Kategorija: Politika

Pernar… Kad Hrvatska ne može bolje

Protestant koji pokušava napraviti karijeru u turbo-katoličkoj Hrvatskoj. Pobornik neoliberalnog turbo-kapitalizma usred globalne ekonomske krize u kojoj su kenzijanstvo i socijalizam “in”. Kritičar otkopavanja grobova komunističkih zločina u vrijeme kada se Tuđmanovo “nacionalno pomirenje” razbija u paramparčad. Libertarijanac-individualist u zemlji u kojoj postoji stoljetna kolektivistička tradicija na koju se naslanja nacionalistička desnica i soc-nostalgičarska ljevica. Mladić čija je politička platforma nejasna i proturječna isto onoliko koliko je konfuzan način na koji je pokušava prezentirati u hrvatskoj javnosti. Čovjek koji je protiv sebe uspio ujediniti sve – režimlije i oporbenjake, ljevicu, desnicu i centar.

Ukratko, tip koji bi u svakoj normalnoj (ili kako to naš establishment voli govoriti “uljuđenoj” i “civiliziranoj”) zemlji trebao biti luzer i redovni gost emisija nalik na Jerry Springer Show.

Ali, Hrvatska u ovom trenutku nije normalna i “uljuđena” zemlja; a ako jest ili je bila, to svakog trenutka prestaje biti.

U njoj postoji vlast koja možda nije krvoločna kao trećsvjetske diktature, a možda nije ni korumpirana poput Prve talijanske republike, ni istrošena poput istočneovropskih komunista krajem 1980-ih. Ali se od svih njih doima daleko nesposobnija, odnosno čini se da je u stanju daleko prije potrošiti svaki politički i drugi kredit kojima je, za razliku od gore navedenih primjera, raspolagala. Ukratko vlast nam je bijedna.

Što i ne bi bilo toliko loše da nam od ovako bijedne vlasti nije još bijednija opozicija koja “ziheraški” i kukavički čeka da joj vlast poput trule kruške padne u ruke, a ne daje nikakve naznake da će joj vanjska i unutarnja politika biti imalo različite od ove koja je Hrvatsku dovela na rub donedavno nezamislivo duboke provalije. U tu bijednu opoziciju spada i “civilno društvo” – raznorazne parazitske kvazirežimske organizacije koje glumataju nekakvu “savjest društva”, a zapravo služe kao privatni feudi par ličnosti koji za “ostanak na liniji” mogu računati na stalnu pojavu u režimskim medijima i milijune proračunskih kuna.

Stoga je, kao što je to primijetila Tina Lakić na net.hr sasvim razumljivo što se Ivan Pernar u samo nekoliko dana nametnuo kao alternativa. I svi oni koji zazivaju “dovođenje u red”, odnosno “bojkot” i uklanjanje “huliganskog vođe”, “psihopata” i “wannabe Hitlera i Staljina” moraju dobro pripaziti da im želje ne budu uslišene. S obzirom gdje Hrvatska ide, Pernar će izgledati kao Mandela u usporedbi sa njegovim ekvivalentima koji budu “izronili” za godinu-dvije i kojih se tada neće biti tako lako riješiti.

Volim revoluciju… ali ne u svojoj kući

Današnji prizori nasilja u Zagrebu, vjerojatno najspektakularniji od znamenite maskimirske bitke 1990. godine, više od svega pokazuju koliko su zapravo vlastodršci Hrvatske u posljednjih nekoliko godina dotjerali “cara do duvara”, odnosno daju argumente za depresivni zaključak kako Sanader možda i nije tako blesav prilikom odabiranja puta koji će dovesti do salcburške ćelije. Naime, ma koliko ga pokušavali proglasiti Velikim Sotonom i krivcem za sve zlo koje je snašlo ovu zemlju, teško je vjerovati da će njegov mandat ostati upamćen po kataklizmi koja očekuje hrvatske građane koje ima zadatak usrećiti njegova nasljednica. Nakon što je danas uz postalo jasno da izvlačenje iz Hrvatske iz provalije zahtijeva ne samo neočekivano veliku količinu znoja i suza, nego možda čak i krvi, nekakva “šuć-muć” koruptivna hobotnica izgleda kao prava sitnica.

