Obama pred kapitulacijom – ništa od javnog zdravstvenog osiguranja u SAD?

Associated Press javlja kako će američki predsjednik Barack Obama najvjerojatnije odustati od svog plana da u prijedlog velike reforme zdravstvenog sustava u SAD unese elemente javnog zdravstvenog osiguranja. U prilog takvim špekulacijama ide i izjava Kathleen Sebelius, Obamine ministrice zdravstva kako “javna opcija”, tj. javno zdravstveno osiguranje koje bi plaćali porezni obveznici, “nije važan dio novog reformskog paketa”.

Obama je od svog plana da novcem poreznih obveznika omogući zdravstvene usluge za 40-50 milijuna zdravstveno neosiguranih Amerikanaca odustao kada se ispostavilo da za njega nema podršku javnosti, a nakon čega su mu leđa počeli okretati kongresnici i senatori od kojih će mnogi 2010. godine morati braniti svoje mandate. Propast zdravstvene reforme – koja je predstavljala jednu od ključnih stavki Obamine platforme za veliki američki zaokret ulijevo – mnogi sada uspoređuju sa sličnim fijaskom kojeg je 1994. godine svom mužu Billu priredila njegova supruga Hillary Clinton, a koji je doveo do tzv. republikanske revolucije i preuzimanja Kongresa od strane republikanaca.

Obamin neuspjeh izgleda još gori, s obzirom da je novi američki predsjednik imao daleko bolju situaciju od Clintona. Nakon dolaska na vlast je uživao enormnu popularnost, svi mediji i komentatori su bili listom uz njega, njegova Demokratska stranka je uz većinu u Kongresu osvojila i kvalificiranu većinu u Senatu, a republikanci su bili i još uvijek jesu u totalnom rasulu. Ako je i jedan predsjednik imao ne samo mandat nego i mogućnosti da radi opsežne reforme, onda je to bio Barack Obama. Pa što je onda krenulo krivo?

Razlog je možda u prozaičnoj činjenici da je Obama vjerojatno jedan od najboljih izbornih kandidata u povijesti, odnosno velemajstor kada je u pitanju vođenje kampanja, ali njegove sposobnosti vladanja izgledaju daleko manje impresivne. Možda je u pitanju bila opijenost pobjedom, možda bahatost, a možda na prvi pogled suvisla, ali pogrešna procjena da se upravo u ovom trenutku mora ići maksimalno u reforme jer bi izbori 2010. godine sve mogli promijeniti.

A možda je stvar još prozaičnija, odnosno razlog Obaminog neuspjeha je isti onaj koji ga je i doveo u Bijelu kuću – ekonomska kriza. Biračima se općenito sviđa ideja o javnom zdravstvenom osiguranju, ali su, svjesno ili podsvjesno, zaključili da ona mnogo košta te da ionako sve manje podnošljiv budžetski deficit mogla napumpati do kataklizmičkih razmjera. Obama je, naime, već potrošio stotine milijardi dolara na poticaje ekonomiji i spašavanje banaka, učinivši patuljastim troškove koje je Bush bio napravio u Iraku i Afganistanu. Deficit se pretvara u veliku rupu koja će jednom početi gutati Ameriku, a mnogi se boje da će upravo oni najsiromašniji i najranjiviji biti ti koji će – kao i u Hrvatskoj – platiti ceh.

Te su strahove najviše osjetili upravo najstariji Amerikanci, odnosno generacija “Baby boomera” koja upravo ovih godina odlazi u mirovinu, te koja će dodatno opteretiti američki federalni budžet zahvaljujući mirovinskom sustavu koji datira još iz 1930-ih, kada je malo tko pretpostavljao da će prosječni životni vijek iznositi preko 75 godina. Svjesno ili nesvjesno, Obamin prijedlog zakona je sadržavao odredbe koje su se mogle shvatiti kao efikasno, ali ne baš previše humano rješenje tog problema – tzv. racioniranje zdravstvenih usluga, odnosno posebne komisije koje bi određivale da li je građanin previše star ili bolestan da bi mogao očekivati da se poreznim novcem beznadno pokušava poboljšati njegovo zdravstveno stanje.

