Preminuo Walter Cronkite, novinarska legenda

Jučer je od posljedica cerebrovaskularne demencije u 93. godini života preminuo Walter Cronkite, američki novinar koji je više nego ijedan drugi utjelovljavao izraz “Sedma sila”, odnosno najugledniji i najutjecajniji pripadnik te profesije u 20. stoljeću.

Cronkite je rođen 1916. godine u Missouriju. Novinarstvom se počeo baviti u dobi od 19 godina, napustivši koledž. Godine 1935. je dobio posao na radio-postaji u Oklahoma Cityju, a potom se pridružio agenciji UPI i kao dopisnik pokrivao drugi svjetski rat. Godine 1950. se zaposlio na TV-mreži CBS, te tamo radio kao reporter, postavši jedna od zvijezda novog medija. Međutim, tek ga je dolazak na mjesto voditelja i urednika večernjih vijesti 16. travnja 1962. godine učinio ikonom. Na tom je mjestu ostao do 20. siječnja 1981. godine, a to je razdoblje bilo jedno od najburnijih u američkoj povijesti. Cronkite je tako “pokrio” kubansku raketnu krizu, rasne i studentske nerede, atentate na Kennedyjeve i Martina Luthera Kinga, vijetnamski rat te aferu Watergate. Kroz sve to vrijeme je ostao jedna od rijetkih osoba koju su svi Amerikanci poštovali i čijim su riječima vjerovali. Istovremeno je postao idealom koje – uglavnom bez mnogo uspjeha – nastoje ispuniti današnje generacije novinara, ne samo u SAD, nego i u ostatku svijeta.

Najpoznatiji trenutak Cronkiteovog života i karijere jest bio i najtraumatičniji. 22. studenog 1963. je svojim sugrađanima morao priopćiti vijest koja je i za njega i za ostatak svijeta predstavljala šok od koga se nikada neće oporaviti.

Međutim, trenutak koji je daleko važniji u Cronkiteovoj karijeri zbio se nekoliko godina kasnije. Tada je Cronkite pokazao kako je ne samo ugledan nego i utjecajan novinar. 27. veljače 1968. je u svom uredničkom komentaru iznio mišljenje da se SAD iz kaljuže zvane Vijetnam ne može izvući vojnim putem, te je tako pokret – dotle vezan uz ekstremnu ljevicu, romantične idealiste i razmaženu studentariju – učinio dijelom američkog mainstreama, omogućivši mu da pridobije većinu stanovništva.

S odlaskom Cronkitea nestaje jedna era. Takve veličine je teško zamisliti u doba infotainmenta, odnosno 24/7 medija koji zaglupljuju stanovništvo daleko efikasnije nego što ih informiraju.

Ipak, lijepa je pomisao da bi jednog dana Zoran Šprajc ili neki njegov kolega mogao biti hrvatski Walter Cronkite.

RIP Henry Allingham (1896 – 2009)

Biti službeno najstariji čovjek na svijetu možda i nije tako zavidna titula, s obzirom da je izuzetno velika vjerojatnost da ćete je nakon prilično kratkog vremena morati prepustiti nekome drugome. 113-godišnji Britanac Henry Allingham, koji je naslijedio Japanca Tomojija Tanabea, na tom mjestu nije izdržao niti mjesec dana. Jutros je preminuo, prepustivši mjesto najstarijeg čovjeka na svijetu 112-godišnjem Amerikancu Walteru Breuningu.

Allingham će, međutim, barem neko vrijeme zadržati titulu najdugovječnijeg Britanca, ali je daleko važnije to što je u povijest ušao kao posljednji preživjeli sudionik znamenite bitke kod Jutlanda, odnosno posljednji preživjeli pripadnik originalne postave britanske mornaričke avijacije (RNAS), odnosno jedan od posljednjih osnivača Kraljevskog zrakoplovstva (RAF). Tamo je služio kao mehaničar, preživjevši, kako sam kaže, njemačko bombardiranje iz zraka i sa mora. Allingham je također ušao u povijest instaliravši prvu specijalno konstruiranu kameru za avio-izviđanje.

Godine 1918. Allingham je oženio Dorothy Cator. Brak je trajao 51 godinu, a imao je dvije kćeri – Jean i Betty – koje je Allingham obje nadživio. U trenutku smrti je Allingham imao šest unuka, dvanaest praunuka, četrnaest pra-pra-unuka i jednog pra-pra-pra-unuka.