Ono što u cijeloj priči najviše upada u oči jest da je nasilje usred “pitomog” i “civiliziranog” Zagreba u paramparčad razbilo sve priče o podjeli na Zapadnu i Istočnu Hrvatsku, odnosno da usprkos sveg urlanja na Rivi i postavljanja balvana po Zagori Ivica Račan nije od “dignitetlija” prije deset godina morao toliko strahovati koliko Kosor trenutno ima razloga strahovati od “Facebook Che Guevara”.

Jedinu utjehu za Kosor može pružiti to što se medijski establishment, isto kao i bijedna hrvatska “oporba” čvrsto stavila na njenu stranu, automatski pretvorivši “Facebook revolucionare” od plemenitih idealista u bandu krvoločnih huligana i  državne neprijatelje. Razlog za to je u salonskim ljevičarima neugodnoj spoznaji da ulične revolucije i jurišanje na barikade izgledaju “romantično” i “cool” u dalekoj šezdesetosmaškoj prošlosti ili na nekim egzotičnim i “primitivnim” lokacijama kao što su Kairo, Tripoli i Beograd, ali ne izgledaju tako privlačno kada za posljedicu imaju spriječavanje šetanja po zagrebačkoj “špici” ili rizik po nečiju frizuru ili nokat, a o rebrima i bubrezima da i ne govorimo.

Još jedno napuštanje multikulturalizma

David Cameron is a British politician, Leader ...
Image via Wikipedia

Nakon Angele Merkel se još jedan evropski državnik odrekao eurofilima donedavno drage i svete ideje multikulturalizma. Da stvar bude gora, riječ je o državi koja se sve donedavno agresivno hvastala svojim multikulturalizmom i u kojoj se nije mogla zamisliti nijedna TV-serija na BBC-ju da neki od likova, i to u pravilu pozitivaca, ne bude musliman.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kakav će biti “spin” na ovu povijesnu izdaju. Da li je u pitanju dugoročna prilagodba “novim okolnostima” ili tek “prolazni fenomen” vezan uz privremenu i neprirodnu desničarsku koaliciju koja je na trenutak zgrabila vlast u ultraprogresivnoj cool Britaniji?

Kerumeta iz naše kalete

Ništa bolje ne može prikazati funkcioniranje suvremene partitokracije u Hrvatskoj od zlosretne sudbine Helene Novak, koja je od 25-godišnje “mlade lavice” glavne opozicijske stranke u očima svojih drugova preko noći pretvorila u radioaktivni otpad. Njen “politički nekorektni” ispad na Facebooku je bez svake sumnje SDP-u načinio štetu te režimskim medijima dao još jedan vrijedan izgovor kako da čitatelje prestanu maltretirati s HDZ-ovim korupcijskim skandalima, tako da i nastave spominjati stvarne, odnosno ekonomske probleme Hrvatske.

Navijači SDP-a će vjerojatno, pogotovo nakon intervjua za beogradski “Kurir” koji potvrđuje hadezeovske propagandne stereotipove o SDP-u kao “srbofilnoj” i “prothrvatskoj” stranci, početi bacati teorije zavjere o tome da je Novak ništa drugo do “ubačeni igrač”, odnosno hadezovski agent provokator čiji su ispadi dio plana da se glavna opozicijska stranka maksimalno kompromitira. S druge strane, primjena Occamove oštrice na hrvatsku politiku sugerira kako Novak najvjerojatnije uistinu ima takve šovinističke i “politički nekorektne” stavove, ali ih je, za razliku od 99 % kolega u političkom establishmentu, u jednom trenutku zaboravila skrivati.

Ono što se dogodilo Heleni Novak je, zapravo, ista stvar koja se prije godinu-dvije dogodila Željku Kerumu kada je, gostujući kod Aleksandra Stankovića, sebe trajno obilježio kao srbofobnog šovinista. Ono u čemu se Novak i Kerum razlikuju jest to što će za Novak posljedice biti daleko gore, s obzirom da Kerum svojim ispadom nikoga iz hrvatskog intelektualnog i medijskog establishmenta nije previše iznenadio; za osobu koja se i prije doživljavala kao primitivni i neobrazovani “troglodit”, odnosno čiji se izborni uspjeh pripisuje ruralnom, trogloditskom i “istočnohrvatskom” biračkom tijelu, se i moglo očekivati kako će prije ili kasnije izgovoriti replike primjerene njegovoj unaprijed zadanoj ulozi.

Novak je, bare što se hrvatskih salonsko-ljevičarskih opinion makera tiče, “naša” za razliku od “njihovog” Keruma. Osim što je mlada, osim što je žena i što se – sudeći po mediju gdje se ispad dogodio – zna koristiti Internetom, barem donedavno je pripadala liberalnoj, naprednoj, “europskoj”, odnosno “zapadnohrvatskoj” hemisferi politike. Ukratko, Kerum je trebao biti prošlost, a Novak je trebala biti budućnost.

Skandal oko Helene Novak, s druge strane, pokazuje da između te “prošlosti” i “budućnosti”, zapravo i nema nekakve razlike, odnosno da je ideološka podjela na kojoj se temelji hrvatski politički sustav predstavlja ništa drugo do jedno veliko mazanje očiju. Ukoliko se po ovoj priči bude previše kopalo, vjerojatno će početi ispadati malo previše kostiju iz ormara, odnosno otkrića o tome da svako hrvatsko “malo misto” ili politička stranka imaju svoju Helenu Novak. A ako se ispostavi da likova koji ne izgovaraju replike iz scenarija ima daleko više nego što se itko usudi priznati, možda publika hrvatske političke telenovele konačno jednog dana i progleda o čemu je u njoj, zapravo, riječ.

Još jedna žrtva Wikileaksa

Nedugo nakon što je tuniski predsjednik Ben Ali prisiljen bježati iz zemlje zahvaljujući “pikantnim” detaljima o njegovoj imovini i načinu vladanja objavljenim na Wikileaksu, još jedan moćnik ima razloge zabijati igle u lutku s likom Juliana Assangea. Berry Mutny, generalni direktor njemačke tvrtke OHB-System, smijenjen je od strane nadzornog odbora nakon što su “izronili” detalji njegove konverzacije s američkim diplomatima. Mutny je, naime, u njemu “popljuvao” Galileo, više milijardi eura vrijedan sustav satelitske navigacije koji razvija EU, rekavši da on nikada neće funkcionirati te da mu je isključiva svrha pomaganje francuskim vojnim interesima.

Sve to, pak, ne bi bio takav problem da Smutny i njegova tvrtka nisu sudjelovali u cijelom projektu, dobivši gomilu novaca od strane te iste EU. Priča se pojavila prošli tjedan u norveškom listu Aftenposten, a nakon čega ju je Smutny pokušao opovrći. Nadzorni odbor u Bremenu je, međutim, smijenio Smutnyja “u interesu tvrtke”.

Postavlja se pitanje hoće li Wikileaks otkriti cijeli niz sličnih “pikanterija” prema kojima afere zbog kojih se razapinje Sanader izgledaju sićušne, odnosno stvoriti depresivni dojam prema kome, kada je o “zamračivanju” riječ, Hrvatska već odavno predstavlja integralni dio EU.

Ovo se u Hrvatskoj ne može dogoditi

Vijest o pucnjavi tokom koje je ranjena američka demokratska kongresnica Gabrielle Giffords i još 11 ljudi ranjeno će bez svake sumnje dati još jedan razlog hrvatskim dežurnim antiameričkim snobovima da se osjete superiorno zbog toga što žive u državi bez legalnog oružja za građane, pa se uz to vezano nasilje u njoj ne može dogoditi.

Snobovi su u pravu, jer se takva stvar u Hrvatskoj ne može dogoditi. Ali ne zato što u Hrvatskoj nema legalnih pištolja ni republikanskih desničarskih troglodita (kojima će se ovaj zločin bez sumnje pripisati). Razlog je mnogo banalniji. Naime, Giffords je stradala zato što je organizirala sastanak sa svojim biračima, za koje se mora boriti svake dvije godine.

