RETRO-RECENZIJA: Valentinovo spiljskog čovjeka (The Caveman’s Valentine, 2001)

uloge: Samuel L. Jackson, Colm Feore, Ann Magnusson, Damir
 Andrei, Aunjanue Ellis, Tamara Tunie, Peter MacNeill, Rodney
 Eastman, Anthony Michael Hall, Kate McNeil
 glazba: Terence Blanchard
 scenarij: George Dawes Green (po vlastitom romanu)
 režija: Kasi Lemmons
 proizvodnja: Arroyo/Jersey Shore/Universal, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

U njujorškom Central Parku pronađen je leš jednog mladića. Romulus Ledbetter (Jackson) je dotičnog poznavao dovoljno dobro da bude siguran kako nije riječ o nesretnom slučaju nego o umorstvu. Problem je u tome što Ledbetteru malo ljudi vjeruje, što i ne iznenađuje s obzirom da živi u spilji usred Central Parka gdje su ga otjerali anđeli koji mu plešu u glavi i neki mračni tip koji iz Chryslerove zgrade odašilje zrake smrti. Zbog svega toga Ledbetter odlučuje istragu započeti sam, pri čemu će mu pomoći bogati odvjetnik Bob (Hall), filantrop koji je u beskućniku uspio prepoznati negdađnjeg pijanistu s diplomom Julliard akademije. Ošišan, okupan i pristojno odjeven, Ledbetter će se moći ubaciti u krugove njujorške elite gdje se nalazi glavni sumnjivac – David Leppenraub (Feore), umjetnički i fotograf koji je slavu i bogatstvo stekao sadomazohističkim slikama mladih muškaraca i kojemu je smrznuti mladić bio jedan od modela. Ledbetteru će pomoć pri pronalaženju dokaza pruziti Leppenraubova sestra Moira (Magnusson) koja prema tajanstvenom crnom neznancu osjeti veliku privlačnost.

Valentinovo spiljskog čovjeka je bilo gotovo neprimjećeno u našim videotekama, što i ne čudi s obzirom da je film sličnu sudbinu doživio u Americi, usprkos jedne takve zvijezde kao što je Samuel L. Jackson u glavnoj ulozi. Razlog za to se može pronaći u tome da se ovaj film nalazi na granici dvaju svjetova – bio je previše konvencionalan za art-snobove, a istovremeno i previše “otkačen” za “običnu raju”. To je zbilja šteta, jer riječ je o jednom od najprijatnijih iznenađenja u našim videotekama. Zaplet o šizofreniku-detektivu može izgledati suludo, ali scenarist George Dawes Green (koji je napisao originalni roman) ga čini uvjerljivim, pri čemu ce mu veliku pomoć pružiti režiserka Kasie Lemmons (bivša glumica i supruga Vondieja Curtis-Halla) koja je već jednom iskoristila talent Samuela L. Jacksona u svom debiju Eve’s Bayou. Uz još jednu maestralnu ulogu Samuela Velikog, za kojeg uloga šizofrenika izgleda kao salivena, valja pohvaliti cijeli niz njegovih malo poznatih kolega, uglavnom u karakternim ulogama, a posebno Colma Feorea, jednu od najprepoznatljivijih faca u modernom Hollywoodu. Lemmonsova se za relativno neiskusnu filmašicu dobro snalazi sa složenim scenarijem, vješto kombinirajuci fotografske i montažne stilove kako bi što vjernije simulirala “otkačenu” perspektivu iz koje glavni junak promatra svijet. Ipak, najupečatljivija stvar u Valentinovu spiljskog čovjeka jest glazba Terencea Blancharda, koja s obzirom na zanimanje glavnog junaka ima itekako bitnu ulogu. Ta je partitura, koja se temelji na klavirskim dionicama, nešto najbolje što se moglo čuti u filmovima u posljednje vrijeme. Iako će pomalo isforsirana završnica malo pokvariti dojam, Valentinovo spiljskog čovjeka je više nego dobar film koji je itekako zaslužio da mu naši gledatelji daju priliku.

OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Crveni zmaj (Red Dragon, 2002)

uloge: Anthony Hopkins, Edward Norton, Ralph Fiennes, Emily
 Watson, Harvey Keitel, Mary-Louise Parker, Philip Seymour
 Hoffman, Anthony Heald, Ken Leung, Frankie Faison
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Ted Tally (po romanu Thomasa Harrisa)
 režija: Brett Rattner
 proizvodnja: Dino De Laurentiis/Scott Free/Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 124'

I dok nas je Hollywood u posljednje vrijeme navikao (na uglavnom bezlične) remakeove popularnih filmova od prije 25-30 godina, talijanski producent Dino de Laurentiis je nedavno razbio rekord uzevpi kao predloćak film kojeg je bio producirao prije desetljeće i pol –  Lovac na ljude Michaela Manna iz 1986. godine. Razlog za tu odluku jest u globalnoj popularnosti Hannibala Lectera, lika koji se na velikim ekranima pojavio upravo u Mannovom filmu temeljenom na romanu Crveni zmaj Thomasa Harrisa. Najpopularniji serijski ubojica na svijetu se tada pojavio tek kao sporedan lik i umjesto oskarovca Anthonyja Hopkinsa ga je tumačio Brian Cox. No, Lovac na ljude je propao u kinima da bi tek Demmeov nastavak Kad jaganjci utihnu (s kojim de Laurentiis nije htio imati nipta) stvari doveo na svoje mjesto. Nakon špto je 2001. godine de Laurentiis producirao komercijalno uspješni, ali u suštini bezlični nastavak pod naslovom Hannibal, odlučio je do kraja eksploatirati Harrisov materijal te se u nedostatku novog romana odlučio za novu adaptaciju starog. Anthony Hopkins je još jednom doveden da tumači Lectera, a režija je povjerena Brettu Rattneru, filmašu specijaliziranom za komedije.

