Kategorija: Politika

Glavni operativac napušta Obamu?

Većina analitičara se slaže da američku Demokratsku stranku na jesenskim izborima za Kongres čekaju mnogi, pa i neugodni gubici. No, kako stvar stoji, oni neće biti ograničeni na zakonodavnu vlast, odnosno i administracija predsjednika Obame bi trebala izgubiti neke od svojih kadrova, uključujući i one koji se smatraju ključnima. Kao najvažniji među njima je Rahm Emanuel, načelnik stožera Bijele kuće zadužen za vođenje operativnih poslova, odnosno za koordinaciju Obamine administracije s demokratskom većinom.

Emanuel, kako tvrde neki od medija pozivajući se na dobro obaviještene izvore, namjerava napustiti svoje mjesto nedugo nakon jesenskih izbora. Kao razlog se navodi to da Emanuel kao izuzetno efikasan i beskrupulozan politički operativac, ali i pragmatični centrist sve teže može pronaći zajednički jezik s užim krugom Obaminih savjetnika koje naziva “idealistima”. Kao jedan od primjera sukoba se navodi Obamin projekt zdravstvene reforme, kojeg je Emanuel htio razblažiti radi razbijanja otpora među umjerenim republikancima i konzervativnim demokratima, a na što navodno nisu htjeli pristati Obamini savjetnici David Axelrod i Valerie Jarrett.

Kao alternativno objašnjenje se navodi Emanuelova namjera da se sljedeće godine natječe za mjesto gradonačelnika Chicaga. U međuvremenu su stigli demanti iz Bijele kuće, koji priču o Emanuelovom odlasku nazivaju “smiješan”, dok je sam Emanuel priču komentirao s riječima “BS”, koje je protumačio kao “skraćenicu za neosnovano”.

U međuvremenu je, pak, još jedno objašnjenje ponudila vijest koju objavljuje NBC Chicago, a koja tvrdi da je prije nekoliko godina Emanuel, tada demokratski kongresnik iz Chicaga, sklopio svojevrsni “neformalni pakt” s Miloradom “Rodom” Blagojevičem, guvernerom Illinoisa kome se upravo sudi za korupciju. Emanuel je godine 2006. nakon kritičkog uvodnika u Chicago Tribuneu usmjerenog protiv guvernera za isti list napisao članak u kome Blagojevicha hvali, a zauzvrat je guverner ekspresno odobrio 2 milijuna dolara državne pomoći školi koja se nalazila u Emanuelovom kongresnom distriktu.

Možda je, dakako, u pitanju bura u čaši vode, ili tek prenapuhani skandalčić. Mešutim, takvi “dealovi” se smatraju svakodnevnicom u Chicagu, gradu koji važi kao oličenje političke korupcije u Americi i gdje je – nota bene – Obama izgradio svoju političku karijeru. Emanuelov odlazak iz Bijele kuće bi svu tu prljavštinu barem neko vrijeme odnio s Obame u čije se mesijanske sposobnosti sve više sumnja, a sve više i u to da možda nije onakav moralni čistunac s kakvim se predstavljao u svojoj kampanji.

Sesardićeva heretička provokacija

U trenutku kada se počela gubiti nada da bi se na hrvatskoj učmaloj i jalovoj javnoj sceni mogle uzburkati vode iz razloga koji nemaju veze s estradom, dnevnom politikom i ustaško-partizanskim obračunima, s člankom u Jutarnjem listu se pojavio Neven Sesardić sa svojom intelektualnom provokacijom par excellance. Članak u kome se napada jedna od “neupitnih istina” hrvatskog intelektualnog, kulturnog i medijskog establishmenta – da je pripadnost ljevici dokaz intelektualne superiornosti, odnosno da je nečije desničarstvo znak mentalne inferiornosti – je, barem ako je suditi po reakcijama na Facebooku i hrvatskoj blogosferi, dosta ljudi dirnuo u bolno mjesto. Sesardić je svoj članak postavio prilično lukavo, znajući da će mnogi od sljedbenika intelektualne mode reagirati upravo na onaj čoporativni i površni način koji daje za pravo njegovoj tezi, odnosno da će ga napasti zbog toga se uopće usudio dovesti u pitanje “neupitne istine” umjesto da pokušaju torpedirati njegove argumente.

