uloge: Carmelo Gomez, Salma Hayek, Fernando Valverde, Miguel Ayones,
Eusebio Lopez, Alicia Agut
glazba: Manuel Villalta
scenarij: Carlos Asorey & Fernando Leon de Aranoa
režija: Antonio Cuadri
proizvodnja: Besobeso/Telecino, Španjolska, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 112'
Martin (Gomez) je siromašni i usamljeni vozač autobusa koga je monotoni posao i nedostatak bilo kakve životne perspektive doveo do zaključka da je najbolje sve prekinuti samoubojstvom. U trenutku kada se sprema skočiti s mosta nailazi tajanstveni tip po imenu Salva (Valverde) i nudi mu faustovsku pogodbu – ukoliko želi, posljednji tjedan dana svog života može proživjeti kao kralj. Kvaka je u tome da od mafije posudi basnoslovnu svotu novaca koju treba vratiti za tjedan dana, inaće ga čeka metak. Martin, koji se ionako odlučio oprostiti se sa životom, pristaje i odjednom počne trošiti kao lud. No, sve se mijenja kada slučajno upozna meksicku sobaricu Lolu (Hayek) i shvati da je zaljubljen. Nakon što mu prijevremena smrt prestane izgledati tako privlačno, Martin očajnički pokušava izmijeniti ugovor, ali to nije tako jednostavno. U međuvremenu se ispostavi da ni Lola nije ono za sto se predstavlja.
Romantična komedija Živjeti do daske se ne može podičiti nekim naročito originalnim konceptom, kao niti prevelikom uvjerljivošću zapleta. No, to što su ovu romantičnu komediju napravili Španjolci čini je barem zanimljivijom od sličnih (i u pravilu sterilnijih) holivudskih proizvoda. To prije svega trebamo zahvaliti izvrsnoj glumačkoj postavi na čelu s Carmelom Gomezom i Fernandom Valverdeom u ulozi junakovog mentora. Selma Hayek je ovdje angažirana prvenstveno zato da privuče američku publiku, ali taj pokušaj i nije baš najbolje završio, jer nedostatak “kemije” između Hayekove i Gomeza čini neuvjerljivom postavku da bi glavni junak, koji je mogao imati bilo koju drugu ženu na svijetu, “zaglavio” s relativno neuglednom meksičkom sobaricom. No, televizijski režiser Antonio Cuadri zna voditi radnju i usprkos za ovaj žanr neobićnoj dužini, Živjeti do daske je sve nego dosadan film. Soundtrack kojim dominira jazz također doprinosi opuštenoj atmosferi i zbog toga Živjeti do daske predstavlja dobar izbor za gledatelje željne neobavezne zabave.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Giovanni Ribisi, Vin Diesel, Nia Long, Nicky Katt, Scott Caan,
Ron Rifkin, Jamie Kennedy, Taylor Nichols, Bill Sage, Tom Everett
Scott, Ben Affleck
scenografija: Anne Stuhler
kostimografija: Julia Caston
fotografija: Enrique Chediak
montaža: Chris Peppe
glazba: The Angel
scenarij: Ben Younger
režija: Ben Younger
proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
Najnoviji skandal koji nam je priuštio zagrebački gradonačelnik još jednom nas je podsjetio na aferu “Monicagate” kao i razloge zbog kojih je je američki predsjednik Bill Clinton preživio neugodnost koja bi mnoge druge stajala glave. Ključni razlog je, dakako, u izvrsnom stanju američke ekonomije, koja je devedesetih stajala bolje nego ikada u povijesti, a to se poslije odrazilo i na životni standard širokih slojeva stanovnistva. To ekspresno blagostanje se moglo primijetiti i zahvaljujući fenomenu sve veceg broja mladih ljudi koji su se obogatili doslovno preko noći i uživali u svim onim blagodatima na koje su prethodne generacije mogle računati tek nakon više desetljeća mukotrpnog rada. Temelj tog fenomena su bile, slično kao i dvadesetih godina prošlog stoljeća, burzovne špekulacije, odnosno gotovo nezaustavljivi rast vrijednosti Dow Jonesa kojeg su uspjele zaustaviti tek prošlogodisnja recesija i avio-izlet bin Ladenovih pristaša. Naravno, burzovno spekuliranje je sa sobom donijelo renesansu “japija” – mladih, pohlepnih i beskrupuloznih profesionalaca koje je Oliver Stone prilično dobro opisao u svom filmu Wall Street. No, u devedesetima je Hollywood bio prilično nezainteresiran za taj fenomen, dijelom i stoga što bi čeprkanje po prirodi američkog kapitalizma moglo dati nešto mračniju sliku Amerike od one koju nam je tvornica snova nastojala prodati u clintonovskoj eri. Tek je Ben Younger, filmaš-debitant koji se jednom okušao kao burzovni mešetar, svoja iskustva pretočio u film na tu temu.
