Kategorija: Politika

Kennedyjevo senatsko mjesto želi bejzbol-zvijezda Schilling

Nadan Vidošević nije jedini koji je danas najavio ulazak u izborni ring. Curt Schilling, 42-godišnji bivši bejzbolski pitcher koji je 2004. godine Boston Red Soxu donio dugo žuđenu titulu prvaka World Seriesa, na svom blogu je najavio kako razmišlja o tome da se kandidira za senatsko mjesto ispražnjeno smrću Teda Kennedyja.

Zakoni države Massachusetts, naime, propisuju da se nakon smrti ili ostavke senatora moraju raspisati novi izbori. Općenito se smatra kako bi oni trebali biti formalnost, s obzirom da je Massachusetts jedna od najliberalnijih američkih država gdje najbolje prolazi kandidati liberalne frakcije Demokratske stranke čiji Kennedy bio predstavnik. Jedino pitanje vezano uz izbore jest koji bi od članova dinastije Kennedy trebao istaći svoju kandidaturu. Razlog za neizvjesnost jest prije svega u tome što se Kennedyjevi ili nisu međusobno dogovorili, ili zbog fijaska Caroline Kennedy u pokušaju da je imenuju na mjesto Hillary Clinton više nemaju apetita za takve igre.

Schilling je, pak, zbog svog sportskog postignuća stekao ogromnu popularnost u Bostonu i Massachusettsu, ali je pitanje koliko će mu ta popularnost biti od koristi s obzirom da je po političkim stavovima sušta suprotnost Kennedyjevima. Iako nikada nije bio član nijedne stranke i sebe opisuje kao nezavisnog i neopredijeljenog birača, godine 2004. je sudjelovao u predsjedničkoj kampanji Georgea W. Busha a četiri godine kasnije radio za Johna McCaina.

U svakom slučaju, Schillingova kandidatura dolazi u prilično nezgodnom trenutku za demokrate, s obzirom da sada na Massachusetts i naizgled rutinsku kampanju moraju trošiti novac, ljudske i kreativne resurse umjesto na saniranje posljedica sve izvjesnijeg poraza koji je Obama doživio u pokušaju da provede zdravstvenu reformu u SAD. Taj je poraz, pak, doveo do tako drastičnog pada popularnosti Obame u SAD, da to više ne mogu ignorirati svjetski, pa ni hrvatski mediji.

Izbori svake godine? Nije loša ideja, ali…

Jučer je u Večernjem listu izašao tekst koji potpisuje Slavomir Ungarov, a koji se zalažu za reformu hrvatskog izbornog sistema, odnosno parlamentarne izbore svake godine. Prema tom prijedlogu, umjesto da se svake četvrte godine bira cjelokupni sastav Hrvatskog sabora, svake godine bi se birala po četvrtina.

Glavni argument u prilog tom prijedlogu jest teza prema kojoj vladajuća stranka nakon izborne pobjede u pravilu zaboravi na svoje birače, odnosno sjeti ih se tek pred nove izbore, kada to kompenzira neodgovornim populističkim rasipanjem. Izbori koji bi se održavali svake godine, odnosno stalni Damoklov mač nad glavom stranaka i zastupnika, bili bi jeftiniji od dosadašnje prakse.

Nije teško pretpostaviti kako će ovaj prijedlog biti dočekan na nož, odnosno kako će biti ismijana aritmetika temeljem koje se došlo do zaključka da se Hrvatskoj isplati svake godine na birališta. Takvi izbori bi, zaključit će mnogi, jednostavno bili preskupi za siromašnu Hrvatsku.

S druge strane, ako bi se prihvatio argument o skupoći – temeljem koga se u medijima već počeo pripremati teren za ukidanje neposrednog izbora predsjednika Republike – onda bi se trebali ukinuti svi izbori, a zajedno s njima i demokracija.

Ono što je u ovom prijedlogu najlošije jest njegova nerazrađenost. Da bi funkcionirao, potreban je sasvim drukčiji izborni sistem. Najjednostavnije rješenje bi bilo – poput SAD gdje se svake dvije godine bira trećina senatora – uvesti većinske izborne jedinice, odnosno podijeliti ih na način da se u unaprijed određenim svake godina bira njih četvrtina. To bi značilo smanjenje broja “običnih” zastupnika sa 140 na 120 ili povećanje na 160 (što daje cijeli broj djeljiv s 4). U oba slučaja bi se moralo nešto učiniti s zastupničkim mjestima dijaspore ili manjina – ukinuti ih, dati im čisto savjetodavnu ulogu ili zbog njih ponovno uvesti gornji dom Sabora.

