Stara i ne tako dobra vremena

Otkriće masovne grobnice u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje 500 prastanovnika današnje Njemačke, a koji ukazuju na nasilnu smrt i korištenje trupala u prehrambene svrhe jest događaj koji je izazvao određenu pažnju u hrvatskim medijima, ali ne onako intenzivnu kakvu izazivaju otkrića sličnih, iako nešto novijih grobnica. S jedne strane je to razumljivo – grobnica se nalazi u Njemačkoj, odnosno datira iz vremena kada nije bilo ni ustaša ni partizana, pa ne postoji način da se od svega toga napravi dobar predizborni “spin”.

Međutim, otkriće gomile kanibaliziranih kostiju iz kamenog doba bi se ipak moglo koristiti u političke svrhe, iako ne na hrvatskoj, odnosno parohijalističkoj razini. Naime, ova, kao i neke slične grobnice i artefakti iz tog razdoblja jasno pokazuju kako nostalgija za kamenim dobom – trend koji sve više dominira među ekstremnim, a s vremenom i onim srednjostrujaškim dijelom ekološkog pokreta – ima isto onoliko, ako ne još i bitno manje, opravdanja od onih koja koriste nostalgičari za nekadašnjim komunističkim poretkom.

Nostalgija za tim “dobrim starim” vremenima kada je čovjek uživao u harmonijj s prirodom, nesputan okovima civilizacije i nezagađen otpacima koje stvara tehnologija, zapravo nije nimalo nova. Nju se može prepoznati u nizu mitova o izgubljenom “zlatnom dobu”, pa i starozavjetnoj priči o Edenu. Ono što takve stavove – koji su se u 18. stoljeću iskristalizirali u pokret “povratka prirodi” i mit o “plemenitom divljaku” – danas čini daleko opasnijim nego prije jest taj da s obzirom na trendove urbanizacije sve manje ljudi koji iz vlastitog iskustva imaju prilike vidjeti ili barem naslutiti kako bi taj prirodni i “plemeniti” život izgledao u praksi. O tome koliko je teško pomiriti povijesnu realnost s arkadijskim mitom svjedoči da je čak i najiskusnijim i najprekaljenijim znanstvenicima trebalo nekoliko godina da od artefakata i trupla na znamenitog Otzieja sastave “politički nekorektnu”, ali forenzički besprijekornu priču o ultra-nasilnom krvavom obračunu među neolitskim stanovnicima Evrope.

Upravo zbog toga je pomalo ironično da se vijest o ovakvom otkriću pojavljuje pred početak samita u Kopenhagenu čiji bi željeni rezultat trebao biti masovno i sistematsko odricanje od tehnologije u svrhu dovođenja čovječanstva u harmoniju s prirodom. Ta plemenita zamisao bi, kao i mnoge druge u povijesti, bi kao svoju svoju krajnju posljedicu mogla budućim arheolozima donijeti artefakte nalik na onaj u Njemačkoj.

Minareti, Jugoslavija i ostale ustavne babaroge

Zoran Pusić je svojom inicijativom da se iz hrvatskog Ustava izbaci odredba o zabrani pokretanja postupka za ulazak u južnoslavenske i balkanske političke saveze pokrenuo uobičajene i očekivane reakcije od strane desnog dijela hrvatske javnosti, koja se uz obavezno mahanje krvavim košuljama Ovčare, Škarbrnje, Bleiburga i HSS-ovskih zastupnika u beogradskoj skupštini sadrže i spominjanje sestre te djeda u kontekstu Prosinačkih žrtava. I dok će kritike njegove zamisli za ustavnu reformu biti brojne i glasne, podrška će biti tiha, neprimjetna, a možda i nikakva. Čak i oni dijelovi hrvatske javnosti koji se teško mogu podvesti pod nacionalističku desnicu, pa čak i oni koji bi u drugim okolnostima pokazali određeno razumijevanje za tu inicijativu, vjerojatno će Zorana Pusića kritizirati zbog toga što je taj probni balon pustio u najgore moguće vrijeme te tako ne samo torpedirao ionako ne baš sjajne predsjedničke šanse svoje sestre, nego i desnici na pladnju predao jugoslavensku babarogu s kojom će plašiti birače, zbiti redove i tako elegantno postaviti pouzdani “državotvorni” kadar na Pantovčak.