Radnja filma započinje godine 1980. kada Will Graham (Norton) agent FBI specijaliziran za lov na serijske ubojice pokušava riješiti seriju brutalnih ubojstava u Baltimoreu korištenjem posebne psihološke metode pomoću koje se pokušava uživjeti u um ljudi koje nastoji uhvatiti. Kada jedne večeri dolazi po savjet uglednom baltimorskom psihijatru dr. Hannibalu Lecteru (Hopkins) nema pojma da će ga taj susret umalo koštati glave kada slučajno otkrije da je dobri liječnik u stvari manijakalni ubojica. Jedva preživjevši, Graham napušta FBI da bi ga sedam godina kasnije njegov bivši sef John Crawford (Keitel) došao zamoliti da mu pomogne kao savjetnik u istrazi serije neobično opakih ubojstava pri čemu su žrtve manijaka obitelji, masakrirane u svojim kućama. Nakon dosta nećkanja Graham pristaje pomoći Crawfordu i u tu svrhu regrutira savjetničke usluge nikog drugog do Lectera, koji je sada zatvoren u dobro čuvanoj duševnoj bolnici. No, Lecter pak ima vlastite ideje o tome kako bi taj slučaj trebao završiti te na domišljat način stupa u kontakt s ubojicom – ekscentričnim usamljenikom po imenu Francis Dollarhyde (Fiennes). Graham, pak, ubojicu nastoji isprovocirati uz pomoć beskrupuloznog novinara Freddyja Loundsa (Hoffman). Planove obojice muškaraca ce ugroziti Reba McClane (Watson), slijepa djevojka s kojom Dollarhyde započinje ljubavnu vezu i koja će ga potaknuti da, makar privremeno, prestane s ubijanjem.

Za sve one koji su, poput autora ovih redaka, svojevremeno gledali Mannov original i pročitali Harrisov književni predlozak, Crveni zmaj neće donijeti ništa novo. No, “deja vu” ipak neće biti potpun, jer je Rattnerov film drukčijeg ugođaja i drukčijeg stila od onoga sto se moglo gledati prije desetljeće i pol; za razliku od ultra-stiliziranog Manna, Rattnerov stil režije je mnogo konvencionalniji, a zlobnici bi rekli i bliži TV-filmu. No Rattner je dovoljno dobar da nedostatke scenarija svede na najmanju moguću mjeru. Što se, pak, Tallyjevog scenarija tiče, on je daleko vjerniji književnom predlosku od Lovca na ljude, sto će, uz korištenje nekih elemenata iz Mannovog filma, Crveni zmaj učiniti mnogo duzim od svog prethodnika (i potencijalno dosadnijim).

Kada je sadržaj filma unaprijed poznat, jedino što gledatelje moze zanimati jest izvedba. Ona je uglavnom profesionalnog kvaliteta, pri čemu najvise valja pohvaliti Emily Watson, dok su sve ostale uloge u sjeni onih od prije šesnaest godina. Čak i Anthony Hopkins sa svom svojom zločestom karizmom, slično kao i u Hannibalu, predstavlja parodiju svoje najpoznatije uloge i nije do koljena Brianu Coxu iz Lovca na ljude. Tome su razlog i pomalo nespretna scenaristička rješenja kojima je njegov lik od sporednog promoviran u glavni. Ostatak glumačke ekipe – Norton, Fiennes, Hoffman, Keitel itd. – također je daleko ispod originala, iako se nikome od njih ne može predbaciti da su loše obavljali posao. Ženskom dijelu publike će ovaj film vjerojatno biti drazi od Lovca na ljude jer se u liku Dollarhydea pojavljuje ljepotan Ralph Fiennes, a u pojedinim ključnim scenama i bez odjeće. Iako se postavlja pitanje da li je ovaj film uopće imao smisla, napravljen je dovoljno profesionalno da zasluži preporuke, a ako nekog gledatelja potakne da pogleda Lovca na ljude, može se reći da je ispunio svrhu svog postojanja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Vampiri 2: Los Muertos (Vampires: Los Muertos, 2002)

uloge: Jon Bon Jovi, Cristian de la Fuente, Natasha Gregson Wagner,
Arly Jover, Diego Luna, Darius McCrary, Honorato Magaloni
glazba: Bryan Tyler
scenarij: Tommy Lee Wallace
režija: Tommy Lee Wallace
proizvodnja: Columbia, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: cca. 90′

Derek Bliss (Jovi) za život zarađuje kao profesionalni lovac na vampire i pri tome najviše voli raditi sam. No, kada tajanstveni naručitelj zatraži njegove usluge, Bliss će shvatiti da zadatak zahtijeva ne jednog nego skupinu lovaca na vampire. Na nesreću, tim koji je mislio okupiti je stradao, pa se Bliss mora zadovoljiti pretežno amaterskom postavom koju cine katolički svecenik otac Rodrigo (de la Fuente), Zoey (Wagner), djevojka koju je ugrizao vampir, a koja se protiv zaraze bori korištenjem eksperimentalnih lijekova, te meksički tinejdzer Sancho (Luna) kome je životni san postati lovac na vampire. Uz Blissa je jedini profesionalac Ray Collins (McCrary) i njegova vještina ce dobro doći kada se tim zaputi u Meksiko gdje ih čeka nešto što nisu očekivali – horde vampira na čelu s lijepom, ali opakom Unom (Jover).

