Kategorija: Politika

Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.

Minareti, Jugoslavija i ostale ustavne babaroge

Zoran Pusić je svojom inicijativom da se iz hrvatskog Ustava izbaci odredba o zabrani pokretanja postupka za ulazak u južnoslavenske i balkanske političke saveze pokrenuo uobičajene i očekivane reakcije od strane desnog dijela hrvatske javnosti, koja se uz obavezno mahanje krvavim košuljama Ovčare, Škarbrnje, Bleiburga i HSS-ovskih zastupnika u beogradskoj skupštini sadrže i spominjanje sestre te djeda u kontekstu Prosinačkih žrtava. I dok će kritike njegove zamisli za ustavnu reformu biti brojne i glasne, podrška će biti tiha, neprimjetna, a možda i nikakva. Čak i oni dijelovi hrvatske javnosti koji se teško mogu podvesti pod nacionalističku desnicu, pa čak i oni koji bi u drugim okolnostima pokazali određeno razumijevanje za tu inicijativu, vjerojatno će Zorana Pusića kritizirati zbog toga što je taj probni balon pustio u najgore moguće vrijeme te tako ne samo torpedirao ionako ne baš sjajne predsjedničke šanse svoje sestre, nego i desnici na pladnju predao jugoslavensku babarogu s kojom će plašiti birače, zbiti redove i tako elegantno postaviti pouzdani “državotvorni” kadar na Pantovčak.

Međutim, ako bi se iz cijele rasprave nastojale odstraniti emocije i dnevna politika, moglo bi se zaključiti da Pusićeva inicijativa i nije tako neosnovana. Ustavna odredba koju bi on ukinuo, ma koliko se činila popularnom i ma koliko o njoj postojao konsenzus u hrvatskom političkom establishmentu i najvećem dijelu javnosti, je, u najmanju ruku, ne baš najsretnije rješenje. Kao i kod mnogo sličnih slučajeva, radi stjecanja jeftinih političkih bodova se povukao potez koji na duži rok Hrvatskoj može na duži rok stvoriti nepotrebne probleme. U mnogo čemu se to rješenje može usporediti sa zabranom gradnje minareta koju su nedavno Švicarci ustavom unijeli u svoj ustav te izazvali zgražanje u mnogim evropskim krugovima.

Razlozi zbog kojih bi se ta problematična odredba trebala ukloniti ili barem izmijeniti su samo djelomično političke, a dobrim dijelom čisto tehničke naravi.

Prvi i najvažniji je opreznijim promatračima mogao postati vidljiv još 1997. godine. Dosljedno tumačenje čl. 141 bi, naime, otklonilo bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane članicom EU, s obzirom da je već ulaskom Grčke Unija postala “balkanskom državnom svezom”, a nešto kasnije ulazak Slovenije i Bugarske Uniji dao i južnoslavenski karakter. Nije potrebno spominjati kako je ulazak Hrvatske u EU cilj o kome među hrvatskim establishmentom nema nikakve rasprave te da će se – po dobrim starim običajima – pronaći načina da se Ustava “ne drži kao pijani plota”, odnosno tumačenje prema kome Hrvatska može ući u Uniju, a da čl. 141 nije prekršen.

Drugi razlog, koji je implicitno spomenuo Pusić, jest taj da bi se očuvanjem te ustavne odredbe većini hrvatskih susjedia poslala poruka da ih se smatra sve nego dobrim susjedima. Na taj način bi se trajno politički odnosi na ovim prostorima održavali lošima. A ta selektivnost još više dobiva na negativnost ako se uzme u obzir apsurdna činjenica da npr. Ustav RH ne priječi stvaranje saveza Hrvatske sa zemljama kao što su Sjeverna Koreja, Turkmenistan ili Saudijska Arabija, a priječi saveze s Bosnom i Hercegovinom (čemu bi se teško suprotstavio ijedan hrvatski pravaš), Crnom Gorom (koji bi oduševio poklonike Crvene Hrvatske) ili Slovenijom. Ako, pak, Jugoslavija i pored svega toga predstavlja opasnost, nije li daleko iskrenije, poštenije i savjesnije da se ta opasnost otkloni tako da se Ustavom zabrani ulazak Hrvatske u *bilo kakav* savez s *bilo kojom* drugom državom (uz eventualni izuzetak EU)?

