Kategorija: Politika

Roxana Saberi uskoro na slobodi

Roxana Saberi, američka novinarka iranskog podrijetla, inače bivša Miss Sjeverne Dakote, uskoro će biti puštena na slobodu nakon što je iranski žalbeni sud smanjio njenu zatvorsku kaznu zbog špijunaže. Njen odvjetnik Abdolsamad Khoramshahi javlja, a BBC prenosi, kako je originalna zatvorska kazna od osam godina smanjena na dvije godine uvjetno. 32-godišnja Saberi, koja je kao slobodna novinarka surađivala s BBC-jem i američkom mrežom NPR, u Iranu je boravila šest godina kako bi skupila materijal za knjigu. Njeno uhićenje i suđenje pred Revolucionarnim sudom – obavljeno iza zatvorenih vrata – izazvalo je velike kontroverze širom svijeta, kao i bijes novinara.

Saberi, koja uz američko ima i iransko državljanstvo, će temeljem presude moći napustiti Iran, ali će joj sljedećih pet godina biti zabranjeno obavljanje novinarskog posla u toj državi.

Očigledno je da su iranske vlasti shvatile da bi cijeli slučaj – bez obzira kakve optužbe i koliko osnovane bile (navodno je prvo trebala “pasti” zbog protuzakonite kupovine alkohola) – nanio više štete nego koristi.

Vođa japanske opozicije podnio ostavku

Ichiro Ozawa, vođa japanske Demokratske stranke, je svojim stranačkim drugovima priopćio kako namjerava napustiti svoj položaj. Kao razlog se navodi skandal oko ilegalnih stranačkih donacija, razotkriven prije dva mjeseca, a u koji je bio upetljan njegov bliski suradnik.

Ozawin odlazak je iznuđen činjenicom da će se do listopada u Japanu održati parlamentarni izbori, a na kojima se očekuje težak poraz premijera Taroa Asoa i Liberalno-demokratske partije (LDP) koja Japanom, s manjim ili većim prekidima, odnosno različitim inkarnacijama, vlada dulje od pet desetljeća. Taj ishod je izgledao izvjestan sve do izbijanja skandala s Ozawinim suradnikom, kada su ankete zabilježile nagli pad podrške dotle dominantnoj Demokratskoj stranci.

Ovakvi događaji još jednom pokazuju kako politika zna biti nepredvidljiva, odnosno da ono što se dogodilo Milanoviću i SDP-u 2007. godine nije nekakav hrvatski izuzetak od svjetskih pravila.

Moderna vremena – Severina pjeva za Ostojića

Pristaše Ranka Ostojića, moglo bi se reći i s određenom dozom trijumfalizma, navode kako će njegov završni predizborni skup na splitskoj Rivi 15. svibnja uveličati nitko drugi do Severina Vučković, bez svake sumnje najpoznatije estradno ime ovog imena. To će mnogi protumačiti kao Ostojićevu prvu veliku pobjedu u ovoj kampanji, s obzirom da se nitko koga na svoje skupove dovede njegov konkurent Željko Kerum ne može mjeriti sa Severininim zvjezdanim statusom.

Međutim, koliko će Severinin angažman na Rivi donijeti glasova? Da li je realno očekivati da će Ostojić s njom nadoknaditi Kerumovu prednost u anketama, nedostižnu ako se pretpostavi da će splitski tajkun eventualni kiks u prvom krugu u drugom nadoknaditi s HDZ-ovim glasovima za Kureta?

Moje je skromno mišljenje da Severina ipak neće imati nekih dramatičnih efekata na izbornu utrku. Što je možda i najbolje što Ostojić u ovakvim okolnostima može očekivati. Daleko je bitnije da njen nastup na Ostojićevom skupu neće štetiti.

Jer, nije zgoreg podsjetiti se i na ne tako daleku 2003. godinu kada je tadašnji Ostojićev stranački šef Ivica Račan izazvao zgražanje mnogih svojih pristaša – pogotovo onih u snobovsko-komentatorskim krugovima – angažmanom te iste Severine u izbornoj kampanji. U to vrijeme je, pak, to bila velika stvar, s obzirom da su Severinine video-pustolovine tada bile tek njena privatna stvar, odnosno popularna pjevačica je još uvijek u javnosti mogla gurati imidž smjerne, tradicionalne  i bogobojazne hrvatske katolkinje. Taj imidž je, pak, obično vezan uz hrvatsku desnicu (a Severina se 1990-ih eksplicitno izjašnjavala kao pristaša HDZ-a), pa su mnogi – kasnije se ispostavilo s pravom – takav Račanov potez tumačili kao očajnički pokušaj da očuva vlast kradući sebi nesklono biračko tijelo.

