva desetljeća mnogo znači milijunima ljudi o kojima nije imao pojma.

Film, dakako, nastoji toj bizarnoj situaciji dati određeno objašnjenje, a koje je, dakako, vezano uz mračna poglavlja povijesti ovih prostora. Početak 1990-ih i raspad Jugoslavije su Srbiju teško pogodili, prije svega zbog ekonomskih sankcija koje su dovele do sveopćeg siromaštva. Stewartova serija je, zbog sankcija, predstavljala jednu od rijetkih stranih serija koja se našla na programu, ali je masama osiromašenih i frustriranih gledatelja, kroz “opuštene” likove i situacije u tropskom raju predstavljala svojevrsni prozor u onaj “pravi” i “normalni” svijet koji im je zbog rata i sankcija ostao bez domašaja. Stewart to prikazuje kroz niz intervjua sa srpskim javnim ličnostima, koji nastoje ukratko objasniti političku i ekonomsku situaciju tog vremena, kao i način na koji se serija pojavila, odnosno godinama ostala na malim ekranima. Poseban je naglasak, pak, stavljen na velike prosvjede protiv Miloševićevog režima 1996/97. godine, kada je upravo lik Nicka Slaughtera postao svojevrsna ikona mladih studentskih prosvjednika. Protagonist šašave detektivske serije, odnosno parola “Nicka Slaughtera za predsjednika” su tada služili kao naizgled neozbiljna, ali duboko subverzivna poruka kojom se tražila alternativa postojećem poretku te izražavala želja u jednu drukčiju i bolju budućnost.

U filmu se te scene “dubokog” sadržaja miješaju sa onima kojima koje sadrže naizgled banalni prikaz Stewartovog boravka u Srbiji. Uz uobičajeni medijski cirkus na aerodromu, davanje autograma, prigodne svečanosti i gostovanja u popularnim talk show emisijama se ističe ona u kojoj Stewart pristaje nastupiti u televizijskoj reklami. Pokušaj da se situaciji u kojoj kanadski glumac nema pojma što i kako reklamirati da nekakva humoristička nota je na trenutke zabavan, ali previše razvučen, odnosno previše sliči na sličnu scenu iz Izgubljenih u prijevodu. Film je mnogo bolji kada prikazuje susret sa novosadskim pankerima, odnosno pripreme za koncert koji će predstavljati vrhunac filma. Razlog je vjerojatno u tome što interakcija višegodišnjih poklonika i njihovog idola daje prilike za iskaz više nepatvorenih emocija, te je u tom trenutku Nicka Slaughtera za predsjednika najiskreniji i najefektniji. Pozitivne vibracije filma nimalo ne spriječava ni sklonost Stewarta i njegovih kolega da ponekad previše ponavljaju neke stvari; na kraju se ispostavilo da su dovoljno iskusni da svoje ostvarenje prekinu taman kad treba, odnosno prije nego što bi gledateljima sve to moglo dosaditi. Iako se teško može mjeriti s nekim tematski sličnim ostvarenjima, poput Anvila, i iako mu Stewartova subjektivnost i naracija prilično ograničavaju percepciju publike, Slaughtera Nicka za presjednika je zanimljivo ostvarenje koje će intrigirati i zabaviti čak i one gledatelje, koji, srećom, nisu mogli biti svjesni neposrednog povijesnog konteksta njegove priče.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Igre gladi: Plamen (2013)

The Hunger Games : Catching Fire (izvor: chooyutshing)

IGRE GLADI: PLAMEN
(THE HUNGER GAMES: CATCHING FIRE)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Jena Malone, Sam Claflin, Philip Seymour Hoffman, Donald Sutherland
scenarij: Simon Beaufoy & Michael deBruyn
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 146 '

Hollywood je nedavno u ciklusima omladinskih fantasy i SF-romana pronašao novu “zlatnu koku”, ali i inspiraciju za novu metodu uzimanja što veće količine novca od strane što većeg broja gledatelja. Književnici i izdavači su odavno shvatili da se takav sadržaj daleko bolje prodaje i više čita ako se razlomi u nekoliko knjiga od koje najmanje dvije trebaju završiti “cliffhangerom” i tako tjerati publiku da vapi za novim nastavkom. Stara tehnika, koja su koristile nijeme filmske serije se nakon sto godina vratila kući na izuzetno spektakularan i često vrlo uspješan način. Jedan od najboljih primjera su Igre gladi Suzanne Collins, čijoj je filmskoj ekranizaciji pripala čast da bude “Sumrak poslije Sumraka“. Prošle godine je prvi nastavak sage garantirao novi nastavak ne toliko svojim komercijalnim uspjehom (koji je malo koga iznenadio), koliko time da je završetak (u skladu s književnim predloškom) namjerno ostavljen otvorenim.

Novi nastavak, koji je u hrvatska kina došao pod naslovom Plamen, od publike pretpostavlja da je gledala prethodne Igre gladi, te se scenarij nimalo ne trudi objasniti gdje i kada se događa radnja, odnosno tko su likovi. Katniss Everdeen (Lawrence) tako na samom početku naizgled uživa u trijumfu nakon što je uspjela preživjeti okrutno gladijatorsko natjecanje adolescenata u futurističkoj Americi. U stvarnosti je ona duboko traumatizirana krvoprolićem, ali i frustrirana time da radi javnosti mora glumiti da je zaljubljena u svog suborca Peetu Mellarka (Hudgerton), iako joj srce, zapravo, žudi za Galeom Hawthorneom (Hemsworth), mladićem iz njenog distrikta koji ne krije neprijateljstvo prema okrutnom režimu Panema koji ju je poslao na natjecanje. Isti režim, na čelu sa predsjednikom Snowom (Sutherland), nastoji koristiti Katniss i Peetu u propagandne svrhe, ali ubrzo shvaća da je njen neočekivan trijumf postao simbolom otpora i pobune. Zbog toga pronalazi “elegantni” način da je ukloni kroz još jedno spektakularno natjecanje u kome će sudjelovati raniji pobjednici. Za Katniss je to novi, još opasniji izazov, jer umjesto neiskusnih adolescenata protiv sebe ima odrasle, iskusnije i daleko opasnije protivnike.

