Kategorija: Politika

“Guardian” postao predmetom cenzure

[picapp src=”e/9/8/d/Opened_By_Censor_3304.jpg?adImageId=5391986&imageId=5624658″ width=”234″ height=”181″ /]

Ugledni britanski list “Guardian” je izvijestio kako mu je zabranjeno prenijeti informacije navedene u službenom listu britanskog Parlamenta koje se tiču odgovora koje je vlada dala na pitanje jednog zastupnika. List navodi kako ne može navesti koji je parlamentarni zastupnik uputio pitanje, koji je ministar dao odgovor, odnosno koja je bila tema pitanja. Jedina informacija koju je dao jest da se cijeli slučaj tiče pravnog postupka u koji je uključen Carter-Tuck, londonska odvjetnička tvrtka specijalizirana za tužbe protiv medija, a čiji su klijenti kako pojedinci, tako i multinacionalne korporacije.

Guardian u svom članku navodi kako je u pitanju slučaj bez presedana u bliskoj prošlosti Velike Britanije, odnosno kako su u pitanje dovedena slobode govora i tiska koja čine temelj britanskog ustavnog prava još od vremena Zakona o pravima (Bill of Rights) iz 1688. godine.

Pretpostavlja se da je Guardiana ušutkala privremena mjera koju je sud izrekao u postupku u koji je uključen jedan od Carter-Ruckovih klijenata. Taj klijent bi, pak, trebao biti predmetom pitanja i odgovora o kome Guardian ne smije izvještavati.

Cenzori su uspjeli ušutkati Guardian, ali ne i Twitter, pa je tako “procurilo” da bi klijenti koje se štiti mogli biti banka Barclays, odnosno švicarska tvrtka Trafigura, koju se optužuje da je 2006. godine bacala otrovni otpad ispred Obale Bjelokosti. Nakon što je vijest procurila na blogu koji vodi irski bloger Paul Staines, ubrzo nakon toga su Trafigura i Carter-Ruck postali “zvijezde” Twittera.

Obama i službeno postao američki Gorbačov

Odluka Odbora za dodjelu Nobelove nagrade – i to jednoglasna – kojom se američki predsjednik Barack Obama imenuje dobitnikom Nagrade za mir bez svake sumnje predstavlja jedno od najvećih iznenađenja ove godine. Isto je tako jasno da će izazvati oduševljenje kod Obaminih sljedbenika i ideoloških istomišljenika, kako u samim SAD tako i u ostatku svijeta, a koji su već bili pomalo obeshrabreni zastojem svih njegovih političkih inicijativa, padom popularnosti kod američkih birača i olimpijskim fijaskom u Kopenhagenu.

Međutim, to oduševljenje neće biti apsolutno, odnosno Obamin trijumf sa sobom povlači veliki znak pitanja, kojeg ne mogu ignorirati čak ni Obami skloni mediji. ABC-ov dopisnik George Stephanopulos je tako rekao da je za dodjelu prvo mislio da je “prvoaprilska šala”, a i komentari Reutersa i Associated Pressa postavljaju pitanja da li je ijedan svjetski državnik i političar u nepunih devet mjeseci mandata uistinu učinio tako mnogo da mu se preda najprestižnija politička nagrada u svijetu.

Michael Binyon u londonskom Timesu pak odluku naziva “apsurdnom”, pretpostavljajući da je jedino koliko-toliko racionalno objašnjenje za nju to da su članovi Odbora bili toliko “zaslijepljeni Obaminom karizmom” da više “nisu bili u stanju razlikovati Obamina obećanja od stvarnosti”. Stvarnost, odnosno konkretna djela radi kojih bi se trebalo nekome davati nagrade, su daleko od svega onoga vezanog uz Nobelovu nagradu za mir – država kojoj je Obama na čelu još uvijek vodi dva rata, planovi za monumentalnu svjetsku borbu protiv klimatskih promjena su zapeli u Kongresu, a od mira između Izraela i Palestinaca nema ništa. Da stvar bude gora, Obama će nagradu za mir dobiti upravo u trenutku kada treba donijeti tešku odluku o tome hoće li poslušati svoje generale te poslati dodatnih 40.000 vojnika u vrleti Afganistana, da pobjedonosno okončaju rat kojeg je sam nazvao jednim od ključnih elemenata svoje politike.