Ostojić, pak, sada ne mora brinuti da će ga zbog toga kritizirati isto onako kao što su kritizirali Račana. Vremena su se promijenila – na birališta prvi put izlaze generacije koje su odrasle uz Kozjak i Severinin video, te njima trogloditski komentari na račun Severine – poput onih na članak u Slobodnoj Dalmaciji – neće značiti skoro ništa.

Gordon Brown najnepopularniji britanski premijer otkad je anketa

Anketa koju je agencija BRIX napravila za Mail on Sunday među biračima u Velikoj Britaniji pokazuje kako Laburistička stranka premijera Gordona Browna na sljedećim parlamentarnim izborima može očekivati 23 posto glasova, što je najniži rezultat za vladajuću stranku otkako su 1943. godine uvedene suvremene metode ispitivanja javnog mnijenja.

Oporbeni konzervativci Davida Camerona, pak, mogu očekivati 43 posto glasova, a što bi se – pretočeno u britanski većinski izborni sistem – pretvorilo u parlamentarnu većinu od čak 220 mjesta – daleko više većine od 179 mjesta koje je dobio bivši premijer Tony Blair kada je 1997. godine otpuhao konzervativce s vlasti. Isto istraživanje pokazuje da čak 52 posto Britanaca želi da Blairov nasljednik odmah napusti tu funkciju.

Uzimajući u obzir da Mail tradicionalno nije baš najlijevije orijentiran britanski list, kao i da do redovnih izbora ima dugih godinu dana, ovo definitivno nisu dobre vijesti za Browna. Premijer koji je trebao biti spasitelj Laburističke stranke – uspješan Blairov ministar financija koji je simbolizirao sve dobro u Blairovoj eri, a bez ljage izazvane šurovanjem s Bushom i upadom u Irak – najvjerojatnije je na putu da kao premijer postane povijesna fusnota.

BRICe briju Ameriku gdje boli

Prošli mjesec je, kako navodi Welber Barral, brazilski ministar trgovine, trgovinska bilanca između Brazila i Kine iznosila 3,2 milijarde dolara, dok je trgovinska bilanca između Brazila i SAD iznosila 2,8 milijarde dolara. Time su SAD, po prvi put od 1930-ih, prestale biti glavni trgovinski partner Brazila, a (donedavno) jedina svjetska supersila izgubila svoju dominaciju nad najvećim tržištem Latinske Amerike.

Kao što sam spomenuo u jednom svom ranijem postu, sve ono čime je Reagan u svoje doba plašio malu djecu sada postaje stvarnost.

Komunistički poligamist na čelu Južne Afrike

Južna Afrika, s obzirom na jezive socijalne razlike, siromaštvo i eksploziju kriminala  može izgledati kao basket case kada se usporedi s vodećim industrijskim državama zapadnog svijeta, ali se još uvijek mora smatrati regionalnom silom čija je riječ – kada su u pitanju afrička pitanja – vrlo često posljednja. Ne iznenađuje, stoga, da Vuk Jeremić srpsku javnost nakon najave ulaska Kosova u MMF nastoji utješiti upravo opetovanim garancijama da Južnoj Africi – kao i prije godinu dana – ne pada na pamet priznati nezavisnost bivše srpske pokrajine, što se tumači kao sugestija drugim afričkim i državama Trećeg svijeta da postupe na isti način.

Mogućnost da Južna Afrika po tom, a i nekim drugim, pitanjima promijeni kurs je, po svemu sudeći, još manja nakon što je jučer na njeno čelo došao Jacob Zuma. Treći post-aparthejdski predsjednik Južnoafričke Republike će najjaču i najvažniju afričku državu još više odlijepiti od svega onoga što se kolokvijalno smatra  Zapadom. Njegovi prethodnici Nelson Mandela i Thabo Mbeki su se trudili svoju preporođenu državu koliko-toliko učiniti “normalnom” u smislu Fukuyamine paradigme o liberalno-demokratskom kraju povijesti. Apartheid je ukinut, uvedena je rasna jednakost, ali zato privatno vlasništvo i kapitalizam nisu mogli biti dovođeni u pitanje, a JAR se trudila u mnogim društvenim pitanjima – kao što su ukidanje smrtne kazne i uvođenje homoseksualnih brakova – postati uzornim sljedbenikom klintonovsko-blerovskog Trećeg puta.

