Bombaš-samoubojica se raznio kraj Homeinijevog mauzoleja

Najave kako bi današnji dan – kada pro-Musavijevi demonstranti trebaju odbaciti poziv velikog vođe Alija Hamneija da ne izlaze na iranske ulice – trebao biti “vruć” su se, po svemu sudeći, obistinile. Vijesti o tome kako iranska policija i “Basiji” palicama, suzavcem i vodenim topovima razbijaju nekoliko tisuća demonstranata su zamijenjene vijestima o tome da se zbila eksplozija nigdje drugdje nego u mauozeleju gdje je pokopan ajatolah Ruholah Homeini, vođa islamske revolucije i osnivač Islamske Republike. Pozivajući se na državne medije, agencije javljaju da je eksploziju izazvao bombaš-samoubojica, te da je jedan od hodočasnika ranjen.

Ovakav razvoj događaja je, s jedne strane, i očekivan i neočekivan. Pristaše Musavija, pogotovo oni na Zapadu, će to nazvati “jeftinim trikom očajnih vlastodržaca”. S druge strane, s obzirom na gotovo božanski ugled koji Homeini uživa kod Iranaca – pri čemu ne treba zaboraviti da su i Musavi i Ahmadinedžad bili njegovi bliski suradnici – ovaj potez izgleda previše drastičan, odnosno moguće je zamisliti kako su anti-režimski ekstremisti, uključujući grupu Mudžahedin Halk, Kurde ili Azere, iskoristili zauzetost iranskih sigurnosnih službi kako bi izazvali još kaosa. O tome je čak govorila i Christianne Amanpour na CNN-u.

BBC-jev dopisnik iz Teherana, pak, u javljanju od 16:20 po hrvatskom vremenu javlja kako je Trg Enghelab u središtu Teherana – gdje bi se trebale održati demonstracije – pun vojske, policije, Revolucionarne garde, žandara i Basija, da je “nemoguće demonstrantima” tamo prići. “Ako demonstranti ne uspiju pronaći put do mjesta gdje bi mogli održati velike demonstracije, bit će poraženi”, zaključuje dopisnik.

Ovo me je podsjetilo na onu Machiavelijevu izreku o tome da su jedini uspješni proroci bili naoružani proroci. Ili, da parafraziramo jednog uglednog poslovnog čovjeka, dalje ćete doprijeti ako u ruci imati i Twitter i “tetejac” nego samo Twitter.

Twitter joj došao glave

Kada_01

17-godišnja Rumunjka Flavia Boricea (po nekim izvorima Maria Barbu) se pobrinula da Twitter ovih dana ne uživa samo pozitivan publicitet. Truplo nesretne djevojke je pronađeno u kadi s tragovima strujnog udara, koji je najvjerojatnije nastao zato što je laptop priključen na struju pao u vodu. Rumunjska televizija javlja kako je dotična prije nesreće nekoliko sati “visila” na Twitteru, te  je najvjerojatnije stradala nakon što je “iscurila” baterija.

Gotovo da nema blogera koji tragediju ne prati komentarima koji sugeriraju kako “twitanje” i kupanje u kadi nisu aktivnosti koje bi se trebale raditi istovremeno. A još je tužnije što Twitter – koga danas svi slave zbog toga što je Americi donio Obamu, a možda će sutra isto učiniti Iranu – treba stavljati u istu rečenicu s Darwinovom nagradom.

UPDATE (21/06/2009 10:04) : Ime djevojke je Flavia Boriceanu, a ne Flavia Boricea. Ovdje se nalazi članak u kome je embedirana video-snimka izvještaja rumunjske televizije. Izgleda da je priča, zapravo, stara nekoliko mjeseci.

