Kategorija: Politika

Predsjednik je izabran!

[picapp align=”none” wrap=”false” link=”term=Herman+van+Rompuy&iid=3746316″ src=”f/1/2/9/4c.jpg?adImageId=7645112&imageId=3746316″ width=”500″ height=”374″ /]

Danas su šefovi država i vlada EU odlučili da će prvi predsjednik Unije, koji na dužnost stupa 1. prosinca, biti Herman van Rompuy, trenutni belgijski premijer, inače član Kršćansko-demokratske i Flamanske stranke.

Van Rompuy je posljednjih dana bio favorit nakon što je postalo jasno da – zbog protivljenja Njemačke i Francuske – prvi evropski poglavar u povijesti neće biti Tony Blair.

Britancima, odnosno Laburističkoj stranci premijera Gordona Browna koja je inzistirala na Blairu, kao utjeha je došlo imenovanje Lady Catherine Ashton, trenutne povjerenice za trgovinu EU, na mjesto prvog evropskog ministra vanjskih poslova. Ashton će tako doći na čelo prve evropske diplomatske službe, odnosno kao socijalistički kadar poslužiti kaso svojevrsna ravnoteža demokršćanskom predsjedniku.

Ironijom sudbine, ova vijest dolazi u trenutku kada se u Hrvatskoj zahutkatava kampanja za predsjedničke izbore koji se, u svjetlu onoga što se trenutno “kuha” u Bruxellesu, čine sve manje relevantnim, odnosno sve većim gubljenjem vremena.

Cinici bi rekli kako je fino vidjeti kako Evropa – kojoj svi toliko teže i svi toliko veličaju kao ideal za Hrvatsku – kadrovska pitanja rješava tako elegantno, brzo, jeftino i bez ikakvih gnjavljenja stanovništva s nekakvim demokratskim izborima.

Seks-snimkom do – Kongresa?

Saga o Carrie Prejean, bivšoj Miss Kalifornije, dobila je novo poglavlje i nakon otkrića koje ju je – prema mišljenju liberalne javnosti – trebalo strpati u ropotarnicu povijesti.

Prejean je na naslovnice došla zahvaljujući tome što je na izboru za Miss SAD, na pitanje o tome što misli o istospolnom braku dala isti odgovor koji su u studenom 2008. bili dali birači Kalifornije na ustavnom referendumu. S obzirom na to da homoseksualci dominiraju svijetom mode i, posredno, industrijom izbora ljepote, nije bilo teško pretpostaviti kako će se Prejean zbog tih “neizrecivih” stavova provesti kao reggae bend na proslavi Ku Klux Klana. Prvi je u tome prednjačio Perez Hilton, celebrity bloger, samodeklarirani homoseksualac i član žirija koji je postavio inkriminirano pitanje – nakon što je misicu nazvao imenima koja nisu za tisak, utvrdio je da je upravo zbog svog “verbalnog delikta” ostala bez nacionalne titule. Nakon toga je započela kampanja da joj se oduzme i ona državna.

Argumente za to nije trebalo dugo tražiti. Nakon otkrića da joj je direkcija izbora za Miss Universe platila ugradnju silikona u grudi, došlo je otkriće fotografija u toplesu. Vlasnik licence Donald Trump ju je neko vrijeme branio od nasrtaja, ali je odustao te joj na kraju oduzeo titulu pri čemu se navodio spor oko nastupa u reality emisijama. Prejean, koja je postala miljenica konzervativnog dijela javnosti i glasnogovornicom Nacionalne organizacije za brak (NOM), nije se s time pomirila te je pokrenula tužbu, tražeći povratak titule ili  milijun dolara odštete.

