A što kada na ulice izađu katolički protestanti?

Uvodni disclaimer: Priznajem, kriv sam. Guilty as charged. Znao sam i ja sam javnosti priuštiti svakojakih leksičkih, gramatičkih, pravopisnih i drugih  “bisera” te s pravom znao dobivati “jezikovu juhu” od lektora i urednika.

Međutim, jednostavno ne mogu više šutiti kad vidim kako se hrvatskim medijskim prostorom, pogotovo njegovom on-line sferom, poput virusa koji uzrokuje kroničnu zloćudnu bolest, širi primitivizam, neznanje i nepismenost kamuflirano kao širenje informacija.

Kao možda najgora manifestacija tog fenomena bi se moglo koristiti uvođenje izraza “protestant” za opisivanje događaja i ličnosti koji nemaju nikakve veze s onime što se slavi 31. listopada odnosno s onime što je Martin Luther svojevremeno zakucao na zid.

Najsvježiji primjer je ukazanje protestanata kao glavnih sudionika krvave drame koja se posljednjih dana odvija u Urumqiju, glavnom gradu kineske autonomne regije Xinjiang, gdje su ulični protesti prerasli u krvave etničke sukobe Ujgura i Han Kineza. Nije potrebno govoriti kako Han Kinezi nisu protestantske vjere, a još manje Ujguri, čija je islamska vjera razlogom povezivanja s al-Qaedom. Pa, kako su onda protestanti došli u Urumqi?

Malo iskusniji promatrači događaja na hrvatskoj medijskoj sceni bi vrlo lako mogli napraviti forenzičku rekonstrukciju tog lingvističkog zločina. Priča započinje u doba “jugokomunističkog mraka” kada bi se događaji nalik na ove današnje u Urumqiju opisivali službenim srpskohrvatskim, hrvatskosrpskim odnosno “hrvatskim ili srpskim” jezikom, te koristili izrazi “demonstracije”, a za njihove sudionike izraz “demonstranti”.

1990-ih Hrvatska uvodi hrvatski jezik, koji će biti što je moguće više pročišćen od svega što podsjeća na omrznute istočne susjede, uključujući međunarodne riječi kao što su “demonstracija”. Tako su “demonstracije” postale “prosvjedi”, a demonstranti “prosvjednici”. To je, manje-više, bilo u redu, bez obzira na to koliko jezični purizam u ovom slučaju bio opravdan. Bitno je da bi hrvatski čitatelj vijesti u kojima se koriste te riječi ima jasnu predodžbu o tome što je pjesnik htio reći.

Međutim, desetljeće kasnije Internet i globalizacija čine svoje, a među posljedicama rušenja kulturnih i drugih barijera je i korištenje “komšijskih” medija, odnosno njihovih on-line izdanja, da bi se metodom “copy and paste” uštedilo vrijeme za pisanje članaka. Tako u jednoj srpskoj redakciji anonimni, a po svemu sudeći mladi, novinar nailazi na vijest objavljenu na nekom hrvatskom portalu u kome se spominju “prosvjedi” i “prosvjednici”. Mladić odlučuje iskoristiti tu vijest kako bi je objavio na srpskom mediju, a prilikom prepisivanja je dovoljno priseban da “ustašku” riječ “prosvjed” zamijeni sa “srpskom” riječi “protest”. Potom čini kobnu grešku i izraz “prosvjednici” prevodi kao “protestanti”. Taj gaf nekako uspijeva proći kroz lektorsko i uredničko sito, a njegov primjer slijede bezbrojni srpski novinari te se novo značenje riječi “protestant” udomaćuje u srpskom medijskom prostoru. The rest is history.