Bez obzira na te nedostatke, u pitanju je dobra ideja koju će hrvatski politički establishment, shvativši kakva mu opasnost od njega prijeti, nastojati sasjeći u korijenu.

Njemački izbori postaju neizvjesni

Izbori za Bundestag, koji se održavaju 27. rujna, prozvani su jednima od najdosadnijih u suvremenoj njemačkoj povijesti. Dijelom je to zbog ne baš karizmatskih kandidata, dijelom zbog činjenice da vodeći rivali sjede u istoj velikoj koaliciji, a dijelom zbog anketa koji kancelarki Angeli Merkel i njenim demokršćanima daju 15 posto prednosti nad socijaldemokratskim partnerima.

Međutim, oprezniji pratitelji njemačkih zbivanja upozoravaju da su njemačke predizborne ankete tradicionalno nepouzdane, pogotovo kada su u pitanju dugoročne prognoze. Gerhard Schroder je tako mjesecima pred izbore 2002. godine bio otpisan, da bi u posljednjem trenutku iščupao još jedan mandat. Današnja velika koalicija CDU i SDP je, pak, bila najmanje očekivan od svih izbornih rezultata.

Postoje neke prognoze da bi se priča mogla ponoviti i ovaj put, odnosno da će SPD opet na biralištima proći bolje nego u anektama, pa bi se dosadašnji aranžman koji – po nekim komentatorima – odgovara objema strankama mogao nastaviti i nakon izbora.

U prilog tome idu i rezultati danas održanih pokrajinskih izborima na kojima je CDU u pokrajinama Saarland i Tiringija doživjela neočekivani pad s oko 48 posto na 34 posto glasova. Izuzetak je Saska gdje će CDU dosadašnju veliku koaliciju sa SPD-om moći zamijeniti od Merkel daleko više željenom koalicijom s desnim liberalima iz stranke FDP.

Vijesti iz Tiringije i Saarlanda, s druge strane, neće previše obradovati SPD, s obzirom da ih je u Tiringiji na četvrto mjesto pospremila Lijeva stranka (bivši komunisti iz DDR-a) i FDP, a s Lijevom strankom se bore za drugo mjesto čak i u Saarlandu koji pripada Zapadnoj Njemačkoj.

Vrlo lako bi se moglo dogoditi da očekivani pad SPD-a bude kompenziran porastom glasova za “problematične” ljevičare i Zelene, odnosno da CDU i FDP ostanu na istim pozicijama na kojima su bili 2005. godine, što bi moglo dovesti do još jedne velike koalicije.

Izbori u Njemačkoj bi mogli postati još jedno upozorenje svima onima koji su uvjereni da će SDP uskoro doći na vlast u Hrvatskoj. Za slučaj da ih izbori u Hrvatskoj 2007. godini nisu naućili da stvari nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo.

U Japanu na izborima opozicija pomela vladajuću stranku

Japanska TV-kuća NHK je, na temelju izlaznih anketa, objavila prve procjene rezultata danas održanih parlamentarnih izbora u Japanu, i one ukazuju da je opozicijska Demokratska stranka Japana (DPJ) do nogu potukla desničarsku Liberalno-demokratsku stranku (LDP) koja Japanom, uz jedan kraći prekid, vlada od 1955. godine. DPJ prema tim procjenama može očekivati 300 od 480 mjesta u donjem domu japanske Dijete.

LDP, koju su posljednjih godina mučili korupcijski skandali i čiji su se vođe ostavke podnosili kao na tekućoj vrpci, pokleknula je pred udarima najnovije ekonomske krize – običnim Japancima očito teže i od naftnog šoka 1970-ih i od tzv. “izgubljenog desetljeća” 1990-ih kada je Japan grcao u deflaciji i izgubio povijesnu priliku da se nametne kao vodeća ekonomija svijeta.