Taj sićušni detalj u kompliciranom zakonskom tekstu je Sarah Palin, koja se nakon ostavke na mjesto guvernera Aljaske pretvara u najžešćeg borca svoje ranjene stranke,  na svom postu u Facebooku prozvala “odborima za smrt”, odnosno stvorila bezbrojne aluzije na “Loganov bijeg”, SF-film o distopijskom svijetu budućnosti gdje se hladnokrvno likvidiraju svi građani stariji od 30 godina. Taj detalj je također izazvao i sveopći bijes u javnosti, koji je doveo i do fizičkih sukoba na javnim tribinama gdje su, uglavnom demokratski, kongresnici i senatori morali objašnjavati zašto podržavaju ovaj zakon.

Nakon tih nemilih scena mnogi od njih su promijenili mišljenje, pogotovo pripadnici konzervativne Blue Dog frakcije, izabranih u strateški važnim okruzima i državama u središtu SAD gdje je daleko manje razumijevanja za prosvijećene liberalne ideje nego na Zapadnoj i Istočnoj obali. Obama je tome pokušao stati na kraj nastojeći mobilizirati svoju izbornu vojsku kako bi na Internetu i drugdje suzbijala “republikanske laži”; ali to je bilo uzalud – izabrati prvog crnog predsjednika je mnogima bilo “cool”, boriti se za nekakvu reformu zdravstva daleko manje. Zbog toga je reforma počela padati u anketama, a na kraju i popularnost samog Obame koji se prvi put nakon dolaska u Bijelu kuću našao ispod 50 posto podrške.

Obamino povlačenje je, stoga, sasvim razumljivo. Inzistiranje na maksimalističkoj zdravstvenoj reformi u ovakvoj situaciji bi samo oživilo upokojene republikance koji se već sada mogu nadati svrgavanju demokratskih guvernera Virginije i New Jerseya u studenom ove godine. Obama će se na kraju morati zadovoljiti s reformom u kojoj općeg zdravstvenog osiguranja neće biti. Time će stranačka ljevica, kojoj duguje nominaciju i izbor u Bijelu kuću, biti razočarana. Sada je glavno pitanje, dakako, hoće li Obama išta naučiti od Clintona, odnosno hoće li ovaj neuspjeh shvatiti kao priliku da “prešalta” politiku na način koji bi mu osigurao novi mandat 2012. godine.

Ako ne odgovori na to pitanje kako treba, usporedbe između Obame i njegovog glavnog štovatelja i imitatora u Hrvatskoj – Zorana Milanovića – postat će aktualne, ali ne na način koji bi obojici bio po volji.

RECENZIJA: “I to je Amerika! Opaka i bez smisla” (2008)

Prije par desetljeća kino-repertoar na ovim prostorima nije bio baš previše ažuran, i znalo se dogoditi da čak i neka ostvarenja koja su se smatrala svjetskim hitovima kasne godinu-dvije, a nekad i duže. A koliko je ažurnost pri prikazivanju važna, odnosno koliko neki film može stradati ako mu se oduzme kontekst vremena u kome je napravljen svjedoči slučaj ostvarenja koje se ovih dana u našim kinima našlo pod naslovom “I to je Amerika! Opaka i bez smisla”.

Dotični film se u američkim kinima pojavio tek prije godinu dana, ali sada je, zbog određenih političkih i medijskih događaja koji su se zbili u međuvremenu, postao potpuno irelevantan za hrvatsku publiku. Iza naslova kojeg je, po običaju vrlo kreativno preveo domaći distributer Blitz krije se “American Carol” koga je prošle godine napisao i režirao David Zucker, holivudski filmaš poznat po urnebesnoj parodiji “Ima li pilota u avionu”. Dotični je film u američkim kinima prošao relativno nezapaženo, a kod nas je završio s uglavnom negativnim kritikama, pri čemu su neki kritičari Zuckera proglašavali “izdajnikom” ili se snebivali zbog toga što u svom djelu promovira “nemoralne” (čitaj: nekonvencionalne) političke stavove.