Hollywoodske epske sage u nastavcima imaju jednu veliku prednost u odnosu na dosadašnje blockbustere. To je prilika koje pružaju producentima da vide što valja, a što ne valja. Slično kao što su producenti Sumraka nakon prvog filma bez previše sentimentalnosti pokazali vrata Cathrine Hardwicke i za nove nastavke angažirali nova imena, tako su i tvorci sage o Igrama gladi uzeli novog režisera za Plamen. Ta je odluka u mnogo čemu bila opravdana, jer iako je Gary Ross bio najslabija karika prethodnog filma, s obzirom na njegov kvazidokumentaristički stil koji je akciju u filmu učinio zbunjujućom, kao i previlikom inzistiranju na ikonografiji Velike depresije 1930-ih. Na njegovo je mjesto došao Francis Lawrence, koji ne uživa reputaciju filmskog autora, a, s obzirom na Ja sam legenda i Constantine, ni ostatak reputaciju mu nije nešto. S druge strane se njegova bezličnost pokazala kao prednost, jer nije mogao pogoršati ono što su mu dostavili scenaristi Simon Beaufoy i Michael deBruyn. U mnogo čemu Plamen predstavlja svojevrsnu inverziju prethodnog filma, gdje je upoznavanje svijeta u kojem žive protagonisti bilo zanimljivije od same akcije na kraju. U Plamenu su, što se zapleta i likova tiče, sve karte unaprijed poznate, i prilično je dosadno gledati kako Panem iskazuje svoju tlačiteljsku i okrutnu prirodu, a propagandne i druge manipulacije predsjednika Snowa su gotovo karikaturalno prozirne. Još manje uvjerljivo izgleda ljubavna priča između Katniss i Gaylea, s obzirom da Jennifer Lawrence i Liam Hemsworth gotovo uopće nemaju nekakve zajedničke “kemije”.

Plamen dobija dašak života tek kada Katniss i Peeta upoznaju svoje buduće protivnike, a što je prilika za angažman ne samo starijih, nego i daleko nadarenijih glumaca, koji imaju priliku tumačiti daleko upečatljivije i živopisnije likove. To se u manjoj mjeri odnosi na Amandu Plummer i Jeffreya Wrighta kao par sredovječnih, ali ubitačno domišljatih techno-geekova, kao i Jenu Malone kao ikonoklastičku buntovnicu. Kada krvavo natjecanje, smješteno u umjetnu džunglu, započne, Lawrence pokazuje kako daleko bolje barata sa CGI-jevskim efektima i akcijskim scenama. Film još bolje barata s moralnim dilemama i napetošću koju stvaraju privremeni savezi između sudionika natjecanja. Završetak filma će, pak, za sve one koji vole da filmovi predstavljaju nekakvu zaokruženu cjelinu, predstavljati razočarenje, i to ne malo razočarenje, s obzirom da Katniss iz nevolje u kojoj se našla izvlači golemi deus ex machina, kao i obrat koji jest i nije neko naročito iznenađenje. Njime su, s druge strane, postavljena brojna pitanja na koje će, poput publike u nickelodeonima prije sto godina, dobiti odgovor tek ako se strpe i iskesaju novca za još jednu ili dvije karte. Gledateljima koji su se unaprijed pomirili s ovim pravilima igre će Plamen, s druge strane, neće moći reći da nisu dobili ono što su tražili. Iako se teško složiti s nekim ekstatičnim recenzijama s druge strane Atlantika, koji za Plamen tvrde da je Imperija uzvraća udarac našeg doba, odnosno jedan od najboljih filmskih nastavaka u povijesti, ni producenti se ne trebaju previše sramiti onoga što su stavili na ekran. A nekada je i to sasvim dovoljno.

OCJENA: 6/10

Kad politička korektnost zaglibi u močvari

Hrvatski mediji sada mogu mirno spavati. Priča koju su hrvatski mediji ignorirali u stilu Orwellovog Ministarstva istine (uz časni izuzetak index.hr gdje se “double plus ungood” sadržaj najvjerojatnije prošvercao zbog naglaska na u toj sagi prilično nevažnog Charlieja Sheena) je završena. Nema više potrebe da se u ovo blagdansko vrijeme ponovno otvaraju rane zadobivene na referendumu 1. prosinca, a još manje ukazivanje na mnogima neugodnu činjenice da se bitke poput nje znaju gubiti i u naoko “prosvijećenim”, “hip” i “cool” zemljama koje bi Hrvatskoj trebale biti uzor.

Najviše, međutim, u cijeloj priči može odahnuti RTL Televizija, koja sada na svom portalu može bez nekakve naročite brige zadržati stranicu posvećenu popularnom reality showu Duck Dynasty, ili, “na hrvatskom” Milijunaši iz močvare. Kontroverza koja je tu TV-seriju dovela na naslovnice američkih (i dijela svjetskih) medija je, završena. I to manje-više upravo onako kao što se na ovom blogu predviđalo.

Američki kablovski kanal A&E se, samo nekoliko dana nakon što je zbog par nezgodnih riječi na račun “alternativnih životnih stilova” uz veliki publicitet “na neodređeno vrijeme suspendirao” Phila Robertsona, 67-godišnjeg patrijarha obitelji trgovaca lovačkom opremom i najveću zvijezdu svoje najpopularnije TV-serije, posula pepelom i promijenila odluku, suočena sa bijesom armije poklonika redneck obitelji. GLAAD, američka organizacija za borbu protiv homofobije, koja se odnedavno u svojim priopćenjima otvoreno hvali kako je upravo zahvaljujući njenim aktivnostima u razotkrivanju zadrtosti cijelom nizu pjevača, glumaca i drugih celebrityja prekinuta karijera, također je prisiljena priznati da je, barem zasad, ostala bez svog najvećeg skalpa.