DPJ je relativno nova stranka, osnovana 1998. godine, a najčešće je opisuju kao liberalnu ili socijal-demokratsku, s obzirom da se u svom programu zalaže za smanjivanje državne birokracije uz istovremeno veći nagalsak na socijalna davanja. Nova vlada, koju će najvjerojatnije voditi Yukio Hatoyama, imat će, s obzirom na visok odziv na izborima, više nego jasan mandat za najopsežnije reforme u Japanu u posljednjih pola stoljeća. Današnji izbori za Japan predstavljaju značajan zaokret ulijevo. Kakve će to posljedice imati na međunarodnu politiku, s obzirom na situaciju oko Sjeverne Koreje i donedavno čvrsto proameričku poziciju LDP-a, tek treba vidjeti.

RIP Ted Kennedy (1932 – 2009)

Američki mediji su upravo javili kako je Edward Moore Kennedy, 77-godišnji demokratski senator iz američke države Massachusetts, neslužbeni vođa liberalne ljevice u Demokratskoj stranci, prije nepunih sat-dva preminuo u svom domu Hyannis Portu nakon dugotrajne borbe s tumorom mozga.

Kennedy je široj javnosti poznat kao mlađi brat ubijenog predsjednika Johna F. Kennedyja, odnosno kao neslužbeni patrijarh jedne od najmoćnijih i najpopularnijih političkih dinastija u SAD. Mjesto njenog poglavara je naslijedio nakon što je njegov karizmatski stariji brat Robert godine 1968. ubijen u atentatu za vrijeme predsjedničke kampanje. Prije toga je 1962. godine bio izabran na Johnovo mjesto u Senatu koje će držati do smrti.

Kao patrijarh Kennedyjevih, Edward, poznatiji po nadimku “Ted”, se smatrao najizglednijim kandidatom za povratak dinastije u Bijelu kuću. Međutim, taj je san godine 1969. prekinut kada se nakon jedne uredske zabave u mjestu Chappaquidick njegov automobil s puta skrenuo i završio u rijeci. Kennedy je uspio isplivati, ali njegova mlada suputnica po imenu Mary Jane Kopechne nije, a za što su vlasti saznale tek nekoliko sati kasnije. Incident se pretvorio u skandal, jedan od prvih koji će Teda pratiti sljedećih nekoliko godina i koji je upropastio njegove šanse za Bijelu kuću – na vidjelo su došla sklonost piću i obiteljski problemi, koji su doveli i do razvoda s prvom suprugom, nešto dotada nezamislivo za ambicioznog katoličkog političara. Kennedyjevu reputaciju po tom pitanju nije poboljšao njegov sin Patrick, kongresnik koji je nekoliko puta završio u klinici za odvikavanje od alkohola.

Međutim, nakon što se 1992. godine ponovno oženio, Kennedyjeva politička karijera je doživjela novi uzlet. Svjestan da neće postati predsjednik, zadovoljio se mjestom jednog od najutjecajnijih senatora i “lava liberalne ljevice”. Upravo zahvaljujući njegovoj podršci je Obama godine 2008. uspio među stranačkim pravovjernicima potući Hillary Clinton i postati predsjednik. Obama je također, makar nakratko, uspio ostvariti Kennedyjeve snove izborom predsjednika, te kongresne i senatske većine kojom dominira lijevo i liberalno krilo Demokratske stranke.

Kennedyjeva smrt će, pak, malo zakomplicirati političku situaciju u SAD, gdje se Obama nakon početne euforije suočio s padom popularnosti, odnosno zaustavljanjem ili propašću nekih od svojih najvažnijih zakonodavnih inicijativa. To je uključivalo i uvođenje općeg i javnog zdravstvenog osiguranja čiji je Kennedy bio glavni zagovornik, a koje, sudeći po anketama, Amerikancima previše “ne leži”. U samoj državi Massachusetts će se morati održati izvanredni izbori koji će Demokratskoj stranci, usprkos izgledne pobjede u toj tradicionalno liberalnoj državi, mogu donijeti nepredviđeni trošak i komplikacije. Sam Kennedy je nastojao izbjeći pozvavši zakonodavce Massachusettsa da izmijene državni zakon, odnosno umjesto izvanrednih izbora dozvole guverneru da imenuje privremenu zamjenu. Zakon o izvanrednim je, inače, demokratska većina u Massachusettsu donijela 2004. godine kako bi spriječila da u slučaju pobjede senatora Kerryja na predsjedničkim izborima tadašnji republikanski guverner Mitt Romney imenuje republikansku zamjenu. Kennedy, kome je pozlilo na Obaminoj inauguraciji, je zbog vlastitog narušenog zdravlja nastojao tu inicijativu progurati što brže, ali ga je preduhitrila smrt.