Njene kolege u hrvatskom Saboru, koje je “europski” proporcionalni sistem sveo na bezlične strojeve za dizanje ruku čiji izbor ovisi isključivo o smještanju na određeno mjesto na stranačkoj listi, se ovakvih neugodnosti ne moraju plašiti.

Godina bez izbora

Sljedeća godina, ako je vjerovati izvorima iz HDZ-a na koje se poziva Večernji list, neće biti izborna. Usprkos očekivanjima salonskih ljevičara kako će se ekonomskom krizom i akumulacijom korupcionaških afera potresena vlada Jadranke Kosor pasti kao kruška – što zbog bijega njenih saborskih partnera, što zbog izvanrednih izbora – to se nije dogodilo. Naprotiv, Kosor će u Banskim dvorima ostati duže nego što je to isto pretpostavljao.

Razlozi zbog kojih će Kosor nastojati rastegnuti svoj mandat do krajnjeg ustavnog roka su prilično jasni – nastojanje da se maksimalno dobije na vremenu kako bi stjecaj pozitivnih vanjskih i unutarnjih okolnosti popravio neslavni rejting vladajuće stranke. Tri-četiri mjeseca možda ne mogu na prvi pogled izgledati mnogo, ali povijest uči da se u njima mnogo toga može dogoditi, pogotovo u svjetlu HDZ-ovih iskustava s posljednjih izbora, kada je pobjeda iščupana iz ralja sigurnog poraza.

I, doista, što se u ta tri-četiri mjeseca može dogoditi? Može se tako dogoditi par pozitivnih ekonomskih statistika koje će “spin” pretvoriti u “hrvatsko gospodarsko čudo”, a Hrvatsku u “balkanskog tigra”.  Može se, naravno, dogoditi zatvaranje famoznih poglavlja u pregovorima s EU i stvoriti argumenti za pranje mozga o ulasku u novo Zlatno doba. Tu je, dakako, tri-četiri mjeseca više za provokacije od strane Stanimirovića koji će ogorčiti pravovjerne Hrvate i natjerati ih da glas daju desno, kao i tri-četiri mjeseca da Milanović ponovno pronađe način da sebi puca u nogu (kao što je nedavno učinio sa izglasavanjem Bandićevog budžeta u Zagrebu i eskalirajućim sukobom s Bernardićem).

Ali, postavlja se isto tako pitanje kakvi bi to izbori bili i da li bi hrvatski birači uopće i imali nekakvih izbora ako se oni održe u redovnom roku? Ako bi, kako stvari stoje, jedini izbor bio između HDZ-a i njegovih parazita na jednoj, te SDP-a i njegovih parazita na drugoj strani, onda to uopće ne bi bio izbor. U svim glavnim parametrima vanjske (EU, NATO, SAD)  i unutarnje politike (neoliberalni kapitalizam, rezanje socijalnih prava) te stranke vode identičnu politiku; jedina je razlika što je HDZ u ovom trenutku pod daleko većim pritiskom da se “dovede u red” i počisti “mangupe u svojim redovima”, nego što će to Milanović biti kada se prvih godinu-dvije bude bahatio na čelu Kukuriku koalicije. Isto onako kao što mnogi danas misle da se povijest ponavlja, odnosno da se HDZ koprca kao i 1999. godine, tako će i Milanović “uprskati” kao što je to jedanaest godina prije uprskao njegov prethodnik, i onda će se kao veliki spasitelj Hrvatske ponovno iz redova “pročišćenog”, “reformiranog” HDZ-a iznjedriti još jedan Veliki spasitelj.

A možda upravo zbog toga i nije loše da se izbore održe godinu dana kasnije. Jer, kao što svjedoče primjeri britanskih premijera Harryja Callaghana i Gordona Browna, neodržavanje izvanrednih izbora u relativno nepovoljnoj situaciji se nekome može obiti o glavu kada je redovne izbore nužno održati u još nepovoljnijoj situaciji. Kosor će se tako izborima na proljeće 2012. lišiti propagandnog aduta koji joj je predstavljala 20. obljetnica Ovčare, a početkom 2012. možda izrone i dogode se neke stvari koje će pokvariti sve hadezeovsko-esdepeovske računice i hrvatskim biračima ponude neku suvisliju opciju za budućnost ove zemlje.

Nazor, Hoover i Sanader

U harangi kojom hrvatski mediji – bilo državni, bilo “nezavisni” – nastoje iskoristiti najbanalniji detalj iz života i (ne)djela Najvećeg Gada Koji Je Ikada Svojim Poganim Korumpiranim Nogama Skrnavio Sveto Čestito Hrvatsko Tlo upada u oči izostanak referenci na glasine koje su bile daleko češće kada je on bio Najveći Jedini Europejski Demokratski Državnički Mesijanski Spasitelj Hrvatske, vezane uz njegovu seksualnu orijentaciju.

Istini za volju, te glasine ni tada nisu bile u gro-planu zanimanja hrvatske javnosti, odnosno nikada nisu izazvale špekulacije i priče nalik na one vezane uz Severinu. Ipak, bile su dovoljno relevantne da se o njima očituje i sam Ivo Sanader u najgledanijoj emisiji državne televizije.

Danas, međutim, kada je medijskom lešinarenju izložen ne samo Sanaderov privatni život, nego i život njegove obitelji i svakog nesretnika koji se preziva Sanader, pitanje seksualne orijentacije bivšeg premijera postaje tabu. A ako se netko i usudi samo podsjetiti na “dobra stara vremena” kada nije bilo tako, riskira da ga implicitno ili eksplicitno razapnu kao homofoba. Koji je razlog za to?

Odgovor na to pitanje bi mogla dati evolucija homofobije u suvremenim zapadnim društvima, odnosno par povijesnih primjera koji pokazuju kako promjena stavova prema homoseksualnosti, barem kada je u pitanju društveni establišment, može imati prilično bizarne učinke na reputaciju nekih ličnosti, odnosno potrebu za “politički korektnom” (samo)cenzurom.

Na području Hrvatske je najpoznatiji primjer Vladimira Nazora, kome su priču o homoseksualnoj vezi s Ivanom Goranom Kovačićem “prišile”, odnosno maksimalno nastojale eksploatirati ustaše nakon njihovog bijega u partizane iz Zagreba 1942. Cilj takvih priča, bile opravdane ili ne, je bila difamacija i uništenje reputacije uglednog književnika među bogobojaznom, katoličkom i konzervativnom javnosti koja nije imala razumijevanja za “ljubav koja se ne usuđuje spomenuti ime”. Ustašama i generacijama hrvatskih antikomunista, nacionalista i drugih desničara koje su potom desetljećima održavale priču o gay Nazoru u svrhu difamacije zavnohovske Hrvatske vjerojatno ne bi bila po volji spomen-ploča koju su gay aktivisti digli 2007. godine davši u novim, “politički korektnim” vremenima, toj istoj priči pozitivni “spin” i učinivši Nazora i Kovačića velikim hrvatskim herojima upravo zato što su bili gay.

Naravno, postoje i suprotni primjeri, kada nečija homoseksualnost, koja je iz političkih i drugih razloga u svoje vrijeme bila dogma u koju se ne smije sumnjati sada odjednom postaje problematična, odnosno nevažan detalj koji se može ignorirati ili čak osporavati. Najbolji od njih je J. Edgar Hoover, nekadašnji direktor američkog FBI čija se homoseksualnost u američkoj popularnoj kulturi smatrala neupitnom činjenicom, a da bi je danas također smatrali ili nevažnim ili nedovoljno dokazanim biografskim detaljom.

I sa Sanaderom se ovog trenutka događa sličan, iako daleko brži, proces. Sanaderova navodna homoseksualnost ili, preciznije, ležernost s kojom se odnosio prema tim glasinama su bile plus kako za samog Sanadera tako i za gay zajednicu, odnosno bitno pridonosile stvaranju slike o Hrvatskoj kao naprednoj, “europskoj” i “cool” zemlji, tako drukčiju od nekih trogloditskih Mordora na istočnim granicama s kojom se voli uspoređivati. Međutim, sada kada je Sanader postao oličenje čistog Zla, bilo kakvo – implicitno, eksplicitno i pa i najpovršnije – povezivanje Sanadera s osobama homoseksualne orijentacije cijelu hrvatsku homoseksualnu zajednicu može utrpati u istu “kašetu brokava”, odnosno u očima hrvatske javnosti – koja ipak nije tako “cool” i “napredna” kao što se čini na prvi pogled – njen “razvratni i protuprirodni” životni stil izjednačiti s “opačinom” u obliku Sanaderove korupcije.