A sve to, zapravo, ne bi trebalo previše iznenađivati. Čak i dok je kontroverza trajala, i dok je još bilo neizvjesno hoće li se stari Robertson vratiti na velike ekrane, u američkim medijima su se mogli pojavljivati komentari poput ovoga, koji je nakon završene bitke objavljen u Varietyju, a u kojima se preispitivala PR i uopće poslovna strategija A&E u cijeloj aferi. Američka medijska kuća je, naime, bila svjesna da su im glavne zvijezde i “zlatna koka” konzervativni redneci iz močvarne zabiti Louisiane, a čiji je svjetonazor, temeljen na istom onom “tvrdom” protestantskom fundamentalizmu koga se toliko voli ismijavati u hollywoodskim filmovima i TV-serijama, prilično teško spojiti sa progresivnim društvenim liberalizmom karakterističnim za urbane sredine američke Zapadne i Istočne obale. Njeno vodstvo, međutim, nije bilo svjesno ili nije bilo dobro pripremljeno za situacije kada bi sudar ta dva svjetonazora mogao prouzročiti još jednu eskalaciju permanentnog kulturnog rata između “hipstera” i “krkana”, a još manje kada bi je doveo do toga da mora birati između striktne primjene vlastitih načela “političke korektnosti” i par dolara više u vlastitom džepu. A&E, koja je na kraju balade ništa drugo do poslovni pothvat, se, suočena s prijetnjama bojkotom, bez mnogo razmišljanja odlučila za ovo drugo. Poznajući efekt suvremenih medija na pamćenje publike, može se pretpostaviti da će sramota koju je ta kuća sebi priredila biti kratkog vijeka, za razliku od sačuvane “zlatne koke”. A kada se sljedeći put bude nastojalo od nekog živopisnog “rednecka” praviti zvijezda, vjerojatno će se malo više pripaziti da ne bude incidentnih situacija.

Pouke iz cijele priče bi na kraju mogli izvući i domaće televizijske kuće, s obzirom da ni na ovim prostorima nije nedostajalo sličnih skandala, uključujući i gore spomenutu RTL Televiziju. Kada se prave “reality” emisije kojima se nastoji snoberajski i selektivno ignorirati “političke nekorektne” ili neugodne elemente ekonomskog, političkog ili kulturnog realiteta, to na duži rok ne može biti dobra ideja.

RECENZIJA: Diana (2013)

DIANA
uloge: Naomi Watts, Naveen Andrews, Cas Anvar, Douglas Hodge
scenarij: Stephen Jeffreys
režija: Oliver Hirschbiegel
proizvodnja: Ecosse Films, UK, 2013.
trajanje: 113 '

Oliver Hirschbiegel nosi titulu nagledanijeg filmaša našeg doba, i to zahvaljujući filmu “Hitler: Konačni pad”, odnosno sceni koja godinama služi kao podloga za satiričke video-snimke na Youtubeu. Hirschbiegel vjerojatno nije sretan zbog takve veze s najvećim negativcem svjetske povijesti, pa je lako zamisliti kako je sljedeće ostvarenje htio posvetiti ličnosti koja bi trebala biti Hitlerova suprotnost. Ti napori, barem ako je suditi po prvim reakcijama na biografski film “Diana”, nisu najbolje završili.

Naslovni lik, koji tumači Naomi Watts, je princeza Diana od Walesa. Radnja, temeljena na knjizi Kate Snell, prati posljednje dvije godine princezinog života, odnosno započinje nakon propasti njenog naoko bajkovitog braka s britanskim prijestonasljednikom Charlesom. Nedugo prije znamenitog intervjua BBC-ju 1995. godine, Diana posjećuje obiteljskog prijatelja u londonskoj bolnici. Tamo slučajno upoznaje Hasnata Khana (Andrews), briljantnog pakistanskog kardio-kirurga koji je šarmira svojom neposrednošću i neortodoksnim životnim stilom. Njih dvoje započinju ljubavnu vezu, čiji je glavni problem, ispočetka, to što je Diana kao najpoznatija žena na svijetu stalno na meti paparazza, dok Khan kao skromni profesionalac uživa u svojoj privatnosti. Dianu njegova sposobnost spašavanja života duboko impresionira i potiče njenu kampanju za svjetsku zabranu protupješačkih mina. Međusobna razdvojenost, ali i različiti životni prioriteti, na kraju ipak stvaraju preveliki jaz između ljubavnika, iako se Diana s time teško miri, čak i u trenucima kada s egipatskim plejbojem Dodijem al-Fayedom (Anvar) kreće na kobno putovanje u Pariz.

Iskusniji gledatelji bi trebali imati razloga za sumnju da je neprijateljstvo britanskih kritičara prema “Diani” više posljedica njihovog prebliskog odnosa prema tragičnoj princezi kao nacionalnoj ikoni, a manje objektivna prosudbe o kvaliteti Hirschbiegelovog filma. “Diani” nisu pomogle ni neumitne usporedbe s Frearsovom “Kraljicom” i “Željeznom Damom”, sličnim ostvarenjima koja su, zasluženo ili ne, imala daleko veći uspjeh iako su bila manje filmske biografije, a više lov na glumačke “Oscare”. Izazov da ponovi dostignuća Helen Mirren i Meryl Streep je prilično hrabro prihvatila Watts i može se reći da, bez obzira na primjetan nedostatak fizičke sličnosti, više nego solidno reinkarnira jednu od najintenzivnije snimanih žena 20. stoljeća. Hirschbiegel također dobro obavlja posao, pružajući vještu i vizualno prilično atraktivnu rekonstrukciju povijesne epizode u kojoj se glamur miješao sa melodramom.

Atraktivna forma, međutim, može tek djelomično nadomjestiti nedostatak sadržaja, a to je još teže kada taj sadržaj čini scenarij poput onog koji je za “Dianu” napisao Stephen Jeffreys. Većina britanskih kritičara, ali i sam Hasnat Khan, su mu zamjerili previše “kreativan” pristup stvarnim događajima. Pravi je problem, međutim, u nedostatku kreativnosti. Prikaz ljubavne veze liječnika i princeze se previše koristi klišejima primjerenima romantičnim komedijama, a tu nimalo ne pomaže loše napisan lik Hasnata koga Naveen Andrews glumi s primjetnim nedostatkom entuzijazma i inspiracije. Lik Diane je prikazan hagiografski, da bi se tek pred kraj gledateljima natuknula njena mračna strana u obliku mentalne neuravnoteženosti i manipulativnog odnosa s paparazzima. “Diana” također ignorira to da je princeza istovremeno bila i majka, a njeni sinovi se pojavljuju tek u jednoj, zapravo nepotrebnoj, sceni. Pokušaji da se priči o Diani da nekakav širi politički i kulturni kontekst se čine nespretnim. Tako je teško zamisliti da će lijepim uspomenama na princezu pridonijeti to što je prikazana kao simpatizer Tonyja Blaira. S druge strane je u posrednom prikazu njene tragične smrti izbjegnuta prevelika patetika, kao i jeftine teorije urote. Za ovakvu vrstu filmova i takve male stvari su dovoljne da postanu gledljivi.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Čekajući europsko proljeće