Treći razlog je taj da nitko osim najzagriženijih jugonostalgičara teško može izbjeći zaključku da bi se praktične prednosti Jugoslavije – slobodni protok ljudi, dobara, usluga i ideja u ex-YU prostoru – u odnosu na postojeće stanje stvari daleko lakše i elegantnije mogle postići ulaskom u EU svih njenih nekadašnjih dijelova. Iz istih razloga npr. danas nitko  ne govori o francuskoj aneksiji Valonije i Ženeve ili nastojanju da se obnovi Velikonjemački Reich. Plašiti buduće hrvatske generacije Jugoslavijom, i perpetuirati taj strah kroz Ustav, ima isto toliko smisla kao i plašiti građane Korinta i Jeruzalema obnovom Rimskog Carstva. Ako Hrvatskoj uistinu prijeti opasnost po njenu samostalnost, suverenost ili opstojnost, povijest će se pobrinuti da to bude s mjesta odakle se to najmanje očekuje.

Očuvanje čl. 141 u Ustavu bi predstavljalo uvredu za hrvatski narod, odnosno njegovu inteligenciju i sposobnosti pravilne političke prosudbe. A i pitanje da li bi ona uopće bila efikasna i imala smisla u trenutku kada bi postala aktualna. Zamislite samo što bi se sve prije toga moralo dogoditi. Ne samo da bi stranke koje se zalažu za obnovu Jugoslavije od marginalaca morale postati hrvatski političaki mainstream te tako ući u Sabor, nego bi u njemu morale postići čak dvotrećinsku većinu. Nadalje, takav stav bi trebala prihvatiti polovica svih birača, odnosno građana Republike Hrvatske. Ako bi se to uistinu dogodilo – za 1000, 100 ili možda 20 godina – riječ je o tako epohalnoj promjeni i procesu kojeg bi teško mogao zaustaviti komad papira, makar se on zvao Ustav Republike Hrvatske.

Hoće li Climategate dovesti do prve ostavke?

Dr. Phil Jones, ravnatelj Jedinice za klimatska istraživanja (CRU) pri Sveučilištu Istočne Anglije je izjavio kako će se privremeno povući sa dužnosti dok traje istraga vezana uz “procurene” E-mailove i dokumente njegove institucije. Dr. Jones će tako imati više vremena da odgovara na pitanja policijskih istražitelja koji nastoje otkriti na koji su način – preko “hakera” ili lokalnog “zviždača” – inkriminirani materijali dospjeli u javnost. Ukoliko dr. Jones ostane van dužnosti, mogao bi biti prva žrtva skandala koji prijeti da ne samo dovede u ozbiljnu sumnju teoriju o globalnom zatopljenju, nego i u paramparčad razbije povjerenje svjetske javnosti u znanstvenike.

Njemu bi se mogao pridružiti dr. Michael Mann sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, poznat po svom grafikonu “hokejaške palice” koji sugerira nagli skok prosječne temperature u svijetu. Njemu matično sveučilište namjerava postaviti nekoliko pitanja vezanih uz E-mailove s kolegama iz CRU, a u kojima se detaljno opisuje “kuhanje” znanstvenih podataka kako bi ih se uskladilo s “politički korektnom” teorijom globalnog zatopljenja.

U Australiji je, pak, skandal vjerojatno omogućio da u Senatu, kojim dominiraju oporbeni liberali, padne zakon koji uvodi novu ambicioznu shemu ograničenja potrošnje fosilnih goriva i trgovine preostalim “karbonskim kreditima”.