Naravno, nema sumnje da će ova priča razgaliti srca hrvatskih nacionalista, s obzirom da se savršeno uklapa u šovinističke stereotipe o Srbiji kao beznadežno zaostaloj azijskoj rupi koja je zalutala u Evropu, odnosno koja se, s obzirom na obrazovanje i inteligenciju svojih novinara nalazi desetljećima, ako ne i stoljećima iza civilizirane, zapadne evropske Hrvatske…

…sve do trenutka kada se vidi kako batina ima dva kraja, odnosno kako “ginu naši, ali i ginu i partizani”. Odnosno, kada postane jasno kako i cvijeće mladog hrvatskog novinarstva također “šara” po susjedstvu koristeći “copy and paste” metode. I tako od bivše “braće” preuzimaju tekstove, ne obraćajući previše pažnje na neke sitnije detalje u sadržaju, koji se tiču značenja i konteksta pojedinih riječi i izraza. Što zbog neznanja, što zbog aljkavosti, što zbog olako obećane brzine, što zbog nedovoljnog budžeta za lektore, prolaze “biseri”koji nemaju veze ne samo s hrvatskim, nego i srpskim jezikom, pa ni sa zdravim mozgom.

Tako su i u hrvatski medijski prostor počeli ulaziti “protestanti”, i njihova invazija bi vrlo lako mogla ponoviti uspjeh “eventa” i “celebrityja”. Neko vrijeme bi se njima urednici i lektori mogli opirati, ali stvari ne izgledaju dobro. Pogotovo kada su se “protestanti” uspjeli probiti i do Hrvatske radiotelevizije, te tako razbiti novcem poreznih obveznika čuvani bedem nacionalne kulture i hrvatskog jezika.

Jedina utjeha koja preostaje jest pretpostavka da su stvari sada loše, ali da bi mogle biti i još gore. Lako je zamisliti kako će za nekih 5-10 godina u Hrvatskoj jedan mladi novinar, prevodeći srpske vijesti o “protestantima” naletiti i na vijesti o onim pravim protestantima pa ih, kao pravi Hrvat, državotvorac i domoljub, prekrstiti u “prosvjednike”.

A još ako kojim slučajem ponovno “pukne” Sjeverna Irska, moglo bi biti dosta neočekivane zabave na ekranima. Kao, na primjer, vijesti HRT-a o tome kako obespravljena katolička manjina na ulicama protestira protiv zlostavljanja od strane prosvjedničke većine.

Obama pario oči na stražnjici 16-godišnje Brazilke

Kakvi će biti konkretni rezultati samita G8 u l’Aquilli se još ne zna, ali je izgleda izloženost mediteranskoj kulturi i gostoljubivost Silvija Berlusconija, po svemu sudeći, natjerala i Baracka Obamu da se – barem djelomično – počne baviti aktivnostima karakterističnim za svog domaćina. O tome najbolje svjedoči ova fotografija na kojoj je predsjednik SAD pokazao neubičajen interes za damu koja nije Prva dama SAD.

Kasnije se otkrilo da je mlada dama uistinu mlada dama, odnosno da je riječ o 16-godišnjoj Mayori Tavares, članici brazilske delegacije na “omladinskom” skupu država G8 – odnosno tzv. samitu “J8”.

Ovakav “incident” nije mogao a da ne dođe do evropskih medija, među kojima se ističe njemački Bild i njegov komentar temeljen na ciničnoj reakciji Nicolasa Sarkozyja, Obaminog kolege kojemu definitivno nije strano gledanje u žene koje nisu njegova supruga, a nekada i malo konkretnije aktivnosti na tom planu.

Mlada dama se može vidjeti na UNICEF-ovoj snimci, na 13. sekundi, u kadru koji pokazuje dvije članice brazilske delegacije.

Ništa od kongresne rezolucije o Michaelu Jacksonu

Nancy Pelosi, predsjednica Predstavničkog doma američkog Kongresa, izjavila je kako neće dozvoliti da započne debata o rezoluciji koju je predložila dala Sheila Jackson, demokratska kongresnica iz New Yorka, inače crnkinja poznata po ljevičarskim stavovima. Predložena rezolucija bi nedavno preminulog Michaela Jacksona službeno proglasila “američkom legendom”, kao i “muzičkom ikonom” i “humanitarcem”.

Jackson-Lee je uokvireni prijedlog rezolucije – koji službeno nosi naziv HR 600 – držala na u utorak održanoj velikoj komemoraciji za Michaela Jacksona u Los Angelesu, gdje je bila jedan od govornika.