“Prezimiti u Europi”, parola koja već godinama opisuje nedosanjani san poklonika nekih hrvatskih sportskih klubova, sada je, u daleko važnijem kontekstu, postala stvarnost za većinu hrvatskih građana. Hrvatska je danas dio Europske unije, vratila se tamo “gdje je oduvijek pripadala” i postala dio zajednice s kojom dijeli vrijednosti, te bi s njom trebala dijeliti i kulturne, ekonomske i razne druge blagodati. Ipak, ispunjenje tog višedesetljetnog sna i dovršetak projekta radi kojeg su položene tolike žrtve teško da danas ikoga ispunjava nekim velikim zadovoljstvom i ponosom. Barem se tako nešto može zaključiti na temelju kratkog teksta u Jutarnjem listu gdje Jurica Pavičić koristi prigodni blagdanski kontekst kako bi s brutalnom iskrenošću iskazao duboko razočaranje s prvih šest mjeseci članstva Hrvatske u EU, koji su umjesto europskog sna donijeli noćnu moru.

Hrvatska tako ulazi u svoju prvu europsku zimu suočena sa sve poraznijim ekonomskim pokazateljima, bilo da je riječ o tome da se u 23 godine postojanja hrvatskog kapitalizma i demokracije BDP povećao za bijednih 7,9 posto (uvjerljivo najgori rezultat među svim zemljama EU), bilo o stalnom, i čini se, nezaustavljivom opadanju tog istog BDP-a u prethodnih nekoliko godina, kao i isto tako nezaustavljivom porastu broja nezaposlenih. A sve te bešćutne brojke, s kojima se još uvijek može uspješno manipulirati na naslovnicama i prodavati tlapnje o “oporavku” i “skoro pa normalnoj državi u tri godine”, imaju sasvim drugo značenje kada se iz toplih zagrebačkih ureda i bjelokosnih kula spuste na prljave, hladne ulice s kontejnerima čiji sadržaj sve većem broju novih europskih građana znači razliku između života i smrti, ili u još hladnije i prljavije stanove natovarene neplaćenim računima za struju, vodu i poreze kojima se hrani sve halapljivija armija stranačkih uhljeba po županijama, gradićima i općinicama.

Te mračne kontejnerske stvarnosti je hrvatski kulturni i politički establishment postao svjestan tek kada je referendum, započet zahvaljujući nesposobnoj vladi koja je namjerno bila potpirivala nepotrebni kulturni rat, više nego išta drugo, pokazao koliko je car u Hrvatskoj gol. Sve priče o nekakvoj “naprednoj europskoj Hrvatskoj” i “civilizacijskim vrijednostima”, kao i one zlosretne karte na kojima se Hrvatska nastojala smjestiti na plavo obojani Zapad nasuprot crveno obojanom i “primitivnom” Istoku, pokazale su se kao veliki “ćorak”. Isto, kao što nakon spamanja društvenih mreža s tisućama “PROTIV” twibbona i online anketa u kojima “hipsterski” progresivci na proste faktore rastavljaju “katotalibane”, više nitko “europsku” inteligenciju, umjetnike i celebove, kad god budu o nečemu iznosili mišljenje, čak i kada su evidentno u pravu, neće shvaćati previše ozbiljno.

A isto tako će se shvaćati “Europa”, koja je izgledala tako atraktivna dok je bila izvan hrvatskih granica i dok se narodu mogla prodavati priča da će biti bolje “jednom kada dođe i kada kod nas zavede red”. Europa je došla, ali, kako to primjećuje Pavičić, samo kao batina, ali bez mrkve, koju su pojele godine ekonomske krize. Oni, koji su, za razliku od hrvatskih medija, malo pozornije pratili ono što se u toj istoj “Europi” događa prethodnih nekoliko godina, zapravo ne bi trebali biti iznenađeni. Hrvatska je danas uistinu dio Europe, i s njom dijeli mnoge stvari, ali uglavnom one negativne – siromaštvo, beznađe, besperspektivnost i spas od sumorne sadašnjosti u “svijetloj” nacionalističkoj, ksenofobnoj i ekstremističkoj prošlosti. Problemi s kojima se suočavaju gubitnici na zagrebačkim ulicama, kao i rješenja koja im se čine prihvatljiva, nisu nimalo različita od problema s kojima se susreću gubitnici na ulicama Sofije, Budimpešte, Varšave, Madrida, a možda uskoro i gubitnici u na to naizgled imunim ulicama Londona, Pariza i Berlina.

Ono što još više deprimira jest spoznaja da je za to veliku odgovornost snosi trenutna vlast, koju bi mnogi proglasili najgorom u povijesti suvremene Hrvatske, a još više njih s velikim zadovoljstvom ovog trenutka najurili iz Banskih dvora i Sabora. Problem je, naravno, u tome što alternativa toj istoj vlasti, barem kada je u pitanju njena sestrinska stranka, koja nastavlja praksu prema kojoj se na vlast dolazi tako da se ne radi ništa i čeka da ona padne poput kruške. I toga su, barem zasad svjesni, birači koji su sačuvali dovoljno strpljenja i živaca da trenutne štetočine u anketama još uvijek vide kao manje zlo.

U međuvremenu će se gnjilež nastaviti, možda čak do trenutka kada ulice hrvatskih gradova počnu sličiti na ulice varšavskog geta. Zima će biti teška, ali se neće ništa ozbiljno dogoditi. Barem u to vjeruje Deana Knežević, sudeći po njenom članku u Autografu, gdje se neke važnije promjene predviđaju tek na proljeće. Možda je u pravu, ali su nas prethodne godine u Hrvatskoj naučile da budimo pesimisti. Na proljeće možda bude uistinu nekakvih promjena, ali ne onakvih koje želimo. Povijest nas uči da na proljeće tradicionalno započinju aktivnosti koje se vezuju za “junačku” prošlost i kulturu nekih dijelova svijeta. Poput onog od koga je Hrvatska odlaskom u “Europu” tako očajnički željela pobjeći, ali kojem ipak na kraju pripada.