Nastavci su obično losiji od originala, ali se za Vampire 2 to baš i ne bi moglo reći. Istini za volju, Vampiri svojem autoru Johnu Carpenteru nisu povratili negdašnju slavu, ali su zato predstavljali neobaveznu “trash” zabavu. Prilikom snimanja nastavka Carpenter se zadovoljio ulogom izvršnog producenta, te je scenarij i režiju povjerio svom dugogodišnjem suradniku Tommyju Leeju Wallaceu. Dotični se prilično dobro snašao na tom mjestu. Usprkos niskog budžeta i ne baš previše originalnog zapleta, Vampiri 2 su film koji se ne bi mogao nazvati razočaranjem. Prije svega je to posljedica vještog korištenja egzotičnih meksičkih lokacija, kao i šarolike, ali darovite glumačke postave. Osim rokera Jona Bon Jovija, koji se u posljednje vrijeme nametnuo kao pouzdana akcijska zvijezda, tu je i mladi Diego Luna, kojeg je domaća publika nedavno upoznala u I tvoju mamu također. No, najugodnije iznenađenje, barem što se muškog dijela publike tiče jest Arly Jover, Španjolka koja je ostala u prijatnom sjećanju svima onima koji su gledali Blade. Njen nastup u ovom filmu – drugom u kojem tumači lik vampirice – je prilično efektan. Wallace se iskazao i kao scenarist, tako što je radnji dodao nekoliko zanimljivih scenarističkih obrata. Iako su Vampiri 2 daleko od toga da uđu u antologije, predstavljat će ugodno iznenađenje svim ljubiteljima horor-žanra.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Neobičan i okrutan (Cruel and Unusual/Watchtower, 2001)

uloge: Tom Berenger, Rachel Hayward, Tugh Runyan, Mitchell
 Kosterman
 glazba: Michael Cusson
 scenarij: Rod Browning, Robert Geoffrion & Dan Witt
 režija: George Mihalka
 proizvodnja: Alliance/Le Monde, Kanada, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 100'

Art (Berenger) je serijski ubojica čija specijalnost se sastoji u tome da svoje buduće žrtve zavodi prije nego sto će ih likvidirati. Nakon što je preuzeo identitet svoje posljednje žrtve – profesora književnosti – dolazi u mali primorski grad države Oregon gdje će se zaposliti kao čuvar svjetionika. Tamo mu za oko zapadne Kate O’Conner (Hayward), mlada žena koja je nakon očeve smrti prisiljena nastaviti obiteljski posao i baviti se ribarenjem. Njen mlađi brat Mike (Runyan) se upravo vratio iz Chicaga gdje je umjesto novca stekao dugove, uvjetnu zatvorsku kaznu i probleme s alkoholom. U nastojanju da ga izvuče iz nevolja, Kate mu namjesti posao čuvara svjetionika gdje bi Artu trebao praviti drustvo. Kate ubrzo započinje ljubavnu vezu s Artom, za kojeg je uvjerena kako predstavlja očinsku figuru koja bi Mikea trebala izvesti na pravi put. No, Mike, koji s Artom provodi daleko više vremena od ljubavlju opčinjene sestre, ubrzo dolazi do spoznaje kako njegov kolega i nije tako dobar momak kakvim se predstavlja.

Prekrasni pejzazi Britanske Kolumbije i dobra karakterizacija – to su jedini aduti Neobičnog i okrutnog, relativno opskurnog kanadskog “straight-to-video” trilera iza kojeg stoji George Mihalka, filmaš s “art” reputacijom. Tom Berenger je uobičajeno pouzdan u svojoj ulozi, ali ni on ni ostatak glumačke ekipe ne moze sakriti činjenicu da ovaj film koristi reciklirani zaplet, a i “iznenađjujući” rasplet će teško ikoga iznenaditi. Kada film završi nakon nešto vise od sat i pol vremena, bit će dosta gledatelja koji će se osjećati razočaranima.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Šminkerica sa sela (Sweet Home Alabama, 2002)

uloge: Reese Witherspoon, Josh Lucas, Patrick Dempsey, Candice
 Bergen, Mary Kay Place, Fred Ward, Jean Smart, Ethan Embry,
 Melanie Lynskey, Courtney Gains, Mary Lynn Rayskub, Rhona
 Mitra, Nathan Lee Graham
 glazba: George Fenton
 scenarij: C. Jay Cox (sinopsis: Douglas J. Eboch)
 režija: Andy Tennant
 proizvodnja: Touchstone, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 108 '

Sve donedavno su mladi Hrvati u SAD vidjeli oličenje svih najpozitivnijih ideala – zemlju temeljenu na demokraciji, nezamislivom blagostanju, odnosno toleriranju različitosti, koje se najčešće manifestiralo u hedonističkim slobodama dovedenih do krajnjih granica. Najjasnije oličenje tih sloboda bio je svjetonazor propovijedan u holivudskim filmovima, odreda smještenim u velike metropole i odreda s mladim, lijepim, liberalnim i slobodoumnim protagonistima čija su suprotnost bili negativci u obliku starih, konzervativnih, bigotnih seljačina i republikanaca. No, stvari su se promijenile, prvo nakon izbora Georgea W. Busha za predsjednika, a zatim nakon napada na WTC i u američkoj kolektivnoj psihi je došlo do velikog obrata. I Hollywood je postao svjestan toga da mu publika ima nove prioritete pa je počeo servirati filmove u kojima se slave vrijednosti “malog” Amerikanca – obitelj, rad, red, disciplina, služenje Bogu i domovini. Jedan od prvih filmova koji pokazuje naznaku takvih kretanja jest romantična komedija Šminkerica sa sela.