Međutim, ako bi se iz cijele rasprave nastojale odstraniti emocije i dnevna politika, moglo bi se zaključiti da Pusićeva inicijativa i nije tako neosnovana. Ustavna odredba koju bi on ukinuo, ma koliko se činila popularnom i ma koliko o njoj postojao konsenzus u hrvatskom političkom establishmentu i najvećem dijelu javnosti, je, u najmanju ruku, ne baš najsretnije rješenje. Kao i kod mnogo sličnih slučajeva, radi stjecanja jeftinih političkih bodova se povukao potez koji na duži rok Hrvatskoj može na duži rok stvoriti nepotrebne probleme. U mnogo čemu se to rješenje može usporediti sa zabranom gradnje minareta koju su nedavno Švicarci ustavom unijeli u svoj ustav te izazvali zgražanje u mnogim evropskim krugovima.

Razlozi zbog kojih bi se ta problematična odredba trebala ukloniti ili barem izmijeniti su samo djelomično političke, a dobrim dijelom čisto tehničke naravi.

Prvi i najvažniji je opreznijim promatračima mogao postati vidljiv još 1997. godine. Dosljedno tumačenje čl. 141 bi, naime, otklonilo bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane članicom EU, s obzirom da je već ulaskom Grčke Unija postala “balkanskom državnom svezom”, a nešto kasnije ulazak Slovenije i Bugarske Uniji dao i južnoslavenski karakter. Nije potrebno spominjati kako je ulazak Hrvatske u EU cilj o kome među hrvatskim establishmentom nema nikakve rasprave te da će se – po dobrim starim običajima – pronaći načina da se Ustava “ne drži kao pijani plota”, odnosno tumačenje prema kome Hrvatska može ući u Uniju, a da čl. 141 nije prekršen.

Drugi razlog, koji je implicitno spomenuo Pusić, jest taj da bi se očuvanjem te ustavne odredbe većini hrvatskih susjedia poslala poruka da ih se smatra sve nego dobrim susjedima. Na taj način bi se trajno politički odnosi na ovim prostorima održavali lošima. A ta selektivnost još više dobiva na negativnost ako se uzme u obzir apsurdna činjenica da npr. Ustav RH ne priječi stvaranje saveza Hrvatske sa zemljama kao što su Sjeverna Koreja, Turkmenistan ili Saudijska Arabija, a priječi saveze s Bosnom i Hercegovinom (čemu bi se teško suprotstavio ijedan hrvatski pravaš), Crnom Gorom (koji bi oduševio poklonike Crvene Hrvatske) ili Slovenijom. Ako, pak, Jugoslavija i pored svega toga predstavlja opasnost, nije li daleko iskrenije, poštenije i savjesnije da se ta opasnost otkloni tako da se Ustavom zabrani ulazak Hrvatske u *bilo kakav* savez s *bilo kojom* drugom državom (uz eventualni izuzetak EU)?

Treći razlog je taj da nitko osim najzagriženijih jugonostalgičara teško može izbjeći zaključku da bi se praktične prednosti Jugoslavije – slobodni protok ljudi, dobara, usluga i ideja u ex-YU prostoru – u odnosu na postojeće stanje stvari daleko lakše i elegantnije mogle postići ulaskom u EU svih njenih nekadašnjih dijelova. Iz istih razloga npr. danas nitko  ne govori o francuskoj aneksiji Valonije i Ženeve ili nastojanju da se obnovi Velikonjemački Reich. Plašiti buduće hrvatske generacije Jugoslavijom, i perpetuirati taj strah kroz Ustav, ima isto toliko smisla kao i plašiti građane Korinta i Jeruzalema obnovom Rimskog Carstva. Ako Hrvatskoj uistinu prijeti opasnost po njenu samostalnost, suverenost ili opstojnost, povijest će se pobrinuti da to bude s mjesta odakle se to najmanje očekuje.