Seth Davis (Ribisi) je mladi propali student koji je, da bi nekako zaradio za život, organizirao ilegalnu kockarnicu za svoje bivše kolege. Posao ide prilićno dobro, ali predstavlja sramotu za njegovog oca, uglednog federalnog suca Martyja Davisa (Rifkin). Stoga Seth rado prihvaća ponudu da se zaposli u “J.T. Marlinu” maloj ali prodornoj mešetarskoj tvrtki. Nakon što je zatvorio kockarnicu i odradio pripravnički staž, Seth započinje karijeru mešetara i, slično kao i većina njegovih kolega, zarađuje gomilu novca koji bi mu trebale garantirati status milijunaša za samo tri godine. Tajna uspjeha je u njegovoj sposobnosti da putem agresivnog telemarketinga većinu potencijalnih klijenata nagovori da kupe dionice i slične vrijednosne papire. Sethu ide više nego dobro, ali mu radoznalost ne da mira i ubrzo shvaća da je “J.T. Marlin” ništa drugo nego dobro smišljena prevara – dionice iz ponude su bezvrijedne i pripadaju propalim, odnosno nepostojećim tvrtkama; cilj telemarketing kampanje jest da povećaju potražnju za dionicama i tako im umjetno podignu cijenu kako bi vlasnici i veliki dioničari ekspresnom prodajom sebi osigurali maksimalne profite i svoje klijente poslije ostavili na prosjačkom štapu. Seth shvaća da će uskoro morati birati između vlastitih etičkih načela i bogatstva preko noći koje mu je donijelo sudjelovanje u ovoj prljavoj raboti.
Youngerov film odaje autora koji prilično dobro pozna materiju. Scenarij je prepun stručnih fraza i dosta uvjerljivo nam pokazuje (polu)svijet burzovnih mešetara i mentalitet bogaćenja preko noći koji je karakterizirao Ameriku devedesetih. Younger, s druge strane, zna da dobar dio publike (pogotovo u Hrvatskoj, gdje javnost u pravilu ne razlikuje vrijednosni od toaletnog papira) neće baš razumjeti kako se to mogu stvoriti milijuni iz ničega, pa radnju vodi putem naracije glavnog lika. U svemu tome ima dobru potporu izvrsne glumačke ekipe na čelu s Giovannijem Ribisijem (Tajni odred, Dar), koji očito uživa u prilici da jednom za promjenu tumači lik koji nije retardiran. I njegovi partneri su prilično dobri – od karizmatičnog Vina Diesela (Planet tame) preko Jamiea Kennedyja (Vrisak) do Bena Afflecka u maloj, ali efektnoj ulozi mešetarskog instruktora. Younger u Vrućoj liniji koristi priliku za vlastite sociološke opservacije o mladim burzovnim mešetarima 90-tih – za razliku od svojih prethodnika u 80-tim, koji su stvorili vlastitu supkulturu temeljenu na “profinjenom ukusu” i aristokratskoj snobovštini, japiji u “politički korektnim” vremenima nemaju reaganovske konzervativne uzore i umjesto toga se okreću MTV-ju i rap-supkulturi kao svojoj inspiraciji. Zato je soundtrack temeljen upravo na rapu, a u nekim prilično efektnim scenama međusobnog japijevskog druženja ta se ekipa, iako zarađuje milijune, po svojoj kulturi i manirama nimalo ne razlikuje od tinejdžerskih bandi koje zarađuju tu i tamo koji dolar prodajući crack po mračnim ulicama.
No, dobra karakterološka studija sama po sebi ne garantira dobar film. Vruća linija je to mogla biti, ali je Younger podlegao početnickim greškama i svoj prvijenac napunio klišejima koji su ga trebali učiniti “kulerskim”, odnosno komercijalnijim. Tako je u potpuno bjelački svijet mešetarske tvrtke ubačena crna tajnica (koju tumaci Nia Long) da bi glavni junak doživio prilično neuvjerljivu i skroz nepotrebnu romansu. Nadalje, glavni lik isto tako doživljava prilicno neuvjerljivu transformaciju od beskrupuloznog profesionalca do amatera-detektiva i moralista. Dojam dodatno kvari prilično zbrkana i neuvjerljiva završnica. Rezultat svega je razočaranje, a hrvatskoj publici će Vruća linija ostaviti još gorči okus u ustima nakon sto shvati da je u proteklih deset godina često bila u istoj onoj situaciji kao i Sethovi klijenti.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Marvelov filmski univerzum je postao ne samo toliko velik da više nije samo filmski, nego Marvel Comics sebi može dozvoliti ekranizacije čak i nekih prilično opskurnih naslova. Kao jedan od primjera bi mogla poslužiti Jessica Jones, čija se opskurnost može objasniti i time što nije Marvelova superheroina u onom uobičajenom smislu riječi, nego i time što je jedna od najmlađih. Svoju prvu strip-inkarnaciju je dobila sada 2001. godine, koja možda i nije tako daleka kao što se čini, jer su to vrijeme, zahvaljujući prvim X-Menima već postavljeni prvi temelji onoga što će za Marvel i hollywoodske studije postati tvornica novca. Nepuno desetljeće i pol kasnije se Jessica Jones ponovno pojavila kao protagonistice Netflixove televizijske serije koja se hrpom kritičarskih pohvala istakla ne samo među sada već prilično širokim asortimanom superherojskih serija, nego i u današnje hiperproduktivno doba još većom konkurencijom igranih TV-serija uopće.