Onda je došao trenutak koji je trebao staviti točku na cijelu priču. Prilikom preliminarnog izvođenja dokaza Prejeanovoj, njenoj majci i odvjetnicima je predočeno ono što su mediji nazvali “seks snimkom”, te je Prejean istog trenutka odustala od tužbe, odnosno prihvatila nagodbu koja je, po riječima oduševljenih reportera, “iznosila manje od cijene za parking”. To je predstavljao trijumf za liberale, s obzirom da je konzervativna mezimica Prejean raskrinkana kao još jedan konzervativni licemjer koji javno promiče tradicionalne vrijednosti, a u stvarnom životu prakticira razvrat.

Prije deset ili čak prije pet godina to bi uistinu bio kraj priče o Carrie Prejean. Dio konzervativaca je odustao od Prejean, a NOM joj pokazao vrata. Međutim, izgleda da više ni seks-snimka nije ono što je nekada bila. Umjesto da nestane, Prejean je nastavila s medijskim nastupima nastojeći dati svoju stranu priče. Prema njoj, u pitanju nije seks-snimka nego “snimke koje je napravila sama” za svog tadašnjeg momka te mu poslala mobitelom. Bivši – koji je uživao u čak u šest takvih poklona – je po svemu sudeći “namirisao” priliku da spoji ugodno s korisnim, te problematične snimke ponudio zainteresiranim stranama, uključujući porno-izdavača Vivid Entertainment, koji tvrdi da ih je nabavio “legalno”. Vivid također tvrdi da ih neće objaviti bez suglasnosti Prejeanove, a kontroverza je vezana i uz navode Prejeanove da su napravljene u vrijeme kada je imala 17 godina, što bi izdavača, ali i samu Prejeanovu, moglo dovesti pod udar američkih zakona o maloljetničkog pornografiji.

Web-stranica TMZ.com, koja je također došla u posjed snimke, tvrdi kako je snimka “legalna”, odnosno da Prejean laže, jer su njene “igre” datirale iz vremena kada je imala 20 godina. U međuvremenu se na istoj stranici pojavio i intervju koji cijeloj priči daje novu, zanimljiviju dimenziju.

Jason Chaffetz, republikanski kongresnik iz Utaha, je TMZ-u na pitanje o Prejeanovoj rekao da bivša misica “posjeduje mogućnost okupljanja mase i prenošenja snažne poruka” te “zvjezdanu moć koja otvara vrata”. Također je rekao “Svi smo radili pogreške u dobi od 17 godina.  (Seks snimka) može biti prepreka, ali su ljudi uzbuđeni zbog njenih uvjerenja”. TMZ je intervjuu dao naslov “Kongresnik: Prejean bi trebala postati političarka”.

Chaffetz je odmah nakon toga izjavio da je TMZ previše “kreativno” obradio njegov intervju, odnosno zaboravio unijeti odgovor na pitanje “Da li je Prejean nova Sarah Palin”. Chaffetz tvrdi da je rekao da je “biti natjecateljica na izboru ljepote daleko od biti kandidatkinja za potpredsjednika SAD”.

Alka u ništa

Sljedeći predsjednički izbori će biti nešto manji zanimljivi, ali zato i biračima manje teški za odlučivanje. To je jedna od utjeha za fanove i sljedbenike Alke Vuice koja nije uspjela skupiti nužnih 10.000 potpisa za predsjedničku kandidaturu.

Mora se priznati da ovo za Alku Vuicu predstavlja težak udarac, jer je neuspjeh u pokušaju samog ulaska u predsjedničku utrku više nego jasan pokazatelj njenog stvarnog položaja u hijerarhiji hrvatskih celebrityja. Točnije, Vuičina neuspjela kampanja za Pantovčak, koja je zapela na prvom proceduralnoj etapi, je čini manje relevantnom za hrvatsku politiku – a samim time i za sve što je važno za život u Hrvatskoj – od raznoraznih anonimusa. Od Vuice se tako inteligentnijim pokazao i Siniša Vuco, koji je na vrijeme znao od svoje predsjedničke kampanje napraviti “promotivni spin” i tako izbjeći blamažu.

