Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, ipak je odlučio prihvatiti zahtjev bivšeg premijera i poraženog reformističkog kandidata Mir Hoseina Musavija, te naložiti Vijeću čuvara islamske revolucije da preispita izborni proces tokom koga je, prema službenim rezultatima, Mahmud Ahmadinedžad pobijedio s 62 posto glasova. Takva odluka, koju prenosi iranska državna televizija Press TV, dolazi nakon tri dana uličnih nemira koje su u Sjevernom Teheranu razočarani Musavijevi pristaše, uvjereni kako je zbog rekordnog odaziva upravo njihov kandidat, a ne Ahmadinedžad morao pobijediti. Neredi – najveći nakon studentske pobune prije deset godina, a po mnogima i najveći nakon islamske revolucije kojom je uspostavljen postojeći teokratski poredak – su ozbiljno shvaćeni od iranskih vlasti koje ništa ne prepuštaju slučaju.
S jedne strane se na studente ide uobičajenim batinaškim tehnikama – pri čemu ni sami studenti i Musavijevi pristaše ne prezaju od nasilja, paleći kante za smeće i policijska vozila – dok se istovremeno vrši i brutalna cenzura na Internetu, kao i kod stranih dopisnika i medija. S druge strane je jasno da bi preveliko nasilje moglo dovesti da situacija izmakne svakoj kontroli, odnosno da Iran ponovno padne u kaos nalik na doba revolucije, odnosno da padne islamski poredak. Tome se mnogi na Zapadu nadaju, a pogotovo SAD gdje bi nova iranska revolucija, usprkos neizbježnog krvoprolića, bila pozdravljena kao još jedna manifestacija Obaminih mesijanskih sposobnosti (a što najbolje pokazuje kako se o iranskoj “revoluciji” s najviše entuzijazma izvještava na pro-Obaminim ljevičarskim blogovima kao što su Daily Kos i Huffington Post).
Ahmadinedžad & Co. dobro znaju da si sada ne smiju dozvoliti preveliku bahatost – a za svaki slučaj je Ahmadinedžad i otkazao najavljeni posjet ruskom gradu Jekaterinburgu i susret s ruskim kolegom Medvjedevom – isto kao što Hamnei zna da uz batinu treba ići i malo mrkve. Istraga regularnosti izbora bi trebala, makar privremeno, smiriti bijesne demonstrante. A navodno je i sam Musavi – čiji “reformizam” valja staviti u kontekst premijerskog mandata u homeinijevskim 1980-im – odustao od javnih protesta. Da li će to od ostrašćenih demonstranata biti shvaćeno kao prvi i kobni znak slabosti režima, tek se treba vidjeti.