Protagonistica filma je Melanie Carmichael (Witherspoon), mlada, sofisticirana i nevjerojatno uspješna modna kreatorica s Manhattana. Slavu i bogatstvo će joj upotpuniti veza s Andrewom Henningsom (Dempsey), najpoželjnijim američkim neženjom – zgodnim sinom Kate Hennings (Bergen), bogate i utjecajne gradonačelnice New Yorka s predsjedničkim ambicijama. No, kada joj Andrew ponudi zarucnički prsten i mediji o tome počnu spekulirati, Melanie je odjednom svjesna problema za kojeg je smatrala da je dio njene prošlosti. Naime, prije nego što je postala bogata i uspješna Njujorčanka, Melanie je život provela u malom alabamskom gradiću Pigeon Creeku i bila udana za zgodnog, ali siromašnog i nerafiniranog lokalnog ljepotana Jakea Perryja (Lucas). Zgađena nedostatkom perspektiva života na tom mjestu, napustila je muža, stvorila novi život i identitet, ali isto tako zaboravila na formalnosti poput razvoda. Stoga je nakon dugo vremena prisiljena vratiti se svojim korijenima, ali kratki boravak radi razvoda braka će se malo produziti – Jakeu ne pada na pamet dati joj razvod, barem ne prije nego što mu se supruga sjeti svojih korijena i toga da ga je smatrala muškarcem svog života. Melanie se s vremenom počinje prisjecati sretnih dana djetinjstva i shvaća da život u malom gradu ipak ima nekih svojih čari. U međuvremenu Andrew se daje u potragu za svojom zaručnicom, nesvjestan problema koje će joj stvoriti.

Najzanimljivija stvar kod Šminkerice sa sela jest u tome što daje prikaz modernog američkog društva koji je samo prije par godina bio nezamisliv. Mali, provincijski gradovi su umjesto oličenja rasizma, bigotnosti, nedostatka perspektive odjednom postali ne samo ugodna mjesta za život, nego i moralno superiorna hladnim i licemjernim metropolama. Čak je i postavljanje zastava Konfederacije i evociranje svijetlih robovlasničkih i buntovničkih tradicija (u obliku rekonstrukcije bitaka iz građanskog rata) pokazano s nesmiljenim simpatijama. No, najveći šok dolazi kada gledatelji spoznaju da je najveći negativac u filmu – licemjerna gradonačelnica, svojevrsni klon Jackie Kennedy i Hillary Clinton – izrijekom potvrđena kao članica Demokratske stranke, organizacije koju su holivudski filmaši tretirali poput lickog medvjeda.

No, ako se zanemare ideoloska svrstavanja, Šminkerica se sela ne predstavlja ništa što gledatelji nisu vidjeli već prije. Scenarist C. Jay Cox i režiser Andy Tennant (Brak na brzaka) nam serviraju uobičajene klišeje američke romantične komedije, uključujući cak i obvezni lik homoseksualca (Ethan Embry) kao najboljeg mogućeg prijatelja ženske protagonistice. Dotični je poslužio ne samo kao ustupak još uvijek moćnom holivudskom gay lobiju, nego i kao prilika da se pokaže kako je i nova Bushova Amerika ipak tolerantna prema manjinama – kada glavna protagonistica prokaže njegovu seksualnu orijentaciju usred zadimljene seoske krčme, jedina reakcija od strane pivom napumpanih lokalnih macho đikana će biti blagonaklono tapšanje po ramenu. No, to je jedan od uvjerljivijih elemenata scenarija, barem u usporedbi s glavnom postavkom filma prema kojoj je uspješna i bogata protagonistica spremna žrtvovati sve radi nastavka života s gubitnikom u besperspektivnoj provinciji. Tome svemu treba dodati i uobičajenu boljku americkih romanticnih komedija – nedostatak humora. Reese Witherspoon je sa svojim sjajnim komičarskim talentom uspijevala spasiti i naizgled beznadežne zaplete i likove (Plavuša s Harvarda), ali je Šminkerica sa sela čak i za nju predstavljala preveliki izazov. Jedino što je Witherspoonova uspjela jest da film učini gledljivim i ništa vise od toga. Riječ je o filmu koji će biti zanimljiv jedino povjesničarima kulturnih trendova, dok će ga publika početi zaboravljati čim izađe iz kina.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Iza neprijateljskih linija (Behind Enemy Lines, 2001)

uloge: Owen Wilson, Gene Hackman, Olek Krupa, Joaquin de
 Almeida, Gabriel Macht, David Keith, Marko Igonda, Vladimir
 Mashkov, Aernout Van Lynden
 glazba: Don Davis
 scenarij: David Veloz & Zak Penn (sinopsis: Jim Thomas & John
 Thomas)
 režija: John Moore
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
 distribucija: Continental Film
 trajanje: 106 '

Godine 1995. bosanski Srbi su prilikom NATO-ve misije “održavanja mira” oborili američki avion i prisilili pilota Scotta O’Gradyja da tri dana provede vrludajući po bosanskim vrletima prije nego što su ga njegovi suborci uspjeli pronaći i vratiti u bazu. Taj je događaj u američkim medijima izazvao daleko više medijske pažnje nego sam rat te natjerao kolumniste “Feral Tribunea” da špekuliraju o tome da će jednog dana Hollywood o tome snimiti agitprop-film u svrhu veličanja američke vojne sile. Novinarske špekulacije su postale stvarnost šest godina kasnije, a projekt Iza neprijateljskih linija, “blago inspiriran” pričom o Scottu O’Gradyju, uživao je neskrivenu i neupitnu podršku američkog vojnog establishmenta koji su filmašima povjerili nosač aviona na raspolaganje. Taj film je isto tako imao nevjerojatnu sreću da u američka kina bude lansiran neposredno nakon napada na WTC i u vrijeme napada na Afganistan, pa je u atmosferi šovinističke histerije zaradio mnogo bolje komercijalne rezultate nego što se to inače moglo očekivati.