Posljednjih godina života Allingham je izazvao veliku pažnju sudjelovanjem na ceremonijama obilježavanja Dana sjećanja na pale u ratu kao jedan od posljednjih živućih veterana prvog svjetskog rata.

Marijana Petir – zašto je toliko mrze?

Prateći debatu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, bilo je prilično lako pronaći odgovor na pitanje tko će platiti najveću političku cijenu zbog njegovog izglasavanja. To neće biti ni HDZ, ni njegov ministar Davor Milinović, ni manjinski zastupnici koji su Milinoviću osigurali većinu, ni HSS koji je osigurao kvorum za većinu, ni ministar Damir Bajs koji se navodi kao oličenje licemjerja. Najveći gubitnik je Marijana Petir. Sada već bivša predsjednica Kluba zastupnika HSS se posljednjih mjeseci, a pogotovo posljednjih nekoliko dana, mogla “okititi” nezahvalnom titulom najomraženijeg hrvatskog političara.

Ono što je u cijeloj priči najzanimljivije jest da se količina vitriola prosuta na Petir doima obrnuto proporcionalna važnosti nje same, njene stranke, kao i društvenog pitanja koje joj je dalo takav publicitet. Moguće je postaviti pitanje je su li Zakon o medicinskim potpomognutoj oplodnji ili Zakon o sprečavanju diskriminacije uistinu bili najvažniji problemi koji tište Hrvatsku. Ono što je neupitno jest da je Petir zbog načina na koji se postavila po tim pitanjima u velikom dijelu javnosti dobila isti tretman kao Japanci u američkim novinama nakon Pearl Harbora, Hitler u “Pravdi” nakon početka operacije Barbarossa ili Slovenci u većini hrvatskih medija nakon početka blokade pregovora s EU.

Ako bi se zbilja krenulo razmišljati o tome zašto je Marijana Petir postala predmetom takve mržnje, moglo bi se doći do prilično depresivnih zaključaka. Jedan od njih bi doveo do spoznaje o tome da je stanje u Hrvatskoj daleko trulije nego što se to itko usudi priznati, odnosno da ovo društvo ima daleko ozbiljniji probleme koje definitivno neće riješiti ni nestanak Marijane Petir s političke scene, odnosno stranke ili koalicije čiji je danas član.

Pravo je pitanje što je to Petir, zapravo, učinila da se na Facebooku osnivaju Klubovi mrzitelja, odnosno da ju se na svakom internetskom forumu “časti” izrazima koji bi u svakom drugom slučaju bili ne samo “politički nekorektni”, nego neljudski, necivilizirani i primjer govora mržnje. Petir – barem, koliko je to sada poznato – nije nikoga izvukla iz bolnice kako bi ga strijeljala i bacila u jamu; nikoga nije tjerala da pije kiselinu; nije silovala 13-godišnjakinje i hladnokrvno pred svjedocima staricama pucala u glavu. Petir također nije sudjelovala u privatizacijskim pljačkama ili izazivala ekonomske katastrofe koje su desetke tisuća ljudi ostavile bez posla. Petir nije donosila presude o ličkom rukovanju ili “društveno prihvatljivim obiteljima”.  Petir dosad nitko nije uhvatio da pjevuši “Juru i Bobana”, “Jasenovac i Gradišku Staru” ili “Od Vardara pa do Triglava”. Petir čak nije sudjelovala ni u jednom reality showu, niti izdala knjigu memoara, niti je na bilo koji način imala učinka na rezultate hrvatske nogometne reprezentacije.

Zbilja, zašto je mrze?

Na to bi se moglo dati nekoliko odgovora, ali nijedan od njih nije u potpunosti zadovoljavajući.

Prvi i najočitiji jest da je Marijana Petir žena koja se bavi politikom. Usprkos svim pričama o hrvatskoj kulturi, civilizaciji i evropskom identitetu, ova zemlja smatra kako je za bavljenje politikom neophodno posjedovanje Y kromozoma. Žene-političari se u hrvatskoj javnosti stoga toleriraju isključivo kao ukras ili kao druge violine, odnosno sluškinje pravih “muških” igrača kao što su Mesić, Račan ili Sanader. Medijski eksponirane “solo” igračice obično završe kao gubitnice.

Međutim, to je samo dio mogućeg odgovora. Drugi, mnogo češće objašnjenje nepopularnosti Marijane Petir jest u njenim nazadnim “talibanskim” stavovima. Ali, to objašnjenje samo po sebi ništa ne znači. Iste je stavove u doba Račanove vlasti imala njena stranačka kolegica Ljubica Lalić. Međutim, nju se tada nije razapinjalo. Zašto?

