Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Violet & Daisy (2011)

RECENZIJA: Violet & Daisy (2011)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
Alexis Bledel

Alexis Bledel (izvor: gdcgraphics)

VIOLET I DAISY
(VIOLET & DAISY)
uloge: Alexis Bledel, Saoirse Ronan, James Gandolfini, Danny Trejo, Marianne Jean-Baptiste
režija: Geoffrey S. Fletcher
proizvodnja: Greenstreet Films, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Nekim filmovima je suđeno da se gledaju u kontekstu sasvim drukčijem od onoga koji su zamišljali ili htjeli njihovi tvorci. Ponekad ih to može kompromitirati, a ponekad ih učiniti boljim ili, barem, efektnijim. Činilo se da je takvu priliku okrutna igra sudbine namijenila filmu “Violet i Daisy” Geoffrey S. Fletchera, s obzirom da je u hrvatska kina došao nedugo nakon vijesti o smrti Jamesa Gandolfinija, jednog od glavnih glumaca.

“Violet i Daisy”, zapravo, nije posljednji Gandolfinijev film, s obzirom da je premijeru imao na filmskom festivalu u Torontu prije dvije godine. Gledateljima će, međutim, vrlo brzo postati jasno zašto su distributeri, barem oni koji pripadaju “mainstreamu”, oklijevali da ga stave na velike ekrane.

Naslovne junakinje su dvije mlade Njujorčanke – osamnaestogodišnja Daisy (Ronan) i nešto starija Violet (Bledel). Na prvi pogled se doimaju poput svojih tipičnih vršnjakinja, s obzirom da im se život okreće oko odjeće koju reklamira njihova omiljena pop zvijezda. Razlika je, pak, u tome što novac za te “krpice” nastoje zaraditi kao profesionalne ubojice. Njihova posljednja meta je Michael (Gandolfini), koji je to postao krađom novca od gangstera. Kada ga Violet i Daisy dolaze likvidirati, ispostavlja se da ih Michael očekuje i, na njihovo veliko iznenađenje, nema nikakvu namjeru spriječiti u tome. Dvije djevojke su zaintrigirane njegovim ponašanjem i odlučuju ga privremeno poštedjeti, što, pak dovodi do komplikacija vezanih uz njihove pretpostavljene kao i suparničku grupu plaćenih ubojica.

Bilo bi izlišno reći da su “Violet i Daisy” neobičan film, ali njegova neobičnost sama po sebi ne garantira kvalitetu. Geoffrey S. Fletcher, koji je široj javnosti poznat kao autor scenarija za “Precious” iz 2009. godine, u filmu inzistira na tolikoj količini bizarnosti i nadrealnosti da se “Violet i Daisy” pretvara u vlastitu samoparodiju. A, zapravo, i ne izgleda previše originalno, jer je motiv profesionalnih ubojica kojih neobičnim čini njihova “običnost” i banalnost njihove egzistencije Quentinu Tarantinu donio kult-status i veliki uspjeh u “Paklenom šundu”, ali i stvorio niz ponekad prilično iritantnih imitacija. “Violet i Daisy”, koji svoj nizak budžet nastoji reklamirati poput odlikovanja, izgleda upravo kao jedna takva varijacija na temu ili podgrijavanje dva desetljeća stare sarme. Protagonisti tako nastanjuju naizgled običan, a zapravo nadrealan svijet u kome je moguće zamisliti oružane obračune u kojima sudjeluju tinejdžerice odjevene poput redovnica, a naizgled profesionalne kriminalke sebi dozvoljavaju luksuz da zaspu na poslu. Fletcher je također malo pretjerao u nastojanju da dvije protagonistice učini ne samo “drukčijim” nego i drukčijim jedna od druge. Bledel, koja ima preko tri “banke” (široj javnosti poznata kao kći u “Gilmoricama”) je tako iskusniji dio tandema, ali to njeno iskustvo se odgleda kroz implicitnu traumu i posljedice u obliku duševne bolesti. Ronan se ponaša manje kao adolescentica, a više kao dijete; njen infantilizam se, pak, može protumačiti i kao svojevrsni pokušaj da lik učini što je više moguće različitim od djeteta-ubojice koga je tumačila u mnogo boljoj “Hanni”.

Osim relativne kratkoće, “Violet i Daisy” podnošljivim čini Gandolfini čiji se lik, usprkos njegovih bizarnih motiva, doima najnormalnijim i najsimpatičnijim. Njegova pojava, pogotovo u kontekstu spoznaje da je glumac u stvarnom životu preminuo, rezultira s prilično dirljivim scenama. Fletcher je dobar posao napravio i izborom prilično kvalitetnog soundtracka, odnosno pjesmama koji svijet u kome se odvija radnja čine mnogo “nadrealnijim” od likova. Iako predstavlja promašaj, “Violet i Daisy” nije ostvarenje kojeg bi se njegov autor trebao naročito sramiti. Jedino je šteta što oproštaj s velikim glumcem nije mogao koincidirati s nečim malo boljim.

OCJENA: 4/10


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

Kalendar

Prosinac 2013
P U S Č P S N
« stu.   sij. »
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  
%d bloggers like this: