Hearts of Iron: Treća (ne)sreća

Bacio sam oko na najnoviji broj Buga i tamo se uobičajenom pregledu igara godine našlo mjesta i najuspješnije naslove iz žanra strategije. Na prvom mjestu je Empire: Total War, a za vratom mu dašću Anno 1404 i Hearts of Iron III. Uvrštavanje potonje je obrazloženo sljedećim riječima:

Uspješnost Paradoxovih igara se mjeri brojem nastavaka – Hearts of Iron, zahtjevna strategija o Drugom svjetskom ratu, došla je do trećeg nastavka; znači da je dobra (LOL).

Na temelju svojih iskustava sa sva tri nastavka Hearts of Iron, mogao bih reći kako osjećam poprilično razumijevanje prema polu-ironičnom tonu ovog članka. Paradox doista zna raditi dobre igre, ali ih publika obično dobije tek negdje oko trećeg patcha. I s HOI 3 je bio sličan slučaj. U svojoj prvoj, vanila verziji, HOI je bio gotovo neigriv zbog nevjerojatne sporosti. To objašnjava zašto je sve donedavno na njihovom službenom forumu bilo relativno malo  AAR-ova (detaljnih opisa odigranih partija), kao i da se nije pojavilo ni previše modova. S verzijom 1.3. stvari već počinju sjedati na svoje mjesto, te ljubitelji epskih hard core strategija na temu drugog svjetskog rata mogu doći na svoje.

Sanader sretan ako završi u Remetincu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=hanging+iran&iid=3042615″ src=”6/0/4/a/Serial_Killer_Mohammad_9279.jpg?adImageId=8794865&imageId=3042615″ width=”234″ height=”349″ /]

Kako stvari stoje, ono što je početkom srpnja prošle godine nekima sličilo na vrhunski politički manevar sada izgleda kao najspektakularnije političko samoubojstvo u povijesti suvremene Hrvatske. Ivo Sanader je, kao i mnogi drugi političari prije njega, zaboravio na jedno od temeljnih načela politike – da nijedan igrač, ma kako dobar bio, nikada nije veći i važniji od same igre. Isto kao i da se jednom prepuštena vlast na ovim prostorima teško ili nikada ne može vratiti.

Njegovo političko samoubojstvo 1. srpnja je slijedilo političko samoubojstvo 3. siječnja, odnosno sama najava “povratka u politiku” je bila dovoljna da mediji raspire histeriju o “puču” i procesu koji se mora zaustaviti svim sredstvima, uključujući jednu od najbrutalnijih političkih likvidacija od vremena kada su se IB-ovci brodovima vozilin na Goli otok. Ne može reći da Sanader, s obzirom na svoju bahatost i sve manje veze s realnosti dok je bio na vlasti, nije to zaslužio.

Zabrinjava, međutim, da karma dolazi u obliku Jadranke Kosor, koja nije pokazala da je ništa sposobnija ili čestitija od svog nekadašnjeg mentora, ali čija beskrupuloznost zajedno s kultom ličnosti koju oko nje stvaraju uobičajeno servilni, a nekoć pro-sanaderitski, mediji stvara ne baš najzdraviju kombinaciju za budućnost demokracije u Hrvatskoj.

Naravno, svima je jasno da gorka Sanaderova sudbina nema baš previše veze s nekakvom “odlučnom borbom protiv korupcije”, nego s brutalno jednostavnom političkom kalkulacijom njegovih bivših drugova kojima je sada daleko vrijedniji politički mrtav nego politički živ. Njegova politička likvidacija također daje više nego jasnu poruku svim drugim potencijalnim nezadovoljnicima ili svima koji bi mogli ugroziti novi josipovićevsko-kosorski režim – “ako smo mogli srediti nekoga tako moćnog kao što je Sanader, što tek možemo učiniti običnim smrtnicima”.

Bijes javnosti izazvan “dezerterskim” napuštanjem “broda koji tone”, koji je po svemu sudeći iznenadio Sanadera, ali zato post-sanaderskoj ekipi dobro došao da od bivšeg premijera napravi Pedra koji će visjeti za sve bivše, sadašnje i buduće grijehe vlasti, je takav da će Sanaderu odluka njegovih drugova da ga učine političkim mrtvacem možda čak spasila život. Barem na neko vrijeme. Sudeći po izljevima mržnje, koji nadilaze čak i one u naoko “žestokoj” predsjedničkoj kampanji, bivši premijer bi mogao biti sretan ako na kraju priče završi “samo” iza rešetaka zbog stvarnih ili navodnih korupcijskih nestašluka.

Nakon onoga što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci, ništa više nije isključeno. Uključujući opciju u kojoj nekoć svemoćnog vlastodršca pronalaze obješenog o stablo zbog toga što na vrijeme nije shvatio da oni koji odbijaju biti politički mrtvaci na kraju znaju postati i doslovno mrtvima.

Sanader se ne boji 3. siječnja

U zbrci koju je izazvala uobičajeno dramatična najava bivšeg premijera da se vraća u politiku, malo tko je obratio pažnju na jedan mali, ali možebitno značajan detalj – tajming. Zapravo, netko i jest, ali od toga nije izvukao pravilne zaključke. Naime, bivši vođa HDZ-a je svoj spektakularni potez – koji neki nazivaju “pučem”, a neki iznuđenom pustolovinom očajnika – poduzeo upravo 3. siječnja 2010. godine, na 10. godišnjicu prvih i zasad jedinih izbora na kojima je njegova stranka izgubila izbore na nacionalnoj razini.

Sanader je time očigledno želio posredno poručiti svojim stranačkim drugovima da je upravo on, a ne netko drugi, HDZ izvukao iz najgore situacije u kojoj se našla u svojoj 20-godišnjoj povijesti. Naime, nakon 3. siječnja 2000. godine, i izborne kataklizme na kojoj se hrvatski narod referendumski opredjeljivao protiv omrznute vladajuće stranke, malo je tko HDZ-u predviđao ikakvu budućnost. Čak je i njegov najveći adut i predsjednički kandidat Mate Granić, isto kao Vesna Škare-Ožbolt, smatrao kako je bolje napustiti brod koji tone i osnovati novu stranku. Međutim, nakon manje od četiri godine, oni koji su ostali u HDZ su se trijumfalno vratili na vlast, a oni koji su 3. siječanj shvatili suviše ozbiljno su postali marginalci i gubitnici.

Pitanje je, međutim, koliko će Sanaderova stranka imati razumijevanja za ovakvo rezoniranje svog vođe. Javnost očito nije imala razumijevanja za njegove bizantinske igre oko isforsiranog odlaska, a sada povratka u politiku. Sanaderu problem predstavlja to što je u šest mjeseci postao novi Ivić Pašalić, odnosno Pedro koji mora visiti za sve grijehe bivše i sadašnje vlade. A tu je i establishment koji će se u svakoj krizi opredijeliti za rješenje na liniji manjeg otpora – u ovom slučaju veliku koalicijsku vladu HDZ i SDP koja bi pod vodstvom “mudre i odlučne” Jadranke Kosor Hrvatsku iščupati iz ekonomske krize i uvesti u obećanu EU-zemlju.

Sanader je, tako stjecajem okolnosti, pokazao da se ipak ne boji 3. siječnja. Pravo pitanje je, međutim, to da li ostatak Hrvatske uistinu želi tektonske promjene koje je 3. siječanj predstavljao ili, da budemo precizniji, trebao predstavljati.

CIA u Afganistanu “obogaljena” samoubilačkim napadom

Jedna od prvih vijesti koje su objavili hrvatski mediji u Novoj godini nije bila baš dobra. Hrvatski vojnik, pripadnik snaga ISAF-a u Afganistanu, je ranjen. Sreća u nesreći jest da su ozljede opisane kao “lakše”, te da je, po svemu sudeći, bila u pitanju nesreća izazvana nespretnim rukovanjem oružjem, a ne teroristički napad.

To, pak, definitivno nije bio slučaj s veseljakom koji se ušetao u američku vojnu bazu u provinciji Khost te digao u zrak sebe i još najmanje 7 Amerikanaca, od kojih su svi bili agenti CIA-e, uključujući i voditeljicu ureda.

Današnji Wall Street Journal, pak, piše da je u pitanju udarac koji je “obogaljio” agenciju, s obzirom da je u prethodnih osam godina u Afganistanu poginulo samo četvoro agenata CIA-e, ali i da su žrtve posljednjeg napada jedni od rijetkih koji imaju terenskog iskustva – nešto što definitivno nedostaje ljudstvu agencije čijih 90 % agenata cijelu karijeru provede sjedeći u toplim washingtonskim foteljama.