Binyon smatra kako će ova nagrada Obami donijeti više štete nego koristi. S time se lako složiti, s obzirom da će zbog nje od Obame kao nobelovca i nekakvog svjetskog moralnog superautoriteta očekivati daleko više nego što on može objektivno pružiti. U nekim dijelovima svijeta će ova nagrada izazvati bijesne reakcije – i to ne samo među američkim republikancima i desničarima (koji u utopijskoj i politički korektnoj viziji svijeta predstavljaju njegove jedine zamislive protivnike). Naime, već sada se od niza muslimanskih i arapskih političara i komentatora čuje pitanje što je to Obama tako spektakularno učinio na Bliskom Istoku da zasluži tu nagradu.

Nagrada za Obamu će, dakako, ozbiljno načeti i kredibilitet samog Nobelovog odbora, s obzirom da je njome dovedeno u pitanje postojanje bilo kakvih ozbiljnih kriterija. Krajnji rok za podnošenje prijedloga za nagrade je bio 1. veljače, dakle niti dva tjedna nakon Obaminog stupanja na vlast. Ovakvi kriteriji nagrađivanja su dosta slični onima na temelju kojih je Nives Celzijus dobila književnu nagradu Kiklop, odnosno na temelju kojih bi Robertu Pattinsonu udijelili Oscara za nastup u Sumraku.

Zapravo, ako se gledaju neki od prethodnih dobitnika Nobelove nagrade za mir, postavlja se pitanje hoće li ovaj slučaj biti jedan od kontroverznijih. Menachem Begin je svojevremeno dobio Nobelovu nagradu za mir samo da bi nakon toga lansirao invaziju Libanona, s kojom je došao pokolj u Sabri i Šatili. Još kontroverznija je nagrada Henryju Kissingeru za vijetnamski mir, nakon čega su slijedili hladnoratovske prljavštine po Trećem svijetu, uključujući puč u Čileu. Ni njegov sjevernovijetnamski sudobitnik, Le Duc Tho, nije opravdao priznanje, nakon što je njegova vlada krvavo dovršila ujedinjenje Vijetnama.

Samom Obami će nagrada biti svojevrsni bijeli slon zbog gotovo neumitnih usporedbi s njegovim isto tako kontroverznim prethodnicima. Jedan od njih je bivši predsjednik Jimmy Carter, koji je, istini za volju, nagradu dobio nakon desetljeća mirovnog aktivizma i diplomatskih misija, iako je dugo vremena – sve do Busha – ostao upamćen kao najgori američki predsjednik.

Po Obamu je još opasnija usporedba s Mihailom Gorbačovom, koji je također dobio Nobelovu nagradu za mir, ali čiji je mirotvorački ugled u svijetu u bolnom raskoraku s reputacijom koju uživa u svojoj domovini. Gorbačov je, naime, nedugo nakon dobivanja Nobelove nagrade predsjedao raspadom države kojoj je bio na čelu, a način i posljedice tog procesa još uvijek duboko traumatiziraju njene bivše stanovnike koji to Gorbačovu ne mogu oprostiti.

Sličnosti između Obame i Gorbačova, o kojima se dosta govorilo u posljednjih nekoliko mjeseci, ovime su potvrđene. Još uvijek, dakako, izgleda nevjerojatnim da bi predsjednikovanja Obame i Gorbačova mogle imati isti krajnji rezultat – nestanak supersila kojima su bili na čelu – ali od danas za takve špekulacije ipak ima nešto malo više osnova.

Hoće li Jandroković biti posljednji šef hrvatske diplomacije?

Gordan “Two Chapters” Jandroković se svojim gafovima nametnuo kao jedna od živopisnijih ličnosti koja se izredala na mjestu ministra vanjskih poslova Hrvatske u protekla dva desetljeća. Međutim, kako stvari stoje, svoje mjesto u povijesti bi – ako se poklope neke okolnosti i trendovi – mogao zaslužiti iz jednog daleko mračnijeg razloga. Naime, nije isključeno da bi mogao postati posljednja ličnost koja će ikada voditi Ministarstvo vanjskih poslova.

Mogućnost za to je u vijestima koje se nakon irskog usvajanja Lisabonskog sporazuma prilično bojažljivo probijaju iz Bruxellesa do hrvatskih medija, odnosno o tome da je njegova  izgledna ratfikacija već pokrenula mehanizme za formiranje novih institucija Evropske Unije. Te bi institucije samim naslovima – a da se o njihovom implicitnim ovlastima ne govore – u slučaju hrvatskog ulaska u EU ozbiljno dovele u pitanje ono što se 8. listopada u Hrvatskoj slavi kao praznik.