Možda zato što Petir, za razliku od Lalićke, nije “dama u godinama”, odnosno zato što se od ostalih hrvatskih političara odlikuje svojom relativnom mladošću. A ta je mladost u raskoraku s kulturnim stereotipima da mladi moraju biti napredni “cool” liberali,  a da je samo starcima dozvoljeno biti zadrta konzerva. Činjenica da jedna mlada žena ima “talibanske” stavove se shvaća ili kao poremećaj u univerzumu, nalik na Mazgova u Asimovljevoj “Zadužbini” ili kao izdaja. Razumljivo je onda što se na Petir baca kamenje s obzirom da je “poturica gori od Turčina”.

Posljednji sastojak formule za mržnju prema Marijani Petir jest u tome što ona pripada onoj rijetkoj vrsti političara koji se danas, sa sve manje cinizma, naziva najopasnijom – onima koji ozbiljno shvaćaju svoj posao. Za prosječnog Hrvata nije problem ni njen spol, ni njena mladost, ni njeni stavovi, koliko činjenica da je te stavove braniti čak i u situacijama kada bi to za nju bilo opasno i politički neoportuno.

Hrvatska javnost je, suočena s prijetvornošću i licemjerjem koje desetljećima dominiraju hrvatskom politikom s političkom klasom stvorila mazohistički simbiotski odnos u kojem je na nesvjesnoj razini od ministara i zastupnika stvorila ništa drugo nego odraz samih sebe. Tako svi koji vlast nazivaju korumpirasrnom i nesposobnom neće učiniti ništa da je smijene, s obzirom da duboko u sebi znaju da bi na njihovom mjestu bili isti ili još gori. Kakva je, uostalom, razlika između prosječnog Hrvata koji će u zahtjevu za brakorazvodnu parnicu napisati da je rimokatolik s prosječnim hrvatskim ministrom koji jedno kaže, drugo misli a treće radi?

Petir ima krute stavove, ali se njih na svoj način, dosljedno drži. I to je čini “čudnom”, odnosno svojevrsnim mutantom, vampirom i čudovištem kojemu treba zabiti glogov kolac u srce. Otprilike isto onako kao Ruži Tomašić koja je previše ozbiljno shvatila parole o “redu i zakonu” čija praktična primjena nikada nije bila previše popularna na hajdučkom Balkanu.

← Back

Your message has been sent

Plodovi neizglasanog Zakona o medicinski potpomgnutoj oplodnji

Kontroverzni prijedlog Zakona o umjetnoj oplodnji, koji su kritičari prozvali “srednjovjekovnim”, “talibanskim” i najrestriktivnijim u Evropi, neće proći u hrvatskom Saboru, barem ne u svom sadašnjem problematičnom obliku. Njegova je sudbina odlučena onog trenutka kada se bijes velikog javnosti usredotočio na HSS, ključnog partnera sadašnje koalicije koji je u ovom trenutku izuzetno ranjiv i suočen s brojnim unutarnjim problemima. Ministar turizma Damir Bajs, čiji položaj nije došao u pitanje ni zbog nedostatka iskustva ni zbog ranijeg koketiranjs s otavkom, presudio je prijedlogu Zakona zahvaljujući novinarima Večernjeg lista koji su otkrili kako je njegovo dijete rođeno uz pomoć umjetne oplodnje u trenutku kada njegova supruga nije bila vjenčana, odnosno kako ne bi imao sina da je kojim slučajem zakon koji sada podržava bio na snazi.

Bez obzira kako i zašto se to dogodilo, propast Zakona o umjetnoj oplodnji predstavlja težak udarac za vladu Jadranke Kosor. Sanader je uz daleko veće nezadovoljstvo javnosti i kolebljivost svojih partnera uspio gurati daleko važnije stvari kao što su neodržavanje referenduma o NATO-u, ukidanje  ZERP-a  zakon o nula promila, zabranu pušenja i neradne nedjelje. Kosor se spotakla već na samom početku i kompromitirala je ne samo svoj autoritet, nego i odnos sa Crkvom koja bi njenoj stranci vrlo dobro došla na sljedećim izborima.