Pelosi, koja i Jackson-Lee, pripada lijevom krilu stranke, međutim ne dijeli oduševljenje svoje kolegice prema toj rezoluciji, i to je više nego jasno stavila do znanja svojom izjavom da su “članovi Kongresa slobodni iznositi svoje mišljenje i osjećaje”, ali da “ne misli da je rezolucija potrebna”.

Nadalje, tvrdi Pelosi, “prijedlog rezolucije bi izazvao raspravu u kojoj bi se o Jacksonu čule suprotne tvrdnje” te tako oduzelo dragocjeno vrijeme i energija za mnogo ozbiljnija pitanja, kao što su ekonomske mjere i reforma zdravstva.

Pete King, republikanski kongresnik koji je izazvao buru anti-jacksonovskom tiradom na Youtubeu, već je izjavio da će učiniti sve da da spriječi izglasavanje rezolucije. Neraspoloženje prema Jacksonu – koga mnogi smatraju pedofilom – se moglo vidjeti u Kongresu još 25. lipnja kada su članovi Kluba crnačkih zastupnika glazbeniku odali počast minutom šutnje, na što je dio kongresnika iz protesta napustio dvoranu.

Sheila Jackson-Lee, pak, sada očito ima problema s rezolucijom koju je predložila 26. lipnja. Kao jedinog ko-sponzora je uspjela regrutirati Diane Watson, zastupnicu iz Los Angelesa, dok su joj svi ostali članovi Kluba crnačkih zastupnika okrenuli leđa.

Može se reći kako je ovo jedna od rijetkih situacija u kojoj se američko zakonodavno tijelo po pitanju korištenja zdravog razuma čini superiornijim nekim nama bližim institucijama takvog tipa.

Kralj Petar protiv Kralja popa

Ono što su mnogi u svijetu proteklih desetak dana mislili, a nitko se nije usudio izustiti, urbi et orbi je preko Youtubea “provalio” Pete King, američki republikanski kongresnik koji zastupa Long Island. King se nakon parade za 4. srpanj osjetio toliko zgađen time što američki mediji non-stop samo o Michaelu Jacksonu i njegovom pogrebu te napravio kratku video-snimku u kojoj Kralja popa naziva “pedofilom i zlostavljačem djece” te se pita zašto ga mediji slave a ignoriraju smrti “naših momaka u Iraku i Afganistanu”, odnosno ne brinu o životima vatrogasaca, policajaca, liječnika i učitelja u problematičnim školama koji svakodnevno daleko više doprinose društvu od Jacksona. Kralju popa je Pete King (čije se ime može prevesti kao “Petar Kralj”) priznao pjevački i plesački talent, ali je sve upitao da li bi uistinu željeli svoju djecu i unuke ostaviti same u sobi s Jacksonom.

S obzirom kakve je komentare izazvalo relativno bezazleno skretanje s idolopokloničke linije u (inicijalima potpisanom) članku kojim je Jacksonov pogreb praćen na T-portalu, nije teško zamisliti kakve je reakcije ovakvo bogohuljenje izazvalo među Jacksonovim fanovima te američkim crnačkim političarima. King, koji će 2010. godine morati braniti svoje kongresničko mjesto, prozvan je “bezosjećajnim rasistom” te je sebe učinio metom ljevičarskih blogera i operativaca Demokratske stranke koji su započeli veliku akciju prikupljanja sredstava za kampanju kojom bi se financirao njegov protukandidat.

Britanski znanstvenici proizveli umjetnu spermu?

San koji desetljećima sanjaju feministkinje – svijet bez muškaraca koje je tehnološko unapređenje metoda ljudske reprodukcije učinilo suvišnim – danas se čini bližim ostvarenju. Razlog za to je rezultat pokusa koji je izvela skupina britanskih istraživača Sveučilišta u Newcastleu i Instituta za matične stanice Sjeveroistočne Engleske na čelu s profesorom Karimom Nayerniyom. Oni tvrde kako su u laboratoriju, koristeći matične stanice pet dana starog muškog embrija, uspjeli proizvesti spermu.

Nayerniyina ekipa također tvrdi kako je također uspjela proizvesti spermatozoide od matičnih stanica prethodno napravljenih od stanica kože. Ukoliko se to dostignuće potvrdi, to bi značilo da se više nijedan muškarac ne može smatrati neplodnim.