Vjerojatno da će se negativne posljedice afere odraziti i na ranije pompozno najavljeni klimatski samit u Kopenhagenu. Danas malo tko misli da će se na njemu donijeti neke dalekosežne odluke. Kini, Indiji, Brazilu, Južnoafričkoj Republici i drugim zemljama u razvoju je afera Climategate došla kao melem na ljutu ranu, odnosno savršeni izgovor da odbiju sugestije bogatih zapadnih zemalja prema kojima bi vlastiti ekonomski razvoj trebali žrtvovati radi “spašavanja planeta od sigurne propasti”.

Stare predrasude u Atlanti

Kada je Obama izabran za američkog predsjednika, svi su govorili kako je to početak nove ere u kojoj su SAD iza sebe definitivno ostavili rasne i druge predrasude, te da je ta nacija – koja ostalima često vodi trljati u nos kako je upravo ona najbolje moguće oličenje liberalno-demokratskih ideala – konačno te iste ideale pretočila u stvarnost. Nema sumnje, naravno, da su mnogi koji su svoj glas dali Obami to učinili upravo zato što su nastojali svijetu poslati takvu poruku i osjetiti ponos kada se jutro nakon izbora nakon pogledaju u ogledalo.

Međutim, kao i u mnogim drugim stvarima, ispostavilo se da Obamin izbor za predsjednika automatski ne znači da će predrasude – etničke, rasne i druge – biti čarobnim štapićem izbrisane kao faktor u američkoj politici.

Primjer za to su jučer održani izbori u Atlanti, jednoj od američkih metropola, bivšem olimpijskom gradu koji već desetljećima uživa reputaciju svega što je cool i napredno na tzv. Novom Jugu.

Izbori za gradonačelnika – koji se u državi Georgia, slično kao i u Hrvatskoj, održavaju u dva kruga – su tu reputaciju suočili sa stvarnošću vezanom uz to da se većina tamošnjih birača opredjeljuje na temelju rase. Atlanta je većinski crnački grad, a što je svima postalo jasno 1973. godine kada je Maynard Jackson postao prvi gradonačelnik-crnac. Otada do danas su svi gradonačelnici bili crnci.

Međutim, posljednjih se godina, zahvaljujući poslovnom bumu, u Atlanti bilježi sve veće doseljavanje bijelih profesionalaca iz srednje klase, a što je dovelo do promjena demografske strukture, a s vremenom učinilo mogućim da se do gradonačelničke fotelje progura i bijeli kandidat.

Taj je kandidat ove godine trebala biti nezavisna gradska vijećnica Mary Norwood. Već sama činjenica da se uspjela progurati u prvi krug izbora, usprkos gunđanja mnogih crnih političara i svećenika, je protumačena kao velika stvar.

Međutim, bajka je, ako je suditi po još djelomičnim izbornim rezultatima, potrajala tek do drugog kruga. Tijesnu je pobjedu odnio Kasim Reed, crni državni senator iza koga je čvrsto stala Demokratska stranka i njena “mašina”, a još više stanovnici siromašnih crnih četvrti.

Ono što je donijelo odlučnu prevagu Reedu je različiti stav prema pravima homoseksualcima. Oni čine ne baš bezazleni udio stanovnika Atlante, s obzirom da im liberalna metropola pruža idealno utočište od mnogo konzervativnijih sredina na Jugu SAD. Norwood je nastojala upravo u toj populaciji steći prevagu, te se založila za istospolni brak. Reed se, pak, založio da se u Georgiji priznaju samo istospolne zajednice.

Na kraju je visoki odziv – pogotovo među crncima koji su u pravilu konzervativniji od bijelaca po društvenim pitanjima – donio pobjedu Reedu.

Spor oko klime izaziva politički potres u Australiji

Spor oko globalnog zatopljenja i – što je važnije – nastojanja da se ono zaustavi monumentalnim zakonodavnim i administrativnim mjerama – bi mogao izazvati politički potres u Australiji.