Sesardić je svoju provokaciju izveo dobro, ali taktički ne baš savršeno. Možda najveća greška je u tome što je kao ključni argument svoje teze uzeo Georgea W. Busha, odnosno stao dokazivati da se on po svemu onome za što ga se najčešće kritizira (gafovi i sl.) nije bitno različit od Obame. Od javnosti koja je osam godina bila poput Pavlovljevih pasa kondicionirana da u 43. američkom predsjedniku vidi sve najgore se ipak ne može očekivati da “progleda” preko noći, ma kako Sesardićevi argumenti bili uvjerljivi.

Sesardić bi možda bolje prošao da je za primjer išao malo dalje u prošlost, odnosno kao primjer političara površno sotoniziranih iz ideoloških razloga uzeo Reagana i Thatcher. Njih dvoje su 1980-ih ljevičarski establishment razapinjao na križ i predstavljao kao brutalne tirane i hladnoratovske manijake, da bi se par desetljeća kasnije proglašavali mudrim, dalekovidnim i sposobnim državnicima, čak i od strane njihovih ideološki suprotstavljenih nasljednika. Ako je, pak, morao koristiti Busha, mnogo bi bolje usporedbe bile s Johnom F. Kennedyjem, predsjednikom koji mu je po povijesnim detaljima, ali i ideološkim stavovima, najsličniji; upravo bi se heretička teza prema kojoj Bushovih osam godina daje odgovor na pitanje na što bi sličile SAD 1960-ih da je Kennedy izbjegao metak u Dallasu poslužila za ilustraciju Sesardićevih tvrdnji koliko je dogmatizam i isključivost ljevice kompromitirao i korumpirao intelektualni diskurs kod nas i u svijetu.

Međutim, i s ovakvim nedostacima, Sesardićev članak zaslužuje pohvale zbog toga što je izazvao prilično raspravu i donio dugo očekivano osvježenje.

Evropska istina o Hrvatskoj koja boli

U Hrvatskoj ima sve manje i manje kolumnista, odnosno sve manje i manje prilika da netko kroz tradicionalne medije i njihove kolumnističke forme kaže neku pametnu. Među tom sve rjeđom i zbog toga sve dragocjenijom sortom se možda najviše ističe Jurica Pavičić, koji je još jednom pokazao kako posjeduje veliki dar da neke neugodne istine u Hrvatskoj pretoči u zanimljivi tekst.

Njegov najnoviji primjer koristi nedavni skandal izazvanim na  HRT-u prenošenom koncertu za optužene hrvatske generale, koji je skandalom postao tek kada su nakon par dana vodeći evropski diplomati o njemu iskazali nezadovoljstvo. Pavičiću je to još jedna prilika da ponovi tezu o hrvatskom kolonijalnom i sluganskom mentalitetu, odnosno spremnosti da se proguta vlastiti ponos i pristane na svako poniženje ako to od Hrvatske i Hrvata traže “više instance” iz udaljenih prijestolnica, bilo da je riječ o “cesarskim povjerenstvima”, Titovom Centralnom komitetu ili Evropska komisija.

Pavičić na temelju toga dolazi do depresivnog zaključka da je upravo taj sluganski mentalitet ono što Hrvatsku i Hrvate spašava od njih samih, odnosno da bi se Hrvatska bez “strogog ali pravednog” roditelja u obliku Bruxellesa ponovno pretvorila u nestašno dijete, odnosno regresirala u krvoločni balkanski primitivizam.

Zaključak koji bi se dalje mogao izvesti iz Pavičićevog teksta je još depresivniji. U Hrvatskoj naime nema snage, nema volje ili nema vizije da se stvari pokrenu nabolje, pa čak i najdobronamjerniji ne rade ništa čekajući da “dobri baćuška” iz Bruxellesa riješi sve naše probleme. A kada jednog dana tog “dobrog baćuške” više ne bude – što u slučaju ekonomskom krizom pogođene EU više nije isključeno – Hrvatska će, ponovno prepuštena samoj sebi, doživjeti još jedno veliko gašenje svjetla u balkanskoj krčmi.