Zucker je, inače, po svojim političkim stavovima bio tipični stanovnik Hollywooda, odnosno vatreni zagovornik Demokratske stranke i svega što je liberalno, lijevo i “cool”. Međutim, kao i kod još nekoliko holivudskih filmaša je trauma 11. rujna 2001. godine za posljedice imala dramatično pretvaranje od Savla u Pavla, te se Zucker sada naziva konzervativnim republikancem i promiče ideje koje se bez previše pretjerivanja mogu nazvati “neoconskim”. U u ovom filmu, pak, svoj talent za parodiju je nastojao iskoristiti na filmašu koji je stekao globalnu popularnost dokumentarcima koji Bushovu, odnosno “neoconsku”, Ameriku predstavljaju kao nešto najgore što se dogodilo svijetu – Michaela Moorea.

Mooreov alter ego u ovom filmu je Michael Malone (Kevin Farley), proslavljeni režiser dokumentarnih filmova u kojima se žestoko kritiziraju SAD, njena politika i način života. Njegovo posljednje ostvarenje “Umrite američke svinje” je zaradilo nagrade i povoljne kritike, ali ga publika baš previše ne voli, te Malone ne može računati na financijska sredstva kojima bi ostvario san o snimanju igranog filma. Kao pomoć uskače bliskoistočni teroristički vođa po imenu Aziz (Robert Davi), koji je spreman financirati film ako mu Malone da medijske propusnice za veliki zbor na kome se traži ukidanje američkog Dana nezavisnosti kao “fašističkog” i “ugnjetačkog” praznika. No, dan prije nego što će Malone održati taj zbor, posjete ga duhovi američkog predsjednika Kennedyja (Chriss Anglin) i generala Pattona (Kelsey Grammer) te ga nastoje na temelju nekoliko epizoda američke povijesti uvjeriti kako njegova kritika Amerike i svega što Amerika predstavlja nije opravdana.

Zuckeru je ovaj film predstavljao problem ne samo zbog toga što u njemu iznosi stavove koji će mnogi dočekati na nož. Prije svega je morao učiniti sve kako “I to je Amerika” ne bi izgledala kao propovijed, odnosno bila dovoljno zabavna da u njoj uživaju, ili barem određeno razumijevanje pokažu i oni koji se nikada ne bi složili sa Zuckerovim stavovima. U tome je imao polovičnog uspjeha. Zuckerova kvaliteta humora je ovdje, kao i manje-više svim njegovim ostvarenjima, bila neujednačena, a to se pogotovo vidi na početku filma gdje dominiraju ne baš najkorektniji etnički i kulturni stereotipovi. Međutim, kada se radnja premjesti u Ameriku, odnosno počne baviti samim Moore/Maloneom, onda film postaje mnogo bolji. Upravo je svjetonazor, odnosno jasno izražavanje stava ono vezivno tkivo koje će Zuckerovim gegovima dati određenog smisla. Zuckeru je dobro poslužila i ideja da kao podlogu koristi zaplet sličan Dickensovoj “Božićnoj priči”.

“I to je Amerika”, zapravo, ne funkcionira toliko kao konzervativni, republikanski, desničarski ili bushistički pamflet koliko kao parodija holivudskog salonskog ljevičarstva. Najbolje su scene one u kojima se Zucker obračunava ne toliko s Mooreom koliko s umišljenim i licemjernim holivudskim veličinama koji sebe prikazuju kao prijatelje malog čovjeka i obespravljenih, a zapravo bahato uživaju u raskoši i luksuzu dostojnim feudalnih knezova. U tome ima dosta “insajderskih” štoseva koje mnogi gledatelji neće razumjeti, pogotovo kada su u pitanju reference na ličnosti koje malo ili ništa ne znače izvan Amerike; jedan od primjera je Bill O’Reilly, konzervativni komentator Fox Newsa koji u filmu tumači samog sebe.

Osim Farleya, koji je maestralno “skinuo” Moorea, te Kelseya Grammera u ulozi tvrdokuhane ultramilitarističke vojničine, u filmu se također u malim ulogama pojavljuju neki daleko poznatiji glumci, a čiji je nastup svojevrsna – i za nastavak holivudske karijere prilično riskantna – potvrda vlastitih konzervativnih stavova. Među njima se ističu James Woods kao ljigavi holivudski agent i nekadašnji buntovnik iz 1960-ih Dennis Hopper kao sudac koji očajnički želi očuvati pravo Amerikanaca da drže oružje.