Dodatni problem za Amerikance će predstavljati i okolnosti samog napada. Bombaš-samoubojica se uspio probiti u unutrašnjost same baze, odnosno slobodno kretati među civilima. Eksplozija se, prema nekim navodima, zbila u gimnastičkoj dvorani, odnosno kafiću gdje se agenti CIA-e rekreiraju. Pretpostavlja se da je atentator uspio ući nezamijećen tako što je ili imao uniformu Afganistanske nacionalne armije (ANA) ili je otprije služio kao doušnik te tako stekao povjerenje svojih budućih žrtava.

U svakom slučaju, Hrvatska može biti sretna što se njenom osoblju u Afganistanu ovo još nije dogodilo. Zasad.

Iza napada na danskog karikaturista stoji al-Qaida?

Američki časopis Newsweek je među svojim predviđanjima najizglednijih vanjskopolitičkih događaja i trendova za 2010. godinu naveo i “ reakciju na evropski rasizam“, odnosno pobunu muslimanskih imigranata protiv rastuće ksenofobije, koju simboliziraju ličnosti kao Sarkozy ili Švicarci koji su zabranili minarete. Jedan mladi Somalac je, po svemu sudeći, odlučio odmah ostvariti proročanstvo i to tako što je sjekirom pokušao zatući Kurta Westergaarda, 75-godišnjeg danskog crtača karikatura čiji su radovi na temu Muhameda izazvali demonstracije i bojkote širom islamskog svijeta.

Pitanje je, međutim, koliko će se ovakva “propaganda djelom” shvatiti kao razumljivi (a u nekim slučajevima i opravdani) izraz revolta potlačene manjine – na čemu će inzistirati “politički korektna” ljevica kojoj, po svemu sudeći, pripada autor Newsweekovog članka – a koliko kao potvrda svih negativnih stereotipa koji su omogućili rast ksenofobne desnice u Evropi.

Ovom potonjem bi mogla pripomoći vijest koja je “procurila” od pripadnika danske obavještajne službe PET čiji su članovi istraživali napadača. Oni tvrde kako je 23-godišnji mladić bio azilant, ali i “povezan s al-Qaidom“, odnosno s al-Shahabom, njenim ogrankom koji djeluje u Somaliji i drugim zemljama Istočne Afrike.

S druge strane, sami detalji napada, kao i to da je, po Westergaardovim riječima, napadač govorio “lošim danskim”, bi mogli ukazati na scenarij o “usamljenom luđaku”, odnosno da je teško pretpostaviti da bi al-Qaida atentat poduzela na tako jednostavan i naoko amaterski način. Iskustva iz Nizozemske, gdje je kontroverzni filmaš Theo van Gogh ustrijeljen i izboden nožem na ulici od strane pripadnika radikalne islamističke ćelije, pak, sugeriraju da “jednostavnost” metoda ne bi trebala ništa govoriti o “organiziranosti” i “podmazanosti” počinitelja.

Ne vjerujte baš svemu što čitate na Wikipediji

Wikipedija je jedna krasna stvar, koja u pravilu služi kao prilično brz i kvalitetan izvor informacija. Međutim, ponekad se dogode situacije u kojoj njena pouzdanost baš i nije na nekoj visini. One se obično tiču živih ljudi koje se iz raznih razloga – ponekad i iz wishful thinkinga – na njenim stranicama pretvara u mrtvace.

Wikipedia se tome nastojala oduprijeti uvevši pravilo – koje se, zasada, koristi samo na njenom engleskom izdanju – da anonimni korisnici ne smiju uređivati biografske članke o nekoj osobi na način da navode da je ona umrla. Zahvaljujući tome je prije par dana dogodilo da na engleskom izdanju Wikipedije članak o Brittany Murphy glumicu n tretira kao živu i zdravu bez obzira na to što su prije par sati sve svjetske agencije donosile vijest o njenoj smrti.

Međutim, pravila se očito nisu poštovala kada je u pitanju bio američki konzervativni radio-voditelj i utjecajni komentator Rush Limbaugh. Nakon što je Limbaugh za vrijeme odmora na Havajima osjetio bolove u grudima i bio odvezen u bolnicu u “teškom stanju”, Wikipedijin članak je nakon par sati objavio datum njegove navodne smrti (link na verziju članka s datumom smrti ovdje). Urednici se, doduše, mogu braniti s time da je za tu vijest postojala referenca, ali se ona odnosila na jedan pro-demokratski stranački “nabrijani” blog čija je autorica očito dozvolila da joj zla sudbina liberalima omraženog radio-voditelja pomuti granicu između onog što jest i što bi trebalo biti.

Wikipedija je, doduše, za manje od sat vremena ispravila svoju pogrešku. Ipak, ostaje pouka svim njenim čitateljima da njenim podacima pristupaju s oprezom, pogotovo kada su u pitanju materijali koji se tiču kontroverznih tema i pojedinaca.

To, dakako, važi i za ovaj blog. Uz savjet, s kojim ću zaključiti aktivnosti na Draxblogu VI za 2009. godinu, vjernim čitateljima želim sve najbolje u Novoj 2010.

Rusi planiraju srediti opasni asteroid

Anatolij Perminov, direktor ruske svemirske agencije Roskosmos, je u intervjuu za Glas Rusije objavio kako njegova agencija priprema svemirsku misiju čiji je cilj neutralizirati eventualnu prijetnju koju predstavlja Apophis, asteroid veličine par nogometnih igrališta otkriven 2004. godine, a za koga su tabloidi tvrdili kako bi mogao udariti u Zemlju. Perminov, pak, smatra da se čini “sigurnim” da bi se to moglo dogoditi 2030-ih. Stoga se njegova agencija namjerava pripremiti za taj slučaj, odnosno razviti metode skretanje Apophisove putanje, koje – za razliku od holivudskih filmova – ne bi uključivale korištenje nuklearnog oružja nego “običnih zakona fizike”.

NASA, pak, tvrdi da su šanse da Apophis uistinu udari u Zemlju iznose 1:250.000, što je daleko manje od 1:45.000 što su bile početne procjene.

Bez obzira koliko se ta vjerojatnost činila malom, dobro je da netko – pa makar i Rusi – razmišlja o lansiranju misije takvog tipa. Do eventualno problematičnog susreta s Apophisom ima dosta vremena, što bi se moglo iskoristiti za razvijanje novih tehnologija i metoda za  razbijanje ili skretanje potencijalno opasnih asteroida. Čak i ako se ispostavi da Apophis ne predstavlja nikakvu opasnost, misija koju planiraju Rusi ima itekakvo opravdanje. Sredstva i tehniku za borbu protiv asteroida su među stvarima koje je bolje imati kada ti ne trebaju nego nemati kada ti trebaju.

Josipović – posljednji neposredno izabrani predsjednik?

Najava Jadranke Kosor o tome da će se krenuti u mijenjanje izbornih zakona, odnosno da će predsjednički kandidati ubuduće morati prikupljati 50.000 umjesto 10.000 potpisa za kandidaturu, bit će bez svake sumnje pozdravljena od strane velikog dijela javnosti. Otprilike iz istih onih razloga zbog kojih su se svojevremeno izražavale simpatije za nastojanje Mislava Bage da se spasi od ritualnog predizbornog ugošćivanja kojekavih redikula na HRT-u.

A zbilja se ne može reći kako za takav stav nema argumenata. Predsjednički izbori na kojima sudjeluje tucet i više kandidata, a od kojih barem nekoliko dobije manje glasova nego što je prikupilo potoisa, u postojećim okolnostima često predstavljaju parodiju demokracije. To je možda najbolje pokazao slučaj Nove TV koja je ove godine odlučila otkazati predsjedničku debatu umjesto da maltretira gledatelje sa međusobnim svađama autsajdera, dok pravi favoriti – kao što su Josipović i Bandić – nemaju prilike ništa pametno reći.

Međutim, nastojanje da se “zavede red”, odnosno da se hrvatska politička scena “normalizira” u sebi krije mnogo veću opasnost od one koju kikiriki-kandidati i stranke predstavljaju za mentalno zdravlje TV-voditelja. Njime se na “elegantan” način ograničava demokracija, odnosno praktički uvodi imovinski cenzus za pasivno biračko pravo. Jedini predsjednički kandidati koji se uopće mogu natjecati tako postaju oni koji iza sebe imaju novac ili logistiku koju pružaju “jake”, odnosno “etablirane” stranke.

To u praksi znači da će na Pantovčak moći ubuduće dolaziti samo oni kandidati koji nisu spremni “talasati” da se ne zamjere velikim stranačkim igračima, odnosno oni koji su za novac spremni nuditi kojekakve usluge.