Lezbijski parovi koji, pak, žele imati djecu a da omrznuti muškarci s time nemaju ništa, ipak će morati pričekati na daljni razvoj tehnologije, s obzirom da su pokušaji stvaranja spermatozoida od ženskih matičnih stanica neuspjeli.

Dio Nayernijih kolega, pak, sumnja u rezultate pokusa, te drži da oni trebaju dodatne potvrde.

Sanader kao Sharon?

Među  dijelom hrvatske javnosti koji Sanaderov iznenadni odlazak tumače kao lukavi predizborni manevar, odnosno pripremanje terena za trijumfalni povratak tik pred predsdjedničke izbore, malo je špekulacija o načinu na koji će se od večeras već bivši premijer obaviti tu “sitnu formalnost” povratka na vlast.

Oni koji razmišljaju o takvim tehničkim detaljima najčešće u obzir uzimaju slabo pamćenje hrvatskih birača, odnosno snagu i efikasnost “spin” mašinerije koja Sanaderu još uvijek – makar teeorteski – stoji na rasploaganju. Prema tom scenariju, Jadranki Kosor preostaje samo par mjeseci na mjestu premijerke, a njen “povijesni” mandat bi trebala obilježilti neisplaćivanje plaća i mirovina, zatvaranje banaka, juriši gladnih obitelji na zaključane samoposluge, zapaljene gume i razbijeni izlozi na ulicama. Pretpostavlja se kako će prosječni birač račun za takvo stanje stvari ispostaviti upravo Jadranki Kosor, a ne Ivi Sanaderu. Bivši premijer bi se u tom tragičnom trenutku, debelo podmazan hagiografskim komentarima u državnim i paradržavnim medijima i guranjem paradigme o tome “kako se pod Sanaderom lijepo živjelo”, trebao spektakularno vratiti, odnosno izjaviti kako su ga “nove i teške okolnosti natjerale da preispita svoju odluku o povlačenju iz aktivne politike”.

Zamisao zvuči prilično uvjerljivo. Ako je Sanader u nečemu bio dobar, onda je to upravo “spin”, odnosno sposobnost da čupa pobjede iz situacija koje bi pokopale mnoge druge političare. Izbori 2007. godine su u tom smislu najpoučniji primjer.

Manevar o kome se ovih dana toliko špekulira, s druge strane, zahtijeva ne vrhunski “spin” nego remek-djelo “spin” umjetnosti. Brzi povratak na vlast s koje se Sanader tako spektakularno i iznenadno odrekao predstavlja izazov za koga se vrlo lako može ispostaviti da je iznad  Sanaderovih mogućnosti.

Glavni problem koji Sanaderov povratak čini neuvjerljivim jest reakcija javnosti koja je za Sanadera bila daleko nepovoljnija nego što se on nadao ili, vjerojatno, očekivao. Šok i nevjericu je malo prebrzo zamijenio bijes, a naslovnice su okupirali izrazi kao “kukavica”, “štakor koji napušta tonući brod”, a izrazi bijesa i razočaranja se mogu prepoznati čak i kod onih koji su do 1. srpnja vikali “Ivo, Ivo”.

Da bi se takav dojam “isprao” iz pamćenja birača potrebo je daleko više medijskog “spina”, ali – što je još važnije – i vremena. Četiri mjeseca se, čak uzimajući u obzir epohalno loša  iskustva koji čekaju prosječnog hrvatskog birača, čine prekratkim razdobljem da bi se u njemu stvorila nekakva sanaderonostalgija na kojoj bi se temeljio trijumfalni povratak bivšeg premijera.

Nadalje, dobrovoljni odlazak s vlasti je fenomen s kojim se taj isti prosječni hrvatski birač prilično rijetko susretao i reakcije na takav potez su još uvijek prilično upitne. Sanader je svojim dizanjem ruke od vlasti, zapravo, sebi oduzeo ključni element svog pažljivo njegovanog javnog imidža – odlučnost, odnosno sposobnost lupanja  šakom o stol i držanja svih konaca  u rukama. Hrvatski birači, naviknuti na karizmatske vođe i alfa mužjake, imat će malo razumijevanja za Sanaderovo reduciranje na nekakvog bizantskog dvorskog spletkara.