RECENZIJA: “Žena kojoj sam čitao” (2008)

“Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu.” Te riječi kontroverznog crnog filmaša Spikea Leeja su i dan-danas aktualna, ako je suditi po tome da je Kate Winslet svog prvog “Oscara” dobila upravo u filmu čija je jedna od glavnih tema Holokaust. S druge strane, predvidljivost ukusa i glasačkih preferenci losanđeleske Akademije je u slučaju “Žene kojoj sam čitao” bila kompenzirana neuobičajenom perspektivom kojom se prilazi toj temi. Ovoga puta ne sa stajališta neposrednih žrtava, nego sa stajališta poratne njemačke generacije koja se osjetila duboko osramoćena i traumatizirana zlodjelima svojih očeva, a što je svoj odraz, između ostalog, pronašlo i u događajima koje obrađuje “Baader-Meinhof Kompleks”.

Radnja filma se temelji na poluautobiografskom romanu Bernharda Schlinka, njemačkog suca koji se u slobodno vrijeme bavio pisanjem, a čija su specijalnost do “Čitača” (“Der Vorseler”) bili kriminalistički romani. Film započinje godine 1995. kada se Michael Berg (Robert Fiennes), sredovječni ugledni pravnik, počinje sjećati događaja koji mu je obilježio život. Godine 1958. se kao 15-godišnji srednjoškolac (David Kroos) razbolio na putu kući, ali ga je spasila 36-godišnja kondukterka po imenu Hanna Schmitz (Kate Winslet). Kada dječak dođe u njenu kuću kako bi joj se zahvalio, ona ga zavede i započinje žestoka i bizarna ljubavna priča; mladi Michael uživa u seksu, ali ga Hanna tjera da joj prilikom svakog zajedničkog susreta čita knjige. Kada Hanna iznenada nestane iz svog stana, Michael je zbunjen, a odgovor na pitanje zašto je nestala dolazi osam godina kasnije dok studira pravo. Kada zajedno sa svojim kolegama prati suđenje optuženima za nacističke ratne zločine, sa užasom će shvatiti kako je jedna od nacističkih čuvarki konc-logora upravo Hanna. Da stvar bude gora, Michael je prilikom ljubavne veze saznao Hanninu najvažniju životnu tajnu, odnosno činjenicu koja bi joj mogla pomoći da dobije blagu kaznu, ali je on previše posramljen da bi o tome izvijestio sud.

Kada je izdan 1995. godine, Schlinkov roman je izazvao dosta kontroverzi u njemačkoj javnosti s obzirom na prilično heretičan prikaz Holokausta kao fenomena u kome su sudjelovali sasvim obični ljudi, koji su nakon rata nastavili život kao da se ništa nije dogodilo. Još kontroverzniji je bio i prikaz sudionika Holokausta kao osoba koje na trenutak mogu čak očekivati sažaljenje. Sve su to kontroverze pratile i ekranizaciju u režiji Stephena Daldreya, a dodatno su začinjene i prilično eksplicitnim ljubavnim scenama mladog Michaela i Hanne, zbog kojih se čak potezao danas tako čest argument dječje pornografije (i ne tako bezazlen u kontekstu Daldreyevoj ranijeg rada na “Billy Eliotu”).

Kao i mnogo puta, kontroverze su samo podgrijale zanimanje za film, a činjenica da se Winslet radi uloge mora ne samo skidati pred kamerama nego i šminkati u 66-godišnju neuglednu babu, poslužila je kao vrlo dobar “oskarovski” adut. Scenarij Davida Harea je prilično vjerno pratio roman i na trenutke postavlja prilično zanimljiva pitanja koja se tiču Holokausta, nacizma, odnosa poratne Njemačke prema toj epizodi te “sljepila” zahvaljujući kojemu je jedna tako prosvijećena nacija i država sebi dozvolila da potone u takvo neljudsko barbarstvo.

Na žalost, Daldreyeva režija nije bila na visini zadatka. Film je gledljiv, ali je prilično razvučen i – što je još važnije -isisan od emocija. Njih se još koliko-toliko može naći u prvom dijelu, koji opisuje Michaela kao naivnog tinejdžera, ali već kao student je Michael potpuno dosadan i nezanimljiv, poput scena koje opisuju njegov ljubavni život na studiju samo zato da pokažu kako Hanna nije bila jedina žena u njegovom životu. Scene koje prikazuju odraslog Michaela su još dosadnije, a Fiennes, koji je tako sjajno odglumio nacističkog monstruma u Schindlerovoj listi, se u završnici filma pretvara u automata koji bi gledateljima trebao servirati predvidljivu moralnu katarzu.