A kako stvari idu, možda više neće ni oni. Josipović, koga hrvatski medijski establishment slavi zato što je “dosadan”, “neprimjetan” i “normalan”, odnosno zato što je kao takav “bliži Evropi”, vrlo lako bi mogao postati posljednji neposredno izabrani hrvatski predsjednik. Ista ona “linija manjeg otpora” zbog koje se podržava Josipović, a zbog koje je Kosor nakon odlaska Sanadera postala velikom spasiteljicom Hrvatske, bi mogla dovesti da se neposredni izbori jednostavno ukinu kao “gubljenje vremena”.

Ako hrvatski predsjednik već mora biti bezlična lignja, onda je jeftinije da ta bezlična lignja bude izabrana u Saboru. A istom takvom logikom – kao i pričom o “previše stranaka” koja vodi natrag u jednostranačje – će se i sam demokratski proces ukinuti kao “skup”, “kompliciran” i previše riskantan, s obzirom da “neuki” i “povodljivi” birači uvijek mogu izabrati “tamu” kao što su Bandić i Kerum.

Zbog svega toga će biti prilično zanimljivo otići na biralište 10. siječnja 2010.

Hrvatski establishment se opredijelio za Josipovića

Do 10. siječnja ima još dosta vremena, a povijesna iskustva govore kako se dotada svašta može dogoditi. Uzimajući to u obzir, ipak se na temelju prvih reakcija može zaključiti kako je “smart money” na strani pobjede Josipovića.

Razlozi za to su samo djelomično matematičke prirode, odnosno činjenice da je razlika između sadašnjeg i bivšeg SDP-ovca tolika da će Bandić morati uložiti daleko više truda i novaca da je nadoknadi nego što je to bio slučaj u dosadašnjoj kampanji. Stvar je mnogo jednostavnija – iza Josipovića se, sudeći po najavama HSLS-ovog čelnika Darinka Kosora, kao i špekulacijama o Vidoševićevoj potpori koje objavljuje Jutarnji list – počinje svrstavati hrvatski politički establishment. To znači da će se Bandić morati boriti ne samo protiv matematike, nego i protiv nimalo prijateljski nastrojenih medija.

Dijelom je to zato što bi Bandić van Pantovčaka, poput Sanadera van Banskih dvora, mogao biti savršeni Pedro koji visi za sve što je loše u Hrvatskoj. Dijelom je to zato što neobrazovani i “sirovi” populist Bandić nikada, zapravo, nije bio dio “pravog” hrvatskog establishmenta koji se temelji na elitizmu. A najvažnije je to što je Josipović jednostavnije, “elegantnije” rješenje, odnosno što bi njegova pobjeda na Pantovčak dovela ekscesima i “soliranju” nesklonog političara koji se neće miješati tamo gdje mu nije mjesto, odnosno kvariti nečije interese.  Dakle, establishment će ići na sigurnu opciju, odnosno – sasvim u skladu s današnjim hrvatskim običajima – linijom manjeg otpora.

Prvi rezultati i prvi dojmovi

Kako stvari stoje – po onome što su rekle izlazne ankete, a i dosad “procureni” neslužbeni i djelomični rezultati DIP-a – na predsjedničkim izborima nije bilo nekih velikih iznenađenja. Nizak odziv, a na kraju i ne baš previše dobra kampanja, su se pobrinuli da sve bude po unaprijed utvrđenom scenariju. Dakle, u prvi krug je bez problema ušao Ivo Josipović, a iza njega Milan Bandić.

Sada će tek postati zanimljivo. Hoće li se ponoviti scenarij iz 2000. i 2005. godine u Hrvatskoj gdje pobjednik prvog kruga ima konačnu pobjedu u džepu? Ili će se ponoviti scenarij iz Rumunjske prije par tjedana gdje je ljevičarskog kandidata – pobjednika prvog kruga – u drugom krugu satrala udružena desnica?

Sve će ovisiti o tome hoće li Milanović pokazati da nije ništa naučio od 2007. godine i ponovno sebi dozvoliti da iščupa poraz iz ralja pobjede. Josipovićev uspjeh mnogi tumače time da u njegovoj kampanji nije bilo puno Milanovića. Uspjeh Bandića se, pak, tumači time da nije ulazio u polemiku i sučeljavanja s protukandidatima.

Njih dvojica će se, pak, morati suočiti na televiziji, i tu bi Josipović trebao imati prednost. S druge strane, prije pet godina je Mesić sebi dozvolio da bude u jednoj od tri debate bude poražen od Kosor, pa ništa nije isključeno.

U svakom slučaju, sljedeća dva tjedna će biti prilično zanimljiva.