Radnja se odvija u nekom alternativnom univerzumu gdje je rat u Bosni završio sa “sporazumom u Cincinattiju”, a američko vojno prisutstvo se svelo na avione koji patroliraju nebom pazeći da sve zaraćene strane poštuju primirje. To znači da navigator Chris Burnett (Wilson) neće vidjeti prave akcije i zbog toga razmišlja o napuštanju mornaričkog zrakoplovstva. Prilikom jedne od tih rutinskih misija on i njegov pilot Stackhouse (Macht) primijete vojnike bosanskih Srba kako pokušavaju sakriti masovnu grobnicu i odluče nad tim područjem letjeti duže nego što je dozvoljeno kako bi imali sto bolje snimke. Ta se odluka pokaže kobnom, jer bosanski Srbi lansiraju projektil koji ruši njihov avion i prisiljava Burnetta i Stackhousea da se spuste na neprijateljski teritorij. Srpski tvrdolinijaš Lokar (Krupa), čije trupe usprkos primirju opsjedaju muslimansko uporište Hac, je odlučan u tome da ušutka nezgodne svjedoke te šalje malu vojsku i opakog snajperista Sašu (Mashkov) da ih likvidiraju. Stackhouse gine, ali se Burnett uspijeva izvući i kontaktirati svoje pretpostavljene. No, njegovo spašavanje je komplicirano time što je njegov pretpostavljeni, admiral Riegart (Hackman), podređen francuskom admiralu Piquetu (de Almeida), zapovjedniku UN snaga u Bosni koji drži da bi svako izazivanje bosanskih Srba moglo ugroziti živote francuskih “mirovnjaka” na terenu.

Pojedini hrvatski kritićari, pogotovo one desne provenijencije, su pohvalili ovaj film, jer “za razliku od većine zapadnih filmova govori istinu o ratu”, tj. pokazuje da su Srbi bili agresori i počinili genocid. No, to je možda jedina stvar koja u Iza neprijateljskih linija ima veze istinom, odnosno sa zdravim razumom (a čak je i Scott O’Grady najavio tužbu protiv autora filma, smatrajući da su lik temeljen na njemu napravili u previše lošem svjetlu). Snimljen u slovačkim planinama s ruskim, poljskim i slovačkim glumcima koji jedva natucaju jezike bosanskih naroda i narodnosti, Iza neprijateljskih linija cijelu krvavu stvarnost bosanskog rata koristi tek kao pozadinu rutinerskoj akcijskoj priči i besramnom glorificiranju američke vojne moci. S obzirom da je glavna svrha filma poboljšati stopu regrutacije za američke oruzane snage, protagonista tumači ljepuškasti Owen Wilson, za kojega je sasvim jasno da će iz cijele gužve izaći ne samo kao pobjednik nego kao i herojski spasitelj napaćenih bosanskih Muslimana. Ne samo što cjelokupna srpska vojska sa svim svojim topovima, tenkovima i tisućama ispaljenih metaka nije u stanju niti okrznuti tog američkog superheroja, nego je taj pojedinac u stanju s jednim pištoljem rijesiti sudbinu cijelog rata. Dakako, pitanje je samo kako bi samo Amerikanci mogli usrećiti cijeli svijet da ih u tome ne prijece nekakva glupava pravila međunarodnog prava i podmukli nazovi-saveznici koji su u ovom filmu, igrom slučaja, upravo Francuzi. John Moore sa svojom videospotovskom ikonografijom te uz pomoć mnogo pirotehnike i specijalnih efekata bi sve to mogao učiniti neobaveznom zabavom, ali je scenarij previše ozbiljan da bi se mogle opravdati neuvjerljivosti i naivnosti kojima obiluje cijeli film. Neke od rana su previše svježe da bi ih se moglo eksploatirati u svrhu jeftine američke dnevne politike.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kobna privlačnost (Fatal Attraction, 1987)

uloge: Michael Douglas, Glenn Close, Anne Archer, Ellen Hamilton
 Lantzen, Stuart Pankin, Ellen Foley
 glazba: Maurice Jarre
 scenarij: James Dearden & Nicholas Meyer (po originalnom scenariju
 Jamesa Deardena)
 režija: Adrian Lyne
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1987.
 distribucija: VTI
 trajanje: 123 '

Krajem 80-tih su kino-prikazivači bivše Jugoslavije shvatili da gube rat s rastućom konkurencijom video-klubova te da moraju nešto učiniti po pitanju kvantiteta i kvaliteta svoje ponude. Jedan od prvih koji je odlučio tome stati na kraj bio je beogradski distributer filma Kobna privlačnost. Sve do 1988. godine uobičajena praksa eksjugoslavenskih kino-prikazivača bila je da se holivudski hitovi otkupljuju i u kina šalju godinu ili dvije nakon američke premijere. Video-klubovi su, nasuprot tome, besramno koristili zakonske rupe i zakone divljeg kapitalizma kako bi gledateljima piratske kopije najnovijih hitova stavljali na raspolaganje samo par mjeseci kasnije, koristeći mrežu video-pirata u Singapuru. Beogradski distributer ih je odlučio preduhitriti osiguravši da kino-premijera Kobne privlačnosti bude u isto vrijeme kada i u Singapuru, no nije računao na domišljatost i drskost domaćih pirata. Beogradski video- pirati su iskoristili priliku da se dočepaju dobre, telekino-kopije filma, pa su je vrlo brzo lansirali na tržište. Tako je film istovremeno bio i u kinima i u videotekama, ali tu priča o Kobnoj privlačnosti ne završava. U Splitu su video-klubovi sami iskusili kako je to kada im netko otima novac – njihovu vlastitu video-kopiju je iskoristila lokalna kinoteka i organizirala masovne i vrlo dobro posjećene video-projekcije, naravno sve u trenutku kada je film igrao u kinu. Ova priča ne samo sto pokazuje sto se dešava kada dode do potpunog kolapsa jednog sustava, nego i koliko je kontroverzni triler Adriana Lynea svojevremeno bio popularan kod publike.