Jessica Jones, koja je, kao i druge Netflixove serije, preuzela danas popularni “ograničeni” format” od 13 epizoda i zaokruženom narativnom cjelinom po sezoni, pripada istom Marvelom univerzumu kao i filmski Osvetnici. U užem smslu je još bliža Daredevilu koja joj je prethodila, te Lukeu Cageu i Iron Fistu koje je slijedila. Naslovna protagonistica, koju tumači Krysten Ritter, je njujorška privatna detektiva koja, iako obdarena nadljudskom snagom, obavlja rutinske, slabo plaćene poslove za nimalo glamuroznu klijentelu te gotovo sve slobodno vrijeme provodi u trećerazrednom zapuštenom stanu gdje su joj susjedi narkomani i kojekakvi patološki slučajevi. Ni sama Jones nije previše daleko od njih, s obzirom da joj je, s izuzetkom popularne radio-voditeljice Trish Walker (Rachael Taylor) koju pozna od djetinjstva, jedina prijateljica boca viskija. Razlozi za pokušaje zabroava u alkoholu su ne samo u tome da je prethodna karijera maskirane heroine završio katastrofalno loše, nego i u incidentu koji ju je ostavio duboko traumatiziranu i mučenu grižnjom savjesti. Iza svega toga stoji zlikovac po imenu Killgrave (Andy Tennant) koji raspolaže moćima da kontrolira tuđe umove, a s kojim će se ponovno sresti nakon što se ispostavi da je odbjegla kći koju traže njeni klijenti jedna od njegovih novih žrtava.
Jessica Jones, slično kao i Daredevil, predstavlja dio, ali istovremeno i svojevrsnu antitezu Marvelovog filmskog univerzuma, barem ako se pod time podrazumijevaju njegovi najpoznatiji elementi u obliku maskiranih superheroja koji spektakularnim akcijama spašavaju megalopolis od vanzemaljskih čudovišta. Heroina serije je daleko više ukotvljena u stvarnom životu ili onoliko blizu realističnom prikazu svakodnevnice koliko to superherojski žanr može dozvoliti. Ona ne samo što je mrzovoljni cinik, alkoholičarka i žrtva PTSP-a, nego je svijet u kome mora preživjeti daleko opterećeniji navodno “sitnim” i “banalnim”, ali zato prilično stvarnim problemima kao što su ovisnost i seksualno zlostavljanje. Čak je i glavni negativac, koga maestralno glumi Andy Tennant, relativno “malen” u usporedbi s drugim Marvelovim negativcima i umjesto dijaboličkih planova o vladavini svijetom svoje moći koristi za ispunjavanje naoko sitnih hirova, ali ga upravo banalnost i svakodnevnost zla čini daleko strašnijim. Izuzetno mračan, noarovski ton serije, u kojoj nije bilo previše prigode za korištenje specijalnih efekata, se ogleda i u tome što je scena seksa u kojoj sudjeluje protagonistica, a u koja je u originalnom strip-izdanju svojom “sirovošću” bila prilično smjela za dotadašnje Marvelove standarde, u seriji rekonstruirana na vjeran, ali nimalo erotičan način.
Sama atmosfera, međutim, ne bi bila dovoljna za uspjeh Jessice Jones, da nije bilo izuzetno kvalitetnog rada na scenariju. Melissa Rosenberg, poznata po radu na ciklusu filmova o Sumraku, ali i popularnoj TV-seriji Dexter, se izuzetno dobro snašla i u 13 epizoda je uspjela gledateljima pružiti mračnu, ali intrigantnu i uzbudljivu priču. U tome je imala vrlo dobru pomoć od strane glumačke ekipe u kojoj, za razliku od mnogih serija sličnog žanra, dominiraju žene. To se prije svega odnosi na Rytter, koja je tumačeći daleko problematičniji lik od zlosretne Jane Margolis u Breaking Bad, na putu da stvori jednu od najneobičnijih, najmanje konvencionalnih, ali i najupečatljivijih televizijskih heroina u posljednje vrijeme. Dobro se iskazala i australska manekenka Taylor u ulozi njene prijateljice, ali i Carrie-Ann Moss, koja je od vremena Matrixa mirno podnijela preorijentaciju na karakterne uloge i koja ovdje tumači prilično dojmljivi lik lezbijske, ali moralno kompromitirane odvjetnice. Jessica Jones je, barem ako je suditi po prvoj sezoni, serija koja još jednom pokazuje kako je, čak i kada je u pitanju superherojski žanr, u ovo doba po kvaliteti sadržaja televizija kvalitetniji medij od velikog ekrana.