Tako će, na primjer, po Lisabonskom sporazumu EU dobiti svog prvog ministra vanjskih poslova. To neće biti usamljeni funkcionar nego će ispod sebe imati najmanje tisuću djelatnika Službe za vanjske akcije Evropske Unije (EASEU), a već sada su počele pripreme za osnivanje prvih evropskih ambasada u New Yorku, Kabulu i Adis Abebi.

Za nekoliko godina kada – prema scenarijima dežurnih establishmentskih optimista – Hrvatska postane članicom EU, i na nju će se primjenjivati Lisabonski sporazum. To znači da će interese Hrvatske – u većoj ili manjoj mjeri – u mnogim državama zastupati EASEU umjesto hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će u većini od 190 i kusur država današnjeg svijeta EASEU biti jedini predstavnik Hrvatske, s obzirom da MVP tamo nema svoja predstavništva.

Za nekoliko godina je isto tako lako zamisliti kako Bruxelles na čelu s predsjednikom Tonyjem Blairom počinje hrvatskom Saboru i Vladi slati “prijateljske sugestije” da počne ukidati hrvatska predstavništva čak i tamo gdje ona već sada postoje. I to sa sasvim razumnim i racionalnim argumentima kao što su “što to može učiniti jedna mala Hrvatska u usporedbi s onime što može učiniti moćna Evropa”. Još uvjerljivi argument će biti onaj koji se tiče novaca, odnosno bespotrebne i za nove evorpske standarde neprihvatljive rastrošnosti koje čine “suvišna” diplomatska predstavništva. Nije teško pretpostaviti kako će ti argumenti s vremenom biti prihvaćeni, barem kada je u pitanju zemlja s četrdeset milijardi eura duga i budžetskim rupama koje se pune mađioničarskim trikovima. A onda se ide sporo, “mic po mic” ali dosljedno sve do trenutka kada se i MVP bude ukinulo kako bespotrebni artefakt pred-evropske prošlosti.

Odgovor na gore navedeno pitanje će, pak, biti negativan, ali ne zbog toga što je scenarij evropskog preuzimanja hrvatske diplomacije neuvjerljiv, nego samo zato što se ostanak Jandrokovića na čelu hrvatske diplomacije do 2015. ili 2020. godine kada bi ti procesi trebali biti završeni u ovom trenutku iz nekih banalnih unutarnjopolitičkih razloga čini malo vjerojatnim.

Pada prva žrtva Guantanama u Obaminoj administraciji ?

Greg Craig, vodeći pravni savjetnik Bijele kuće, će uskoro podnijeti ostavku, i to zbog očiglednog neuspjeha predsjednika Baracka Obame da ispuni svoje obećanje o zatvaranju logora u Guantanamu u roku od godine dana. Craig bi navodno trebao platiti ceh zbog toga što neće biti izvršena prva predsjednička uredba koju je Obama potpisao nakon ulaska u Bijelu kuću, a prema kojoj su svi zatvorenici zloglasnog logora trebali biti pušteni ili premješteni u roku od godinu dana.

Zatvaranje Guantanama  – mjesta koje je postalo simbol svega lošeg u Bushovoj Americi – je bilo jedno od najčešće ponavljanih obećanja u Obaminoj izbornoj kampanji, a o čemu je gotovo istovjetne stavove imao i njegov republikanski suparnik John McCain. Craig, jedan od najuglednijih pravnih stručnjaka u Washingtonu, je, pak dobio zadatak da sastavi zakonodavnu podlogu za taj projekt, koji je uživao ogromnu popularnost u svijetu kao i među američkom ljevicom i liberalima, najvjernijim Obaminim pristašama.

Međutim, Obama se, po svemu sudeći, preračunao, pogrešno protumačivši stavove američke javnosti i potcijenivši niz tehničkih, pravnih i političkih problemavezanih uz zatvaranje logora, odnosno surova realnost koja nema previše veze s plemenitom idealističkom retorikom iz kampanje. Prije svega, američki birači možda žele zatvoriti Guantanamo, ali ne žele da tamošnji zatvorenici vrludaju po “regularnim” zatvorima odnosno da šetaju na slobodi. Slične stavove imaju i strane vlade koje vole dizati dreku oko kršenja ljudskih prava u Guantanamu, ali im ne pada na pamet primati tamošnje zatvorenike.