Australska Liberalna stranka je, naime, na izvanrednoj konvenciji svrgnula svog šefa Malcolma Turnbulla i na njegovo mjesto stavila Tonyja Bennetta koji je skeptik po pitanju globalnog zatopljenja i koji se zarekao da će pokušati zaustaviti izglasavanje zakonski projekt o Shemi za trgovinu emisijama štetnih plinova koje nastoji progurati premijer Kevin Rudd.

Austalska laburistička vlada je taj zakon – koji predviđa najoštriju kontrolu emisija ugljika u atmosferu među svim industrijskim državama – nastojala izglasati prije klimatskog samita u Kopenhagenu. U tu je svrhu Rudd osigurao podršku Turnbulla, ali je zbog toga Turnbull postao predmetom kritika, a na kraju i pobune članova vlastite stranke.

Abbott je svoj stav objasnio time da bi Shema, umjesto da zaustavi zagađenje, u stvari stvorila novo masovno oporezivanje građana, ogromnu birokraciju te “crni fond” preko koga bi se kupovali birači i interesne grupe.

S druge strane, Ruddu bi to bio izvrstan izgovor da raspiše izvanredne izbore na kojima bi liberalna većina u Senatu bila “otpuhana”, a laburisti nakon toga komotno mogli izglasati taj zakon.

U međuvremenu je Climategate – skandal s “kuhanjem” znanstvenih podataka vezanih uz globalno zatopljenje – prisilio Jedinicu za klimatska istraživanja (CRU) Sveučilišta Istočne Anglij da počne objavljivati iste one podatke koje je, kako navode “hakirani” E-mailove, nastojalo zataškati jer “ne pokazuju trend zatopljenja”.

Minareti koji ruše demokraciju

Stopp Minarettverbot
(izvor: rytc)

Iznenađujući rezultati nedjeljnog referenduma predstavljaju ozbiljan razlog za zabrinutosti svima onima kojima je do budućnosti Evrope.

Razlog za zabrinutost i nije toliko u nekakvom naglom porastu desničarskog, ksenofobnog, rasističkog i antiimigrantskog raspoloženja u Švicarskoj. U pitanju su trendovi koji se već duže vremena mogu zapaziti u Evropi, odnosno koji su svoje efekte imali i na izborne rezultate u mnogim drugim evropskim državama, uključujući Italiju, Francusku ili Veliku Britaniju. Ono što je švicarski referendum učinilo šokantnijim jest to da su svi ti trendovi, ali i neki drugi, iskazali kroz za tu zemlju karakterističan institut neposredne demokracije, odnosno što je upravo referendum – kao i u nekim drugim slučajevima – shvaćen kao najefikasniji način da se pokaže srednji prst političkom establishmentu.

Upravo je to ono što najviše boli švicarsko Federalno vijeće, vodeće političke stranke i establishment koji se toliko žestoko borio da spriječi prolaz tog ustavnog amandmana. Za razliku od drugih – “normalnih” evropskih država, u Švicarskoj ne postoje mehanizmi koji bi taj političku elitu mogli zaštiti od “ekscesa” i “nestašluka” koje im mogu prirediti nestašni glasači. A zabrana minareta, koja, bez obzira na to koliko bila (ne)opravdana i koliko u praktičnom smislu bila nevažna, predstavlja upravo jedan takav “eksces”.

Ono što bi švicarski referendum mogao imati kao svoju najozbiljniju posljedicu nije jačanje rasizma, marginalizacija manjina ili gubitak povjerenja između Evrope i islamskog svijeta. Mnogo je ozbiljnija mogućnost da će se evropske političke elite povesti za riječima švicarske federalne vijećnice Eveline Widmer Schlumpf koja je izjavila kako bi se novim zakonskim i ustavnim rješenjima  “ubuduće trebalo spriječiti građane da se neposredno izjašnjavaju o određenim pitanjima”.