Hrvatski politički i medijski establišment, koji u ovim trenucima predstavlja daleko veće “Europejce” od bilo kog entiteta u onome što se još zove Europskom Unijom, će zbog toga s nekoć jako popularnim pričama o bivšem premijeru učiniti isto što je donedavno Mladen Bajić radio kaznenim prijavama.

Sudac srušio Obaminu zdravstvenu reformu

Kada povjesničari jednom budu ocjenjivali predsjedništvo Baracka Obame, vrlo je moguće da će biti blagonakloniji od današnjih komentatora koji ga nazivaju “one-termerom” (predsjednikom s jednim mandatom), ali je teško vjerovati da će njegova reputacija ikada doseći olimpske visine iz doba kada je trijumfalno ulazio u Bijelu kuću. Sada je prilično jasno da mnoga velika obećanja s kojima je osvojio američku i svjetsku javnost neće biti ispunjena, barem ne u njegovom prvom mandatu. A sada je, po svemu sudeći, i njegovo jedini koliko-toliko opipljivo dostignuće – uvođenje nečeg nalik na opće i obvezno zdravstveno osiguranje u SAD – u opasnosti da završi u povijesnoj ropotarnici. Naime, federalni sudac je svojim rješenjem usvojio tužbu države Virginia te neustavnim proglasio odredbe zakona kojim je većini američkih građana nametnuta obveza sklapanja ugovora o zdravstvenom osiguranju.

Naravno da je riječ tek o prvostupanjskoj presudi, te da će slijediti višegodišnje natezanje koje će svoj epilog imati na Vrhovnom sudu (gdje trenutno većinu imaju prema Obaminoj zdravstvenoj reformi neskloni konzervativci). Ipak, ovaj neugodni udarac dolazi u nezgodno vrijeme – nedugo nakon što je Obama kapitulirao pred republikancima i pristao na očuvanje Bushovih niskih stopa poreza za najbogatije Amerikance, izazvavši bijes dosad odane demokratske ljevice. Uspoređujući trenutnu situaciju u Americi s onom prije dvije godine, danas se lako podsjetiti koliko politika može biti nepredvidljiva.

Sada i Putin daje Assangeu podršku

Vladimir Putin
Image via Wikipedia

Lavinama reakcija javnih ličnosti na hapšenje Juliana Assangea i aferu Wikileaks se priključio i ruski premijer Vladimir Putin. Ruski čelnik koga optužuju za gušenje slobodne riječi i likvidaciju “problematičnih” novinara i “zviždača”, naravno, nije imao razumijevanja za pokušaje zapadnih kolega da u ovom konkretnom slučaju kopiraju njegove metode, nego je, naprotiv, rekao kako hapšenje Juliana Assangea ozbiljno kompromitira zapadne tvrdnje o superiornosti tamošnje demokracije. Putinu je, dakako, još više istakao to da nakon cijele afere nitko Rusiji i njenom režimu – koga se u od Wikileaksa objavljenim američkjim diplomatskim depešama – naziva “autoritarnim”, “mafijaškim” i “nedemokratskim” – više ne može stavljati pod nos ono što i sam radi.

Guardian, pak, piše da je Kremlj – koji je ispočetka “politički korektno” osudio kršenje tajnosti diplomatskog rada – krenuo korak dalje, pa je tako “procurio” memorandum kojim ruski dužnosnici predlažu da se Assangea nominira za Nobelovu nagradu za mir.

Naravno, sve to nema veze s nekakvim visokomoralnim načelima, koliko s hladnoratovskim, nadmetanjem i korištenjem prilike koje Rusiji dao propagandni autogol njihovih američkih suparnika.