NIMBY ili, u slobodnom prijevodu, “volim pozorište, ali ne u svojoj kući”, je samo jedan od brojnih razloga zbog čega predsjednik koji je prije devet godina izgledao kao karizmatski spasitelj svijeta sada sve više sliči na luzera kome bi Jimmy Carter mogao postati nedostignuti ideal državničkog uspjeha.

Kapitalizam protiv kapitalizma

Pitanje što će se dogoditi s Michaelom Mooreom jednom kada njegova glavna muza i inspiracija – George W. Bush – nestane s političke scene je, po svemu sudeći, dobilo odgovor. Capitalism: A Love Story, dokumentarac u kome se američki filmaš na svoj uobičajeni način obračunava s konceptom suvremenog kapitalizma kao izvorom sveg zla u suvremenom svijetu te kao alternativu nudi socijalizam, na američkim je kino-blagajnama preko ovog vikenda prema procjenama zaradio tek oko 5,8 milijuna dolara i završio na 7. mjestu najgledanijih filmova u Sjevernoj Americi. To predstavlja najgori komercijalni rezultat za Michaela Moorea otkako je 2002. godine u kina lansirao svoj, kasnije “Oscarom” nagrađeni, dokumentarac Bowling for Columbine.

Američka ljevica – koja u ovom trenutku u političkom smislu najbolje stoji otkako postoje SAD, a čiji je Hollywood bio najvjerniji predstavnik – se mora suočiti da usprkos izbora Baracka Obame za predsjednika i dominacije ljevičara i liberala među demokratskom većinom u Kongresu prosječni Amerikanac, pa i prosječni posjetitelj kino-dvorana, nema baš previše razumijevanja za njene ideje. Tako je osim socijalizma na kino-blagajnama odbačen i militantni ateizam, odnosno Invention of Lying, komedija Ricka Gervaisa u kojoj se, između ostalog, napada koncept religije i Boga na način bez presedana u Hollywoodu koji se donedavno po tim pitanjima, barem nominalno, držao judeo-kršćanske matice. Gervaisov je film završio na 4. mjestu, s 7,3 milijuna dolara zarade.

Gorki eurotrijumfalizam

Za razliku od SAD, gdje se komentatori i mediji nakon šokantne odluke u Kopenhagenu moraju suočiti s prvim nedvosmislenim debaklom Baracka Obame i posljedicama koje taj debakl ima za budući položaj SAD u svijetu, na drugoj strani Atlantika razloga za šok i zabrinutost nema. Irski glasači su ovaj put, tvrdi se, naučili lekciju te više nisu bili nestašna djeca koja spriječava velikim evropskim usrećiteljima da nastave svoju povijesnu misiju stvaranja nove veličanstvene supersile.

Tako se sada već govori o tome da će samo za nekoliko tjedana Evropa dobiti svog prvog službenog državnog (ili, eufemistički govoreći, kontinentalnog) poglavara u liku Tonyja Blaira. Kada je u lipnju 2001. godine George W. Bush prilikom svoje prve evropske turneje tadašnjeg britanskog premijera oduševljeno predložio za “predsjednika Evrope”, svi su se smijali njegovim riječima, smatrajući je još jednim odrazom neukosti tadašnjeg vođe “Slobodnog svijeta”. Osam godina kasnije, kada tu istu ideju promiču Nicolas Sarkozy, Angela Merkel i Gordon Brown, više nikome nije do smijeha. Isto kao što nijednom salonskom liberalu i ljevičaru koji se bunio protiv Bushove pustolovine u Iraku i njegove britanske “pudlice” sada više nije do smijeha.

Zapravo, ono što se jučer dogodilo u Irskoj daje dosta razloga za zabrinutost. Isto onako kao što je irsko “ne” na referendumu 2008. godine predstavljalo trijumf demokracije, tako jučerašnje “da” – čak i ako se u obzir uzme dvotrećinska većina – predstavlja njen poraz. Naime, nitko, čak ni dežurni euronavijači kojima je irsko “da” naznaka da će uskoro Hrvatska postati članicom tog eksluzivnog kluba, se ne usude izvaliti kako  su irski glasači svoju odluku u godinu dana promijenili zbog ponovno pronađene ljubavi prema Evropi ili nekih strašnih diplomatskih vještina irske vlade koja je s par detalja “frizirala” novi prijedlog.