Međutim, Zuckeru je trud uzaludan i to iz jedne banalne činjenice – u Bijeloj kući više nije George W. Bush nego Barack Obama. Zahvaljujući toj istoj banalnoj činjenici SAD više nisu izvor sveg zla, nego sveg dobra u svijetu, odnosno uzor koji sve ostale zemlje moraju slijepo pratiti, odnosno svaku riječ njenog anđeoskog i mesijanskog predsjednika shvaćati kao zapovijed. Sada, kada Amerika više nije “opaka i bez smisla”, nema potrebe za autorima dokumentaraca koji bi raskrinkavali njenu mračnu stranu, pa se Michael Moore više ne može smatrati pretplatnikom na “Oscare” i “Zlatne palme”, odnosno ponovno će postati isti onakav anonimus kakav je bio za vrijeme Billa Clintona. Kada više potrebe za Michaelom Mooreom ne bude, potrebe za filmovima koje tog istog Moorea parodiraju bit će još manje.

OCJENA: 5/10

Virus “protestantizma” nastavlja harati hrvatskim medijima

1990-ih i početkom 2000-ih su hrvatski filmofili, odnosno barem onaj njihov dio koji se mogao malo bolje snalaziti s engleskim jezikom, imali dodatnu zabavu zahvaljujući distributerskoj tvrtki UCD, odnosno njenoj odluci da kao svog glavnog prevoditelja izaberu osobu koja se potpisivala s pseudonimom “Elizabeth”. Dotična je, naime, i od najozbiljnijeg filma u distribuciji UCD pravila parodiju, i to zahvaljujući svom “kreativnom” prevođenju zahvaljujući kome tekst na titlu obično nije imao veze s onime što su u tom trenutku izgovarali likovi. “Elizabetanski” prijevodi (iza kojih se, kako su to otkrili bijesni lingvisti na hrvatskim Usenet grupama, krila izvjesna Elizabea Pardačer), kasnije postali i zabava TV-publike zahvaljujući Novoj TV koja je upravo od UCD-a otkupljivala filmove u kojima je prijevod ostao netaknut.

Tada su se svi oni uistinu zabrinuti za hrvatsku jezičku kulturu mogli tješiti time “da je to samo film”, odnosno da brutalna realnost kapitalizma koja domaće distributere tjera na angažiranje što jeftinijih prevoditelja, a time i do sve nekvalitetnijih prijevoda, neće imati nekih dalekosežnih negativnih efekata. Naime, takvi prijevodi su bili ograničeni na neobaveznu zabavu poput akcijada i romantičnih komedija, odnosno sličnih proizvoda masovne kulture koji od gledatelja ne traže neki intelektualni napor. Inzistirati na pravilnim prijevodima u takvim filmovima se činilo isto tako apsurdnim kao kada bi se od rimskih gladijatora tražilo da prilikom borbe u areni paze na pravilne latinske deklinacije.

Međutim, “elizabetanski” prijevodi koji su donedavno bila domena neobavezne zabave, sada su se probili u druge, mnogo važnije sfere, odnosno postali su standard u hrvatskoj industriji vijesti. Među njima se u posljednje vrijeme kao najiritantniji primjer nametnulo korištenje riječi “protestanti” u kontekstu koji nema nikakve veze s kršćanstvom, Martinom Lutherom i Jeanom Calvinom. Stvari se, kao što se moglo i pretpostaviti, nisu mogle promijeniti nakon ranijeg teksta na tu temu u ovom blogu. Zapravo, postale su još gore, jer više nije samo riječ o “copy-paste” praksi među novinskim portalima u Hrvatskoj i ostatku bivše Jugoslavije. Ovaj put se riječ “protestanti” pojavila u jednom našem uglednom tjedniku, crno-na-bijelo, prošavši uredničke i lektorske škare, ostavši kao dokument koji će stotinama budućih generacija ukazivati na sumrak svega što se nazivalo obrazovanje i kultura na ovim prostorima.

Zbog toga ne bi možda bilo loše da netko u Hrvatskoj osnuje podružnicu Narančastog reda i počne održavati parade na ulicama. Tek da punoglavci koji rade u redakcijama sve “uglednijih” medija konačno shvate što je pjesnik htio reći kada je koristio taj izraz.