Ako se, pak, Vuica odluči za nastavak političke karijere, morat će naučiti sportski podnositi poraze. Njena reakcija na prvu izbornu pljusku pokazuje veliku količinu neiskustva, odnosno svoj fijasko nastoji opravdati nekim mutnim radnjama iz tabora drugih kandidata. A uz to ide i duboko razočaranje u cijeli sistem, koji je Vuica izrazila u pismu Večernjem listu:

Moje iskustvo u ovoj kampanji je veliko i sa žaljenjem zaključujem da sam došla do zaključka da narod kao većina ne bira ni svoje predstavnike ni svoje predsjednike, jer oni koji imaju moć, novac, organizaciju i logistiku istog, suvereno vladaju nad onima koji to nemaju. Demokracija je privid vladavine naroda jer organizirane grupacije moći manipuliraju većinom svojim utjecajem i novcem.

Najžalosnija stvar u ovoj priči jest što je prilično lako složiti s takvom depresivnom procjenom situacije. Međutim, opet se postavlja pitanje na kojem je to pustom otoku Alka Vuica provela posljednjih dvadesetak godina?

A ako jedna darovita umjetnica i društvena komentatorica nije sve to vrijeme mogla vidjeti koliko je car, postavlja se pitanje koliko su to u stanju oni obični ljudi. Isti oni koji će 27. prosinca otići na birališta poput ovaca za klanje, i tako zapečatiti svoju i sudbinu svojih potomaka.

Hannan traži da Britanija napusti EU

I dok su neke države radi ulaska u bratsku EU zajednicu spremne žrtvovati istu onu teritorijalnu cjelovitost radi koje se ratovale, neke države koje su u njoj razmišljaju o tome da iz nje izađu. Ili barem takva razmišljanja dijele neki od njenih najznamenitijih političara, kao što je Daniel Hannan, britanski konzervativni zastupnik Evropskog parlamenta.

Hannan, koji tvrdi da bi se za deset godina Ujedinjeno Kraljevstvo moglo “sporazumno razvesti” od EU, te umjesto članstva u Uniji odnose sa ostatkom kontinenta, odnosno onime što ostane od EU regulirati “prijateljskim bilateralnim sporazumima”.

Varietas delectat

Ako ima ikakve sumnje u to za koga Crkva navija na ovim izborima, one bi trebale biti raspršene nakon uredničkog komentara u Glasu koncila, gdje ponavlja istu tezu kakvu je iznosio HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang, nastojeći objasniti zašto slabo stoji u anketama. Hrvatskim medijima po Mikleniću dominiraju ljevica i liberali, te je stoga nužno – radi ravnoteže i pluralizma – uvesti “uspješan dnevni list desne orijentacije”, portale “koje neće nadzirati ljevičari”, odnosno “nezavisna, stvarno hrvatska” televizija.

Iako istovjetnost stavova Miklenića i Hebranga ukazuje na to da su oni motivirani dnevnopolitičkim i pragmatičnim promišljanjima, to ne znači da ona – barem na duži rok – ne drže vodu. U hrvatskim se medijima, naime, uistinu može primjetiti kako su – za razliku od 1990-ih – liberalne i, makar uvjetno rečeno, lijeve opcije i mišljenja zastupljenije od onih konzervativnih i desnih. To se moglo vidjeti, na primjer, u kulturnom ratu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, odnosno u iznenađujućoj šutnji kojom su hrvatski mediji popratili skandal vezan uz Milinovićevo financiranje Iskorakovog priručnika za gay seks.