Nije potrebno podsjećati kako će te riječi zvučati kao simfonija u ušima briselskih birokrata i drugih usrećitelja koji su se prije par godina itekako pobrinuli da se o najvažnijem dokumentu današnje Evrope – ustavu – ne bude ili bude što manje nekakvog neposrednog izjašnjavanja. Švicarski referendum će biti krunski argument, odnosno izlika da se “ozbiljne stvari” kao što je vlast uzme iz ruku “neozbiljnih”, odnosno “primitivnih i zadrtih” birača, a nakon toga isto tako “primitivnih i zadrtih” lokalnih zajednica, regija, a na kraju i država. Takva “Kako mama kaže” Evropa će biti daleko neugodnije mjesto za život od one u kojoj par minareta nagrđuju nečiji tradicionalni krajolik.

“Put ka sreći”: Potrošeni spot

Stječe se dojam kako se na internetskim forumima u Hrvatskoj digla kuka i motika protiv Tomislava Klauškog, i to zahvaljujući njegovom članku u kome se osvrće na “Put ka sreći”, predizborni spot SDP-ovog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Može se pretpostaviti da glavnu harangu vode simpatizeri dotične stranke, kojima se ne sviđa da se o njihovom kandidatu i njegovoj kampanji može pisati na ikoji drugi način nego hagiografski. A sam ironični naslov, u kome se sugerira da u Josipovićevom spotu sudjeluju “samoubojice” i “narkomani” jasno ukazuje da to nije slučaj.

Ironija s kojom nastupa Tomislav Klauški, dakako, nije jedini način na koji bi se moglo pristupiti tom prvom važnijem događaju u inače ne baš urnebesnoj kampanji kandidata koji po anketama još uvijek drži prvo mjesto, iako mu čak i najvatreniji poklonici ne mogu osporiti beskrvnost.

Iza spota je, naime, stajao prilično inteligentan koncept. Josipović je, okupljajući glazbenu četu svojih sljedbenika, nastojao sebe predstaviti kao predsjednika svih građana, odnosno kandidata koji, za razliku od drugih, neće moći računati samo na ograničeno, ideološki i lokalpatriotski “nabrijano” glasačko tijelo. Našlo se to ne samo u izboru izvođača, nego i u stilu s kojom se “Put ka sreći” izvodi. Našlo se tu mjesta i za urbani rock “mlade ekipe” i za umirovljeničke šlagere i za ruralne tamburice; zastupljeni su i Zagreb, Rijeka, Slavonija, Dalmacija.

Međutim, taj je dobar koncept kompromitiran na jednom malom detalju – samoj pjesmi. Onima koji, za razliku od većine hrvatskih birača, nemaju memoriju zlatne ribice, će u oči upasti to da pjesma Gorana Bareta nije nimalo originalna, odnosno da je već bila korištena u izborne svrhe, i to s “velikim uspjehom” od strane tada vladajuće koalicije SDP-HNS, o čemu svjedoče rezultati parlamentarnih izbora 2003. godine.

Dakle, ovaj “genijalni” spot nije ništa drugo do reciklaža, odnosno ništa drugo nego još jedan dobar argument cinicima kako se hrvatska politika svodi na depresivno ponavljanje jednog te istog. Neka od lica koja se pojavljuju u spotu jesu nova, ali većina je dobro poznata, a u nekakvom političko-propagandnom smislu se već potrošila 2000. godine. Kao i stranka čijeg kandidata podržavaju, uostalom.