S druge strane je zanimljivo kako je kampanja protiv ovog Zakona bila daleko žešća, ali i efikasnija nego u prethodnim slučajevima. To na prvi pogled začuđuje, jer je pitanje umjetne oplodnje, statistički gledano zanemarivo u usporedbi s brojnim drugim ekonomskim i društvenim problemima. S druge strane, bračni i vanbračni parovi koje umjetna oplodnja zanima se obično sastoje od ljudi u 30-im ili 40-im godinama, odnosno supružnika koji su oboje zaposleni te imali vremena steći financijski kapital, ali brojna prijateljstva i veze. U pitanju nisu siromašni ribari koji će stradati ukidanje ZERP-a ili radnici čije će “škverove” pojesti EU; iza pokreta za uništenje ovog Zakona su stajali daleko “potkoženiji” igrači iz srednje i više klase.

Liberalni, lijevi, odnosno “europski” dio hrvatske javnosti će sutrašnje povlačenje zloglasnog zakona dočekati kao veliku pobjedu. To će biti protumačeno kao težak udarac Jadranki Kosor, ali i ministru Milinoviću koji je na samom početku post-sanaderovske ere prikazan kao jedan od vođa HDZ-ove desnice.

Ono što je u svemu ovome daleko važnije jest što će se u javnosti stvoriti dojam o tome da je HDZ, zapravo, slabiji nego što se to itko usudio pretpostaviti. Odlazak “kormilara” za vladajuću stranku predstavlja daleko teži i bolniji udarac. Danas se, pak, čini da je vlada na klimavim nogama, da su prijevremeni izbori prilično izgledna opcija.

Još je važniji dojam da će HDZ-ova vlast, ako dođe do izbora, pasti “kao trula kruška”. I upravo takav dojam bi mogao biti najvažniji rezultat propasti ovog zakonskog prijedloga. Naime, cijela ova priča koincidira s velikim susretom vođa hrvatske ljevice u Kastvu gdje je Milanović konačno priznao kako su dva i dva ipak četiri, odnosno da će na sljedeće izbore SDP morati ići zajedno s HNS-om, IDS-om ili famoznim Trećim blokom.

Odnosno, barem je tako izgledalo do trenutka kada se činilo da su HSS-ovci, HSLS-ovci, manjine, umirovljenici i drugi sumnjivci  čvrsto uz HDZ. S izglednim izbornim porazom svojih glavnih suparnika, Zoran Milanović, kao i njegovi partneri, bi mogli opet doći do kobnog zaključka kako nikakvo koaliranje nije potrebno, odnosno opet pronaći put da iščupaju poraz iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom.

Haker dobavio najpovjerljivije podatke o Twitteru

Techcrunch bi tokom dana trebao objaviti niz povjerljivih financijskih podataka o Twitteru, a koje je dobavio zasad anonimni haker. Osim podataka na osnovu kojih se mogu rekonstruirati i financijsko stanje tvrtke, haker je uspio doći i do niza osobnih lozinki. Sve što je dobavio je potom E-mailom poslao Techcrunchu.

Techcrunch je izjavio kako smatra da javnost ima pravo, a oni imaju dužnost objaviti financijske podatke o Twitteru. S druge strane tvrde da neće objaviti osobne lozinke.

Techcrunch je zasad objavio dokumente na osnovu kojih se vidi kako su direktori Twittera razmišljali o tome da pokrenu reality show.  Sam Twitter je izjavio “kako njegovi odvjetnici proučavaju odgovor na ovu situaciju”.

UPDATE: Techcrunch je objavio Twitterove projekcije za 2013. godinu – milijarda korisnika, 1,54 mrld. US$ prihoda, 5200 zaposlenika, 113 mil. US$ neto zarade.

Litva zakonom zabranjuje promicanje homoseksualnosti

Litvanski Sejm je danas donio kontroverzni zakon kojim se ograničava širenje informacija “koje bi naškodile djeci”. Zakon, koji su kritičari proglasili najdrastičnijim primjerom vladine cenzure u EU, zabranjuje javno širenje “prikaza nasilja i smrti”, ali i informacija koje se tiču poligamije, te homoseksualnosti i biseskusalnosti.

Zakon je glatko prošao nakon što se za njega izjasnilo 87 od 141 zastupnika Sejma. Samo šestorica su bili protiv. Bio bi donesen i prije da ga vetom nije zaustavio bivši predsjednik Valdas Adamkus. On je, međutim, prekjučer napustio dužnost, a njegova nasljednica Dalia Grybauskite je ustavom spriječena upotrijebiti veto neposredno nakon svog prethodnika, te će ga biti prisiljena potpisati.