Kao glavni razlog za promjenu odluke se navodi ekonomska kriza koja je bolno otupila zube “keltskom tigru”, odnosno široko uvriježeno mišljenje da su briselski fondovi zaslužni za pretvaranje Irske u ekonomsko čudo jedina stvar koja je može spriječiti da ponovno postane siromašnom periferijom gdje se životari od krumpira. Dakle, Irci su se vratili Evropi ne iz ljubavi nego iz straha. Irci su prestali biti uzorna djeca Evrope i postali zalutale ovce koje je batinom umjesto mrkve trebalo dovoditi natrag u veliki evropski tor.

To što se nitko ne trudi ne osporiti tu tvrdnju dosta govori o tome koliko je Evropska Unija evoluirala kao politički projekt – od plemenitim idealima motivirane utopijske ideje do ostvarenja u čiju se svrhu koriste neke metode koje s nekim plemenitim idealizmom nemaju prevelike veze. Kao, uostalom, i neke druge utopijske ideje u ne tako davnoj evropskoj prošlosti.

Obama popušio veliku olimpijsku cigaru

Samo nekoliko sati zna promijeniti svijet. Danas je u tih nekoliko sati, po svemu sudeći, započeo kraj Baracka Obame kao svjetskog vođe. Ono što se prije nepunih sat vremena dogodilo znači da njegovo izbacivanje iz Bijele kuće u siječnju 2013. godine više nije mokri san američkih republikanaca.

Naime, bilo je razumno pretpostaviiti da će biti nekakve borbe između Chicaga kao favorita i Rio de Janeira, koji predstavlja Latinsku Ameriku – kontinent bez Olimpijade – te da nova američka pobjeda neće doći u prvom krugu. Malo tko je očekivao da će dolazak Baracka Obame da osobno u Kopenhagenu lobira za svoj grad imati tako spektakularne i tako neočekivane učinke. Naime, Chicago je iz utrke za Olimpijadu ispao u prvom krugu.

Ako ovo nije ekvivalent izraza “tko te šljivi” američkom predsjedniku, onda ne znam što je. Priča o tome da svijet nije volio Ameriku zbog Busha, a da će njegovim odlaskom stvari opet sjesti na staro dobro klintonovsko mjesto očito više ne drži vodu.

Danas bi trebao biti lijep dan

Iako je vrijeme tmurno, danas bi trebao biti lijepi dan. Ili barem jedan od onih dana kada se svijet čini mjestom vrijednim življenja. Ili ga barem takvim nastoje prikazati isti oni mediji koji inače čine sve da ga učine deprimirajućim.

Tako je danas Barack Obama došao u Kopenhagen kako bi kod Međunarodnog olimpijskog odbora izlobirao da Olimpijske igre 2016. godine budu održane u Chicagu. Sudeći po onem što piše BBC, magija Obame i njegove supruge Michelle je uspjela očarati međunarodne delegate i njegovo predsjednikovanje bi konačno trebalo biti okrunjeni nekakvim konkretnim uspjehom. S Obamom koji će potvrditi svoju karizmatsku popularnost van američkih granica, odnosno obnoviti načetu popularnost unutar samih SAD, ono što je do Busha bila jedina svjetska supersila će ponovno postati moralnom vertikalom i svjetlom u mraku za svakog “mislećeg čovjeka”, upravo onako kako je bilo u doba neprežaljenog Billa Clintona.

Ali dolazak Olimpijade u Obamin grad – događaj koji bi trebao trijumfom okruniti kraj Obaminog mandata i usput masno napuniti džepove gradonačelnika Daleya i drugih pajdaša koji su financirali i “podmazivali” početak predsjednikove karijere na čikaškim ulicama – nije jedini koji bi danas trebao usrećiti sve one zbunjene, izgubljene duše koji posljednjih godina nisu znali kako pomiriti euroatlantski konsenzus i lijevo-liberalne vrijednosti.

Irska će tako na referundumu, poput vrijednog đaka-ponavljača, ispraviti svoju prošlogodišnju pogrešku. Nakon što ju je dobro “oklepila” ekonomska kriza, bahati Irci su shvatili da im se blagostanje temelji na financijskoj “špini” koji drže briselski usrećitelji, te više nema smisla izazivati vraga s nekakvim zahtjevima za nacionalnim suverenitetom. Tako će Irska pomoći da se izglasa Lisabonski sporazum, koga više neće ništa zaustaviti – čak je i vođa britanskih konzervativaca David Cameron najavio da odustaje od referenduma. Tako će Evropska Unija konačno postati pravom državom, a kada Hrvatska uskoro bude njenim dijelom, cijela ova frka oko izbora za Pantovčak će izgubiti svaki smisao. Tada će Tony Blair biti jedini pravi predsjednik.