Glavni junak filma je Dan Gallagher (Douglas), njujorški odvjetnik koji ima sve razloge da se smatra uspješnim i sretnim – materijalno je osiguran unosnim poslom u uglednoj tvrtki, ima divnu suprugu Beth (Archer) i prekrasnu kći Ellen (Lantzen). No, nakon što je na poslu slučajno upoznao privlačnu izdavačku agenticu Alex Forrest (Close) i nakon što su mu žena i kći preko vikenda otišli posjetiti roditelje, Dan podliježe iskušenju i upusta se u malo vanbračnog “šaranja”. Rezultat je kratka i žestoka romansa i Dan smatra da na tome treba ostati. Ali, za Alex se ispostavlja da je imala nešto malo drukčije viđenje te veze te zahtijeva da je Dan nastavi viđati. Danu, naravno, to ne pada na pamet, pogotovo nakon što se postupno ispostavi da Alex, najblaže rečeno, ne predstavlja oličenje duševnog zdravlja i na odbijanje reagira tako sto Dana počinje gnjaviti telefonskim pozivima. Ti pozivi s vremenom eskaliraju u vrijeđanje, noćna buđenja, prijetnje da će sve reći supruzi i uništiti mu brak, a na kraju i Danov automobil postaje vandaliziran. Dan se nalazi u neugodnoj situaciji – s jedne strane se mora suočiti s ovim problemom, a s druge strane želi spasiti brak i obitelj poštediti noćne more koju je sam skuhao.

Kobna privlačnost je u filmske antologije usla kao naslov zasluzan za pokretanje lavine erotskih trilera u Hollywoodu krajem 80-tih i pocetkom 90-tih godina (čijim je zaštitnim znakom postao Michael Douglas). Dio kritičara je u to doba važnost filma pronašao u skrivenoj metafori za fenomen AIDS-a i efekte koje ce ta nova, opaka bolest imati na društvene norme. No, najglasnije od svih su bile feministice koje su film tada dočekale na nož kao primjer mizoginije i napad na “profesionalne, samohrane žene”. Američki kritičarski establishment, tada u fazi prihvaćanja “politički korektne” ideologije, dao im je za pravo i ispljuvao film. Publika je, s druge strane, imala drukčije misljenje te Kobnu privlačnost ucinila jednim od najpopularnijih filmova svog vremena.

Zasluge za to najprije idu izvrsnom scenariju Britanca Jamesa Deardena, koji je malo preradio svoj kratki film iz 1980. godine. Nova verzija, napravljena zajedno s Nicholasom Meyerom, svoj najveći kvalitet ima u tome sto prikazuje situaciju koja se može dogoditi običnim ljudima širom ovog planeta; glavnog junaka može tumačiti holivudska zvijezda kao sto je Michael Douglas, ali situaciju u kojoj se našao možemo zamisliti kao podlogu mnogih članaka “crne kronike”. Realizam Kobne privlačnosti se može pripisati i sjajnoj režiji Adriana Lynea, kojemu je scenarij sa svojim moralizatorskim veličanjem obiteljskih vrijednosti očito stajao pri srcu (i čije teme će ponovno istražiti u Nevjernoj petnaest godina kasnije). Lyne vješto koristi autentične njujorške eksterijere i interijere kako bi stvorio realističnu, a istovremeno i klaustrofobičnu atmosferu, a u tome mu dosta pomaže i neobično kvalitetna glazba Mauricea Jarrea. No, temelj filma su ipak izvrsne uloge Michaela Douglasa, Glenn Close i Anne Archer – svaka od njih je od glumaca trazila vrhunac umijeća s obzirom na njihovu emocionalnu složenost, kao i činjenicu da se svaki od likova transformira tako da publiku postupno privlači, odnosno odbija od sebe. Glenn Close je od svih napravila najbolji posao, iskoristivši ovu ulogu za jednu od najefektnijih glumačkih transformacija u povijesti Hollywooda – glumica specijalizirana za uloge anđeoskih likova je stvorila image zloćke i psihopatske kučke koji će joj dobro poslužiti u nastavku karijere. Iako kontroverzna završnica (naknadno nasnimljena u nastojanju da se film učini komercijalnijim) gledateljima može biti previse nasilna, univerzalnost teme i kvalitet uložen u Kobnu privlačnost će ovaj film privući i onim gledateljima koji ne osjecaju preveliku nostalgiju za krajem 80-tih.

OCJENA: 9/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Grof Monte Cristo (The Count of Monte Cristo, 2002)

uloge: James Caviezel, Guy Pearce, Dagmara Dominczyk, Richard
 Harris, James Frain, Michael Wincott, Luis Guzman, Albie
 Woodington, Katherine Holme, Freddie Jones, Alex Norton
 glazba: Ed Shearmur
 scenarij: Jay Wolpert (po romanu Alexandrea Dumasa oca)
 režija: Kevin Reynolds
 proizvodnja: Touchstone/Spyglass, SAD/Britanija, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 131 '

Godine 1815. mladom marsejskom pomorcu Edmondu Dantesu (Caviezel) se nasmiješila sreća – vlasnik broda mu namjerava povjeriti mjesto kapetana i ruku prekrasne kćeri Mercedes (Dominczyk). No, njegov najbolji prijatelj Fernand Mondego (Pearce) mu misli preoteti Mercedes, a drugi časnik Danglars (Woodington) mu misli preoteti mjesto kapetana. Njihovi interesi se podudaraju s nastojanjem istražnog suca Villeforta (Frain), koji želi zataskati veze svoje obitelji s Napoleonom (Norton). Dantesa uhapse i strpaju u zloglasnu tvrđavu Chateau d’If gdje će postati predmetom iživljavanja sadističkog upravnika Dorleaca (Wincott). Dantesa u životu održava jedino želja za osvetom, ali to se mijenja kada mu u ćeliju, pokušavajući iskopati tunel, dođe zatvorenik Faria (Harris). On će mladog Dantesa naučiti čitanju, pisanju, borilačkim vještinama, ali i lokaciji basnoslovnog blaga skrivenog na malom otoku Monte Cristo. Nakon što Faria umre, Dantes će iskoristiti priliku da pobjegne, pridružiti se skupini krijumčara i nakon toga zajedno s vjernim drugom Jacopom (Guzman) pronaći blago. Ubrzo nakon toga Dantes preuzima identitet “grofa Monte Crista” i koristi novostečeno bogatstvo i utjecaj kako bi se osvetio svojim neprijateljima, ukljucujući i Mondega koji je postao Mercedesinim suprugom.