Na zakon su, iz razumljivih razloga, drvlje i kamenje bacile lokalne gay organizacije, ali i Amnesty International, koji tvrdi da se njime promiče homofobija.

Jedan od glavnih pobornika, desničarski zastupnik Petras Grazulis, tvrdi kako mu je namjera zaštiti litavske “obiteljske vrijednosti” te spasiti buduće generacije od “trule kulture” kojoj su izloženi. Zakon osim nasilja i alternativnih oblika seksa također zabranjuje promicanja kockanja, lošeg jela te nezdravih sanitarnih i fizičkih navika. Među javne prikaze su uključeni TV-programi i video-igre kojima bi bila izložena djeca.

Nakon ovakve vijesti će se hrvatska liberalna javnost moći tješiti da predstojeći zakon o umjetnoj oplodnji neće biti najdrastičniji primjer talibanizacije evropskog kontinenta.

Da ironija bude veća, zakon je donesen na 220. godišnjicu juriša na Bastilleu – velikog početka transformacije Evrope u liberalnu demokraciju. Izgleda da je Zhou En Lai bio u pravu. Zbilja je prerano reći hoće li vrijednosti koje se promiču od 1789. godine na ovom kontinentu zbilja odnijeti trajnu pobjedu.

Hrvatski medijski standardi opet na djelu

Možda je u pitanju, kao i u većini slučajeva, banalna pogreška, ali je nemoguće ne zapaziti očiti nesklad između naslova i teksta ove vijesti na mojsplit.hr. Za one kojima se ne da klikati:

NASLOV: Ranko Ostojić: Jurčić ima razloga biti nezadovoljan što nije kandidiran za predsjednika

TEKST: “…Ljubo Jurčić je ugledan član SDP-a i ne vjerujem da ima razloga za nezadovoljstvo što nije kandidiran za predsjednika – odgovorio je Ostojić na upit postoji li bojazan da će Jurčić istupiti iz stranke jer je ovo drugi put da nije izabran na poziciju za koju se natjecao.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da je anonimni autor vijesti obdaren moćima nalik na junaka TV-serije Mentalist, odnosno da je u stanju shvatiti što propali SDP-ov kandidat uistinu misli o propalom SDP-ovom kandidatu za predsjednika i premijera Hrvatske. Kao i mogućnost da je isti autor imao problema raščlaniti ono što je Ostojić rekao i ono što je od Ostojića htio čuti. Međutim, na objašnjenje ovog fenomena zasad ne postoji odgovor.

Bivši ministar ubijen kao član narko-bande

Mirzo Zijojev, bivši tadžikistanski ministar za izvanredna stanja, ubijen je od strane tadžikistanskih snaga sigurnosti prilikom operacije razbijanja narko-bande čiji je navodno bio član. Tom prilikom su uz Zijojeva ubijen jedan islamistički militant i još petorica Čečena. Također je ranjeno nekoliko tadžikistanskih dužnosnika koji su sa Zijojevom pregovarali o tome da im oda skrovišta oružja i droge, odnosno vođu bande.

Zijojev je u subotu bio uhapšen zbog sumnje da je sudjelovao u napadu na policijski punkt u dolini Rašt, nedaleko od granice s Afganistanom.

Prije nego što je godine 1997. postao ministar u vladi, Zijojev je bio među vođama islamističkih pobunjenika koji su nakon raspada SSSR-a vodili petogodišnji rat s vladom u Dušanbeu, s ciljem da stvore teokratsku državu. Godine 1997. je rat završen sporazumom kojim su neki od pobunjenika organiziranih u Partiju islamskog preporoda Tadžikistana (IRP), uključujući Zijoveva, dobili određen broj mjesta u novoj vladi. Međutim, tri godine ranije Zijovev je smijenjen s položaja.

Okolnosti su, naravno, sasvim drukčije, ali s obzirom kakva su došla vremena, danas više i nije tako teško zamisliti kako bi se za godinu-dvije slične naslovnice mogle vidjeti i u naslovnicama iz Hrvatske.

Japanski premijer raspisao izvanredne izbore

Još jedna od žrtava današnje globalne krize će, po svemu sudeći, postati i japanska vlada, odnosno Liberalno-demokratska stranka (LDP), koja tom zemljom, uz kraće prekide, vlada više od pola stoljeća. Premijer Taro Aso je tako odlučio prijevremeno raspustiti parlament te sazvati nove izbore koji će se održati 30. kolovoza.