Treba li zbog Keruma ukinuti lokalnu demokraciju?

Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.

Povijest se ponavlja

U sezoni “kiselih krastavaca” se teško može očekivati neki naročito kvalitetan tekst na našim naslovnicama. U vrijeme kada usrećitelji i “opinion makeri” napuštaju svoje klimatizirane urede da bi uživali u moru, “stoci sitnog zuba” je u toplim danima kolovoza – a pred ono što mnogi nazivaju “vrućom jeseni” – preostalo da čita o nekakvom fenomenu Dikolores ili turbo-optimističnim najavama kako će Hrvatskoj blagostanje donijeti litvanski šljakeri. No, s vremena na vrijeme se među svim tim smećem nađe i nešto prilično kvalitetno, kao ovaj članak Jurice Pavićića. Malo koji tekst je tako dobro secirao hrvatsku stvarnost, odnosno pokazao kako se povijest na tako licemjeran i bijedan način ponavlja na ovim prostorima.

Nestali brod i posada pronađeni, ali misterij ostaje

Slučaj koji je izgledao kao jedna od velikih neriješenih misterija našeg doba je sretno završen, barem kada su u pitanju 15 ruskih pomoraca koji su bili članovi posade malteškog broda MV Arctic Sea. Ruski mediji su objavili kako je brod pronađen nekih 300 milja od Kapverdskih Otoka, a o čemu je ruski ministar obrane Anatolij Serdjukov osobno izvijestio predsjednika Dmitrija Medvjedeva. Prema šturom priopćenju članovi posade su “dobro”, te trenutno traje njihovo ispitivanje na ruskoj raketnoj fregati Ladni, nakon čega bi trebalo doći objašnjenje misterija.

Brod, koji je s tovarom drva iz Helsinkija trebao pristati u Alžiru 4. kolovoza se tri tjedna smatrao nestalim, a što je izazvalo sveopću potragu u kojoj su sudjelovali NATO i ruska ratna mornarica. Da nešto nije u redu je postalo jasno nedugo nakon samog početka putovanja kada je brod u Baltiku presrela grupa nepoznatih napadača i, predstavljajući se kao policija, nakratko zarobila posadu. Poslije toga je brod zamijećenih u La Mancheu, a potom mu se izgubio svaki trag.

U međuvremenu su se mediji zainteresirali za slučaj broda koji je nekako uspio nestati usprkos satelitima i najsuvremenijoj tehnologiji praćenja, odnosno koga nisu uspjele pronaći najmoćnije ratne mornarice. Počele su špekulacije o tome da je riječ o dosad nezamislivom slučaju piraterije, odnosno da je brod umjesto drva nosio drogu ili nuklearno oružje, do toga da bi mogla biti riječ o neraščišćenim računima između raznih ruskih “poslovnih ljudi”. Ono što je najmanje vjerojatno jest da bi cijeli cirkus izazvao milijun dolara vrijedan teret drva.

Obama pred kapitulacijom – ništa od javnog zdravstvenog osiguranja u SAD?

Associated Press javlja kako će američki predsjednik Barack Obama najvjerojatnije odustati od svog plana da u prijedlog velike reforme zdravstvenog sustava u SAD unese elemente javnog zdravstvenog osiguranja. U prilog takvim špekulacijama ide i izjava Kathleen Sebelius, Obamine ministrice zdravstva kako “javna opcija”, tj. javno zdravstveno osiguranje koje bi plaćali porezni obveznici, “nije važan dio novog reformskog paketa”.

Obama je od svog plana da novcem poreznih obveznika omogući zdravstvene usluge za 40-50 milijuna zdravstveno neosiguranih Amerikanaca odustao kada se ispostavilo da za njega nema podršku javnosti, a nakon čega su mu leđa počeli okretati kongresnici i senatori od kojih će mnogi 2010. godine morati braniti svoje mandate. Propast zdravstvene reforme – koja je predstavljala jednu od ključnih stavki Obamine platforme za veliki američki zaokret ulijevo – mnogi sada uspoređuju sa sličnim fijaskom kojeg je 1994. godine svom mužu Billu priredila njegova supruga Hillary Clinton, a koji je doveo do tzv. republikanske revolucije i preuzimanja Kongresa od strane republikanaca.

