RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 1, 2015)

Marvelov filmski univerzum je postao ne samo toliko velik da više nije samo filmski, nego Marvel Comics sebi može dozvoliti ekranizacije čak i nekih prilično opskurnih naslova. Kao jedan od primjera bi mogla poslužiti Jessica Jones, čija se opskurnost može objasniti i time što nije Marvelova superheroina u onom uobičajenom smislu riječi, nego i time što je jedna od najmlađih. Svoju prvu strip-inkarnaciju je dobila sada 2001. godine, koja možda i nije tako daleka kao što se čini, jer su to vrijeme, zahvaljujući prvim X-Menima već postavljeni prvi temelji onoga što će za Marvel i hollywoodske studije postati tvornica novca. Nepuno desetljeće i pol kasnije se Jessica Jones ponovno pojavila kao protagonistice Netflixove televizijske serije koja se hrpom kritičarskih pohvala istakla ne samo među sada već prilično širokim asortimanom superherojskih serija, nego i u današnje hiperproduktivno doba još većom konkurencijom igranih TV-serija uopće.

Jessica Jones, koja je, kao i druge Netflixove serije, preuzela danas popularni “ograničeni” format” od 13 epizoda i zaokruženom narativnom cjelinom po sezoni, pripada istom Marvelom univerzumu kao i filmski Osvetnici. U užem smslu je još bliža Daredevilu koja joj je prethodila, te Lukeu Cageu i Iron Fistu koje je slijedila. Naslovna protagonistica, koju tumači Krysten Ritter, je njujorška privatna detektiva koja, iako obdarena nadljudskom snagom, obavlja rutinske, slabo plaćene poslove za nimalo glamuroznu klijentelu te gotovo sve slobodno vrijeme provodi u trećerazrednom zapuštenom stanu gdje su joj susjedi narkomani i kojekakvi patološki slučajevi. Ni sama Jones nije previše daleko od njih, s obzirom da joj je, s izuzetkom popularne radio-voditeljice Trish Walker (Rachael Taylor) koju pozna od djetinjstva, jedina prijateljica boca viskija. Razlozi za pokušaje zabroava u alkoholu su ne samo u tome da je prethodna karijera maskirane heroine završio katastrofalno loše, nego i u incidentu koji ju je ostavio duboko traumatiziranu i mučenu grižnjom savjesti. Iza svega toga stoji zlikovac po imenu Killgrave (Andy Tennant) koji raspolaže moćima da kontrolira tuđe umove, a s kojim će se ponovno sresti nakon što se ispostavi da je odbjegla kći koju traže njeni klijenti jedna od njegovih novih žrtava.

Jessica Jones, slično kao i Daredevil, predstavlja dio, ali istovremeno i svojevrsnu antitezu Marvelovog filmskog univerzuma, barem ako se pod time podrazumijevaju njegovi najpoznatiji elementi u obliku maskiranih superheroja koji spektakularnim akcijama spašavaju megalopolis od vanzemaljskih čudovišta. Heroina serije je daleko više ukotvljena u stvarnom životu ili onoliko blizu realističnom prikazu svakodnevnice koliko to superherojski žanr može dozvoliti. Ona ne samo što je mrzovoljni cinik, alkoholičarka i žrtva PTSP-a, nego je svijet u kome mora preživjeti daleko opterećeniji navodno “sitnim” i “banalnim”, ali zato prilično stvarnim problemima kao što su ovisnost i seksualno zlostavljanje. Čak je i glavni negativac, koga maestralno glumi Andy Tennant, relativno “malen” u usporedbi s drugim Marvelovim negativcima i umjesto dijaboličkih planova o vladavini svijetom svoje moći koristi za ispunjavanje naoko sitnih hirova, ali ga upravo banalnost i svakodnevnost zla čini daleko strašnijim. Izuzetno mračan, noarovski ton serije, u kojoj nije bilo previše prigode za korištenje specijalnih efekata, se ogleda i u tome što je scena seksa u kojoj sudjeluje protagonistica, a u koja je u originalnom strip-izdanju svojom “sirovošću” bila prilično smjela za dotadašnje Marvelove standarde, u seriji rekonstruirana na vjeran, ali nimalo erotičan način.

Sama atmosfera, međutim, ne bi bila dovoljna za uspjeh Jessice Jones, da nije bilo izuzetno kvalitetnog rada na scenariju. Melissa Rosenberg, poznata po radu na ciklusu filmova o Sumraku, ali i popularnoj TV-seriji Dexter, se izuzetno dobro snašla i u 13 epizoda je uspjela gledateljima pružiti mračnu, ali intrigantnu i uzbudljivu priču. U tome je imala vrlo dobru pomoć od strane glumačke ekipe u kojoj, za razliku od mnogih serija sličnog žanra, dominiraju žene. To se prije svega odnosi na Rytter, koja je tumačeći daleko problematičniji lik od zlosretne Jane Margolis u Breaking Bad, na putu da stvori jednu od najneobičnijih, najmanje konvencionalnih, ali i najupečatljivijih televizijskih heroina u posljednje vrijeme. Dobro se iskazala i australska manekenka Taylor u ulozi njene prijateljice, ali i Carrie-Ann Moss, koja je od vremena Matrixa mirno podnijela preorijentaciju na karakterne uloge i koja ovdje tumači prilično dojmljivi lik lezbijske, ali moralno kompromitirane odvjetnice. Jessica Jones je, barem ako je suditi po prvoj sezoni, serija koja još jednom pokazuje kako je, čak i kada je u pitanju superherojski žanr, u ovo doba po kvaliteti sadržaja televizija kvalitetniji medij od velikog ekrana.

OCJENA: 8/10

Oglasi

One thought on “RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 1, 2015)

  1. Pingback: RECENZIJA: Daredevil (sezona 2, 2016) | Draxblog VI

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s