uloge: Hugh Lurie, Joely Richardson, Adrian Lester, James Purefoy, Tom
Hollander, Joanna Lumley, Rachael Stirling, Matthew MacFadyen, Rowan
Atkinson, Dawn French, Emma Thompson, Kelly Reilly
scenografija: Jim Clay
kostimografija: Anna B. Sheppard
fotografija: Roger Lanser
montaža: Peter Hollywood
glazba: Colin Towns
scenarij: Ben Elton (prema vlastitom romanu Inconceiveable)
režija: Ben Elton
proizvodnja: BBC Films, Britanija, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 104'
Sam Bell (Lurie) je pisac koji naizgled ima sve što mu je potrebno u životu – prelijepu ženu Lucy (Richardson) i uspješnu karijeru BBC-jevog scenarista. Ali jedna stvar ga u posljednje vrijeme muči – on i Lucy nikako ne mogu začeti dijete. Nakon niza pokušaja da to ostvare prirodnim putem njih dvoje se počinju sluziti najbizarnijim mogućim metodama – od poganskih vradžbina do tretmana u ginekološkoj klinici gdje operira sadistički dr. James (Atkinson). No beba nikako da dođe, a to se postupno počne odražavati i na Samov profesionalni život. Nakon što je poceo patiti od kreativne blokade, Sam posluša savjet svoje prijateljice i počne svoju frustraciju koristiti kao inspiraciju za scenarij. Stjecajem okolnosti, BBC je oduševljen scenarijem i odlučuje ga iskoristiti za predložak filma kojeg će režirati razvikani škotski režiser Ewan Proclaimer (Hollander). Problem je u tome sto Sam o svemu tome nije ni riječ rekao Lucy, pa kada počne snimanje filma, njegov brak će doći u opasnost.
Scenarist i režiser Ben Elton Maybe Baby je temeljio na vlastitom romanu, koji je pak bio inspiriran njegovim vlastitim iskustvima na klinici za plodnost. Eltonovo dobro poznavanje materije kao i iskustvo koje je bio stekao radeći na tako popularnim BBC-jevim serijama kao što su Crna guja garantirali su prilično efektan uradak, slično kao i niz Eltonovih poznanika – etabliranih britanskih komičara koji se pojavljuju u nizu sporednih uloga. Glavnu ulogu, pak, tumači Hugh Lurie, koji je prilicno dobar u ulozi režiserovog alter ega. Joely Richardson (Patriot) je takodjer dobra u za nju atipičnoj komičnoj ulozi, iako će je gledatelji vise pamtiti po iznenađujuće dobrom fizičkom izgledu. No, najbolji od svih je engleski komičar Tom Hollander u ulozi arogantnog škotskog rezisera. Sve bi to bilo lijepo i krasno da je Eltonov materijal uistinu bio smiješan, odnosno pronašao pravu mjeru izmedju komedije i drame. No to ovdje nije slučaj. Iako film ima nekoliko uistinu smiješnih scena, njih je, kako film napreduje, sve manje i manje, a rastuću dramsku napetost Elton ne zna razriješiti, pa Maybe Baby završava u skladu s klišejima lošijih holivudskih komedija. Zbog svega toga, iako je daleko iznad tipične sentimentalne bljuvotine u koju bi Hollywood bez svake sumnje pretvorio ovaj materijal, Maybe Baby predstavlja veliko razočaranje svima onima koji su svoja očekivanja zasnivali na reputaciji njenih tvoraca.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Tijana Kondić, Nikola Đuričko, Anica Dobra, Davor Janjić,
Dragan Bjelogrlić, Neda Arnerić, Boris Milivojević, Zoran Cvijanović, Slobodan
Ćustić, Marko Vasović
scenografija: Vladislav Lasić
kostimografija: Jasmina Sanader & Dušanka Sterić
fotografija: Radoslav Vladić
montaža: Marko Glušac
glazba: Zoran Erić
scenarij: Srđan Koljević & Đorđe Milosavljević
režija: Ljubisa Samardzic
proizvodnja: Cinema Design, SRJ, 2001.