RECENZIJA: Savjetnik (2013)

SAVJETNIK
(THE COUNSELOR)
uloge: Michael Fassbender, Cameron Diaz, Penelope Cruz, Javier Bardem, Brad Pitt
scenarij: Larry McMurtry
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 117 '

“Što su sto odvjetnika na dnu mora? Dobar početak.” Mizantropski i ne pretjerano duhoviti vic možda ponajbolje ilustrira mišljenje “običnog čovjeka” o pravnoj profesiji. Pravnici, uz liječnike, samim svojim postojanjem podsjećaju ljude na vlastitu fizičku ili mentalnu nesavršenost, kao i da od te nesavršenosti žive, i to u pravilu “glamuroznijim” životom od običnih smrtnika. Ta istoj “raji” će, s druge strane, ponekad kao utjeha poslužiti priče u kojima odvjetnici dođu u situacije u kojima im boravak na dnu mora izgleda kao bolja alternativa. Naslovni (i neimenovani) protagonist “Savjetnika”, najnovijeg filma Ridleya Scotta, predstavlja jedan takav primjer.

Na samom početku liku koga tumači Michael Fassbender izgleda da ide izuzetno dobro u životu. Sebi može dozvoliti buđenje u dva popodne, i to u društvu lijepe djevojke Laure (Cruz), radi koje je spreman čak otići u Amsterdam kako bi osobno mogao naručiti skupocjeni zaručnički prsten. Takva lijepa gesta, međutim, sa sobom nosi određene financijske posljedice čije bi posljedice najbrže moglo otkloniti to što glavni junak živi u El Pasu, teksaškom gradu na granici s Meksikom, odnosno na glavnoj arteriji trgovaca ilegalnim opojnim sredstvima. Iako ga njegova dva poznanika – “ugledni poslovni čovjek” Reiner (Bardem) i tajanstveni posrednik Westray (Pitt) – upozore da ulazak u taj posao s velikim profitima donosi i velike rizike, glavni junak u njega svjesno ulazi. I, kao što se to obično dogodi, naizgled rutinski prijevoz droge krene katastrofalno krivo, sa spektakularno krvavim posljedicama. Takvo krvoproliće je, međutim, sitnica u usporedbi sa onime što meksički narko-karteli imaju običaj raditi osobama koje su ih opelješili ili za koje misle da su ih opelješili. Savjetnik, koji je stjecajem okolnosti našao u potonjoj kategoriji, mora iskoristiti sve svoje vještine, veze i poznanstva da bi nekako pokušao izbjeći da on sam, a i Laura, postanu žrtvama te neopisivo nasilne i okrutne osvete.

Zaplet “Savjetnika” na prvi pogled izgleda kao saliven za punokrvni i atraktivni triler. Većini publike bi, međutim, daleko veću atrakciju trebala predstavljati ugledna imena vezana uz projekt. Scenarij je napisao Larry McMurtry, književnik nagrađen Pulitzerovom nagradom i autorom romana po kome je napravljen “Oscarom” nagrađen film “Nema zemlje za starce”. Zlatnim kipićem se u svoje vrijeme ovjenčao i Ridley Scott, koji i bez tih priznanja uživa reputaciju jednog od najuspješnijih hollywoodskih režisera i producenata. Tu je, dakako, i “dream team” glumačka postava u kojoj je, ironično, nositelj glavne uloge Fassbender najmanje poznat, i to vjerojatno samo zato što je od svih najmlađi. Čak se i u sporednim ulogama nalazi likovi koji su nekada bili ili ih je lako zamisliti kao glumačku elitu – poput švicarskog veterana Bruna Ganza, Rosie Perez ili danas prilično hiperaktivne Natalie Dormer.

Svi ti atraktivni sastojci, međutim, nisu bili u stanju stvoriti atraktivnu cjelinu, pa je “Savjetnik” završio kao veliko razočaranje, koje nisu mogli sakriti čak ni prema hollywoodskom establishmentu najservilniji kritičari. Kao najčešći razlog se spominjalo tragično samoubojstvo Scottovog brata i najbližeg suradnika Tonyja, koje se zbilo usred produkcije i vjerojatno imalo upliva na to da ovaj film izgleda tako mračno i depresivno. Oni malo iskusniji, međutim, ne bi trebali biti previše iznenađeni zbog toga što je ovaj film završio kao “ćorak”. Scott iza sebe remek-djela, ali također i užasne promašaje, pri čemu je ovo potonje obično bila posljedica lošeg scenarija. McMurtry se na prvi pogled čini dobrim scenarističkim kadrom, ali je njegov roman svojevremeno poslužio za još jedan promašaj pod naslovom “Svi lijepi konji”. Još je važnije to da je McMurtryju ovo prvi filmski scenarij, a njegov nedostatak iskustva se može vidjeti u tome da dijalozi i “mudre riječi” koje dobro funkcioniraju na stranicama debele knjige ne zvuče tako dobro kada ih se mora čuti iz usta likova na ekranu. Nastojeći još iskazati svoj pesimistički pogled na svijet, McMurty je svoje likove, koji bi inače trebali pripadati kriminalnom polusvijetu, pretvorio u filozofe koji zvuče poput profesionalnih televizijskih komentatora. Time film značajno gubi na uvjerljivosti, ali nedostatak veze sa stvarnim životom nije jedini razlog zbog koga publika prema njemu neće osjećati ništa. Najveći problem kod “Savjetnika” je u tome što su manje-više svi likovi u njemu antipatični, bilo zbog toga što ih karakterizira gotovo karikaturalna zloća (poput “izopačene” femme fatale koju tumači Cameron Diaz, koja se očigledno jedina dobro zabavljala na snimanju), glupost, nedostatak morala ili osjećaja. Film oživljava i postaje gledljiv jedino kada se odmakne od glavnih likova, odnosno pokazuje prozaičnu stvarnost trgovine drogom, pri čemu se najsimpatičnijim prikazuju anonimni profesionalni ubojice i krijumčari, koji su, za razliku od bogatih, bahatih i samodopadnih zlikovaca na vrhu kriminalne piramide, spremni neposredno uprljati ruke u svom kriminalnom poslu. Crnog humora, koji je koliko-toliko poslužio braću Coen kod “Staraca” ovdje nema, a teško da ga se i moglo očekivati kod umornog i rezigniranog Scotta. Kada film završi na pomalo nekonvencionalan, ali svejedno deprimirajući način, gledateljima “Savjetnika” će sama činjenica završetka biti među najprivlačnijim detaljima filma.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Legende u Vegasu (2013)