Stoga je, ukoliko Sanader zbilja želi napraviti veliki povratak, ta gesta mora biti još spektakularnija, još dramatičnija i još šokantnija od njegovog odlaska. Preuzimanje ključeva stranke od Jadranke Kosor je, pak, prozaičan i rutinerski postupak na koji će mnogi odmahnuti rukom. Sanader bi, stoga, morao povući daleko drastičniji potez.

Takav bi postupak bila njegov izlazak na predsjedničke izbore kao nezavisnog kandidata, odnosno još drastičniji potez napuštanja HDZ-a i stvaranja nove stranke kojoj bi se našao na čelu. Svrha takvog poteza je, dakako, osiguranje povratka na vlast u okolnostima krajnje nepovoljnim po njegovu bivšu stranku. Sanader bi kao nezavisni predsjednički kandidat uz određeni dio hadezeovaca mogao računati i na glasače centra, pa čak i dio ljevice. Da to nije sasvim nemoguće, svjedoči ne tako davni slučaj kada je Jelena Lovrić, komentatorica koju se teško može povezati s desnom obalom rijeke, dala prednost Sanaderu u odnosu na Račana.

Sanader bi napuštanjem HDZ-a na elegantan i najuvjerljiviji mogući način svojim bivšim drugovima uvalio odgovornost za sve svinjarije koje tek čekaju Hrvatsku pod vladom Jadranke Kosor. Nadalje, uspio bi se ponovno, kao i početkom 2000-ih, predstaviti kao posljednja brana “evropske”, “kulturne” i “civilizirane” Hrvatske pred pašalićevskom aveti 1990-ih, koju sada simboliziraju nekadašnje Pašalićeve pristaše koje dominiraju post-sanaderovskim HDZ-om. Ako bi, pak, predsjednički izbori išli zajedno s parlamentarnim, Sanader bi mogao čak i formirati novi centristički blok, odnosno stranku kojoj bi se “prikrpali” HSS, HSLS, manjine i ostali saveznici današnjeg HDZ-a, odnosno na najefektniji mogući način torpedirala inicijativa Stipe Mesića o nekakvom Trećem bloku, odnosno šanse SDP-a da bude nekakva relevantan faktor u budućoj hrvatskoj politici.

Taj drastičan potez bi isto tako dao savršeno objašnjenje za njegov odlazak, odnosno potvrdio tezu koja se u posljednje vrijeme diskretno počinje provlačiti kroz hrvatske medije – da je odlazak premijera bio sve samo ne dobrovoljan, odnosno da su mu stranku preuzeli desničarski trogloditi koji se spremaju upropastiti sve što je postignuto u posljednjih šest godina. Suočen s takvom opasnošću, premijer je u interesu naroda i države odlučio žrtvovati vlast i zapoćeti novu, opasnu avanturu.

Takav scenarij se, na prvi pogled, čini malo uvjerljivim, ali postoje određeni presedani u ostatku svijeta koji bi se mogli primijeniti i na hrvatske prilike. Možda se najspektakularniji takav primjer zbio nedavno u Izraelu, gdje je premijer Ariel Sharon, vođa desničarskog Likuda s “jastrebovskom” reputacijom, suočen s neizdržljivim otporom stranke oko povlačenja iz Gaze i drugih gorkih diplomatskih pilula, jednostavno usred mandata napustio stranku kojoj je na čelu te zajedno sa svojim pristašama formirao novu centrističku stranku pod nazivom Kadima, a koja je kasnije dobila izbore.

Ovakav scenarij će, naravno, mnogiU proglasiti, u najmanju ruku nategnutom, špekulacijom koja se više oslanja na maštu nego na činjenice. S druge strane, i ono što se Hrvatskoj dogodilo 1. srpnja se svojevremeno također činilo primjerenim domeni političke fantastike. U “zanimljivim” vremenima u kojima danas živimo, sve je manje politilčkih i drugih opcija koje se mogu smatrati isključenima.