distribucija: FIM Impex Film
trajanje: 131'
Od svih glumaca s područja bivše Jugoslavije nijednome u proteklom desetljeću nije išlo tako dobro kao Ljubiši Samardžiću, glumcu koji je u pokojnoj SFRJ uživao status prave pravcate zvijezde te ostvario uistinu briljantnu karijeru. S raspadom Jugoslavije Samardžić je ponovno pronašao sebe kao filmski producent te stvorio prilično uspješnu tvrtku “Sinema Dizajn” koja je producirala neke od najpopularnijih filmova na ovim prostorima. Posljednjih par godina Samardžić se odlučio okušati i kao režiser, a kao inspiracija su mu poslužili burni događaji u Srbiji. Tako je za vrijeme NATO bombardiranja snimio Nebesku udicu, da bi svrgavanje Miloševića postalo temom prilicno hvaljenog trilera Nataša koji se relativno brzo našao i u našim kinima.
Glavna junakinja filma je Nataša (Kondić), 17-godisnja djevojka kojoj je prije godinu dana na njene vlastite oči ubijen otac, policijski inspektor Toša (Samardžić). Dva tjedna prije predsjedničkih izbora 2000. godine, u doba kada se Miloševićev režim počinje raspadati, Nataša odlučuje otkriti počinitelje zločina tako sto će ukrasti mobitel i poslati prijeteće poruke sumnjivcima U njenoj potrazi će joj stjecajem okolnosti pomoći knjižar Marko (Đuričko) kojemu se Nataša sviđa. Ali njegov dobar prijatelj Kiza (Janjic), koji pripada kriminalno-policijskim krugovima, također se počne zanimati za Natašu i ono što je izgledalo kao bezazlena dječja igra se pretvara u noćnu moru.
Scenarij Srđana Koljevica i Đorđa Milosavljevića, koji nije baš najspretnija kombinacija crne komedije, melodrame i političkog trilera, relativno je dobro pasao Samardžiću, koji je u svojoj plodnoj karijeri glumca očito naučio kako se snalaziti iza kamere. Film je relativno dobro režiran (iako je fotografija u pojedinim slučajevima previše mračna) i atmosfera promjene vlasti u Srbiji je prilično uvjerljivo dočarana. Kao što je to običaj sa srpskim filmovima, glumačka postava je savršena i Samardžić nam ovdje uz veterane kao sto su Davor Janjić, Anica Dobra i Dragan Bjelogrlić (ovdje u za njega prilično neuobičajenoj, ali efektno odglumljenoj ulozi šefa tajne policije) predstavlja i najnoviju generaciju srpskog glumišta. Tijana Kondić je prilično dobro odglumila arogantno malo derište i možemo reći kako tu mladu glumicu čeka prilično svijetla buducnost. Dojam o filmu bi bio daleko bolji da Samardžić ne nastoji po n-ti put pokazati tzv. “drugu” Srbiju – generaciju mladih prozapadnih intelektualaca koji s Miloševićevim zločinima nije imala nikakve veze i koji su neke od njegovih najvećih žrtava. Lik transvestita Dženi, iako je dobro odglumljen, čini se nasilno umetnutim kako bi film osvojio dodatne simpatije kod evropske i američke “politički korektne” publike. I, naravno, tu je prilično nejasna i nepotrebno patetična zavrsnica. No, usprkos svemu tome, Nataša zahvaljujuči izvrsnoj glumačkoj postavi zaslužuje više nego prolaznu ocjenu.O
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Ellen Barkin, Peta Wilson, Karen Young, Wendy Crewson, Julian
Sands, Stephen Baldwin, Marshall Bell, Beau Starr
glazba: BC Smith
scenarij: Damian Harris (po romanu Davida L. Lindsaya)
režija: Damian Harris
proizvodnja: Franchise/New City, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 117'
Kada supruge dobro situiranih i uglednih građana odjednom postanu žrtvama očigledno bolesnog ubojice, istraga je povjerena detektivki Catherine Palmer (Barkin). Smatrajući kako će počinitelja pronaći ako se bude kretala u istim krugovima kao i žrtve, policajka dolazi do neobičnog otkrića. Sve žrtve su pripadale bizarnoj skupini žena koje su vodile dvostruki život i u slobodno vrijeme upražnjavale sadomazohistički lezbijski seks. Palmerovu će u to veselo društvance uvesti mlada i lijepa Vickie Kittrie (Wilson), koja ne krije da joj se detektivka sviđa. Tragovi postupno vode do psihoterapeuta dr. Broussarda (Sands) koji i sam ima nekih problema.