Mnogi će takvo stanje stvari protumačiti kao normalno, odnosno kao posljedicu sveopćeg društvenog napretka koji Hrvatska bilježi posljednjih godina na putu prema Evropskoj Uniji, odnosno time da se Hrvatska u ideološkom smislu nastoji što je moguće više prilagoditi evropskom konsenzusu koji je u 21. stoljeću lijeviji i liberalniji nego što je to bio slučaj u 20. stoljeću. Pored toga, ne treba zaboraviti da su mediji 1990-ih, barem oni službeni, bili iz niza razloga orijentirani desno – što najbolje ilustrira tvrdnja Josipa Jovića o tzv. “spontanom jednoumlju” – te da je njihovo skretanje ulijevo u novim okolnostima zakašnjela reakcija. Naprosto, hrvatski mediji jesu lijevo i liberalno orijentirani, i u tome ne bi trebalo biti ničega lošeg.

Ili možda bi? Naime, nije problem toliko u tome što su mediji po defaultu orijentirani lijevo koliko u tome što je u Hrvatskoj jednoumlje – bilo ono nametnuto, “spontano” ili reaktivno – loše, odnosno da konzervativci i desničari trebaju imati jednaka prava na  izražavanje stavova kao što ih imaju liberali i ljevičari. Raznolikost stavova, odnosno sloboda govora jest temelj svih drugih političkih i građanskih sloboda, odnosno bilo kakvog društvenog napretka. Njihovo ograničavanje – dolazilo s lijeve ili desne strane – ne vodi ničemu dobrome.

I dok je Miklenić u tom smislu u pravu – Hrvatskoj bi zbilja trebala malo šarolikija medijska scena – on ne nudi nikakve naročito originalne ili uvjerljive ideje kako bi se riješio taj problem. Prvo, trebalo bi se odrediti što se podrazumijeva pod “uspješnim dnevnim listom desne orijentacije”. Nije li se donedavno Večernji list – s kojim je institucija kojoj pripada posredno financijski povezana – također smatran “desnim”? Možda nekadašnji “Bezgrešnjak” i nije dovoljno desno za Miklenića i Hebranga.

Drugo, još važnije, pitanje jest koliko ima smisla uopće pokretati bilo kakav dnevni list, a pogotovo jasno određene ideološke orijentacije – koja će automatski ograničiti čitateljstvo i oglašivače – u uvjetima globalne recesije. Ovih dana se u mnogim daleko razvijenijim državama gase ugledni dnevni listovi, a mnogi se pitaju da li je tiskanom izdavaštvu odzvonilo.

Konačno, čak i kada bi se taj desni dnevni list uspio održati na tržištu, pitanje je koliko bi uspio toliko promijeniti ideološka opredijelenja biračkog tijela da Hebrangovu kandidaturu učini smislenom. I u SAD je tako etabliranim medijima proteklih par desetljeća dominiraju ljevičari i liberali, pa opet konzervativci i desničari pobjeđuju na izborima.

Vjerojatnije je da je Hebrangov slab položaj u anketama više posljedica njegove slabosti kao kandidata nego nekakve urote liberala i ljevičara koji “drmaju” medijima. Uostalom, Kerumu, pa i Bandiću, koje se smješta na desnu obalu rijeke i koje je taj isti medijski establishment razapinjao i još uvijek razapinje, nedostatak “desnog lista” nije nimalo naškodio.

Što opet ne znači da bi Hrvatska bila daleko bolje mjesto za život kada neki budući hrvatski ekvivalent Johna Hackera bude davao hrvatski ekvivalent govora iz Da, ministre:

“Daily Mirror čitaju oni koji misle da upravljaju zemljom. Guardian čitaju oni koji misle da bi trebali upravljati zemljom. Times čitaju oni koji zapravo upravljaju zemljom. Daily Mail čitaju supruge onih koji upravljaju zemljom. Financial Times čitaju oni koji su vlasnici zemlje. Morning Star čitaju oni koji smatraju da bi ovom zemljom trebala upravljati druga zemlja. Daily Telegraph čitaju oni koji smatraju da je to već slučaj. Čitatelji Suna, pak, ne brinu o tome tko upravlja zemljom, sve dok su sise velike.”