Biškupić ex machina

Poput konjice u starim vesternima ili božanstava u antičkom teatru, ministar kulture Božo Biškupić je odlukom da odbije potvrditi Duška Mucala za intendanta HNK Split ponovno uspostavio red u kaotičnom kozmosu i spasio da hram hrvatske kulture, a zajedno s njim i svi Hrvati koji se tom kulturom diče, doživu sudbinu goru od smrti…

…ili će barem takvi biti komentari u sljedećih nekoliko dana ili tjedana. U nepunih godinu dana otkako sjedi na položaju premijera, Jadranki Kosor će malo koji potez izazvati toliko oduševljenja u komentatorskim krugovima koliko odluka njenog ministra da se “bahati i primitivni splitski šerif” podsjeti “gdje mu je mjesto”. Popularnost Jadranke Kosor, koja je u posljednje vrijeme bila u slobodnom padu i čak dosizala dubine gdje tavori Zoran Milanović, mogla bi dobiti novu injekciju. A hrvatska javnost ili onaj segment hrvatskog kulturnog establishmenta koji se takvim voli predstavljati će nakratko povratiti iluziju o svojoj važnosti, dodatno potkrijepljenju nedavnim spašavanjem hrvatske demokracije koja košta 80 kn HRT-ove pretplate godišnje.

Dakako, u “velikoj shemi svih stvari” ovo što se danas dogodilo Mucalu nema nekakvu veliku važnost. Većini građana Splita – zbog čijeg interesa se, navodno, digla kuka i motika – je posve svejedno hoće ili neće Mucalo postati intendant HNK Split, kakav će biti program u toj instituciji ili hoće li ona uopće postojati. Ono što je možda važno, a što je Kerum natuknuo reagiravši na cijeli slučaj sa – kod njega dugo vremena ne baš vidjljivom političkom spremnošću – jest da je priča o “spašavanju hrvatske kulture” samo izlika za dobre stare politikantske igre u kojima civilizirani, prosvijećeni, srednjoevropski Zagreb i uz njega vezani kulturno-politički establishment još jednom dinaroidnim balkanskim divljacima s onu stranu “Kuljiševe linije” pokazuje čija riječ mora biti posljednja. Dakle, opet će se crtati dobre stare “tovarsko”-“purgerske” podjele koje je Josipovićeva predsjednička pobjeda nakratko učinila neaktualnim.

Ono što u ovom propagandnom igrokazu, pak, najviše pada u oči jest da je Biškupić ispunio ono što je hrvatski i splitski kulturni establishment od njega tražio, ali se sam nikada nije usudio učiniti. Ministar je svojim potpisom sebe učinio spasiteljem građana Splita od njih samih, odnosno dokazao kako je linija manjeg otpora – koja je Hrvatskoj donijela toliko zla – u nekim slučajevima opravdana. Nitko, pa čak ni oni koji su najzagriženije vjerovali da Splitu prijeti Mucalokalipsa, nisu razmišljali o alternativnim metodama njegovog spriječavanja – nisu se pisale peticije, nisu se organizirali referendumi, nije se prijetilo bojkotom predstava HNK ili Kerumovih trgovina. Ne, to “nije gospodski”, nije “in” i nije efikasno, a može donijeti i nepotrebne rizike.

Daleko je lakše čekati da neka viša vlast ili “viši sud” o kome pjevaju TBF-ovci za ugrožene kulturnjake, za ugrožene sindikaliste, za ugrožene HRT-ove komentatore, obavi prljavi posao. Bolje je čekati i nadati se da će neki dobri kralj iz Rima, Budimpešte, Beča, Beograda, Bruxellesa i Washingtona ispraviti nepravde nego sam krenuti protiv njih i pri tome riskirati nepotrebno prolijevanje znoja, a da o krvi i suzama i ne govorima. Ono što je dobri ministar Biškupić iz dalekog Zagreba uradio s Kerumom, to bi  dobri Barroso iz dalekog Bruxellesa trebao uraditi s korumpiranom hrvatskom politikom, ekonomijom i pravosuđem kojeg se ovdašnji stupovi društva ne usude dirati.

Ako se današnji događaj gleda iz takve perspektive, čak i onima koji su ga najtoplije priželjkivali će način eliminacije Mucala ostaviti gorak okus u ustima.

Rusija i SAD na pragu sporazuma o reguliranju usvajanja djece

Usvajanje djece je u posljednje vrijeme postalo omiljena razonoda holivudskih veličina i sasvim je sigurno dobro došla oko nje stvorenoj industriji. Međutim, s vremena na vrijeme se pojavi neka horor-priča o svakojakim zloupotrebama koje “senzibiliziraju” javnost. Jedna takva priča se zbila prije par mjeseci kada su američki usvajatelji na avion bez pratnje poslali svoje 7-godišnjo usvojenog ruskog dječaka, objasnivši u kratkoj poruci “da je nemoguć” i da ga “ne mogu kontrolirati”.