Očuvanje čl. 141 u Ustavu bi predstavljalo uvredu za hrvatski narod, odnosno njegovu inteligenciju i sposobnosti pravilne političke prosudbe. A i pitanje da li bi ona uopće bila efikasna i imala smisla u trenutku kada bi postala aktualna. Zamislite samo što bi se sve prije toga moralo dogoditi. Ne samo da bi stranke koje se zalažu za obnovu Jugoslavije od marginalaca morale postati hrvatski političaki mainstream te tako ući u Sabor, nego bi u njemu morale postići čak dvotrećinsku većinu. Nadalje, takav stav bi trebala prihvatiti polovica svih birača, odnosno građana Republike Hrvatske. Ako bi se to uistinu dogodilo – za 1000, 100 ili možda 20 godina – riječ je o tako epohalnoj promjeni i procesu kojeg bi teško mogao zaustaviti komad papira, makar se on zvao Ustav Republike Hrvatske.

Sindikat prostitutki prkosi gradonačelnici Kopenhagena

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=prostitute+escort&iid=762568″ src=”5/5/f/3/Germanys_Escort_Girls_47e4.jpg?adImageId=8033593&imageId=762568″ width=”234″ height=”350″ /]

S obzirom na Climategate, kao i najave niza zemalja da će dati palac dolje prijedlozima vodećih zapadnih sila o drastičnim smanjenjima emisije ugljik-dioksida u atmosferu, sve je više medijskih napisa koji spominju riječi “klimatski samit u Kopenhagenu” i “fijasko” u istoj rečenici. U nizu svih tih medijskih izvještaja se, međutim, našao i jedan koji odgovara tom opisu, a nema – barem direktne – veze s kontroverzama po pitanju na koji način i treba li uopće spašavati svijet od globalnog zatopljenja.

Cijelu je stvar zakuhala kopenhagenska socijaldemokratska gradonačelnica Ritt Bjerregaard koja je u 160 gradskih hotela poslao niz razglednica u kojima osoblje upozorava da ni slučajno ne pokušaju svoju ugostiteljsku ponudu obogatiti uz pomoć pripadnica najstarijeg zanata na svijetu.

Može se samo špekulirati kakvi su Bjerregaardini motivi za tu akciju. Možda je u pitanju briga za dobrobit djelatnica u tom dijelu uslužnog sektora, možda nastojanje da se očuva protestantski imidž Danske, a možda se gradonačelnica uplašila da bi neki od sudionika tog važnog skupa bili previše iscrpljeni ili dekoncentrirani svojim “slobodnim aktivnostima” da spase svijet.

Ono na što Bjerregaard nije računala je bila reakcija davateljica seksualnih usluga kojima očito baš nije najbolje “sjelo” da im gradonačelnik nastoji oduzeti kruh iz usta upravo za vrijeme međunarodnog skupa koji predstavlja idealnu priliku za procvat takvih aktivnosti.

Nedugo nakon slanja razglednica, posebnim priopćenjem se oglasio sindikat pod nazivom Interesna grupa seksualnih djelatnica (SIO) te najavila kako će njene članice svakom sudioniku samita koji im donese razglednicu besplatno pružiti usluge.

Susanne Møller, glasnogovornica sindikata, izjavila je kako su seksualne djelatnice shvatile da kopnehagenski političari nastoje iskoristiti samit kako bi skupili bodove na njihov račun, pa su prisiljene koristiti tako drastične mjere “kako bi se obranile”.

Hoće li Climategate dovesti do prve ostavke?

Dr. Phil Jones, ravnatelj Jedinice za klimatska istraživanja (CRU) pri Sveučilištu Istočne Anglije je izjavio kako će se privremeno povući sa dužnosti dok traje istraga vezana uz “procurene” E-mailove i dokumente njegove institucije. Dr. Jones će tako imati više vremena da odgovara na pitanja policijskih istražitelja koji nastoje otkriti na koji su način – preko “hakera” ili lokalnog “zviždača” – inkriminirani materijali dospjeli u javnost. Ukoliko dr. Jones ostane van dužnosti, mogao bi biti prva žrtva skandala koji prijeti da ne samo dovede u ozbiljnu sumnju teoriju o globalnom zatopljenju, nego i u paramparčad razbije povjerenje svjetske javnosti u znanstvenike.

Njemu bi se mogao pridružiti dr. Michael Mann sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, poznat po svom grafikonu “hokejaške palice” koji sugerira nagli skok prosječne temperature u svijetu. Njemu matično sveučilište namjerava postaviti nekoliko pitanja vezanih uz E-mailove s kolegama iz CRU, a u kojima se detaljno opisuje “kuhanje” znanstvenih podataka kako bi ih se uskladilo s “politički korektnom” teorijom globalnog zatopljenja.