Obamin neuspjeh izgleda još gori, s obzirom da je novi američki predsjednik imao daleko bolju situaciju od Clintona. Nakon dolaska na vlast je uživao enormnu popularnost, svi mediji i komentatori su bili listom uz njega, njegova Demokratska stranka je uz većinu u Kongresu osvojila i kvalificiranu većinu u Senatu, a republikanci su bili i još uvijek jesu u totalnom rasulu. Ako je i jedan predsjednik imao ne samo mandat nego i mogućnosti da radi opsežne reforme, onda je to bio Barack Obama. Pa što je onda krenulo krivo?

Razlog je možda u prozaičnoj činjenici da je Obama vjerojatno jedan od najboljih izbornih kandidata u povijesti, odnosno velemajstor kada je u pitanju vođenje kampanja, ali njegove sposobnosti vladanja izgledaju daleko manje impresivne. Možda je u pitanju bila opijenost pobjedom, možda bahatost, a možda na prvi pogled suvisla, ali pogrešna procjena da se upravo u ovom trenutku mora ići maksimalno u reforme jer bi izbori 2010. godine sve mogli promijeniti.

A možda je stvar još prozaičnija, odnosno razlog Obaminog neuspjeha je isti onaj koji ga je i doveo u Bijelu kuću – ekonomska kriza. Biračima se općenito sviđa ideja o javnom zdravstvenom osiguranju, ali su, svjesno ili podsvjesno, zaključili da ona mnogo košta te da ionako sve manje podnošljiv budžetski deficit mogla napumpati do kataklizmičkih razmjera. Obama je, naime, već potrošio stotine milijardi dolara na poticaje ekonomiji i spašavanje banaka, učinivši patuljastim troškove koje je Bush bio napravio u Iraku i Afganistanu. Deficit se pretvara u veliku rupu koja će jednom početi gutati Ameriku, a mnogi se boje da će upravo oni najsiromašniji i najranjiviji biti ti koji će – kao i u Hrvatskoj – platiti ceh.

Te su strahove najviše osjetili upravo najstariji Amerikanci, odnosno generacija “Baby boomera” koja upravo ovih godina odlazi u mirovinu, te koja će dodatno opteretiti američki federalni budžet zahvaljujući mirovinskom sustavu koji datira još iz 1930-ih, kada je malo tko pretpostavljao da će prosječni životni vijek iznositi preko 75 godina. Svjesno ili nesvjesno, Obamin prijedlog zakona je sadržavao odredbe koje su se mogle shvatiti kao efikasno, ali ne baš previše humano rješenje tog problema – tzv. racioniranje zdravstvenih usluga, odnosno posebne komisije koje bi određivale da li je građanin previše star ili bolestan da bi mogao očekivati da se poreznim novcem beznadno pokušava poboljšati njegovo zdravstveno stanje.

Taj sićušni detalj u kompliciranom zakonskom tekstu je Sarah Palin, koja se nakon ostavke na mjesto guvernera Aljaske pretvara u najžešćeg borca svoje ranjene stranke,  na svom postu u Facebooku prozvala “odborima za smrt”, odnosno stvorila bezbrojne aluzije na “Loganov bijeg”, SF-film o distopijskom svijetu budućnosti gdje se hladnokrvno likvidiraju svi građani stariji od 30 godina. Taj detalj je također izazvao i sveopći bijes u javnosti, koji je doveo i do fizičkih sukoba na javnim tribinama gdje su, uglavnom demokratski, kongresnici i senatori morali objašnjavati zašto podržavaju ovaj zakon.

Nakon tih nemilih scena mnogi od njih su promijenili mišljenje, pogotovo pripadnici konzervativne Blue Dog frakcije, izabranih u strateški važnim okruzima i državama u središtu SAD gdje je daleko manje razumijevanja za prosvijećene liberalne ideje nego na Zapadnoj i Istočnoj obali. Obama je tome pokušao stati na kraj nastojeći mobilizirati svoju izbornu vojsku kako bi na Internetu i drugdje suzbijala “republikanske laži”; ali to je bilo uzalud – izabrati prvog crnog predsjednika je mnogima bilo “cool”, boriti se za nekakvu reformu zdravstva daleko manje. Zbog toga je reforma počela padati u anketama, a na kraju i popularnost samog Obame koji se prvi put nakon dolaska u Bijelu kuću našao ispod 50 posto podrške.