Svi oni koji gledaju Le Femme Nikita nisu mogli ne primijetiti kako ponekad scene u kojima se naslovna junakinja pojavljuje u društvu zenskih likova imaju gotovo opipljivu erotsku dimenziju. Damian Harris, koji je adaptirao i režirao hvaljeni roman Davida L. Lindsaya (autora koji je, nastojeći što bolje prouciti materijal za knjigu, dvije godine proveo po SM klubovima), napravio je dobar izbor kada je za ulogu Vickie angazirao Petu Wilson. Mušku publiku ce Wilsoničina uloga oduševiti ne samo zbog toga sto je pokazala veliki talent tumaćeći lik skroz drukčiji od Nikite, nego i zbog toga što se u par scena pojavljuje bez odjeće. Njena partnerica, danas pomalo zaboravljena Ellen Barkin (Big Easy, More ljubavi), još jednom pokazuje kako je neobično privlačna žena za svoje godine, ali isto tako sposobna tumačiti lik koja se itekako dobro može snaći u opasnim situacijama. Uz ove dvije glumice Harris je imao sreću da mu na raspolaganju stoje kvalitetni, ali pomalo zaboravljeni glumci kao Karen Young i Julian Sands, a isto tako i kanadske lokacije koje daju posebnu atmosferu cijelom filmu. Harris pokazuje dosta talenta za erotske scene (kojih ne nedostaje u ovom filmu), a i sklonost za hommage nekim klasicima erotskog trilera kao sto su Sirove strasti i Obučena da ubije. Na žalost, neke od scena i podzapleta u filmu se čine nepotrebnima i Opasnu istragu cine dužom nego što je trebala biti. Moralizatorska završnica se također čini nasilno ubačenom i kvari uznemirujući i ambivalentni ton cijele priče. No, kada se sve zbroji i oduzme, Opasna istraga, iako se na prvi pogled čini ničim drugim do erotskim trilerom snimljenim cijelo desetljeće nakon svog vremena, ipak predstavlja kvalitetno urađen erotski triler koji će zadovoljiti kriterije čak i one publike koje lezbijske scene na filmu previše ne privlače.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Joe Mantegna, Joe Pantoliano, Kevin Pollak, Jeniffer Tilly, Richard Foronjy, Rob La Belle, Alex Diakun, Seymour Cassell, Vincent Berry
glazba: Anthony Marinelli
scenarij: Mark Malone
režija: Mark Malone
proizvodnja: Pioneer North America, SAD, 1998.
distribucija: Discovery
trajanje: 90'
Na svoj pedeseti rođendan Angelo “Ange” Martinelli (Mantegna) radi ono što je radio skoro cijeli život – skuplja “reket” za “obitelj” svog oca, ostarjelog i za krevet vezanog njujorškog mafijaša Popa Martinellija (Cassell). Angelo već duže vremena osjeća egzistencijalnu krizu koja će eskalirati u trenutku kada eskalira sukob sa suparničkom mafijaškom obitelji. Nakon napada na jedno od njegovih skladišta u kojem je stradao mladi “vojnik”, Pop naređuje da se u znak odmazde otme i likvidira sin suparničkog bosa. Angelo skuplja svoj tim i kao pojačanje iz psihijatrijske bolnice dovodi profesionalnog ubojicu Charlieja Flynna (Pantoliano). Kada Angelo krene u akciju, sa užasom ce ustanoviti da je meta akcije devetogodišnji dječak. Angelo postaje uvjeren kako mu je otac izgubio dodir sa stvarnošću i odlučuje mu otkazati poslušnost.
Ime Joea Mantegne, kao i cijeli niz uglednih karakternih glumaca kao sto su Joe Pantoliano ili Kevin Pollak trebali bi garantirati u najmanju ruku zanimljiv uradak na temu mafije. Problem je u tome sto je filmova koji tretiraju taj fenomen – bilo na ozbiljan, bilo na opušten nacin – previše da bi glumačka ekipa sama po sebi Mafijaše iz susjedstva izvukla iznad prosjeka. Da stvar bude gora, scenarist i režiser Mark Malone nikako ne može odlučiti da li snima komediju ili dramu. Rezultat te neodlučnosti jesu neuvjerljivi likovi i situacije koje su previše bedaste i bizarne da bi ih itko shvatio ozbiljno, a, s druge strane, previše mračne i neduhovite da bi ih gledatelj mogao smatrati zabavnima. Svemu tome treba dodati Maloneove traljave pokušaje da svom glavnom liku da nekakvu “dubinu” preko posve nepotrebnih flashbackova i podzapleta s ljubavnicom koju tumači prilicno nezainteresirana Jeniffer Tilly. Kada se svemu doda nizak budžet, Mafijaši iz susjedstva izgledaju kao ispodprosječan TV-filmić na kojeg se uistinu ne isplati trošiti vrijeme. Uostalom, David Chase je sa Obitelji Soprano sličan posao obavio daleko bolje.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Brendan Fraser, Rachel Weisz, Arnold Vosloo, John Hannah, Oded
Fehr, Dwayne "The Rock" Johnson, Freddie Boath, Patricia Velazquez,
Alun Armstrong, Adewale Akinnouye-Agbaje
scenografija: Allan Cameron
kostimografija: John Bloomfield
fotografija: Adrian Biddle
montaža: Bob Ducsay & Kelly Matsumoto
glazba: Alan Silvestri
scenarij: Stephen Sommers
režija: Stephen Sommers
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
trajanje: 130'
Godine 1933. američki pustolov Richard “Rick” O’Connell (Fraser) živi u Londonu zajedno sa Evelyn Carnahan (Weisz), egiptologinjom koju je bio upoznao prije deset godina. Nakon što su tada uspjeli spasiti svijet od Imhotepa (Vosloo), zlog staroegipatskog čarobnjaka u obliku svježe uskrsle mumije, Rick i Evelyn su se vjenčali i sada imaju osmogodišnjeg sina Alexa (Boath). No, stjecajem okolnosti Imhotep ponovno oživljava, a njegovi sljedbenici otimaju Alexa. Rick i Evelyn u pomoć priskace Evelynin brat Jonathan (Hannah), a po dolasku u Egipt će im se pridružiti i njihov stari prijatelj Ardeth Bey (Fehr). Potragu za Imhotepom i njegovim sljedbenicima komplicira to što je stjecajem okolnosti oživljena još jedna avet iz staroegipatske prošlosti – moćni Kralj Skorpion (The Rock).