Sa Zumom na čelu Južne Afrike svemu tome bi mogao doći kraj. Zuma je član Južnoafričke komunističke partije (SACP), a neko vrijeme je bio i u njenom Politbirou, a kao potpredsjednik JAR se isprofilirao kao prvak lijevog krila vladajuće stranke Afrički nacionalni kongres (ANC), poznatog po sve žešćoj kritici centrističke Mbekijeve politike. U mnogo čemu, dolazak Zume na vlast bi po JAR mogao imati iste posljedice kao i dolazak Chaveza na vlast u Venezueli, odnosno snažan poticaj lijevom populizmu i, općenito, protuzapadnom raspoloženju diljem cijelog jednog kontinenta.

Stoga ni ne iznenađuje što se nijedan zapadni čelnik nije udostojio pojaviti na Zuminoj inauguraciji. Kako stvari stoje, i u Africi bi se danas počelo ostvarivationo što je 1980-ih bilo Reaganova noćna mora – “crvenjenje” Latinske Amerike i Afrike.

Zuma je, pak, zanimljiv i zbog toga što će trebati daleko više truda da tog čelnika jedne moderne države pomiri s parametrima “političke korektnosti” u današnjim zapadnim društvima. Iako je komunist, Zuma se kao pripadnik naroda Zulu drži njegovih poligamističkih tradicija, te je vjenčan s tri žene. Iza sebe također ima razvikano suđenje za silovanje i niz optužbi za korupciju i reketarenje.

Zanimljivo je, pak, da hrvatski mediji u potpunosti ignoriraju Zumu, čak i ako bi njegov dolazak na vlast Svjetsko prvenstvo u nogometu – za mnoge Hrvate najvažnijoj stvari na svijetu – morao učiniti daleko zanimljivijim. Razlog nije samo u sve gorem neznanju njihovog novinarskog kadra, odnosno sve parohijalnijoj uređivačkoj politici, koliko, možda u nesretnoj koincidenciji s lokalnim izborima. U usporedbi sa Zumom svi Bandići, Kerumi, Jambe pa možda čak i Glavaši, izgledaju kao sitne ribe.

Obamin pomoćnik podnio ostavku zbog fijaska s predsjedničkim avionom

Louis Caldera, pomoćnik Bijele kuće zadužen za predsjednička putovanja, podnio je ostavku nakon serije javnih kritika izazvanih prošlomjesečnim neočekivanim letom predsjedničkog aviona iznad glava Njujorčana. Stanovnici grada koji još uvijek nije skroz prebrodio traume izazvane napadima 11. rujna, nisu pokazali previše oduševljenja za prizor Boeinga 747 u niskom letu, a kojeg je pratio F-16, pogotovo s obzirom da o njemu nisu bile obaviještene nadležne službe, pa ni javnost, te je došlo do sveopće panike. Bijes je postao još veći kada se otkrilo da Obama uopće nije bio avionu, odnosno da je svrha leta bila – napraviti avio-snimke Kipa slobode u istom kadru s Air Force One, i to za predsjedničku kolekciju.

Američki mediji su pedantno ustanovili da je na let potrošeno 328.835 US$. Dio komentatora je aferu prozvao Scare Force One, a sam Obama ju je nazvao “pogreškom koja se više neće ponoviti”.  Za Obamu cijela afera predstavlja ozbiljan gaf, ali gaf koji će ga – s obzirom na naklonost medija – koštati daleko manje nego da je u istom slučaju u pitanju bio neki drugi korisnik Air Force Onea.

Muke po Nancy

Stvoriti neprijatelje od obavještajne zajednice u pravilu nije baš najpametniji potez, čak i ako ste druga najmoćnija žena na svijetu. Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma Kongresa SAD, se imala prilike u to uvjeriti nakon što je sinoć CIA objavila memorandume iz kojih proizlazi da je dotična dama početkom 2000-ih bila detaljno upućena u ono što se eufemistički naziva “oštre tehnike ispitivanja” zarobljenih al-Qaedinih terorista, a što većina svjetske javnosti naziva mučenjem.