Masovno krvoproliće u sukobu Ujgura i kineskih vlasti

Kineske vlasti su jutros objavile šokantnu vijest o desetinama mrtvih u neredima koje su izbile na ulicama Urumqija, glavnog grada Ujgurske Autonomnne Oblasti Xinjiang na zapadu zemlje. Dok su jučer službeni podaci govorili o tri mrtva, taj broj je naglo skočio na čak 140, što ih čini najkrvavijim uličnim sukobom u NR Kini od vremena pokolja na Tjen An Menu prije dvadeset godina. Kineske vlasti također govore o 800 ozlijeđenih te nekoliko stotina uhapšenih.

Nerede je izazvalo nekoliko stotina demonstranata ujgurske nacionalnosti koji su, prema navodima kineskih vlasti, počeli napadati prolaznike kineske nacionalnosti, paliti i prevrtati automobile, razbijati zgrade te se sukobili s pripadnicima snaga reda.

U mnogo čemu ovi neredi podsjećaju na nerede koji su prošle godine izbili u Lhasi, glavnom gradu Autonomne Oblasti Tibet. Ujguri su, za razliku od budističkih Tibetanaca, muslimani, što cijeloj priči daje i međunarodnu dimenziju, s obzirom da se borba za ujgursku nezavisnu državu Istočni Turkestan može shvatiti i kao džihad, a kineske vlasti se već desetljećima suočavaju s terorističkim akcijama, uključujući povremene bombaške napade u samom Pekingu. Kineske vlasti su ujgurske ekstremiste optužili za šurovanje s al-Qaedom, a dokaze za to je svojevremeno pronašla i Bushova administracija, zarobivši nekoliko kineskih Ujgura u Bin Ladenovim logorima u Afganistanu. Dio tih ujgurskih zatočenika je, pak, Obamina administracija pustila iz Guantanama, pronašavši im utočište na Palauu, Albaniji i otoku Bermuda.

Kineske vlasti su, pak, za nerede optužili Svjetski ujgurski kongres, organizaciju koju iz SAD vodi poduzetnica Rebiya Kadeer, a koja tvrdi da s protestima nema ništa, kao i da je u pitanju “miran protest” koje su kineske vlasti ugušili u krvi.

Svjedoci koje citiraju neki zapadni izvori, uključujući New York Times, pak, tvrde da su demonstranti na ulice izašli naoružani s palicama i noževima, te da su se odmah sukobili s policijom.

Vjeruje se kako je nasilje u Urumqiju svoj povod imalo u neredima na drugom kraju zemlje – Shaoguanu u obalnoj provinciji Guandong – gdje su se u jednoj tvornici sukobili ujgurski i Han kineski radnici. Povod za masovnu tučnjavu je bila lažna dojava na  internetskim forumima o tome da su ujgurski radnici silovali nekoliko lokalnih djevojaka. U sukobima su dva Ujgura ubijena, a nekoliko stotina ranjeno.

Kineske vlasti su pokušale hapšenjem osobe odgovorne za lažnu dojavu smiriti strasti, ali očito ne dovoljno za Xinjiang, oblast koja je daleko siromašnija i nerazvijenija od kineskih obalnih provincija, a gdje se Ujguri, osjećaju marginaliziranima i ekonomski ugroženima poplavom Han doseljenika koji su ih, slično kao i Tibetance, učinili manjinom u vlastitoj autonomnoj oblasti.

U svakom slučaju, otvaranje još jedne fronte u etničkim sukobima neće baš previše dobro “sjesti” kineskim vlastima. Amerikancima bi, pak, ujgursko-kineski sukob dobro došao kao sredstvo za destabilizaciju svog glavnog suparnika. Nije teško pretpostaviti što bi na sve to rekao Zbigniew Brzezinski, jedan od glavnih Obaminih savjetnika po pitanju vanjske politike, a čija je dugogodišnja opsesija instaliranje proameričkih vlada u Centralnoj Aziji kao sredstvo očuvanja američke hegemonije u današnjem svijetu.