U Australiji je, pak, skandal vjerojatno omogućio da u Senatu, kojim dominiraju oporbeni liberali, padne zakon koji uvodi novu ambicioznu shemu ograničenja potrošnje fosilnih goriva i trgovine preostalim “karbonskim kreditima”.

Vjerojatno da će se negativne posljedice afere odraziti i na ranije pompozno najavljeni klimatski samit u Kopenhagenu. Danas malo tko misli da će se na njemu donijeti neke dalekosežne odluke. Kini, Indiji, Brazilu, Južnoafričkoj Republici i drugim zemljama u razvoju je afera Climategate došla kao melem na ljutu ranu, odnosno savršeni izgovor da odbiju sugestije bogatih zapadnih zemalja prema kojima bi vlastiti ekonomski razvoj trebali žrtvovati radi “spašavanja planeta od sigurne propasti”.

Stare predrasude u Atlanti

Kada je Obama izabran za američkog predsjednika, svi su govorili kako je to početak nove ere u kojoj su SAD iza sebe definitivno ostavili rasne i druge predrasude, te da je ta nacija – koja ostalima često vodi trljati u nos kako je upravo ona najbolje moguće oličenje liberalno-demokratskih ideala – konačno te iste ideale pretočila u stvarnost. Nema sumnje, naravno, da su mnogi koji su svoj glas dali Obami to učinili upravo zato što su nastojali svijetu poslati takvu poruku i osjetiti ponos kada se jutro nakon izbora nakon pogledaju u ogledalo.

Međutim, kao i u mnogim drugim stvarima, ispostavilo se da Obamin izbor za predsjednika automatski ne znači da će predrasude – etničke, rasne i druge – biti čarobnim štapićem izbrisane kao faktor u američkoj politici.

Primjer za to su jučer održani izbori u Atlanti, jednoj od američkih metropola, bivšem olimpijskom gradu koji već desetljećima uživa reputaciju svega što je cool i napredno na tzv. Novom Jugu.

Izbori za gradonačelnika – koji se u državi Georgia, slično kao i u Hrvatskoj, održavaju u dva kruga – su tu reputaciju suočili sa stvarnošću vezanom uz to da se većina tamošnjih birača opredjeljuje na temelju rase. Atlanta je većinski crnački grad, a što je svima postalo jasno 1973. godine kada je Maynard Jackson postao prvi gradonačelnik-crnac. Otada do danas su svi gradonačelnici bili crnci.

Međutim, posljednjih se godina, zahvaljujući poslovnom bumu, u Atlanti bilježi sve veće doseljavanje bijelih profesionalaca iz srednje klase, a što je dovelo do promjena demografske strukture, a s vremenom učinilo mogućim da se do gradonačelničke fotelje progura i bijeli kandidat.

Taj je kandidat ove godine trebala biti nezavisna gradska vijećnica Mary Norwood. Već sama činjenica da se uspjela progurati u prvi krug izbora, usprkos gunđanja mnogih crnih političara i svećenika, je protumačena kao velika stvar.

Međutim, bajka je, ako je suditi po još djelomičnim izbornim rezultatima, potrajala tek do drugog kruga. Tijesnu je pobjedu odnio Kasim Reed, crni državni senator iza koga je čvrsto stala Demokratska stranka i njena “mašina”, a još više stanovnici siromašnih crnih četvrti.

Ono što je donijelo odlučnu prevagu Reedu je različiti stav prema pravima homoseksualcima. Oni čine ne baš bezazleni udio stanovnika Atlante, s obzirom da im liberalna metropola pruža idealno utočište od mnogo konzervativnijih sredina na Jugu SAD. Norwood je nastojala upravo u toj populaciji steći prevagu, te se založila za istospolni brak. Reed se, pak, založio da se u Georgiji priznaju samo istospolne zajednice.

Na kraju je visoki odziv – pogotovo među crncima koji su u pravilu konzervativniji od bijelaca po društvenim pitanjima – donio pobjedu Reedu.

Spor oko klime izaziva politički potres u Australiji

Spor oko globalnog zatopljenja i – što je važnije – nastojanja da se ono zaustavi monumentalnim zakonodavnim i administrativnim mjerama – bi mogao izazvati politički potres u Australiji.