Heroine i heretici

Prije nekoliko dana nakon je Tomislav Klauški, komentirajući život i djelo nedavno preminule predvodnice Hrvatskog proljeća Savke Dabčević-Kučar, bio jedan od rijetkih koji se usudio kritički govoriti o jednoj od velikih heroina hrvatske politike. Za Klauškog je Savka manje simbol plemenitih ideala prošlog stoljeća koji su početkom 1970-ih prerasli u nacionalni mit, a više daleko prozaičnije hrvatske šutnje.

Članak je sa stajališta hrvatskog establishmenta, ali i šire javnosti, još više heretički kada se uzme u obzir da je Klauški usporedivši heroinu Hrvatskog proljeća sa suvremenom pjevačicom i zabavljačicom Severinom Vučković prednost dao ovoj drugoj. Naime, Severina se posljednjih dana javno “zakačila” s Jadrankom Kosor po pitanju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Za razliku od mnogih javnih ličnosti koje su šutjele o tom zakonu, Severina je, nazivajući sebe zagovornikom “malih ljudi”, stala na stranu protivnika ovog izuzetno nepopularnog poteza aktualne vlasti.

No, kako stvari stoje, nisu svi baš spremni prihvatiti Severinu kao hrvatsku Djevicu Orelansku, odnosno predvodnicu urbanog, “europskog” i liberalnog pokreta koji bi konačno trebao učiniti ono što Račan 2000. godine nije, odnosno pospremio nazadni, balkanski, ruralni i konzervativni HDZ u povijesnu ropotarnici. Jedan od njih je i Sandi Blagonić koji u svom tekstu, pak, sumnja da je Severinin obračun s Jadrankom motiviran ideološkim neslaganjima ili buđenjem građanske hrabrosti. U pitanju je mnogo prozaičnija spoznaja da će publicitet i blagonaklonost medija u ovim uvjetima prije ostvariti ako udari po nepopularnoj Jaci nego da “ne talasa”.

Blagonić u svom tekstu tako podsjeća na 1990-e kada je Severina pjevala neke druge pjesme, javno podržavala HDZ i sebe promovirala kao utjelovljenje tradicionalnih, katoličkih i domoljubnih vrijednosti. Tada, kada je svoju zvjezdani status gradila stalnim nastupima na Vrdoljakovom HRT-u, nije joj na pamet padalo da bi se mogla zalagati za nekakva ženska prava ili kritizirati HDZ-ovu vladu. Blagonić ispravno zaključuje da Severina “danas govori iz istih onih razloga zbog kojih je ranije šutjela”.

Njena konverzija – iako iznuđena neuobičajenim okolnostima, odnosno slavnim video-snimkom nakon koga je svoje “tradicionalne katoličke vrijednosti” mogla objesiti o štap – u mnogo čemu podsjeća na slične fenomene kojih se Hrvatska nagledala 1990. godine. A njih će, kako stvari stoje, biti još mnogo.

In hoc signo (non) vincet

Kada je prije dvije godine Zoran Milanović na parlamentarnim izborima iščupao poraz iz ralja sigurne pobjede, kao glavni razlog se među komentatorima navodila “besmislena” i “kobna” odluka da se kampanja temelji na “minornim” pitanjima kao što su vjeronauk u školama. Diskretne SDP-ove najave da bi se vjeronauk u školama mogao preispitati je omogućio HDZ-u i njegovoj medijskoj mašineriji da Milanovićevu stranku opišu kao zle, sotonske jugokomunjare koji namjeravaju nastaviti silovanje hrvatskog kulturnog bića prekinuto 1990. godine. Čak i dio komentatora koji se smatra ljevičarima i liberalima smatra da je Milanović propao upravo zbog toga što je malo previše uvjerljivo nastojao sebe predstaviti kao zagovornika modernih, evropskih, prosvijećenih i sekularnih vrijednosti na kojima bi se Hrvatska 21. stoljeća trebala temeljiti, odnosno ignorirao realnost biračkog tijela u kojemu je daleko više ukorijenjen konzervativizam temeljen na vjeri.