Američki kritičari su bili vise nego skloni provući Povratak Mumije kroz “topli zec”, i to samo zbog jednog jedinog razloga – riječ je o nastavku ne baš produhovljene, ali nadasve zabavne pustolovne limunade koja je prije dvije godine tvrtki Universal donijela gomilu novaca. Stephen Sommers je odmah nakon toga angažiran za nastavak, i može se reci da su kritičari barem djelomično u pravu – Povratak Mumije se od Mumije ne razlikuje ni po čemu, osim po tome što je Sommersu na raspolaganju stajao daleko veći budžet za specijalne efekte. Sommers je, uz par izuzetaka, okupio kompletnu glumačku postavu iz prethodnika, a scenarij je gotovo u potpunosti podređen spektakularnim i nadasve zabavnim akcijskim scenama. Ono malo prostora za likove i humor je, na sreću, dobro iskorišteno, tako da film nimalo ne gubi na ritmu i vise od dva sata se gotovo ne osjeti. Glumačka postava je prilično opuštena, svjesna da stereotipne likove ne treba glumiti s nekim posebnim naporom, iako je Patriciji Velaszquez (poznatoj po najerotskijoj sceni iz prethodnog filma) uloga malo proširena te je tako pokazala da uz impresivan fizički izgled ima i nešto glumačkog talenta. Kada se sve zbroji i oduzme, Povratak Mumije je prilično neambiciozan filmić koji neće ući u antologije, ali koji je zato svoju svrhu postojanja – zabavu – itekako dobro ispunio.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Sandra Bullock, Michael Caine, Benjamin Bratt, Candice Bergen,
Ernie Hudson, William Shatner, John DiResta, Heather Burns, Melissa de
Sousa, Steve Monroe, Deirdre Quinn, Wendy Raquel Robinson, Asia De
Marcos
scenografija: Peter S. Larkin
kostimografija: Susie De Santo
fotografija: Laszlo Kovacs
montaža: Billy Weber
glazba: Ed Shearmur
scenarij: Marc Lawrence, Katie Ford & Caryn Lucas (sinopsis: Marc
Lawrence)
režija: Donald Petrie
proizvodnja: Warner, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 109'
Gracie Hart (Bullock) je agentica FBI koja fizičkim aspektima borbe protiv kriminala prilazi s takvim entuzijazmom da su mnogi njeni kolege gotovo zaboravili da je ženskog spola. No, upravo će ta činjenica igrati glavnu ulogu kada joj udijele najteži zadatak u životu. Tajanstveni bombaš koji se potpisuje kao “Građanin” je poslao niz prijetećih pisama nizu institucija, među koje spada i izbor za Miss SAD. Gracieni pretpostavljeni smatraju da će terorista uhvatiti tako što među sudionice natječaja ubace svoju agenticu, a Gracie je jedina na raspolaganju. Voditeljica natječaja, bivša misica Kathy Morningside (Bergen), prilično nevoljko pristane na ovakav tip suradnje s FBI, pogotovo s obzirom da Gracie, sa svojim ne bas glamuroznim izgledom i manirama peškaruše, predstavlja suštu suprotnost idealu američke misice. Da bi se nekako kompenzirao taj nedostatak, FBI angažira Victora Mellinga (Caine), stručnjaka za image koji ce zajedno s malom armijom frizera, šminkera, pedikera, krojača i koreografa uložiti nevjerojatan napor kako bi u roku od 48 sati od rućnog paceta napravio labuda. Gracie nekako uspijeva preživjeti to iskušenje, ali po dolasku u San Antonio i upoznavanju s pravim misicama, ispostavlja se kako će imati itekakvih problema da se prilagodi jednom sasvim drukčijem mentalitetu i istovremeno spriječi bombašku urotu.