Australska Liberalna stranka je, naime, na izvanrednoj konvenciji svrgnula svog šefa Malcolma Turnbulla i na njegovo mjesto stavila Tonyja Bennetta koji je skeptik po pitanju globalnog zatopljenja i koji se zarekao da će pokušati zaustaviti izglasavanje zakonski projekt o Shemi za trgovinu emisijama štetnih plinova koje nastoji progurati premijer Kevin Rudd.

Austalska laburistička vlada je taj zakon – koji predviđa najoštriju kontrolu emisija ugljika u atmosferu među svim industrijskim državama – nastojala izglasati prije klimatskog samita u Kopenhagenu. U tu je svrhu Rudd osigurao podršku Turnbulla, ali je zbog toga Turnbull postao predmetom kritika, a na kraju i pobune članova vlastite stranke.

Abbott je svoj stav objasnio time da bi Shema, umjesto da zaustavi zagađenje, u stvari stvorila novo masovno oporezivanje građana, ogromnu birokraciju te “crni fond” preko koga bi se kupovali birači i interesne grupe.

S druge strane, Ruddu bi to bio izvrstan izgovor da raspiše izvanredne izbore na kojima bi liberalna većina u Senatu bila “otpuhana”, a laburisti nakon toga komotno mogli izglasati taj zakon.

U međuvremenu je Climategate – skandal s “kuhanjem” znanstvenih podataka vezanih uz globalno zatopljenje – prisilio Jedinicu za klimatska istraživanja (CRU) Sveučilišta Istočne Anglij da počne objavljivati iste one podatke koje je, kako navode “hakirani” E-mailove, nastojalo zataškati jer “ne pokazuju trend zatopljenja”.

Minareti koji ruše demokraciju

Stopp Minarettverbot
(izvor: rytc)

Iznenađujući rezultati nedjeljnog referenduma predstavljaju ozbiljan razlog za zabrinutosti svima onima kojima je do budućnosti Evrope.

Razlog za zabrinutost i nije toliko u nekakvom naglom porastu desničarskog, ksenofobnog, rasističkog i antiimigrantskog raspoloženja u Švicarskoj. U pitanju su trendovi koji se već duže vremena mogu zapaziti u Evropi, odnosno koji su svoje efekte imali i na izborne rezultate u mnogim drugim evropskim državama, uključujući Italiju, Francusku ili Veliku Britaniju. Ono što je švicarski referendum učinilo šokantnijim jest to da su svi ti trendovi, ali i neki drugi, iskazali kroz za tu zemlju karakterističan institut neposredne demokracije, odnosno što je upravo referendum – kao i u nekim drugim slučajevima – shvaćen kao najefikasniji način da se pokaže srednji prst političkom establishmentu.

Upravo je to ono što najviše boli švicarsko Federalno vijeće, vodeće političke stranke i establishment koji se toliko žestoko borio da spriječi prolaz tog ustavnog amandmana. Za razliku od drugih – “normalnih” evropskih država, u Švicarskoj ne postoje mehanizmi koji bi taj političku elitu mogli zaštiti od “ekscesa” i “nestašluka” koje im mogu prirediti nestašni glasači. A zabrana minareta, koja, bez obzira na to koliko bila (ne)opravdana i koliko u praktičnom smislu bila nevažna, predstavlja upravo jedan takav “eksces”.

Ono što bi švicarski referendum mogao imati kao svoju najozbiljniju posljedicu nije jačanje rasizma, marginalizacija manjina ili gubitak povjerenja između Evrope i islamskog svijeta. Mnogo je ozbiljnija mogućnost da će se evropske političke elite povesti za riječima švicarske federalne vijećnice Eveline Widmer Schlumpf koja je izjavila kako bi se novim zakonskim i ustavnim rješenjima  “ubuduće trebalo spriječiti građane da se neposredno izjašnjavaju o određenim pitanjima”.