Aso, koji je jedan u nizu od LDP-ovih vođa koji su se nakon odlaska uspješnog Junichira Koizumija smjenjivali kao na tekućoj vrpci, povukao je potez koji mnogi tumače kao politički harakiri. S obzirom da njegovu stranku čeka izgledan poraz i gubitak vlasti, Aso će nakon gubitka mjesta premijera biti prisiljen dati ostavku na mjesto njenog vođe.

LDP-u već duže vrijeme ne cvjetaju ruže, s obzirom na niz korupcijskih skandala kao i još uvijek neprevladane posljedice japanskih ekonomske krize 1990-ih, na koje se sada “nakalemila” i globalna recesija. Već par godina je LDP bio prisiljen vladati uz gornji dom parlamenta kojim dominira opozicijska Demokratska stranka (DPJ).

Neposredni povod za Asovu odluku su jučerašnji izbori u Tokiju gdje je DPJ osvojila 54, a LDP 38 mjesta u gradskoj skupštini, te prvi put izgubila vlast u glavnom gradu. Zbog toga je Yukio Hatoyama, vođa DPJ-a, uputio poziv da se raspusti parlament i održe prijevremeni izbori.

Aso je svojom odlukom sugerirao kako smatra da daljna agonija njegove stranke nema smisla, te da je bolje predati vlast sada nego riskirati još veće potonuće na izborima nekoliko mjeseci kasnije.

Josipović pobjednik SDP-ovh bezizbora za predsjedničkog gubitnika

I ta je formalnost završena. SDP je na stranačkim predizborima odredio svog kandidata za predsjedničke izbore. To je trebao biti veliki trenutak hrvatske demokracije – prvi stranački predizbori u povijesti, odnosno važan korak kojim se Hrvatska, barem kada je u pitanju izbor šefa države, približava standardima najrazvikanije svjetske demokracije.

Ali, od velike drame, uzbuđenja i praznika demokracije nije bilo ništa. Ako je Zoran Milanović mislio da će mu stranka zbog predizbora dobiti besplatnu reklamu i novo članstvo, preračunao se. Istini za volju, i na samom početku je bilo iluzorno očekivati da će HRT zbog ovih predizbora emitirati izvanredni program u kome analitičari raščlanjuju svaku riječ Ive Josipovića i Ljube Jurčića, reporteri donose detaljne političke profile svakog SDP-ovog ogranka, a županije na karti Hrvatske se plaviti i crveniti uz blještave postotke prebrojanih glasova u kutu ekrana.  Ovo, svejedno, predstavlja razočarenje. Predizbori su bili “mućak”, daleko lošiji ne samo od američkih, nego i od utrke za šefa stranke koja je Milanovića dovela na čelo, i koje je na ovim predizborima bila nedosegnuti standard.

A i rezultat, barem dok se ne čuje neka riječ o postotcima, nije nešto posebno. U srazu između dvojice nekarizmatičnih, nezanimljivih kandidata pobijedio je – surprise, surprise – onaj za koga se prethodno smatralo da uživa potporu šefa stranke, a samim tim i establishmenta. Naravno, da je kojim slučajem pobijedio i Jurčić, koji već odranije ima reputaciju političkog analfabete i gubitnika, stvari bi izgledale još lošije za SDP, ali i za Hrvatsku. Jurčić je imao nešto malo više šanse oduzeti drugi krug nekom suvislom kandidatu opozicije i tako osigurati pobjedu HDZ-ovom kandidatu.

Ovako bi stvari mogle biti neizvjesne. Kajin, na primjer, protiv Josipovića još i ima nekakve šanse, što protiv Jurčića ne bi bio slučaj.

Milanović, međutim, bez obzira na što njegova predigra još jednog SDP-ovog izbornog poraza nije bila tako spektaktularna, ima razloga za zadovoljstvo. Nakon večerašnjih izbora će moći uzdignutog nosa hrvatskoj javnosti tvrditi kako je uspio u onome što njegov veliki suparnik Sanader nije – držati stranačku desnicu na uzici.

UPDATE: Sa Twittera dolaze informacije da je Josipović dobio 65, a Jurčić 35 % glasova. Dakle, može se reći da nekih velikih iznenađenja nije ni moglo biti. Između dvije neatraktivne opcije, birači SDP-a su izabrali onu iza koje stoji šef stranke, a zajedno s njim i establishment, odnosno izvjesnost nasuprot Jurčiću koji bi se uz malo mašte mogao opisati i kao svojevrsni loose cannon.