Hoće li se ponoviti 2000. godina?

Dramatični – iako sve samo ne neočekivani – ulasci Milana Bandića i Dragana Primorca u predsjedničku utrku će poslužiti kao adekvatni povod da komentatori i “spinmajstori” urade svoje, odnosno da sljedeće predsjedničke izbore učine “zanimljivijim” nego što oni to jesu ili bi trebali biti.

Tako je “zdravorazumski” scenarij, prema kojemu bi Ivo Josipović trenutnu čvrstu prednost u anketama trebao eksploatirati pobjedom u prvom, a potom inercijskom pobjedom u drugom krugu, sada postaje ugrožen fenomenom Bandić.

Jutarnji list je objavio anketu u kojoj Josipović još uvijek drži prvo mjesto, ali mu za vratom sve više dahće Bandić. Razlika sada iznosi tek 1,9 posto, odnosno 4,6 posto kada se pribroje neodlučni. To je, uz dobro organiziranu i financiranu kampanju sasvim dovoljno. Ako Bandić uspije u anketama pred izbore sustići Josipovića, priča bi vrlo brzo bila završena…

…ili možda ne. Možda Bandiću pobjeda u prvom krugu, odnosno pobjeda koja bi bila brza i “glatka” izmankne. Nešto slično mu se dogodilo i na proljeće u Zagrebu kada je, suprotno očekivanjima, morao ići u “pripetavanje” s Kregarom. A njegova samouvjerenost se već ranije sudarila sa stvarnošću kada su 2005. godine zagrebački birači njegovoj listi nisu dozvolili apsolutnu većinu, pa se zato moralo u koaliciju s Tatjanom Holjevac.

Bandiću, međutim, daleko više prijeti povlačenje paralela s predsjedničkim izborima 2000. godine, gdje je prvo favorit bio hladni, “staloženi”, sigurni i konformistički kandidat Mate Granić – nešto kao današnji Josipović. Potom ga je u anketama brzo detronizirao karizmatski Budiša, koji se doimao “sigurnim izborom” otprilike isto onako kao što se danas “sigurnim izborom”, bez obzira na brojne nedostatke, smatra Bandić. Na kraju balade je, pak, pobjednikom postao Stipe Mesić, koji se smatrao autsajderom i koga na početku nije nitko shvaćao ozbiljno.

Nadan Vidošević se bez svake sumnje nada da bi upravo njemu pala uloga koju je 2000. godine odigrao Mesić. Istoj se prije pet godina nadao i Boris Mikšić koga su – isto kao i Mesića – ankete i komentatori ozbiljno potcijenili. Možda bi tada i bilo drame da se fine mrtve Hercegovke nisu pobrinule da u drugi krug uđe Jadranka Kosor.

U međuvremenu je Primorac – koji se također nada udarcu iz onoga što Amerikanci u bejzbol terminologiji nazivaju “left field” – svoj anketama nepotvrđeni optimizam nastojao opravdati pozivanjem na Obamu. To mu možda i nije najpametniji potez, s obzirom kako je Obamina zvijezda – barem što se njegove domovine tiče – posljednjih tjedana i mjeseci potamnila, pa bi Primorac sebe mogao implicitno proglasiti gubitnikom.

SAD od sinoć na korak do općeg zdravstvenog osiguranja

Američki predsjednik Obama je sinoć ostvario veliku pobjedu kada je Predstavnički dom Kongresa, kojim dominiraju demokrati, tijesnom većinom – s 220 glasa  “za” i 215 glasova “protiv” – prihvatio zakonski prijedlog kojim se u SAD po prvi put uveden sistem blizak općem zdravstvenom osiguranju koji poznaju druge razvijene zemlje.