Šefica evropske diplomacije šurovala sa Sovjetima?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Catherine+Ashton&iid=4938854″ src=”c/a/9/b/St_Petersburg_Economic_7618.JPG?adImageId=7849859&imageId=4938854″ width=”234″ height=”313″ /]

Barunica Catherine Ashton je ušla u povijest kao prvi šef jedinstvene evropske diplomacije, ali joj je ta povijest odlučila malčice zagorčati život još i prije formalnog stupanja na dužnost. Tako ju je prilikom rasprave u Evropskom parlamentu Neil Farage, njen sunarodnjak i zastupnik euroskeptične Stranke nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) zbog članstva u Kampanji za nuklearno razoružanje (CND), organizaciji koju su za vrijeme hladnog rata, prema njegovim tvrdnjama, financirali Sovjeti kako bi potkopali svoje tadašnje zapadne suparnike. Farage tvrdi da je jednostavno nezamislivo kako bi na čelo najprestižnije i najutjecajnije političke funkcije u suvremenoj Evropi trebala stupiti osoba spremna surađivati s “neprijateljima evropske demokracije”. Optužbama UKIP se, inače, pridružila i Građanska demokratska stranka (ODS) iz Češke, čiji je najpoznatiji član euroskeptički raspoloženi predsjednik Vaclav Klaus.

Iako je CND preko svojih glasnogovornika odmah odbacila te optužbe, ustvrdivši kako je u pitanju recikliranje desničarske propagande iz 1970-ih i 1980-ih, članak u londonskom Timesu navodi da dokumenti koje je dostavila UKIP “postavljaju određena pitanja”.

Ashton, koja na mjesto evropske ministrice vanjskih poslova dolazi s mjesta evropske povjerenice za trgovinu, je bila članicom CND od 1977. godine te početkom 1980-ih služila kao blagajnica organizacije. Dokumenti navode kako je 1983. godine na čelu službene delegacije došla u Nizozemsku kako bi uspostavila suradnju s komunističkom organizacijom Zaustavite neutronsku bombu, odnosno kako je za vrijeme njenog mandata na račune CND-a došlo 176.197 funti “čije se podrijetlo nije moglo ustanoviti”. UKIP tvrdi da je vjerojatno kako su u pitanju donacije sovjetske vlade i KGB-a, a o čemu je još 1980-ih zapadnu javnost izvijestio sovjetski disident Vladimir Bukovski. Mnoge od njegovih optužbi su kasnije potvrđene kada su nakon pada SSSR-a zapadni povjesničari stekli uvid u tajne sovjetske arhive.

Nekadašnji suradnici Ashton je, pak, brane podsjećanjem na to kako su početkom 1980-ih anonimne donacije političkim i nevladinim organizacijama bile “normalna stvar”, odnosno kako je buduća evropska povjerenica pripadala umjerenoj frakciji CND-a koja nije htjela da Velika Britanija napusti NATO.

U svakom slučaju, ako se potvrdi da je u pitanju samo prljavi desničarski trik, to opet ne znači da novo evropsko vodstvo nije – posredno ili neposredno – povezano sa komunistima. Predsjedniku Hermanu van Rompuyu je tako neželjeni publicitet donijela njegova sestra Tine van Rompuy, koja pripada Radničkoj stranci Belgije (WPB), najvećoj komunističkoj partiji u Belgiji.

Izborni spotovi: Sve što je tuđe nije im strano

Tina Lakić se u svom komentaru na net.hr žali zbog toga što hrvatski predsjednički kandidati ili, preciznije, njihovi PR timovi pokazuju nevjerojatan nedostatak inspiracije i originalnosti, pa se tako izborni video-spotovi svode na recikliranje “drugorazredne” robe, odnosno godinama starih video-spotova američkih predsjedničkih kandidata. Kampanja koja će, stjecajem okolnosti, u svom službenom roku biti jedna od najdužih, tako bi mogla postati jednom od najbezličnijih i najdosadnijih, dio te bezličnosti će, zahvaljujući izbornim zakonima, platiti i hrvatski porezni obveznici.