LEGENDE U VEGASU
(LAST VEGAS)
uloge: Michael Douglas, Robert DeNiro, Morgan Freeman, Kevin Kline, Mary Steenburgen
scenarij: Dan Fogelman
režija: Jon Turtletaub
proizvodnja: CBS Films, SAD, 2013.
trajanje: 105 '

Danas se “baby boomeri” sve češće opisuju kao najsebičnija i najumišljenija generacija koja je ikada kročila ovim planetom, i kao takva, najzaslužnija zbog toga što one iza nje nemaju nikakvu budućnost. Takvim će stereotipovima sve teže odolijevati i Hollywood, pogotovo, sada, kada s obzirom na tamošnju gerontokratsku praksu, upravo “baby boomeri” postanu gro elite čija je riječ u svim kulturnim i drugim pitanjima posljednja. Stoga možda i ne bi trebalo čuditi što neki od njenih najistaknutijih i najtalentiranijih predstavnika, čija je sama pojava na plakatu garantirala ako ne kvalitetu filma, ono barem pažnju publike, danas umjesto toga izaziva slijeganje ramenima, a u nekim slučajevima i neprijateljstvo. Jedno od takvih ostvarenja, koje je okupilo nešto nalik na glumački “dream team” svoje generacije, jest komedija “Last Vegas”.

Naslov filma u prijevodu doslovno znači “Posljednji Vegas”, a što bi implicitno sugeriralo da bi jedna od tema filma mogle biti prolaznost i smrt. To se učinilo malo previše morbidnim za domaćeg distributera, koji ga je “prekrstio” u nešto “normalniji” naslov “Legende u Vegasu”. Novi naslov je opravdan kada su u pitanju članovi glumačke ekipe, ali ne toliko kada su u pitanju likovi koje tumače. Protagonisti su četvorica najboljih prijatelja koja su zajedno odrasli na ulicama Brooklyna 1950-ih, i koji se nakon šest desetljeća ponovno okupljaju zahvaljujući tome što se Billy (Douglas), najuspješniji od njih, priprema za vjenčanje za “trofejnu” suprugu koja je od njega za dvije trećine mlađa. U skladu sa običajima, Billy svoje prijatelje poziva na ludu momačku večer u Las Vegas, bez obzira na to što oni, zbog svojih godina, imaju različite probleme. Njih je najmanje kod Sama (Kline), koji jedva čeka da razbije monotoniju staračkog doma na Floridi, gdje ga čak i supruga opskrbljuje kondomima i savjetom da se s društvom “opusti” i ne brine mnogo o konceptu bračne vjernosti. Archie (Freeman), koji je preživio moždani udar, u Vegas doslovno bježi ispred svoje brižne djece, a Paddy (DeNiro) zapravo ne želi ići, jer mu se Billy svojevremeno strašno zamjerio. Kada se četvorka ipak okupi, slijedi im niz pustolovina u kockarnicama, hotelima i noćnim klubovima, kao u jednom gdje pjeva stara, ali šarmantna dama Diana (Steenburgen).

Prilično se teško odati dojmu kako je ovaj film nastao kao pokušaj da se eksploatira “Mamurluk”, odnosno da se njegov zaplet “začini” jednostavnim detaljem, odnosno time da su sudionici lude momačke večeri u sedmom ili osmom desetljeću života. To također garantira da će glavni glumci, koji su uglavnom stekli slavu i ugled, nastupati neopterećni mišlju da će im nastup u rutinskom hollywoodskom “high concept” projektu ozbiljno oštetiti reputaciji. A scenarij ih tjera da upravo to čine, odnosno da glume više zainteresirani za provod u samom Las Vegasu (u čijem se ultra-luksuznom hotelu “Aria” film snimao) nego za to da će im nastup ući u filmske antologije. Scenarij Dana Fogelmana se čvrsto drži najiritantnijih sentimentalnih klišeja i “bradatih” štoseva na temu treće dobi, a da stvar bude još gora, uopće nije pretjerano smiješan, a svi dobri “štosevi” su, kao i obično, potrošeni u traileru. Ono što još više iritira jest to što pokušava biti novi “Mamurluk”, ali u “mekšoj” verziji opterećenoj zloglasnim cenzorskim rejtingom PG-13. Tako se bez problema može pretpostaviti da će “ono što se dogodi u Vegasu”, barem kada su u pitanju droga i seks, “ostati u Vegasu”, odnosno van domašaja kamera hollywoodskog rutinera Jona Turtletauba. Možda najgori primjer za to predstavlja scena u kojoj se Samu iz čista mira i bez obzira na generacijske razlike, nudi lasvegaški “komad”, da bi Sam, za razliku od 99 % likova u stvarnom životu, na nimalo uvjerljiv način odbio “piletinu”. Čak se i ono što bi u filmu trebalo biti osvježenje – suparništvo dvojice likova oko Diane – utapa u sentimentalnoj “ljigi”. Iako je ovaj film sasvim zasluženo propao na kino-blagajnama, može se pretpostaviti da su se Douglas, Kline, DeNiro i Freeman dobro zabavljali snimajući ovaj film. Takav provod su, s obzirom na talent i trud uložen u karijeru, zaslužili. Problem je u tome što takvo zadovoljstvo nisu dobili onima kojima su “Legende u Vegasu” na kraju trebali biti namijenjeni – gledatelji.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Carrie (2013)

Let Me In 02 — Chloe Grace Moretz (izvor: workinpana)

CARRIE
uloge: Chloë Grace Moretz, Julianne Moore, Gabriela Wilde, Ansel Elgort, Alex Russell, Portia Doubleday, Judy Greer
scenarij: Lawrence D. Gordon & Roberto Aguirre-Sacasa
režija: Kimberly Peirce
proizvodnja: Metro Goldwyn Mayer/Screen Gems, SAD, 2013.
trajanje: 112'