Za razliku od SDP-a, čiji će predstavnici nastojati puhati i na hladno i biti veći katolici od pape, predsjednik Stipe Mesić je posljednjih dana krenuo đonom na Crkvu, s nizom izjavama kojima na prilično eksplicitan i nimalo dvosmislen način iznosi negativno mišljenje o njenom utjecaju na hrvatsku politiku, zakone i društvo. Možda najeksplicitnije od svega jest njegovo zalaganje da se križevi izbace iz vojarni i ureda državne uprave, gdje, s obzirom da je Hrvatska ustavom odijelila državu od crkve, oni kao i bilo kakvo drugo vjersko znamenje ne bi trebali imati mjesta.

Ono što je za SDP u daleko blažem obliku predstavljalo političko samoubojstvo, u slučaju Mesića teško da će izazvati neke bijesne reakcije. Trenutni hrvatski predsjednik je i zbog daleko bezazlenijih stvari izazivao pjesme o crnim vranama, balvane na cesti i snove o državnom udaru, pa je nakon devet i pol godina na njih jednostavno oguglao. A i neki intenzivni medijski i propagandni rat protiv Mesića sada, kada mu je preostalo samo nekoliko mjeseci mandata, i nema baš nekog velikog smisla.

Isto tako, otvaranje nove fronte u hrvatskim kulturno-ideološkim ratovima – ovaj put između sekularističke ljevice i klerikalne desnice – bi u paramparčad razbio paradigmu o Hrvatskoj kao “normalnoj”, “modernoj” državi gdje postoji konsenzus o nekakvim “europskim” vrijednostima koje oličava socijaldemokratsko-demokršćanski centar. Zato je vrlo vjerojatno da će najnoviji Mesićev “nestašluk” proći “lišo”, odnosno da će se, za razliku od brojnih drugih, vrlo brzo svesti na buru u čaši vode.

Voditelj TV-emisije naručio ubojstva radi povećanja rejtinga?

Televizijske kuće, pogotovo u ova recesijska vremena, pokazuju sve manje i manje skrupula kada je u pitanju privlačenje i – što je još važnije – zadržavanje gledatelja. Međutim, malo je njih koje su spremne ići tako daleko kao Wallace Souza, voditelj popularne kriminalističko-dokumentarne TV-emisije koju je emitirala Canal Livre, TV-postaja  iz Manausa u brazilskoj državi Amazonas, a koja se nalazi u njegovom vlasništvu.

Souzu je, naime, državna policija optužila da je, ni manje ni više, nego naručio ubojstva najmanje pet ljudi – uglavnom vezanih uz trgovinu drogom – kako bi na mjesta zločina poslao svoje repoterske ekipe, pretekao konkurenciju i očuvao gledanost zahvaljujući snimkama svježe ubijenih leševa.

Da stvar bude još bizarnija, Souza se zbog ovakvih optužbi neće naći u zatvoru, s obzirom da je već tri puta izabran za zastupnika u državnom parlamentu, te ga štiti imunitet. Njegov sin Rafael, međutim, nije bio te sreće te je optužen za ubojstva, posjedovanje droge i ilegalnog oružja. Thomaz Vasconselos, šef policije, za Associated Press tvrdi kako su optužbe protiv oca i sina Souze temeljene na izjavama njihovih najbližih suradnika – bivših policajaca i zaštitara – koji su obavljali ubojstva. Motiv je navodno osim većeg rejtinga bilo i nastojanje da se eliminira konkurencija.

I sam Souza je, inače, bio bivši policajac koji je nizao uspjehe i stjecao popularnost sve dok ga početkom 1990-ih nisu izbacili iz službe zbog “kemijanja” s mirovinama i troškovima za gorivo. Souza se nakon toga preorijentirao na novinarstvo te postao jedna od najpopularnijih brazilskih medijskih ličnosti. Njegova emisija je opisivana kao prikaz “gole i sirove stvarnosti” čiji je cilj bio “privući pažnju vlasti na društvene probleme”.

Souza je, pak, preko svog odvjetnika Francisca Balieira porekao bilo kakvu upetljanost u zločine i rekao kako su za sve odgovorni njegovi politički neprijatelji koji ga žele ocrniti.

Bilo kako bilo, možemo biti sretni što true crime emisija u Hrvatskoj zasad nema, jer bi, s obzirom na medijske, ekonomske i druge trendove, ovakvi slučajevi ili barem optužbe ovakvog tipa, vrlo brzo mogli postati svakodnevnica.

Kriza, kakva kriza? Gotova je kriza!