Da stvar bude gora, Daldrey se i ne pokazuje kao pretjerano spretan režiser. Gledatelju treba vremena da shvati lajtmotiv odnosa Michaela i Hanne, a kada jednom to učini, njegovo korištenje u završnom dijelu filma izgleda previše mehanički. Najviše zahvaljujući relativno solidnoj glumačkoj ekipi i zahvalnom predlošku “Žena kojoj sam čitao” se nije pretvorila u katastrofu nalik na Daldreyeve “Sate”, ali svejedno ostaje gorak okus neiskorištene prilike. S druge strane, Winslet je dobila svog “Oscara” i, kao i u mnogo sličnih slučajeva, ovaj film može nakon obavljene misije otići u zasluženi zaborav.

OCJENA: 4/10

Hamnei čvrsto iza Ahmadinedžada

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, na današnjoj molitvi petkom održanoj na Teheranskom sveučilištu je održao govor kojim otklanja sve sumnje u to da bi iranska vlast mogla uslišiti zahtjeve poraženog predsjedničkog kandidata Mir Hosein Musavija, odnosno poništiti ili ponoviti izbore čiji je – barem službeni – pobjednik Mahmud Ahamdinedžad.

Postojale su špekulacije da bi Hamnei, suočen za po iransku vlast neugodnim slikama masovnih protesta na teheranskim ulicama, mogao izaći Musaviju u susret. Naznanke za to su bile u slanju pisma kojim od Vijeća čuvara traži da se preispitaju tvrdnje opozicijskih kandidata o izbornim nepravilnostima, ali i poziv svoj četvorici kandidata – koje je prije toga nazvao patriotima i dobrim vjernicima – na zajedničku molitvu.

Međutim, Hamnei je iskoristio priliku da u svom nestrpljivo iščekivanom govoru jasno stane iza Ahmadinedžada. Tako je rekao da su Ahmadinedžadovi politički stavovi najbliži njegovima, kao i da je – s obzirom na većinu od čak 11 milijuna glasova – Ahmadinedžadovu pobjedu jednostavno bilo nemoguće krivotvoriti. Također je pozvao na prekid demonstracija, rekavši da se sve izborne eventualne nepravilnosti moraju riješiti pravnim putem, a ne na ulici.

Time su zatvorena vrata za bilo kakav kompromis, odnosno Musavi više nema opcije da svoju pobjedu ishodi institucionalnim sredstvima. Preostaje jedino ulica – na što se možda “pale” mladi radikali, iranska dijaspora i Obamini “neokoni” – ali za što Musavi, s obzirom na iskustva iz svoje mladosti i mogućnost da stvari krenu izuzetno nasilnim, neugodnim i nepredviđenim tokom, možda i neće pokazivati takav entuzijazam.

Hillary Clinton slomila lakat

Hillary Clinton, američka ministrica vanjskih poslova i bivša Prva dama SAD, pala je i slomila lakat, javlja BBC pozivajući se na njenu glasnogovornicu Cheryl Mills. Supruga bivšeg predsjednika je nakon nesreće odvezena u bolnicu Sveučilišta George Washington gdje je nakon tretmana puštena na kućnu njegu, iako je zakazana još jedna operacija.

Zbog te nezgode je danas otkazan susret s Angelinom Jolie povodom Svjetskog dana izbjeglica.

Ova vijest izgleda još nesretnija kada se u stavi kontekst nedavno objavljene AP-ove fotografije na kojoj Hillary Clinton ispred Bijele kuće, sama i zaboravljena, promatra Baracka Obamu kako vodi zajedničku pres-konferenciju s južnokorejskim predsjednikom Lee Myung-bakom.