“Takve filmove više ne rade” je fraza koju će sa sjetom izgovoriti skoro svaki filmofil kada se spomenu neka od klasičnih ostvarenja Hollywooda 1970-ih i 1980-ih. S druge strane, s mnogo više bijesa se također može reći da “takve filmove danas pokušavaju raditi”, a kao prilog tome ukazati na dugogodišnju, i s vremenom sve iritantniju praksu da takvi klasici dobiju, gotovo u pravilu potpuno neuspješan ili posve besmislen remake. Najčešći razlog za neuspjeh je u tome što se original nastoji na silu prilagoditi suvremenim “hip” trendovima, odnosno licemjernim standardima cenzure ili političke kokretnosti. U nekim slučajevima se inzistirat na nekakvoj originalnosti zbog koje nove verzije teško da imaju ikakve veze s onim što reklamira naslov. Ponekad se, međutim, dogodi da remake na put u zaborav ode upravo zato što je predstavljao indigo-kopiju originala. Jedan od najnovijih primjera je nova verzija “Carrie”, koja je ove jeseni došla u hrvatska kina.

Mnogi će zbog nove “Carrie” dići kuku i motiku zbog još jednog hollywoodskog silovanja vlastite baštine. Njih, međutim, valja podsjetiti da novi film nije prvi slučaj da se ekranizacija jednog od prvih bestselera u impresivnoj karijeri Stephena Kinga, a koje je Brian de Palma daleke 1976. godine pretvorio u vrhunsko ostvarenje horor-žanra, nastoji pretvoriti u kravu muzaru kojom šefovi studija liječe vlastiti nedostatk kreativnosti (i novca za autorska prava). Tako je 1999. snimljen nastavak, a 2002. godine televizijska adaptacija, na koje se, posve očekivano, brzo zaboravilo. Nova verzija, koju je režirala Kimberly Pierce, se izuzetno vjerno drži predloška. Naslovna protagonistica, koju tumači Chloë Grace Meretz, je djevojka koja je nekako uspjela napuniti 18 godina, a da prije toga ne bude svjesna nekih bioloških činjenica s kojim je njena ultrareligiozna i borbom protiv bludnih grijeha opsjednuta majka Margaret (Moore) namjerno odbila upoznati. Problem za Carrie nastane kada je Carrie iz svog tiranskog doma prisiljena pohađati srednju školu, a još više kada dobije prvu menstruaciju i njeno nesnalaženje u toj jezivoj situaciji izazove brutalno ismijavanje i ponižavanje od strane drugih učenica. U pomoć Carrie pristupa dobronamjerna nastavnica tjelesnog gđica Desjardin (Greer) koja kažnjava dvije nasilnice, pripadnice elitne klike popularnih ljepotica. Jednu od njih, Sue Snell (Wilde), počne mučiti savjest, te stoga, nastojeći se iskupiti, Carrie “posuđuje” svog momka Tommyja Rossa (Russell) za maturalni ples. Chris Hargensen (Doubleday), kojoj je za kaznu zabranjen pristup plesu, pak, sprema okrutnu osvetu za Carrie. Malo tko je, međutim, svjestan da skromna, stidljiva i naizgled bezazlena Carrie u sebi krije telekinetičke moći koje će jednog trenutka eksplodirati u orgiji destrukcije i krvoprolića.

Originalna de Palmina “Carrie” je sadržavala jednu od najefektnijih početnih scena u povijesti kinematografije, pa je Peirce nastojala i u svojoj verziji pružiti nešto slično. Uznemirujuća scena Carrienog rođenja koja na ekonomičan način publici dostavlja karakter njene majke i objašnjava njeno buduće odrastanje, ali i prirodu njenih sposobnosti, je uistinu dojmljiva, ali, na žalost, predstavlja jedini dio filma u kome se iskazala nekakva originalnost. Ono što slijedi, manje-više, prati scenarij originalnog filma, s gotovo istovjetnim likovima, scenama, dijalozima i raspletom. Sve to pruža dosta prilika za neumitne usporedbe, gotovo uvijek na štetu na nove verzije.

16-godišnja Moretz je, s jedne strane, godinama daleko bliža protagonistkinji nego što je to svojevremeno bio slučaj sa 26-godišnjom Sissy Spacek; s druge strane se doima manje prirodnom, manje uvjerljivom od svoje starije kolegice, koja je i izgledom bila crna ovca u američkom srednjoškolskom univerzumu. Ostatak glumačke ekipe koji tumači njene srednjoškolske kolegice je, pak, po starom dobrom hollywoodskom običaju, sastavljen od 20-godišnjakinja koje glume tinejdžerice. Julianne Moore se možda najviše trudi nadmašiti Piper Laurie u legendarnoj ulozi Margaret White, ali je u tome sputava nesretni scenarij koji njenoj patološkoj religioznosti pokušava dati i nekakav politički i ekonomski kontekst, pa tako ona za život zarađuje šivajući haljine. Muški dio ekipe je još manje zanimljiv, a teško se može pretpostaviti da će australski glumac Alex Russell (koji je najpoznatiji nastup imao u tematski bliskom ostvarenju “Kronike”) zbog uloge Chrisinog zločestog dečka postati zvijezda kao što je to svojevremeno uspjelo Johnu Travolti.

Film izgleda još manje uvjerljiv zbog pokušaja da se osuvremeni, odnosno radnje smještene u današnje doba. To se prije svega odnosi na to da je zlostavljanje i ponižavanje glavne junakinje “high tech”, odnosno da se odvija uz pomoć kamera na mobitelima i društvenih mreža. Te scene, međutim, gube na važnosti čim izostane ono što bi, sudeći po suvremenim naslovnicima, u takvom slučaju slijedilo u stvarnom životu – skandal, reakcije školske i vanškolske birokracije te propovijedi dežurnih dušobrižnika.