Holivudske adaptacije književnih klasika, pogotovo one napravljene u posljednje vrijeme, obično su predstavljale razočaranje. Stoga su mnogi s popriličnom skepsom dočekali posljednju ekranizaciju klasičnog pustolovnog romana Alexandra Dumasa oca, djelo koje je u posljednjem stoljeću ekranizirano više od desetak puta, i to na različitim jezicima. Skepsa je bila još veća, s obzirom da je iza kamere stajao Kevin Reynolds, prijatelj i suradnik Kevina Costnera, poznat po uništavanju legende o Robinu Hoodu u Princu lopova kao i po komercijalnoj katastrofi zvanoj Vodeni svijet. No, lišen Costnerovog ega, Reynolds je relativno dobro obavio posao, potpomognut talentom Jaya Wolperta, scenarista koji je 1000 stranica romana komprimirao u gledljiva dva sata i nešto. Wolpert je napravio par scenarističkih intervencija, od kojih neke nisu bile najsretnije (Dantes je nepismen, što ga čini prilično lošim materijalom za zapovjednika broda), ali je dojam popravljen solidnom glumom i vještom rekonstrukcijom Evrope u ranom 19. stoljeću. Jim Caviezel možda nije bio bas najsretnije rješenje za Dantesa, isto kao što Guy Pearce (Memento) nije dobar izbor za negativca. No, s druge strane su tu vrhunski karakterni glumci, u kojoj posebno valja istaknuti sjajnog Richarda Harrisa u jednoj od svojih posljednjih, i stoga prilično dirljivih, uloga. Tu su, dakako, i scene mačevanja koje se bez hongkonškog prenemaganja doimaju neobično realistično. Iako je daleko od standarda koje je daleke 1975. godine postavila sjajna TV-adaptacija s Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi, ova verzija Grofa Monte Crista pokazuje kako je Hollywood još uvijek u stanju adaptirati pustolovne klasike.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Vremenska mašina (The Time Machine, 2002)

uloge: Guy Pearce, Samantha Mumba, Jeremy Irons, Orlando Jones,
 Mark Addy, Phyllida Law, Siena Guillory, Omero Mumba
 glazba: Klaus Badelt
 scenarij: John Logan (po romanu H.G. Wellsa i scenariju Davida
 Duncana)
 režija: Simon Wells (Gore Verbinski van spice)
 proizvodnja: Warner/Dreamworks SKG, SAD, 2002.
 distribucija: Issa
 trajanje: 96 '

Holivudske ekranizacije književnih klasika obično završe kao razočaranje, a klasici SF-književnosti u tome nisu izuzetak. No, ova je ekranizacija Vremeplova, romana H.G. Wellsa koji je udario temelje pod-žanru putovanja kroz vrijeme, davala naznake da bi mogla biti nešto bolja od suvremenog holivudskog prosjeka. Vremeplov je već jednom dao predložak za kultni SF-film u verziji Georgea S. Pala iz 1960. godine, a najnoviju je verziju režirao Simon Wells, praunuk velikog pisca. Ovo potonje je trebalo garantirati vjernost originalu, ali je Wells relativno malo vremena proveo iza kamera – snimanje je prekinuo nakon 18 dana, nakon čega je zamijenjen Goreom Verbinskim, režiserom američke verzije Kruga.

Godine 1899. u New Yorku profesor Alexander Hartdegen (Pearce) predaje mehaniku na sveučilistu Columbija i u slobodno vrijeme razrađuje koncept putovanja kroz vrijeme. Jedina stvar u njegovom životu koja nema veze sa suhoparnom znanošću jest zaručnica Emma (Guillory), ali će ona poginuti od ruke uličnog razbojnika. Ne želeći se pomiriti s time, Hartdegen svoje teoretske zamisli primjenjuje u praksi te nakon četiri godine gradi vremenski stroj. No, pokušaji da spasi život svoje voljene uvijek rezultiraju njenom smrću. Hartdegen rješenje tog problema pokušava pronaći putovanjem u budućnost, te će nakon kraćeg boravka u New Yorku 2030. godine završiti 800.000 godina u budućnosti. Svijet se dosta promijenio i čovjecanstvo je podijeljeno na dvije rase – nedužne Eloe koji žive na površini Zemlje u potpunoj harmoniji s prirodom i zle Morloke koji su izgradili industrijski svijet ispod zemlje i Eloe koriste kao izvor hrane. Hartdegen će se za sudbinu Eloa osobno zainteresirati kada simpatična Eloika Mara (Mumba) završi u rukama Morloka. U pokušaju da je spasi, Hartdegen će morati otići u podzemlje i suočiti se s vođom Morloka (Irons).

Već na samom početku Vremenska mašina (takav je naslov bio u hrvatskim kinima) odaje kako je opterećena holivudskim klišejima 90-tih. Radnja je iz viktorijanskog Londona premještena u New York, dijelom zato da se podilazi američkom šovinizmu, a dijelom zato što je publici ispranog mozga teško zamisliti Engleza kao pozitivca. No, još je gore mijenjanje glavnog motiva za vremensko putovanje – u originalu je to bila čista radoznalost i ostvarivanje znanstvenih ideala; u novoj verziji, očito napisanoj pod utjecajem Titanica, glavni je motiv tragična ljubavna priča, tako da se jedan SF-klasik svodi na razinu herc-romana. Stvari postaju još gore pri prikazu čudnog novog svijeta u dalekoj budućnosti – Eloi, hedonistički arijevci iz originala, postali su kombinacija crnaca i Indijanaca, “politički korektna” djeca Prirode. Ali, najgore od svega je casting – irska pop-zvijezda Samantha Mumba je ulozi Mare tako grozna da joj se smiješi “Zlatna malina” za 2002. godinu (iako je jasno da ce tu nagradu dobiti Britney Spears za Zauvijek prijatelji) i potpuno je nejasno što je siroti protagonist u njoj vidio. Ni Guy Pearce se u glavnoj ulozi nije baš pretrgao, iako je njegov nastup daleko uvjerljiviji od Mumbinog.