Kao primjer te “bezličnosti”, odnosno intelektualne lijenosti se navodi spot Milana Bandića koji predstavlja kopiju 25 godina starog spota “Morning in America” (“Jutro u Americi”) kojim je Ronald Reagan sebi osigurao drugi predsjednički mandat i jednu od rekordnih izbornih pobjeda nad demokratima. Njegovom suparniku Nadanu Vidoševiću su, pak, “provalili” da je svoj simpatični spot u kojem iznosi svoje predsjedničke kvalifikacije referentu Zavoda za zapošljavanje “skinuo” od spota koji je guverner Novog Meksika Bill Richardson koristio u kampanji za predsjedničku nominaciju američke Demokratske stranke.

Lakić u svom tekstu tvrdi da su PR agencije koje rade ovakve spotove najvjerojatnije previše naplatile usluge svojim klijentima, odnosno da je Bandiću i Vidoševiću bilo dovoljno malo “poguglati” pa da shvate da njima, a kasnije i samim biračima, nude “bofl” robu.

Teško bi se, međutim, ovakvo korištenje “bofl” robe moglo shvatiti kao najgori grijeh izborne kampanje, a još teže je zamisliti da će prosječna “kumica s placa” ili umirovljenik provoditi sate na YouTubeu pokušajući “ubrati” koji je to izborni spot koji kandidat ukrao.

Uostalom, teško da bi se ovakva primjena načela “sve što je tuđe, nije mi strano” u izbronoj propagandi mogla smatrati nekakvim posebnim skandalom, a niti nečim posebno novim. Godine 1997. je tako SDP za lokalne izbore koristio slogan “Pošteno” – isti onaj koji je par godina prije u Srbiji koristila Demokratska stranka. Danas, pak, Srpska radikalna stranka trpi kritike zbog korištenja tradicionalnog HDZ-ovog slogana “Zna se” za izvanredne izbore u beogradskoj općini Voždovac.

Ako se ide još dalje u prošlost, vidjet će se da je ovakva “kreativnost” bila uobičajena davno prije suvremenih medija, pa i demokracije. Tako je najdugotrajnija hrvatska politička sapunica – ona ustaško-partizanska – ima soundtrack sastavljen od brojnih covera. Neslužbena ustaška himna “Evo zore, evo dana” je, ovisno o različitim izvorima, prepjev partizanskih “Na Kordunu grob do groba”, odnosno “Sa ovčara i kablara”. Njen partizanski ekvivalent “Po šumama i gorama” je, pak, prepjev himne boljševičkih partizana na ruskom Dalekom Istoku iz vremena građanskog rata, a koja je, pak, “skinuta” od marša par godina prije skladanog za sibirske pukovnije carističke vojske.

Uz ovako bogatu tradiciju korištenja tuđih ideja u svrhu vlastite političke propagande, kritika neoriginalnosti izbornih spotova nema baš nekog prevelikog smisla. Ono zbog čega bi se ta “bofl roba” trebala kritizirati jest način na koji se koristi. HDZ je, na primjer, godine 2007. bio od svojih uzora – britanskih konzervativaca – daleko uspješniji koristeći slogane kojima su se birači plašili visokim porezima kada ljevica dođe na vlast. Makedonskim socijaldemokratima je, pak, kontroverzni spot temeljen na britanskoj TV-parodiji trebao biti daleko korisniji u situacijama kada se nastoji zadržati nego osvojiti vlast.

Ista se stvar, tako, može reći i za Bandićev remake Reaganovog “Jutra u Americi”, koji bi bio daleko efektniji da ga je zagrebački gradonačelnik koristio prije nekoliko mjeseci na lokalnim izborima, odnosno da ga “pričuva” kada bude potrebno braniti drugi predsjednički mandat. Vizija sretne, zadovoljne i prosperitetne Hrvatske je nešto što će birači u okolnostima ekonomske krize teško pomiriti s vlastitom realnošću. Bandić je ovime “promašio ceo fudbal” i njegovi konkurenti bi ga – da u Hrvatskoj postoji tradicija izbornih protu-spotova, mogli lako pokopati sa spotom zvanim “Sumrak u Hrvatskoj”.