Cura na zadatku predstavlja onakvu vrstu filma koja predstavlja oličenje holivudskog “high concepta” – jednostavne premise oko koje armija netalentiranih i neproduhovljenih scenarista u pravilu stvori najblesaviju moguću priču. Scenaristu Marcu Lawrenceu (kojeg smo upoznali kao autora očajno loših Sila prirode prije par godina) se također ne može pripisati ni neka naročita originalnost – riječ je o svojevrsnoj kombinaciji Pygmaliona i Calamity Jane na koju se nakalemio rutinski i nimalo uvjerljivi krimi-zaplet. No, Sandru Bullock, producenticu filma i Lawrenceovu dobru prijateljicu (njih dvoje su suradjivali u Silama prirode) to nije previše mučilo, jer je znala da ovakva vrst filmova može sjajno funkcionirati ako se ne shvati previše ozbiljno. Lawrence se ovaj put uspio iskupiti za Sile prirode i zajedno s dvoje kolega film napunio nizom gegova koji ce ne samo prilično zabaviti publiku, nego još jednom podsjetiti sve nevjerne Tome kako Sandra Bullock, bez obzira na fluktuirajuće komercijalne rezultate njene karijere u prethodnih par godina, predstavlja jedan od najvećih komičarskih talenata u Hollywoodu. Bullockici društvo pravi prilično raznovrsna skupina glumaca, od mlađahnog Benjamina Bratta kao Gracienog šefa, preko simpatične Heather Burns u ulozi “misice” i prilično efektne Candice Bergen. No najbolje uloge od svih su ostvarili legende kao što su Michael Caine i božanski William Shatner. Takva “moćna gomilica” bi bila u stanju spasiti i mnogo slabiji materijal od ove ne bas duboke, ali prilično zabavne komedijice.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Jeff Speakman, Stephanie Niznik, Bruce Weitz, Paul Mantee,
Gerald Henderson
glazba: David Wurst & Eric Wurst
scenarij: Steve Latshaw
režija: Worth Keeter
proizvodnja: Artisan Home Entertainment, SAD/Izrael, 1998.
distribucija: Blitz
trajanje: 95'
Hladni rat je završio i nema više nikoga tko bi mogao ugrožavati SAD ili spriječavati američku vladu da s ostatkom svijeta čini sto želi. Jedini izuzetak je američki Kongres koji smatra da vise nema opravdanja za bilijune dolara potrošenih za naoružanje i obavještajne službe. Da bi ih razuvjerili, šefovi američkog vojno-industrijskog kompleksa odlučuju započeti seriju napada na američke vojne i civilne objekte te ih pripisati fantomskoj terorističkoj organizaciji. Ključni aspekt plana je supertajni satelit opremljen laserskim oružjem, kao i Downey (Speakman), bivši marinac i antiteroristički stručnjak kojemu su isprali mozak i učinili ga pijunom u svojoj opakoj raboti. No, Downey će stjecajem okolnosti shvatiti o čemu se radi, ali prije nego što u to uspije uvjeriti ostatak nacije, život će mu doći u opasnost.
Slično kao sto mnogi u Americi danas Pearl Harbor smatraju dijelom Rooseveltove zavjere s ciljem da se američki narod protiv svoje volje uvali u Drugi svjetski rat, tako prošlogodisnje terorističke napade na SAD i tisuće nedužnih žrtava mnogi drže ničim drugim do namještaljkom moćnog židovsko-vojnoindustrijsko-desničarskog lobija koja je za cilj imala ubijanje nedužnih muslimana, ugrožavanje građanskih sloboda pod firmom nacionalne sigurnosti odnosno učvršćenje Georgea W. Busha na lopovski dobijenoj predsjedničkoj stolici. Stjecajem okolnosti Totalno uništenje, film čiji zaplet kao da je prepisan iz gore navedenih teorija zavjere, u hrvatske videoteke dolazi nedugo nakon njujorške tragedije. Ali to je, manje-više, jedina zanimljivost vezana uz ovu uobičajeno neproduhovljenu B-akcijadu čiji je niski budžet sasvim u skladu s nedostatkom ambicija i talenata njihovih tvoraca. Ugledni karakterni glumac Bruce Weitz (Hill Street Blues) u ulozi junakovog mentora je jedina svijetla točka u prilično predvidljivih i dosadnih devedeset minuta, ali ni on ne može popraviti dojam kojeg su ostavile jeftine lokacije, loša gluma Jeffa Speakmana i scenarij koji, za razliku od relativno intrigantne premise, vrijeđa gledateljsku inteligenciju.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 