Izglasani zakonski tekst je tako proširio zdravstveno osiguranje za desetke milijuna Amerikanaca, kao i uveo federalne subvencije za one koji ih ne mogu priuštiti. Velika poduzeća će odsada biti obvezna svojim uposlenicima pružati zdravstveno osiguranje. Manja poduzeća ali i pojedinci – potencijalni zdravstveni osiguranici – će, pak, biti podvrgnuti teškim globama ukoliko ne prihvate federalni sistem zdravstvenog osiguranja.

Privatne tvrtke pak, više neće moći odbijati sklapanje polica zdravstvenog osiguranja na osnovu lošeg zdravstvenog stanja svojih osiguranika.

Novi sistem će tako zdravstvenim osiguranjem pokriti 96 % Amerikanaca. Procjenjuje će da će njegovo uvođenje u sljedećih deset godina američke porezne obveznike koštati 1,2 bilijuna (1200 milijardi) dolara.

Izglasavanje predstavlja veliki trijumf kako za Obamu, tako i za lijevo krilo Demokratske stranke na čelu s predsjednicom Predstavničkog doma Nancy Pelosi. Njime je ostvaren san američkih ljevičara koji traje od 1930-ih i vremena New Deala kada se prvi put pokrenulo pitanje općeg zdravstvenog osiguranja. Međutim, tome se desetljećima pružao žestoki otpor, pa njegovi pokušaji nisu uspjeli, od čega je najspektakularniji bio fijasko zdravstvene reforme na kojoj je 1994. godine inzistirala Hillary Clinton.

I ove je godine debata bila žestoka, na trenutke izazivajući čak i fizičke sukobe pristaša i protivnika na lokalnim zborovima širom američkih gradova. Za reformu su se izjasnili sindikati i liberalne grupe, dok su protiv bili konzervativci, te umirovljenici – s obzirom da se sredstva za novi sistem nastoji namaknuti uštedama u Medicaidu, već postojećem sistemu osiguranja starijih osoba – ali i predstavnici osiguravajućih kuća. Obama je, međutim, na svoju stranu uspio dobiti farmaceutske tvrtke.

Republikanci su se također žestoko protivili prijedlogu, tvrdeći da će on predstavljati preveliko opterećenje za američku privredu, ionako načetu globalnom recesijom. Navodi se i kako je sistem previše kompliciran – zakonski tekst iznosi 1990 stranica – odnosno kako će predstavljati dodatna porezna opterećenja za američke građane. Tako će svaki pojedinac koji godišnje zaradi više od 500.000 dolara, odnosno obitelj koja ima prihode veće od milijun dolara, morati plaćati dodatni porez po stopi od 5,4 posto.

Usprkos toga se činilo da Obama vjerojatno neće odmah uspjeti s reformom. To je počelo izazivati velike frustracije na lijevom krilu američke javnosti, koja je držala kako Obamin neuspjeh da provede svoja ambiciozna izborna obećanja usprkos više nego uvjerljive demokratske većine u Kongresu i Senatu, znači početak kraja njegovog predsjednikovanja.

Na kraju je Pelosi – čiji je reformski program radikalniji od Obaminog – ipak uspjela progurati zakon, mada je u tome nisu podržali svi njeni stranački drugovi. 39 demokratska kongresnika – uglavnom izabranim u konzervativnim okruzima 2006. i 2008. godine – se tako priključila republikancima čiji su se članovi protivili zakonu. Jedini republikanac koji je podržao zakon je Joseph Cao, koji stjecajem okolnosti zastupa tradicionalno liberalni okrug u New Orleansu.

Izglasavanje zakonskog prijedloga je olakšano amandmanom na kome su inzistirali republikanci i konzervativni demokrati, a kojime se novi sistem federalnog zdravstvenog osiguranja neće primjenjivati na pobačaj. Iako je njime zadovoljena ideološki “nabrijana” desnica, mnogi ga tumače kao vješti demokratski manevar kojim je olakšan prolaz zakona, pogotovo kod konzervativnih demokrata koji će se 2010. godine natjecati u kongresnim okruzima koji tradicionalno naginju republikancima.