Pelosi – koja, kao i predsjednik Barack Obama, pripada radikalnom lijevom krilu američke Demokratske stranke – je godinu i pol dana tvrdila da o nikakvom “posebnom tretmanu” zatvorenika nije imala pojma. Njene tvrdnje su koincidirale s Obaminom objavom svih detalja kontroverznih ispitivanja, uključujući famozni “waterboarding”, kao i najavama španjolskog istražnog suca Garzona da bi zbog toga mogao pokrenuti kazneni postupak protiv američkih dužnosnika koji su vršili ili odobrili “posebni tretman”, s obzirom da je, po njegovom mišljenju, riječ o kršenju međunarodnih konvencija koje zabranjuju mučenje.

I dok je mogućnost da Garzonova istraga, sudeći po ranijim iskustvima u kojima su američki vojnici ili dužnosnici bili predmetom međunarodnih kaznenih postupaka, dovede do sudskih presuda, odnosno – u velikom finalu – do Busha u ćeliji Međunarodnog kaznenog suda u Haagu – zasad vrlo mala, Obami i demokratima bi kontroverze oko torture dobro služe kao oružje kojim bi se trebala dotući Republikanska stranka oličena u liku i djelu njegovog prethodnika, odnosno skrenuti pažnja javnosti ako trenutna ekonomska politika ne proizvede mesijanske rezultate.

U cijelom tom procesu bi CIA mogla biti jedna od kolateralnih žrtava. Reputacija američke obavještajne agencije je posljednje desetljeće dobila teške udarce – neposredno nakon 11. rujna 2001. godine je optuživana da nije radila ništa da bi spriječila tragediju, a sada je optužuju za pretjerani entuzijazam u čuvanju nacionalne sigurnosti. Iako je Obama zasad isključio mogućnost da se agenti uključeni u “waterboarding” kazneno gone – takva mogućnost se donedavno spominjala tek za pravnike u Ministarstvu pravde koji su na Bushov zahtjev bili iznijeli pravno mišljenje da su takvi kontroverzni postupci u skladu s američkim zakonima – među njima ne vlada neki posebno oduševljenje prema novom predsjedniku za kojeg vjeruju da ih je spreman žrtvovati radi jeftinih dnevnopolitičkih bodova i  ideoloških predrasuda.

Stoga je sasvim razumljivo što će se podastirati dokazi koji upućuju da isti oni demokrati koji danas mašu krvavom košuljom optužujući Busha za nehumano postupanje s osumnjičenicima za terorizam prije samo nekoliko godina nisu iskazali ama baš nikakvo protivljenje  prema “posebnom tretmanu” niti su osjećali potrebu da svoja saznanja o takvom skandalu obavijeste javnost.

“Hrvatskoj treba ‘Sablja'”

Kada su jesenas ubijeni Ivana Hodak i Ivo Pukanić, tvrdilo se da se takvim “mafijaškim ubojstvima” mora stati na kraj tako da se u Hrvatskoj provede ista ona akcija kao “Sablja” u Srbiji nakon ubojstva Zorana Đinđića. Dva dana nakon krvave pljačke u Sesvetama u kojoj je izrešetan policajac Ivan Grbavac, Dušan Miljuš predlaže istu stvar u svom komentaru za Jutarnji list.

Sudeći po komentarima, nije teško pretpostaviti da će ta inicijativa imati isto toliko uspjeha kao i prijedlozi izneseni u jesen. Naime, svaka priča o “izvanrednim mjerama” i “odlučnim akcijama” će biti sasječena čarobnim riječima “Hrvatska nije Srbija”, odnosno tvrdnjom da stanje u europskoj i zapadnoj Hrvatskoj nije i nikada ne može biti tako loše kao u balkanskoj i istočnoj Srbiji. Prihvaćanjem teze o nužnosti “Sablje” implicitno bi se – makar u jednom segmentu – stavio znak jednakosti između Hrvatske i Srbije, a što je neprobavljivo kako većini bahatih pripadnika hrvatskog političkog establishmenta, kao i javnosti koju se uvijek može ušutkati nacionalizmom.