Obamino povlačenje je, stoga, sasvim razumljivo. Inzistiranje na maksimalističkoj zdravstvenoj reformi u ovakvoj situaciji bi samo oživilo upokojene republikance koji se već sada mogu nadati svrgavanju demokratskih guvernera Virginije i New Jerseya u studenom ove godine. Obama će se na kraju morati zadovoljiti s reformom u kojoj općeg zdravstvenog osiguranja neće biti. Time će stranačka ljevica, kojoj duguje nominaciju i izbor u Bijelu kuću, biti razočarana. Sada je glavno pitanje, dakako, hoće li Obama išta naučiti od Clintona, odnosno hoće li ovaj neuspjeh shvatiti kao priliku da “prešalta” politiku na način koji bi mu osigurao novi mandat 2012. godine.

Ako ne odgovori na to pitanje kako treba, usporedbe između Obame i njegovog glavnog štovatelja i imitatora u Hrvatskoj – Zorana Milanovića – postat će aktualne, ali ne na način koji bi obojici bio po volji.

Heroine i heretici

Prije nekoliko dana nakon je Tomislav Klauški, komentirajući život i djelo nedavno preminule predvodnice Hrvatskog proljeća Savke Dabčević-Kučar, bio jedan od rijetkih koji se usudio kritički govoriti o jednoj od velikih heroina hrvatske politike. Za Klauškog je Savka manje simbol plemenitih ideala prošlog stoljeća koji su početkom 1970-ih prerasli u nacionalni mit, a više daleko prozaičnije hrvatske šutnje.

Članak je sa stajališta hrvatskog establishmenta, ali i šire javnosti, još više heretički kada se uzme u obzir da je Klauški usporedivši heroinu Hrvatskog proljeća sa suvremenom pjevačicom i zabavljačicom Severinom Vučković prednost dao ovoj drugoj. Naime, Severina se posljednjih dana javno “zakačila” s Jadrankom Kosor po pitanju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Za razliku od mnogih javnih ličnosti koje su šutjele o tom zakonu, Severina je, nazivajući sebe zagovornikom “malih ljudi”, stala na stranu protivnika ovog izuzetno nepopularnog poteza aktualne vlasti.

No, kako stvari stoje, nisu svi baš spremni prihvatiti Severinu kao hrvatsku Djevicu Orelansku, odnosno predvodnicu urbanog, “europskog” i liberalnog pokreta koji bi konačno trebao učiniti ono što Račan 2000. godine nije, odnosno pospremio nazadni, balkanski, ruralni i konzervativni HDZ u povijesnu ropotarnici. Jedan od njih je i Sandi Blagonić koji u svom tekstu, pak, sumnja da je Severinin obračun s Jadrankom motiviran ideološkim neslaganjima ili buđenjem građanske hrabrosti. U pitanju je mnogo prozaičnija spoznaja da će publicitet i blagonaklonost medija u ovim uvjetima prije ostvariti ako udari po nepopularnoj Jaci nego da “ne talasa”.

Blagonić u svom tekstu tako podsjeća na 1990-e kada je Severina pjevala neke druge pjesme, javno podržavala HDZ i sebe promovirala kao utjelovljenje tradicionalnih, katoličkih i domoljubnih vrijednosti. Tada, kada je svoju zvjezdani status gradila stalnim nastupima na Vrdoljakovom HRT-u, nije joj na pamet padalo da bi se mogla zalagati za nekakva ženska prava ili kritizirati HDZ-ovu vladu. Blagonić ispravno zaključuje da Severina “danas govori iz istih onih razloga zbog kojih je ranije šutjela”.

Njena konverzija – iako iznuđena neuobičajenim okolnostima, odnosno slavnim video-snimkom nakon koga je svoje “tradicionalne katoličke vrijednosti” mogla objesiti o štap – u mnogo čemu podsjeća na slične fenomene kojih se Hrvatska nagledala 1990. godine. A njih će, kako stvari stoje, biti još mnogo.