Marko Rakar na svom blogu ne može a da ne primijeti nevjerojatnu ležernost s kojom se vlada Jadranke Kosor, odnosno hrvatski politički establishment općenito, odnosi prema globalnoj recesiji i njenim efektima na hrvatsku današnjicu.

Ležernost s kojom se u Hrvatskoj vlast odnosi prema najgoroj ekonomskoj krizi od nastanka države, zapravo, i ne bi trebala nikoga iznenaditi, odnosno ne predstavlja isključivo hrvatski fenomen. Optimizam je u posljednje vrijeme primjetan u SAD, barem kada je medijski, znanstveni i drugi establishment u pitanju. Nobelovac Paul Krugman je tako krizu proglasio završenom, a isto tvrdi i zloguki prorok Roubini.

Prevedeno na hrvatske prilike to znači da samo malo valja stisnuti zube, pa će sve doći na svoje mjesto. Čim kriza završi, otčepit će se kreditne arterije i Hrvatska će ponovno zaduživanjem moći rješavati svoje socijalne i druge probleme. Evropska Unija bi konačno trebala riješiti problem Lisabonskog sporazuma, a i zavodničke kvalitete Jadranke Kosor bi riješile spor sa Slovenijom, pa će tako Hrvatska za godinu-dvije moći računati na sve one milijarde eura iz briselskih fondova koje će od nje napraviti “zapadnobalkanskog tigra”. Cijela priča o recesiji, kriznim haračima i stezanju remena će tako ostati tek jedan ružan san koji ne zaslužuje mjesto u povijesnim udžbenicima.

Međutim, dežurni optimisti u svemu tome zaboravljaju da su Krugman & Co. proglašeni donositeljima dobrih vijesti ne toliko zbog najave pozitivnih, koliko najave završetka negativnih trendova. Oporavak američke, a s njome i svjetske, ekonomije će biti daleko sporiji nego što je to bila kriza. U budućnosti su moguće svakakve komplikacije – od divljanja inflacije do divljanja cijena nafte – koje bi oporavak mogle dodatno usporiti.

I, naravno, ne treba zaboraviti ni na to kako u Hrvatskoj postoje ekonomski problemi sasvim različiti od onih koje su izazivali masakr na Wall Streetu. Postoje dobre šanse da će u Hrvatskoj ekonomske nedaće možda biti manje spektakularne, ali da će otklanjanje njihovih posljedica biti bolnije i sporije nego u ostatku svijeta. Uostalom, i “stablizacija” ekonomije SFRJ je trajala godinama nakon što su bile prestale redukcije struje, redovi za crni kruh i vožnja par-nepar.

Bolest kao prilika

O tome koliko je hrvatska javnost postala cinična i nepovjerljiva prema svemu što dolazi od političkog establishmenta najbolje svjedoče reakcije na vijesti o bolesti bivšeg premijera Ive Sanadera. Način na koji su državni i vlasti bliski mediji popratili prekid krstarenja na “Malo vitra” je mnoge nagnao da “podgriju” neke od teorija zavjere koje su se pojavile odmah nakon vijesti o Sanaderovoj ostavci 1. srpnja. Bivši premijer, koji uživa kraljevski tretman u bolnici na Jordanovcu, po tim teorijama uopće nije bivši, odnosno ostavka, prijenos vlasti na Jadranku Kosor i predsjednička kandidatura Andrije Hebranga je jedan veliki igrokaz kojim bi se izmanevrirala oporba i omogućio Sanaderov trijumfalni povratak tik pred predsjedničke izbore.

Bolest bi se u te teorije mogla uklopiti na dva načina. S jedne strane, jahta koju čuva policija te sigurnosna okupacija jedne bolnice bi svima trebala nedvosmisleno staviti do znanja tko je pravi gazda u Hrvatskoj, ušutkati sve one Iznogude koji su ponadali da će biti kalifi umjesto kalifa. S druge strane, bolest bi trebala izazvati val simpatija za bivšeg premijera, pogotovo nakon što se ispostavilo da njegovo silaženje s broda koji tone baš i nije najbolje sjelo javnosti.