Ali, PR agencije se kod nas, pomalo preplašene time što se bezazlena “kreativnost” tretira kao skandal, to izgleda još neće usuditi. Kao što se eksplicitno negativna kampanja zasad neće smatrati “politički korektnom”. A da ona, čak i u nekim kontroverznim slučajevima, zna biti efektna, dokazao je američki republikanski senator Bob Corker, jedan od rijetkih koji se 2006. godine othrvao demokratskom cunamiju. Pitanje je hoće li se netko od naših predsjedničkih kandidata usuditi ići tako daleko.

Ljevica u američkom Kongresu traži glave Obaminog financijskog tima

I dok se u ostatku svijeta Obama još uvijek tretira kao mesijanski spasitelj svijeta, među Amerikancima se njegova popularnost sve više bliži onoj kakvu danas uživa Mihail Gorbačov u Rusiji. Gallup je tako nedavno objavio kako je podrška Obami prvi put pala ispod psihološke granice od 50 posto – iako uz to ide obavezni “spin” kako su se u prvoj godini mandata s time bili suočili i kasnije uspješni predsjednici kao Reagan i Clinton. Kako stvari stoje, Obama se, usprkos Nobelovoj nagradi za mir – koju čak i neki njegovi najvatreniji pristaše smatraju još uvijek nezasluženom – sve manje čini velikanom koji je 2008. napisao povijest, a sve više “one hit wonderom”.

Jedan od razloga je sve očigledniji neuspjeh da bude isto onako dobar predsjednik kao što je bio predsjednički kandidat, odnosno da čvrstu koaliciju između stranačke ljevice i “pravovjernika” na jednoj te umjerenih i nezavisnih birača na drugoj strani, održi jednom kada je došao u Bijelu kuću. Potonji su se nakon nekoliko mjeseci brzo “ohladili” vidjevši da sa svojim ambicioznim socijalnim, ekološkim i drugim programima nastoji SAD skrenuti previše ulijevo za njihov ukus. To se odnosi i na zdravstvenu reformu, za koju su zaključili da će ih udariti po džepu.

Obama je, pak, sada prisiljen voditi borbu i na drugoj fronti, jer se protiv njegove politike počela buniti ljevica u Kongresu – odnosno isti oni krugovi čijoj fanatičnoj podršci duguje svoju mukotrpno izvojevanu pobjedu nad Hillary Clinton u stranačkim predizborima. Ljevičarima se čini da je Obama previše spor i neodlučan u reformama, a pronađen je krivac u obliku dvojca koji vodi njegovu ekonomsku politiku – ministra financija Timothyja Geithnera i glavnog ekonomskog savjetnika Larryja Summersa. Taj dvojac, koji je svoju reputaciju izgradio radeći u vodećim bankama Wall Streeta, odnosno u Clintonovoj administraciji koja je vodila pro-kapitalističku ekonomsku politiku, prema mišljenju ljevičara više vodi računa o interesima vodećih banaka nego američke sirotinje. Ključni argument je u tome da su se zahvaljujući Obaminoj politici vodeće banke oporavile od recesije, ali da istovremeno raste nezaposlenost i drastično pada standard kod najširih dijelova stanovništva. Stoga je demokratski kongresnik Peter DeFazio, vođa Kongresnog progresivnog kluba (CPC) koji okuplja ljevicu, javno pozvao Obamu da smijeni Geithnera i Summersa, rekavši “da će spasiti radna mjesta milijuna ljudi ako dvojica izgube posao”.

Trenutno izgleda malo vjerojatno da će Obama te sugestije poslušati, jer je njegova administracija previše zaokupljena borbom oko zdravstvene reforme, čiji ishod ovisi o glasovima nekoliko umjerenih demokratskih i republikanskih senatora. Ekonomija – zbog koje i reforma toliko stoji – će međutim naći put da postane glavno pitanje pred kongresne izbore 2010. godine, koji se u ovom trenutku ne izgledaju tako dobri za demokrate nego kao što je to bio slučaj prije godinu dana.