U – svima najmilije slovo

Slovo “U” – koje je u vremena “jugokomunističkog mraka” prisilila organizatore zagrebačke Univerzijade na nezaboravna kreativna rješenja zaštitnog znaka te manifestacije – posljednjih je tjedana i mjeseci steklo popularnost čak i među lijevim i liberalnim krugovima koji ni pod prijetnjom smrću ne bi zalutali na Thompsonov koncert.

Razlog za to je u onome što se donedavno nazivalo najvećom ekonomskom kataklizmom u novijoj povijesti, Velikom depresijom 2.0, debaklom kapitalizma i krajem svijeta kakvog poznajemo, a koji se danas banalno zove “recesija”. Naime, mediji, a pogotovo oni američki, su počeli govoriti kako bi ova teška vremena trebala biti iza nas – i to daleko prije nego što se misli. Spominje se da su se burza stabilizirala, odnosno kako indeksi rastu, da je usporen pad proizvodnje i privrednog rasta, odnosno da tu i tamo počinju rasti cijene nekretnina, odnosno da se usporava rast nezaposlenosti. Danas je daleko manje onih koji su se spremni smijati Davoru Butkoviću zbog toga što u svojim kolumnama u Jutarnjem listu odbija priznati propast suvremenog neoliberalnog kapitalizma, odnosno kao krunski argument citira to što CNN svoje ekonomske vijesti i reportaže prati telopom “Put do oporavka” (Road to Recovery).

Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da ekonomski pokazatelji zapravo i nisu daleko od predviđanja koje su radili vodeći ekonomisti kada se kriza prvi put manifestirala. I tada se govorilo kako bi recesija trebala završiti negdje na jesen ove godine. Jedino se na ta predviđanja nije baš previše obraćala pažnju u moru apokaliptičkih naslovnica.

Sada je, pak, došlo do potpunog zaokreta u praćenju ekonomske krize. Ono što je u vrijeme dok je u Bijeloj kući stolovao Bush, u doba mesijanskog Baracka Obame počinje izgledati tek kao sitni i privremeni problemčić koji bi se možda čak mogao riješiti sam od sebe. I zato se plasiraju sve pozitivnije i pozitivnije priče o krizi, a neki mediji su u tome groteskno kreativni poput Los Angeles Timesa koji je stvorio novu kovanicu funemployment, nastojeći pokazati kako nezaposlenost može zapravo biti zabavna.

Naravno, treba uzeti u obzir i da će ova ekonomska kriza, kao i sve prije nje, jednom završiti. Jedini problem je u tome kada će se to dogoditi i kakva će se cijena za to platiti. Slovo “U” je sada postalo simbol svih onih koji na takva pitanja daju optimistične odgovore. Oporavak koji sugeriraju CNN-ovi telopi bi trebao biti brz i munjevit, isto onako kao što je krah burzi izgledao zaštrašujuć. Takav model izlaska iz krize na većini grafikona koji se tiču burzovnih indeksa i drugih pokazatelja daje upravo danas svima tako drago slovo.

Optimizam koji se tako uporno servira s naslovnica, pak, ima i motive koji nisu vezani isključivo uz američku dnevnu politiku. Naime, ako se stalno govori kako će kriza uskoro završiti, prije ili kasnije će mnogi koje je u jesen prestravila burzovna apokalipsa ne samo zaključiti da je najgore prošlo, nego se i početi ponašati u skladu s time. Tako će biti sve manje skrivanja novca u čarapi, a sve više pokušaja da se isti oplodi investicijama, isto kao što će biti sve manje štednje i odricanja, a sve više trošenja na “lijepe stvari” koje bi prije ili kasnije trebalo pokrenuti novi ekonomski ciklus.