Današnje doba, s druge strane, Pierce na raspolaganju stavlja mnogo bolje specijalne efekte, a što ona pokušava iskoristiti u krvavoj završnici. Ti su resursi, međutim, potrošeni zbog toga što Peirce, kojoj mnogo bolje leže intimne i društveno angažirane drame poput “Dečki ne plaču”, ne zna s njima dobro raspolagati; de Palma se mnogo bolje nosio s primitivnijom tehnikom, a kaos i brutalnost bolje razočarao jednostavnim “rezanjem” ekrana na višestruke prizore. “Modernost” filmu šteti i zbog toga što se, za razliku od mnogo “opuštenijih” 1970-ih, Peirce morala nositi sa strožim cenzorskim standardima. U današnjem Hollywoodu je, tako, teško zamislivo da bi se bilo kakva protagonistica ovakve vrste filmova pred kamerama mogla pojaviti gola, a još manje u slučaju da je tumači maloljetna glumica. Zbog toga je legendardna scena pod tuševima kompromitirana time da sirota Carrie mora u svakom trenutku držati ručnik na strateškim mjestima, te izgleda mlako u usporedbi s originalom. Završna scena originala, koja se smatra jednom od najboljih u povijesti žanra (i koju su na svoj način poslije kopirali brojni filmaši), ovdje izgleda kao mlak pokušaj da se oda počast žanrovskom klasiku i samo potvrđuje dojam da današnja “Carrie”, zapravo, nikome nije bila potrebna. A još manje mladoj i talentiranoj Meretz, koja će nakon ovoga i američke obrade švedskog klasika “Neka uđe onaj pravi”, dobiti titulu “kraljice nepotrebnih remakeova”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zamrznuta istina (2013)

Vanessa Hudgens (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)

ZAMRZNUTA ISTINA
(THE FROZEN GROUND)
uloge:  John Cusack, Nicolas Cage, Vanessa Hudgens, Radha Mitchell, 50 Cent
scenarij: Scott Walker
režija: Scott Walker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013,
trajanje: 118 '
OCJENA: 6/10

Iako je poslužila kao mjesto radnje nekih od hollywoodskih klasika kao što je Chaplinova “Potjera za zlatom”, ili kultnih TV-serija poput “Života na sjeveru”, Aljaska se posljednjih godina relativno rijetko pojavljuje na velikim ekranima, i to bez obzira na veličanstvene prizore netaknute prirode, kao i specifične zemljopisne i socio-ekonomske okolnosti koje je čine duhom najbližom iščezlom Divljem zapadu. Aljaska, međutim, ima i svoju tamnu stranu, koja je svoj odraz našla u popularnim dokumentarnim TV-serijama o tamošnjim policajcima i “šljakerima” i Herzogovom “Čovjeku grizliju”. Ta mračna strana je također predmet “Zamrznute istine”, kriminalističkog filma temeljenog na istinitim događajima.

Radnja započinje 1983. godine u Anchorageu gdje policija pronalazi maloljetnu prostitutku Cindy (Hudgens), koja ih dočeka s rukama vezanim u lisičine i pričom kako je uspjela pobjeći od klijenta koji ju je bio oteo, silovao i pokušao zrakoplovom odvesti u divljinu. Policajci su, s obzirom na Cindynu prošlost i sklonost drogi, prilično skeptični prema tome i njen iskaz završava u ladici. Alanu Holcombeu (Cage), naredniku Aljaške državne policije, je nedugo pred mirovinu dodijeljena istraga ubojstva nepoznate djevojke. Ona, pak, otkriva niz leševa djevojaka širom države u prethodnih desetak godina, kao i niz neriješenih nestanaka prostitutki s ulica Anchoragea. Holcombe brzo dolazi do zaključka kako iza svega stoji sadistički serijski ubojica, kao i do sumnjivca u liku Roberta Hansena (Cusack), popularnog pekara koji je svojevremeno bio zatvaran za manje seksualne i imovinske prijestupe, a sada ima imidž obiteljskog čovjeka. Holcombeu bi upravo Cindyn iskaz o Hansenu kao njenom otmičaru trebao biti ključan za njegovo uhićenje, ali je Cindy zbog loših iskustava nesklona suradnji s policijom. U međuvremenu je Hansen svjestan da se oko njega zatvara krug, te odlučuje ukloniti dokaze, uključujući i Cindy.

“Zamrznuta istina” je redateljski debi Novozelanđanina Scotta Walkera, iako film daje dojam kako je riječ o mnogo iskusnijem filmašu. Walker, koji je također napisao i scenarij, nastoji bez previše komplikacija ispričati istinitu priču nalik onu koja je bila u domeni američkih televizijskih ostvarenja. Ono što bi “Zamrznutu istinu” trebalo razlikovati od tih rutinskih proizvoda jest nedostatak strožih cenzorskih standarda, pa u filmu ima nešto više nasilja, prostačkog rječnika i golotinje. Walker se, s druge strane, u stilskom smislu daleko više oslanja na danas izuzetno popularne nordijske kriminalističke filmove i TV-serije te je Aljaska (dijelom rekonsturirana i na autentičnim lokacijama Anchoragea) prikazana kao izuzetno sumorno mjesto na kome stalno sniježi i čije je nebo stalno oblačno. Walker, nastojeći stvari zadržati jednostavnim, u dočaravanju ranih 1980-ih izbjegava pretjerano korištenje tadašnje glazbe i umjesto toga koristi prilično efektan soundtrack Lornea Balfea (dosad poznatog prije svega po video-igricama). Tako stvorena atmosfera uspješno prikriva to da je priča, zapravo, bila prilično banalna, kao i završetak koji je neobičan za ovu vrstu filmova, ali zapravo i tipičan za ovakve slučajeve u stvarnom životu. Tek negdje pred kraj Walker pokušava “začiniti” zaplet ubacujući scene koje se doimaju hollywoodskom izmišljotinom, a od čega se nastoji iskupiti prikazom fotografija i imena stvarnih žrtava na odjavnoj špici. Najveći adut filma je u glumačkoj postavi, odnosno u izvrsnom Cusacku u liku psihopatskog negativca i za današnje vrijeme neuobičajeno smirenom Cageu. Najprijatnije iznenađenje je, međutim, nekadašnja Disneyeva princeza Vanessa Hudgens kojoj uloga maloljetne prostitutke predstavlja vjerojatno najbolju ulogu karijere. “Zamrznuta istina” nije posebno inventivan film, ali svejedno zaslužuje preporuke kao solidno žanrovsko ostvarenje.

OCJENA:6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

	RECENZIJA: Ubojstvo… o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Te…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…
	Bela o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 2,…