Iako, s obzirom na sve ono što su Hrvatskoj priređivali njeni “usrećitelji”, ovakav plan izgleda uvjerljiv, ipak je malo teško progutati da bi se netko radi “spina” ovako igrao s vlastitim zdravljem. Uvijek postoji mogućnost da takve priče završe poput one drevne basne o dječaku koji je selo zabavljao vičući “Evo vuka”. Vjerojatnije je da je u pitanju oportunističko korištenje okolnosti, odnosno primjena uzrečice koju je odnedavno popularizirao Obamin načelnik stožera Rahm Emanuel: “Nikad ne dozvoli da ijedna kriza ostane neiskorištena”.

Strašno? Strašno!

Desetljećima se Švedska zbog životnog standarda, blagostanja i uspješnog braka između kapitalizma i socijalizma navodila kao uzor kome treba težiti ostatak Evrope, uključujući i ove prostore. Ekonomska kriza i globalizacijski procesi su učinili svoje pa ni Švedska nije ono što je nekoć bila, ali se ipak može reći da tamo stvari stoje bolje nego u ostatku svijeta, barem ako je suditi po onome što nekim Šveđanima predstavlja najveći problem u životu.

Jedan od njih je i student po imenu Anders Hammas koji je pokrenuo Facebook grupu pod naslovom “Jag är rädd för tjejen i Apolivareklamen” (“Plaši me djevojka u reklami za Apolivu”). Dama koja je uplašila mladog Hammasa je 24-godišnji supermodel Adina Fohlin koja reklamira Apolivu, najnoviji set kozmetičkih preparata koje je tvrtka Apotoket dizajnirala za švedsko tržište. U reklami Fohlin pjevuši švedsku dječju pjesmicu izložena snijegu, suncu i kiši koji bi trebali simbolizirati švedske meteorološke prilike odnosno njihov utjecaj na kožu.


Za reklamu se može reći da je bizarna, teško razumljiva, ali strašna? Prije bi se moglo reći da su Šveđani uistinu osjetljivi ako ih ovakva reklama može tako potresti. A da ih je potresla svjedoči da je Hammarsova grupa na Facebooku narasla na 100.00o članova.

Dakako, uvijek postoji mogućnost da iza svega stoji briljantana marketinški potez, odnosno poznavanje psihologije krda koje će Apolivi i drugim Apotoketovim proizvodima omogućiti publicitet o kojem se u slučaju primjene drugih tehnika moglo samo sanjati.

Ponos nacije

Kolovoz nije najsretniji mjesec za početak distribucije holivudskog filma, s obzirom da su svi najjači blockbuster-aduti obično “ispucani” oko američkog Dana nezavisnosti. Stoga valja razumjeti nelagodu tvrtke Weinstein Company čija će glavna uzdanica – Tarantinov dugo očekivani Inglorious Basterds imati svoju premijeru upravo 21. kolovoza, isto kao i njihove napore da nezgodan termin pokušaju kompenzirati originalnom marketinškom kampanjom.

No, čini se da su ovaj put – barem ako se pitaju neki holivudski autoriteti – otišli predaleko. Naime, jedna od scena filma, čija se radnja odvija u Francuskoj za vrijeme nacističke okupacije, se događa na svečanoj premijeri nacističkog propagandnog filma Ponos nacije čiji glavni junak Friedrich Zoler (tumači ga Daniel Bruhl) najodlikovaniji ratni heroj Trećeg Reicha, koji uspješno razbija cijeli bataljun američkih vojnika.

Weinsteinovi su došli na ideju da od tog “filma u filmu” naprave trailer kojim će na Internetu reklamirati Inglorious Basterds. Ideja je, mora se priznati, originalna, ali i opasna. Naime, ne samo što će zbog tog lažnog trailera graju dići “politički korektni” dušobrižnici i optuživati Weinsteine za trivijaliziranje drugog svjetskog rata i Holokausta, nego postoji ozbiljan rizik da će netko zahvaljujući traileru dobiti inspiraciju da stvarno napravi nešto nalik na Ponos nacije. To danas, uostalom, baš i nije tako teško – par digitalnih kamera i mnogo entuzijazma mogu napraviti svašta, a o čemu najbolje svjedoči legendarni Troops, fanovski film koji daje alternativno viđenje zbivanja u filmu Rat zvijezda.

Nekako sumnjam da se slični rizici vezuju za neki drugi marketinški trikovi, poput one lažne reklame za Sprite.