I sve to ima smisla – kao što iza kišnih dana dolaze sunčani, tako će i recesiju zamijeniti rast. Međutim, taj proces bi vrlo lako mogao biti daleko teži, kompliciraniji i bolniji nego što to itko pretpostavlja. Tako se tu pojavljuju dežurne Kasandre, poput Nouriela Rubinija, ekonomista koji je predvidio sadašnju krizu. Rubini, naime, tvrdi da američka ekonomija, a s njom i ostatak svijeta, umjesto trajnog oporavka može iskusiti tek privremeni predah nakon koga će kola ponovno krenuti nizbrdo. Oporavak bi trebao biti spor i dugotrajan, a Rubini upozorava kako zbog nepokrivenosti sredstava kojima su Obamina i druge vlade nastojale poticajima spasiti svoje ekonomije prijeti opasnost da rast – koji će biti nizak – bude praćen razgoropađenom inflacijom, prilično nalik na onu zbog koje su 1970-e ostale u lošem sjećanju mnogim svjetskim ekonomistima.

Da ironija bude veća, Rubinijev model izlaska iz recesije na grafikonima umjesto slova “U” nudi “W” – slovo koje se zbog prethodnog stanovnika Bijele kuće danas u svijetu mrzi isto onako kao što se danas voli nekoć u Hrvatskoj problematičan samoglasnik. “W” bi tako mogla zaživjeti kao svjetska babaroga, ali to, na žalost, nije najgori scenarij koji nam prijeti.

Naime, nije isključeno da bi vrlo brzo Bushove godine mogle početi izgledati kao arturijansko zlatno doba, ako se ispostavi da grafikoni ne pokazuju ni slovo “U” ni slovo “W”, nego slovo “L”.

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.

MySpace kreše 30 posto zaposlenih

MySpace – nekoć društvena mreža svih mreža, kulturni fenomen 21. stoljeća, kuga zbog čije gladi s bandwithom su padali računalni sustavi američkih škola i fakulteta i, last but not least, još jedan dragulj u kruni Ruperta Murdocha – danas je objavio kako će otpustiti preko 30 posto radne snage.

Jonathan Miller, direktor za nove digitalne medije u Murdochovoj tvrtci Newscorp, izjavio je kako je “MySpace postao prevelik za ‘stvarnost današnjeg tržišta'”.

A ta stvarnost nije nimalo ugodna za Newscorp čija je internetska uzdanica malaksala u srazu s novim konkurentom Facebookom, kao i Twitterom. U svibnju je tako Facebook u SAD imao nešto više posjeta od MySpacea, dok je nadmoć Facebooka na globalnom planu još dojmljivija – u travnju 307 milijuna prema MySpaceovih 123 milijuna.

Hamnei ipak prihvatio Musavijevu žalbu na rezultat izbora

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, ipak je odlučio prihvatiti zahtjev bivšeg premijera i poraženog reformističkog kandidata Mir Hoseina Musavija, te naložiti Vijeću čuvara islamske revolucije da preispita izborni proces tokom koga je, prema službenim rezultatima, Mahmud Ahmadinedžad pobijedio s 62 posto glasova. Takva odluka, koju prenosi iranska državna televizija Press TV, dolazi nakon tri dana uličnih nemira koje su u Sjevernom Teheranu razočarani Musavijevi pristaše, uvjereni kako je zbog rekordnog odaziva upravo njihov kandidat, a ne Ahmadinedžad morao pobijediti. Neredi – najveći nakon studentske pobune prije deset godina, a po mnogima i najveći nakon islamske revolucije kojom je uspostavljen postojeći teokratski poredak – su ozbiljno shvaćeni od iranskih vlasti koje ništa ne prepuštaju slučaju.

S jedne strane se na studente ide uobičajenim batinaškim tehnikama – pri čemu ni sami studenti i Musavijevi pristaše ne prezaju od nasilja, paleći kante za smeće i policijska vozila – dok se istovremeno vrši i brutalna cenzura na Internetu, kao i kod stranih dopisnika i medija. S druge strane je jasno da bi preveliko nasilje moglo dovesti da situacija izmakne svakoj kontroli, odnosno da Iran ponovno padne u kaos nalik na doba revolucije, odnosno da padne islamski poredak. Tome se mnogi na Zapadu nadaju, a pogotovo SAD gdje bi nova iranska revolucija, usprkos neizbježnog krvoprolića, bila pozdravljena kao još jedna manifestacija Obaminih mesijanskih sposobnosti (a što najbolje pokazuje kako se o iranskoj “revoluciji” s najviše entuzijazma izvještava na pro-Obaminim ljevičarskim blogovima kao što su Daily Kos i Huffington Post).