Bez obzira na to, i bez obzira što prijedlog treba potvrditi Senat, kongresno zasijedanje u subotu navečer će Obami doći na melem na ljutu ranu. On je izjavio kako će “izjašnjavanje o zdravstvenoj reformi za cijelu jednu generaciju jasno označiti u čemu je razlika između demokrata i republikanaca”. Američki mediji u kojima dominiraju Obamine pristaše, a koji su već postajali frustrirani nedostatkom njegovih dostignuća, u tome ćemu sigurno pomoći.

Napadač na Fort Hood povezan s napadačima 11. rujna?

Kako vrijeme odmiče, tako se razotkriva niz detalja o napadu na Fort Hood i američka javnost ima sve više razloga da se hvata za glavu.

Jedan od takvih detalja su otkrili novinari Sunday Telegrapha. Bojnik dr. Nidal Malik Hasan je, naime, godine 2001. za vrijeme svog službovanja u bolnici Walter Reed pohodio kontroverznu džamiju Dar al-Hijrah u gradu Great Falls u Virginiji. Džamiju je vodio Anwar al-Avlaki, radikalni imam koji danas živi u Jemenu. U to vrijeme su u tu istu džamiju išli i Nawaf al-Hamzi i Hani Hanjour – dvojica od 19 terorista koji su izveli napade 11. rujna 2001. godine.

Al-Awlaki je, prema riječima Charlesa Allena, bivšeg direktora obavještajnih operacija u Ministarstvu domovinske sigurnosti, “pristaša al-Qaede i duhovni savjetnik terorista”.

Telegraph, također citira Hasanovog vojnog kolegu iz baze Fort Hood, također muslimana, koji tvrdi da je s Hasanom često razgovarao o politici i religiji, te da bi mu  “oči zasjale” svaki put kada bi spomenuo al-Awlakija i njegovo učenje.

Iako ono što su mediji iskopali sugerira da je Hasan djelovao sam, isto tako se govori kako vlasti detaljno kopaju po njegovom laptopu i dokumentima nastojeći otkriti eventualne pomagače ili podstrekače.

Hasan – koga je s četiri metka pogodila civilna policijska narednica Kimberly Munley, i sama ranjena u napadu – se trenutno nalazi u bolnici. O njegovom stanju postoje različite informacije – prema nekim navodima je kritično, a prema drugima paraliziran. U slučaju da se oporavi, najvjerojatnije će mu se suditi te mu prijeti smrtna kazna.

Činjenica da Hasan nije nimalo krio svoje radikalne stavove, a da su ih, po svemu sudeći, ignorirale službe zadužene za sigurnost američkih oružanih snaga, će bez svake sumnje biti plodno tlo za niz teorija zavjera. Gotovo je sigurno da će radikalni muslimanski psihijatar u uniformi bojnika američke vojske biti opisan kao svojevrsni “mandžurijski kandidat”, odnosno oruđe mračnih snaga koje su htjele započeti novi progon muslimana u SAD, odnosno osramotiti predsjednika Obamu.

Objavljene video-snimke napadača na Fort Hood

Dr. Malik Nadal Hasan, 39-godišnji psihijatar i bojnik američke vojske, je trenutno jedini osumnjičenik za jučerašnji napad u bazi Fort Hood kada je poginulo 12 ljudi. Hasan je, prema onome što je upravo priopćeno na pres-konferenciji, nastrijeljen od strane civilne policajke, ali je preživio.

U nekoliko sati otkad se počelo spominjati Hasanovo ime, mediji su iskopali cijeli niz podataka o njemu. Najzanimljivije je to da je dotični bio psihijatar, i da mu je posao bio, između ostalog, psihološko i drugo savjetovanje vojnika koji su se vraćali iz Afganistana i Iraka. U Fort Hood je premješten nakon višegodišnje službe u washingtonskoj vojnoj bolnici Walter Reed (istoj onoj gdje se liječio Franjo Tuđman). Dio blogera špekulira kako je dr. Hasan premješten iz prestižne bolnice zbog loših ocjena u radu.