Neki od sporednih glumaca su, pak, daleko bolji – gotovo neprepoznatljivi Mark Addy (Skidajte se do kraja) je vrlo dobar u ulozi Hartdegenovog najboljeg prijatelja. Jeremy Irons je takošer prilicno efektan u inače standardnoj ulozi negativca, te svojim talentom uspijeva poboljšati ono što je moglo biti najgori dio Vremenske mašine.  Ipak, najveća su zvijezda filma specijalni efekti, pogotovo u scenama koje pokazuju protok vremena kroz nekoliko stotina tisuća godina. Wellsu i Verbinskom, pak, najveće priznanje treba odati ne za scene u kojima se pokazuje putovanje kroz vrijeme ili svjetovi budućnosti, nego za neobično realističan i fascinantan prikaz New Yorka na kraju 19. stoljeća, pri cemu mnoge scene podsjećaju na umjetničke slike iz tog razdoblja. No, lijepe sličice ipak nisu dovoljne da prikriju glavni nedostatak Vremenske mašine – to što je usprkos pretenzijama na bezvremenost previše očiti komercijalni proizvod svog vremena.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Sam protiv svih (The Art of War, 2000)

uloge: Wesley Snipes, Anne Archer, Maury Chaykin, Marie Matiko,
 Cary-Hiroyuki Tagawa, Michael Biehn, Donald Sutherland, Liliana
 Komorowska, James Hong
 glazba: Normand Corbeil
 scenarij: Wayne Beach & Simon Barry
 režija: Christian Duguay
 proizvodnja:  Warner/Morgan Creek/Imperial/Amen Ra,
 Kanada/SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 117 '

Sam protiv svih je naslov koji još jednom pokazuje kreativnu nesposobnost domaćih filmskih distributera. Akcijada koja se u originalu zvala Umijeće ratovanja ili Umjetnost ratovanja (i za ciji naslov je samo idiot mogao misliti da se odnosi na neku art- dramu) kod nas se pojavljuje pod naslovom koji je već korišten za mali milijun sličnih naslova. No, izbor “Blitzovih” prevoditelja i ne iznenađuje, jer su čak i neki naši nazovikritičari pokazali nevjerojatan nedostatak opće kulture te provalili kako Sam protiv svih glavnog junaka pokazuje kao pravog majstora sun zija – drevne orijentalne borilačke vjestine. Sun Zi (ili Sun Cu Vu, kako se ponekad navodi u prijevodima naših istočnih susjeda) je zapravo autor drevnog kineskog priručnika o ratovanju, koji je 80-tih stekao nevjerojatnu popularnost medu američkim japijima, a svoju vrijednost iskazao i kao izvor inspiracije za ovaj akcijski triler.

Douglas Thomas (Sutherland) je kanadski diplomat koji svoju dugogodišnju borbu za mir u svijetu nastoji uspješno završiti na mjestu generalnog sekretara UN. No, kada tradicionalne metode mirenja ne urode plodom, tu je supertajni odjel UN pod vodstvom Eleanor Hooks (Archer), čiji se operativci bave praćenjem, ucjenama i sličnim aktivnostima. Najbolji od svih tih agenata je Neil Shaw (Snipes) čiji je tim dobio zadatak pratiti kineskog diplomata Wua (Hong) i otkriti nisu li njegove veze s kontroverznim dalekoistočnim tajkunom Davidom Chanom (Tagawa) povezane s diplomatskom krizom koja bi torpedirala unosni trgovinski ugovor Kine i ostatka svijeta. Naizgled rutinska operacija praćenja se pretvara u tragediju – ambasador je ubijen zajedno sa Shawovim kolegama, a supertajni agent, koji službeno ne postoji, postao je glavni sumnjivac. Shaw, kojega progone i FBI na celu s agentom Capellom (Chaykin) i ubojice u službi trijada, svoju nedužnost moze dokazati jedino pomoću kineske prevoditeljice Julie Fang (Matiko), čije svjedočenje može ukazati na prave krivce.

Da izbor Georgea Busha za predsjednika SAD nije bio slučajan, svjedoci to sto je Sam protiv svih bio ispljuvan ili ignoriran od američkih kriticara u ljeto 2000. godine. To i ne iznenađuje jer Sam protiv svih zauzima stav koji predstavlja negaciju mnogih temelja Bushove politike protiv koje čak i navodno progresivni kritičarski establishment nema ništa. U ovom filmu je mir važniji od rata, diplomacija vrednija od nasilja, a američka vlada je vise motivirana sebičnim ekonomskim interesima nego željom za sirenjem slobode i demokracije po kugli zemaljskoj. Stoga ne iznenađuje što je film snimljen u pretežno kanadskoj produkciji. Kanadski režiser Christian Duguay je svoj posao obavio više nego solidno, vješto koristivši svoje snimateljsko iskustvo i režirajući nekoliko doista briljantnih akcijskih scena u kojima borilačke vjestine Wesleya Snipesa itekako dolaze do izražaja. Scenarij Waynea Beacha i Simona Barryja, ako se zanemari intrigantna politička podloga, ipak nije nešto posebno – pojedine “iznenadne” obrate je gledatelj mogao pogoditi već nakon prvih petnaest minuta. No, vrlo dobra gluma (posebno je zabavno vidjeti Mauryja Chaykina kako za promjenu tumači normalni lik), vješta kombinacija “ševe, šore i šege” te pomalo nekonvencionalna završnica su jamstvo da ljubitelji kvalitetne akcijade neće biti zakinuti u ovom filmu.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.