Ahmadinedžad & Co. dobro znaju da si sada ne smiju dozvoliti preveliku bahatost – a za svaki slučaj je Ahmadinedžad i otkazao najavljeni posjet ruskom gradu Jekaterinburgu i susret s ruskim kolegom Medvjedevom – isto kao što Hamnei zna da uz batinu treba ići i malo mrkve. Istraga regularnosti izbora bi trebala, makar privremeno, smiriti bijesne demonstrante. A navodno je i sam Musavi – čiji “reformizam” valja staviti u kontekst premijerskog mandata u homeinijevskim 1980-im – odustao od javnih protesta. Da li će to od ostrašćenih demonstranata biti shvaćeno kao prvi i kobni znak slabosti režima, tek se treba vidjeti.

Željezo se kuje dok je vruće

Na svom engleskom blogu sam komentirao špekulacije Vesne Škare Ožbolt o tome da Ivo Sanader uz sada poprilično izvjestan pohod na Pantovčak priprema i izvanredne parlamentarne izbore. Kao povod bi moglo poslužiti provociranje, odnosno ponižavanje HSS-a u svrhu ispadanja Friščićeve stranke iz vladajuće koalicije i raspisivanja novih izbora. Razlog je, dakako, jednostavna dnevnopolitička računica prema kojoj se HDZ-u daleko više isplati ići na izbore na jesen ili usporedo s predsjedničkim izborima početkom sljedeće godine nego u redovnom terminu 2011. godine, kada se negativni efekti globalne recesije (i Sanaderovog ignoriranja iste) ne bi mogli skrivati od bijesnih građana.

Da rani izbori imaju smisla, pokazuje i ova analiza, odnosno pokušaj prognoze njihovog ishoda na osnovu rezultata stranaka na lokalnim i regionalnim izborima. HDZ bi sa svojim saveznicima dobio više, a SDP sa svojim (potencijalnim) saveznicima manje nego u jesen 2007. godine. Takvu bi računicu, s druge strane, mogli pokvariti HDSSB i raznorazni slobodni strijelci poput Keruma, koji bi daleko bolje iskoristili sveopće nezadovoljstvo od etabliranih, ali luzerskom reputacijom kompromitiranih stranaka kao što je SDP.

Dodatni razlog za Sanaderovu žurbu bi mogao biti i u trendu koji pokazuju drugi krug, odnosno ponovljeni izbori za načelnike. Tako je nakon simboličnog poraza u Vukovaru i Dubrovnik HDZ od jučer ostao i bez svog stalnog uporišta Šibenika.

Sanader bi trebao imati u vidu tragičnu sudbinu britanskog laburističkog premijera Jamesa Callaghana čija je stranka u jesen 1978. godine vodila u svim anketama i od koga se očekivalo da će tada – s obzirom da je vodio manjinsku vladu – raspisati prijevremene izbore. Callaghan je to propustio učiniti, pa je nakon jeseni došla znamenita “Zima nezadovoljstva”, odnosno serija paralizirajućih štrajkova nakon kojih je slijedio pad vlade i proljetni izbori koji su na vlast doveli Margaret Thatcher, a Callaghana jednim od najvećih gubitnika u britanskoj političkoj povijesti.

Sanaderu, s druge strane, ne prijeti takva reputacija ako prethodno bude osigurao Pantovčak pred izbore 2011. godine. Odnosno, ukoliko opozicija na parlamentarnim izborima ne bude dobila dvotrećinsku većinu nužnu za mijenjanje ustava i predsjedniku Sanaderu ne priredi još veću ustavnu kastraciju od one koju je pretrpio Mesić. To se čini malo vjerojatnim, ali praviti dugoročne političke prognoze je uvijek nezahvalno. Uvijek je bolje ići na sigurno nego se prepustiti događajima koji mogu krenuti katastrofalno neželjenim tokom.