Nije potrebno podsjećati kako će te riječi zvučati kao simfonija u ušima briselskih birokrata i drugih usrećitelja koji su se prije par godina itekako pobrinuli da se o najvažnijem dokumentu današnje Evrope – ustavu – ne bude ili bude što manje nekakvog neposrednog izjašnjavanja. Švicarski referendum će biti krunski argument, odnosno izlika da se “ozbiljne stvari” kao što je vlast uzme iz ruku “neozbiljnih”, odnosno “primitivnih i zadrtih” birača, a nakon toga isto tako “primitivnih i zadrtih” lokalnih zajednica, regija, a na kraju i država. Takva “Kako mama kaže” Evropa će biti daleko neugodnije mjesto za život od one u kojoj par minareta nagrđuju nečiji tradicionalni krajolik.

Policajce kraj Seattlea smaknuli radikalni anarhisti?

Iako su masovna ubojstva u SAD relativno česti događaji, ono što se dogodilo u Okrugu Pierce u državi Washington, nedaleko od Seattlea, predstavlja nešto s čime se američka javnost rijetko suočila, odnosno naznaku jednog prilično neugodnog trenda. Nepoznati počinitelj (ili počinitelji, s obzirom da vlasti nisu potpuno sigurne je li riječ o pojedincu) je ušetao u kafić u blizini zrakoplovne baze te hladnokrvno iz neposredne blizine otvorio vatru na četiri pripadnika lokalne policije – tri muškarca i jednu ženu – koji su u to vrijeme na laptopima sređivali dokumentaciju pred početak smjene. Svo četvoro su ubijeni.

Ed Troyer, glasnogovornik Šerifovog ureda Okruga Pierce, tvrdi kako u pitanju nije bila pljačka, nego “zasjeda”, odnosno da je napad očigledno bio planiran. Policajci su nosili uniforme, a ispred kafića je bio parkiran njihov vidno označeni automobil.

Već sada su se pojavile špekulacije kako bi napad mogao biti teroristički čin, odnosno da je počinitelju kao inspiracija mogao poslužiti pokolj u Fort Hoodu. Kafić gdje je napad počinjen se nalazi u blizini zrakoplovne baze.

Osoblje kafića, koje je neozlijeđeno, je napadača opisalo kao crnca u 20-im ili 30-im godinama života.

Ovaj napad se, pak, povezuje sa sličnim napadom u obližnjem Seattleu. 31. listopada je prilikom rutinske patrole ubijen tamošnji policajac Timothy Brenton. 13. studenog je lokalna policija prilikom hapšenja teško ranila osumnjičenika za zločin – 41-godišnjeg Timothyja Monforta. Ispostavilo se da je Monfort, bivši zaštitar koji je diplomirao kriminologiju, prije toga u nekoliko navrata zapalio policijska vozila i slao prijeteće poruke policijskim uredima. Mediji javljaju kako je Monfort  u svom diplomskom radu, kao i drugim spisima, izražavao bijes zbog Patriotskog zakona i tvrdio kako se građani oružjem moraju suprostaviti policijskom nasilju.

Pojavile su se špekulacije kako bi današnji napad moglo biti djelo inspirirano Monfortovim činom, odnosno kako je u pitanju “dobra stara” propaganda djelom koju su prakticirali radikalni anarhisti s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

“Put ka sreći”: Potrošeni spot

Stječe se dojam kako se na internetskim forumima u Hrvatskoj digla kuka i motika protiv Tomislava Klauškog, i to zahvaljujući njegovom članku u kome se osvrće na “Put ka sreći”, predizborni spot SDP-ovog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Može se pretpostaviti da glavnu harangu vode simpatizeri dotične stranke, kojima se ne sviđa da se o njihovom kandidatu i njegovoj kampanji može pisati na ikoji drugi način nego hagiografski. A sam ironični naslov, u kome se sugerira da u Josipovićevom spotu sudjeluju “samoubojice” i “narkomani” jasno ukazuje da to nije slučaj.

Ironija s kojom nastupa Tomislav Klauški, dakako, nije jedini način na koji bi se moglo pristupiti tom prvom važnijem događaju u inače ne baš urnebesnoj kampanji kandidata koji po anketama još uvijek drži prvo mjesto, iako mu čak i najvatreniji poklonici ne mogu osporiti beskrvnost.

Iza spota je, naime, stajao prilično inteligentan koncept. Josipović je, okupljajući glazbenu četu svojih sljedbenika, nastojao sebe predstaviti kao predsjednika svih građana, odnosno kandidata koji, za razliku od drugih, neće moći računati samo na ograničeno, ideološki i lokalpatriotski “nabrijano” glasačko tijelo. Našlo se to ne samo u izboru izvođača, nego i u stilu s kojom se “Put ka sreći” izvodi. Našlo se tu mjesta i za urbani rock “mlade ekipe” i za umirovljeničke šlagere i za ruralne tamburice; zastupljeni su i Zagreb, Rijeka, Slavonija, Dalmacija.