Britanske laburiste ohladilo sunce

Jedna od stvari koja razlikuje tradicionalne, odnosno zrele demokracije od onih koje se nazivaju “mladima” jest to da se ne samo pojedinci, nego i institucije ne ustručavaju javno izražavati svoje političke i ideološke, odnosno stranačke preference. Tako je, na primjer, u SAD sasvim normalna stvar da New York Times podržava demokrate, a Wall Street Journal podržava republikance.

Međutim, postoje situacije, odnosno institucije koje znaju pokazivati određenu fleksibilnost po tom pitanju. Možda najspektakularniji primjer predstavlja Sun, najtiražniji britanski tabloid. Iako mu je vlasnik Rupert Murdoch, australski medijski tajkun poznat po desničarskim stavovima i žestokoj podršci Margaret Thatcher i konzervativcima 1980-ih i 1990-ih, taj je list pred svake parlamentarne izbore podržavao laburiste Tonyja Blaira.

Tonyja Blaira više nema, njegov nasljednik Gordon Brown se pretvorio u jednog od najnepopularnijih premijera u britanskoj povijesti, a laburisti u anketama pali na treće mjesto, iza Liberalnih demokrata – što predstavlja itekako “dostignuće” kada je u pitanju zemlja s dvostranačkim sistemom.

Stoga, možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što se Sun odlučio “službeno” vratiti konzervativcima. Sun, dakako, ne bi bio Sun kada od toga ne bi napravio spektakl. Na naslovnici se tvrdi kako su “laburisti izgubili svoj put, a sada su izgubili i podršku Suna“, a da stvar bude sasvim jasna i onima koji su nepismeni – sjedište lista je osvijetljeno plavom bojom koja je zaštitni znak konzervativaca.

Murdoch, koji je biznismen a ne političar, možda je podržavao Tonyja Blaira iz čistog oportunizma i unosnih medijskih poslova i licenci, a ne zato što dijeli njegove političke ideje. Isto se tako može tvrditi da Sun zapravo i nije previše utjecajan, odnosno da bi većina britanskih birača podržala laburiste bez obzira što pisalo na stranicama najtiražnijeg tabloida. Sun i Murdoch se stoga danas najvjerojatnije prilagođavaju raspoloženju svojih čitatelja, a ne suprotno.

Bez obzira na to, tako spektakularan zaokret “Sunca” će zalediti mnoga laburistička srca, manje od devet mjeseci prije sljedećih parlamentarnih izbora.

Njemački izbori – udesno usprkos recesiji

Veliko čudo se nije dogodilo, a SPD-u nakon dva uspješna izbjegavanja očekivanog poraza treća nije bila sreća. Angela Merkel je sa svojim blokom CDU/CSU osvojila manje glasova nego 2005. godine, ali je socijaldemokratski kolaps bio još gori, a uspon FDP-a dovoljno impresivan da kancelarka drugi mandat okruni željenom crno-žutom umjesto omražene velike crno-crvene koalicije.

Tako Merkel sada ima priliku biti upravo ono čime su je reklamirali pred izbore 2005. godine – njemačka Margaret Thatcher koja će provesti neoliberalnu revoluciju za kojom se u Njemačkoj žudi još od 1980-ih, odnosno razmontirati državu blagostanja. To u protekle četiri godine nije mogla, jer su je blokirali njeni socijaldemokratski koalicijski partneri, ili se barem tako priča.

A sada takvih problema ili izgovora za njihovo nerješavanje neće biti. I to zahvaljujući tome što je liberalni FDP u svom programu inzistira na žestokom individualizmu, niskim porezima i demontaži svih socijalnih mjera i programa koji smetaju razvoju privatnog biznisa.  Da stvar bude još zanimljivija, FDP nikada nije bio tako jak, niti kao koalicijski partner tako utjecajan kao što je to slučaj danas.

Izbori u Njemačkoj stoga pokazuju kako je pogrešno na politička zbivanja primjenjivati jednostavnu logiku. Svijetom, a i Njemačkom, već godinu dana hara recesija, a i tamo je bilo komentatora koji nisu koristili priliku da pljuju po kapitalizmu, i to onom neoliberalnom, kao izvoru najvećeg zla. Njemački birači su, pak, sudeći po rezultatima izborima, zaključili da je upravo taj divlji neoliberalni kapitalizam ono što im treba.