Prijatelji, rodbina, susjedi i poznanici tvrde da je posljednjih mjeseci često izražavao nezadovoljstvo američkom politikom, odnosno ratovima u Iraku i Afganistanu, tvrdeći da tamošnji muslimani imaju pravo dići oružje na “agresore”. Navodno je zbog tih stavova često ulazio u svađe sa svojim kolegama i suborcima.

UPDATE: Novo šokantno otkriće američkih medija jest da je dotični bojnik bio pod istragom federalnih vlasti zbog postova na Internetu u kojima izražava simpatije prema bombašima-samoubojicama.

CNN je, pak, objavio snimke bojnika kako samo nekoliko sati prije napada dolazi u lokalni dućan odjeven u tradicionalne muslimanske nošnje. Vlasnik dućana, inače arapskog podrijetla, tvrdi kako mu je to običaj, a da je nekada ulazio u liječničkoj kuti, a nekada u redovnoj uniformi. Tvrdi kako se bojnik ponašao sasvim normalno, te da je nekoliko puta bez uspjeha pokušao započeti konverzaciju na arapskom, da bi na kraju rekao da se najbolje ne snalazi, te su nastavili pričati na engleskom.

Dotični bojnik je, inače, podrijetlom iz Jordana, te je od samog rođenja bio musliman, što je demantiralo ranije tvrdnje da je riječ o preobraćeniku.

Blogeri su također otkrili da je izvjesna osoba s njegovim imenom bila dio specijalnog tima koji je Sveučilište Georgetown sastavilo kako bi pomogla prijenos vlasti u Bijeloj kući s Busha na Obamu.

Masakr u Fort Hoodu izveo bojnik preobraćen na islam?

Prema dosadašnjim podacima, u pucnjavi koja se danas dogodila u američkoj vojnoj bazi Fort Hood, poginulo je 12, a ranjeno 31 osoba. Baza, u kojoj živi 70.000 vojnika i oficira zajedno s obiteljima, je najveća američka vojna baza na svijetu.

Među žrtvama je navodni napadač, kao i jedan civilni policajac koji je intervenirao prilikom incidenta. Dvojica navodnih pomagača su pak uhapšena, bazom patrolira oko 400 naoružanih vojnika s ciljem da se uspostavi red, civilima je rečeno da ne izlaze iz kuća te da ne koriste mobitele i telefone osim za SMS-poruke, a lokalna bolnica je uputila poziv za darivanje krvi.

ABC News je, pak, objavio ime navodnog napadača koji je navodno bio naoružan s dva pištolja. Riječ je o bojniku Maliku Nadalu Hasanu koji je rodom iz Virginije, koji se preobratio na islam i koji je star između 39 i 40 godina.

Zasad nitko ne želi špekulirati da li je ili nije u pitanju terorizam, ali ime i biografski podaci ukazuju na tu mogućnost. Ukoliko se za dvojicu uhapšenih ispostavi da s ovim nemaju veze, može se pretpostaviti mogući spin – desničari će to opisati kao posljedicu prevelike “političke korektnosti” u vojnoj kadrovskoj politici, a ljevičari će tvrditi kako je bojnik “pukao” zbog bespotrebnih ratova u Iraku i Afganistanu.

S obzirom da je riječ o bojniku, mala je vjerojatnost da će se “spin” imati socijalnu notu, kao što bi bio slučaj da je napadač obični prašinar koji se regrutira iz redova crnaca, manjina i “white trash” sirotinje.

Sličan slučaj se, pak, zbio 2003. godine neposredno pred napad na Irak, kada je u Kuvajtu američki vojnik – musliman ručnom bombom ubio nekoliko svojih suboraca.