Međutim, taj je dobar koncept kompromitiran na jednom malom detalju – samoj pjesmi. Onima koji, za razliku od većine hrvatskih birača, nemaju memoriju zlatne ribice, će u oči upasti to da pjesma Gorana Bareta nije nimalo originalna, odnosno da je već bila korištena u izborne svrhe, i to s “velikim uspjehom” od strane tada vladajuće koalicije SDP-HNS, o čemu svjedoče rezultati parlamentarnih izbora 2003. godine.

Dakle, ovaj “genijalni” spot nije ništa drugo do reciklaža, odnosno ništa drugo nego još jedan dobar argument cinicima kako se hrvatska politika svodi na depresivno ponavljanje jednog te istog. Neka od lica koja se pojavljuju u spotu jesu nova, ali većina je dobro poznata, a u nekakvom političko-propagandnom smislu se već potrošila 2000. godine. Kao i stranka čijeg kandidata podržavaju, uostalom.

Wikipedia gubi urednike

Svi korisnici i fanovi Wikipedije su posljednjih dana čuli jednu dobru i jednu lošu vijest.

Dobra vijest je u tome što se popularna on-line enciklopedija nalazi na izvrsnom 5. mjestu najposjećenijih web-stranica na svijetu, odnosno da ju je u proteklom godišnjem razdoblju posjetilo 20 posto više ljudi nego u prethodnom.

Loša je vijest u tome da je urednika – tj. dobrovoljaca bez kojih Wikipedia ne bi imala nikakv sadržaj – sve manje i manje. Statistike na Wikipediji na engleskom jeziku, koja je najveća i najposjećenija od preko 200 različitih jezičnih izdanja, tako govore da je u proteklom godišnjem razdoblju zabilježen gubitak od 49.000 redovnih, odnosno registriranih urednika. To nije prvi takav slučaj – godine 2008. je u istom razdoblju je nestalo 4900 urednika.

Desetorostruki porast urednika Wikipedije koji su odustali od projekta je, naravno, morao doći na naslovnice i postaviti pitanje “što se to događa s Wikipedijom”.

Odmah su ponuđeni određeni odgovori. Najjednostavniji je taj da Wikipedia postoji već osam godina, te da je u tom razdoblju broj i sadržaj članaka narastao do te mjere – englesko izdanje ih trenutno broji oko 3,3 milijuna – da se više jednostavno nema više o čemu pisati.

Drugo objašnjenje, koje se čini uvjerljivijim, temelji se na činjenici da je rast Wikipedije s vremenom sa sobom doveo brojne negativne posljedice, isto kao i pokušaji same Wikipedije da ih otkloni. To se prvenstveno odnosi na to da je Wikipedia istovremeno i megapopularna stranica a istovremeno (s manjim izuzecima) dozvoljava svakome da je uređuje. Naravno, to znači da će na sebe navući gomilu vandala i sličnih destruktivnih net-ličnosti, pa tako veliki dio posla za održavatalje Wikipedije otpada na “čišćenje” članaka od smeća, bilo da je riječ o grafitima, bilo nastojanjima da se legitimni enciklopedijski članci koriste kao besplatne reklame ili politikantski pamfleti. Proteklih godina je, nastojeći da zaustavi ili barem uspori te napade, Wikipedia razvila cijeli niz mehanizama i novih pravila uređivanja. Jedno od njih je, na primjer, zabrana anonimnim korisnicima u članke na engleskoj Wikipediji unose nove podatke o nečijoj smrti, a sa svrhom da se spriječi da Wikipedia objavljuje lažne podatke ili služi kao sredstvo za jeftine internteske psine vezane uz celebrityje. Sva ta pravila, dakako, rad na Wikipediji čine kompliciranijim i napornijim, te postupno isisivaju entuzijazam iz dotada oduševljenih sudionika projekta.

Priča o Wikipediji, prema tome, nije u ničemu bitno različita od onih u kojima neka “cool” ideja prestane biti “cool” čim postane institucija.