Još jedno povijesno NE: Honduras napušta OAS

Honduras je – za razliku od nekih drugih država čije ime počinje s H – daleko ozbiljniji kada kaže “kako ne da svoje generale”. Vlada na čelu s privremenim predsjednikom Robertom Michelettijem je odbacila ultimatum Organizacije američkih država (OAS) prema kome je u roku od tri dana trebala prepustiti vlast vojnim pučem svrgnutom predsjedniku Manuelu Zelayi. Honduras je također objavio kako se više ne smatra vezanim Poveljom OAS, odnosno napušta tu regionalnu organizaciju, preduhitrivši tako suspenziju.

Micheletti je u pismu Joseu Miguelu Insulzi, generalnom sekretaru OAS-a, objasnio kako je OAS “politička organizacija, a ne sudsko tijelo”, odnosno ne može presuđivati u honduraškim unutarnjim pitanjima.

U obraćanju javnosti Micheletti je bio još rječitiji rekavši da je  “bolje platiti visoku cijenu nego saginjati glavu pred stranim vladama”. Ovo prilično podsjeća na izjave s ovih prostorima o tome da će se “jesti trava”.

Puč kojim je svrgnut Zelaya predstavlja neugodan presedan za Latinsku Ameriku, u kojoj se dugo vremena vjerovalo kako su takve metode rješavanja političkih sporova stvar prošlosti. Stvar je još neugodnija i za Obamu – kojemu s jedne strane nije mrsko da se barem jedna latinoamerička država skrenula s radikalnoljevičarskog i antiameričkog chavezovskog puta, ali s druge strane mora davati neugodna objašnjenja svojim idealističkim pristalicama koji ne mogu progutati da je pod Obamom u Hondurasu prošlo ono što pod Bushom nije u Venezueli.

Cirkus vezan uz Honduras – gdje, pučisti, inače imaju punu podršku zakonodavne i sudske vlasti te najavljuju redovne izbore za studeni, a Zelaya, barem prema anketama, baš i nije bio najpopularniji – mogao bi dobiti novu točku kada se sutra Zelaya pokuša iz izgnanstva vratiti u Tegucigalpu, u pratnji svoje argentinske kolegice Cristine Fernandez de Kirchner kao i još nekoliko latinoameričkih vođa. Mogućnosti za svakojake incidente su velike.

U međuvremenu će svi oni koji se na nekim nama bližim prostorima zalažu za pokazivanje prsta bjelosvjetskim moćnicima imati jedan svijetli primjer.

Afrička Unija prekinula suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom

Izraz “međunarodna zajednica” ili “volja međunarodne zajednice” u današnjem svijetu ima isto toliko smisla koliko i izraz “neka institucije pravne države rade svoj posao” u Hrvatskoj. Dobar argument za tu tezu daje odluka Afričke Unije (AU) da prekine suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom.

Razlog za tako dramatičan korak jest odbijanje Suda da prihvati AU-ovu molbu da se suspendira optužnica protiv sudanskog predsjednika Omara al-Bashira, ili barem uhidbeni nalog na osnovu te optužnice, a sve kako bi al-Bashir mogao slobodno putovati afričkim državama, posjećivati kolege i sudjelovati na samitima AU. Bashir, koga se optužuje za ratne zločine u Darfuru, je svejedno došao na samit u Tripoliju gdje su delegati donijeli rezoluciju o prekidu suradnje.

Razlozi zbog kojih se AU odlučila za tako drastičan korak, koji u mnogo čemu potkopava ionako krhak autoritet Suda, jest sve raširenije raspoloženje među afričkim vođama kako je Međunarodni kazneni sud ništa drugo do podlo oružje nekadašnjih bijelih masa kojima se potkopava krvavo stečeni suverenitet nekadašnjih kolonija, odnosno Zapadu problematični vođe – poput zimbabveanskog Mugabea – “dovode u red”.

Rezolucija, s druge strane, neće al-Bashiru omogućiti kretanje van afričkog kontinenta, a neke članice, poput Čada, su javno izrazile neslaganje s njom, iako je to više zbog činjenice da čadska prozapadna vlada vodi neobjavljeni rat protiv Sudana.

U svakom slučaju, ako Hebrang odluči prekinuti suradnju s Haagom, sada ima presedan.