Medvjedev i Putin su, suočivši se sa skandalom, reagirali promptno i zabranili sva usvajanja ruske djece od strane američkih usvojitelja. Istovremeno su počeli pregovori dviju vlada čiji je cilj da se dalja usvajanja dozvole, ali uz stroga ograničenja koja bi spriječila zloupotrebe i skandale.

Associated Press tako javlja, pozivajući se na ruske izvore, da su Rusija i SAD na pragu sklapanja sporazuma, iako je State Department kasnije opovrgavao. Sporazum bi, prema ruskim navodima, trebao usvajanje ograničiti na od ruske države posebno ovlaštene agencije, a istovremeno bi se ruska djeca u SAD, odnosno usvojiteljski domovi, nadzirali od strane za to posebno ovlaštenih organa. Svaki potencijalni usvajatelj bi morao prolaziti kroz poseban roditeljski tečaj.

Glavna točka prijepora u pregovorima je bio ruski zahtjev da se nove oštre odredbe primjenjuju retroaktivno. One bi, pak, pogodile oko 50.000 ruske djece koja su bila usvojena od američkih roditelja nakon raspada SSSR-a.

Roditeljski tečajevi su detalj koji možda najviše pada u oči u ovoj priči. U pitanju je još jedan primjer paradoksalne situacije u kojoj društvo od roditelja koji žele djecu traži više nego od roditelja kojima su se djeca dogodila slučajno ili čak protiv njihove volje.

Glas za SDP je glas za HDZ

Ustav je najvažniji od svih dokumenata o kojima se treba raspravljati u parlamentu neke države. Stoga ne iznenađuje da prosječni građanin ove države o Ustavu RH nema pojma, kao i da će se vrlo brzo zaboraviti da je danas izglasana njegova četvrta promjena od donošenja prije nepunih dvadeset godina.

Memorija zlatne ribice s kojom raspolaže prosječni birač je dosad jako dobro koristila HDZ-u, ali bi u ovom konkretnom slučaju mogla čak više koristiti SDP-u. Naime, koristeći famu o nužnosti donošenja novog Ustava radi ekspresnog ulaska u Evropu, Milanovićeva stranka je davala dojam da igra “hardball” te da će po prvi put uspjeti isposlovati ono što od nje traže birači i narod. A na kraju, od sve te epske borbe je ostao “mućak” u obliku odredbi o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, smanjivanja broja “dijasporskih” glasova i dvostrukog prava glasa za etničke

Nijedna od tih odredbi nema ama baš nikakvu konkretnu važnost. Za odredbe o nezastarjevanju pretvorbenog kriminala nikada neće biti izglasani provedbeni zakoni niti će, da se kojim slučajem izglasaqju, uz ovakvo “sjajno” pravosuđe ikada biti primjenjivane. Nakon svih onih priča sa izbora 2007. godine o nužnosti da o sudbini Hrvatske odlučuju samo oni koji u njoj žive SDP i Milanović su pojeli svoje riječi i opet dozvolili mogućnost da na sljedećim izborima iskopaju poraz iz ralja pobjede. A dvostrukim pravom glasa za manjine je uvedena ista ona neravnopravnost i nepravda radi koje se grmilo u slučaju “dijaspore”, odnosno sjajni predizborni adut ekstremnoj desnici koja će bjesniti zbog oduzimanja prava “našima” i stvaranja dodatnih privilegija za “njihove”.

Ipak, ništa nije bilo gore od SDP-ove ideje da u posljednji trenutak predloži smanjenje praga za provođenje referenduma, pa odustajanje od nje samo zato što se s njome nije složio Vladimir Šeks. Time je SDP ponovno pokazao svoju “principijelnost” i potpunu beskorisnost kao opozicijske stranke, s obzirom da nije mogao iskoristiti možda jedinstvenu priliku da natjera HDZ da svira po njegovim notama. Umjesto toga se pod firmom “saveza za Europu” ponovno sveo na karikaturalnu “konstruktivnu opoziciju” početka 1990-ih koja je samo služila kao alibi HDZ-u za tvrdnje da u Hrvatskoj postoji višestranačka demokracija i tjerala mnoge frustrirane hrvatske opozicionare da alternativu Tuđmanu vide u Budiši i Paragi.

Dvadeset godina kasnije SDP se nalazi na istom putu, iako su okolnosti sasvim drukčije. Pitanje je da li SDP uistinu želi preuzeti vlast ili se i pod Milanovićem obnovljena račanovska paradigma o 15-20 % glasova koji garantiraju tople saborske fotelje i druge privilegije bez ikakve odgovornosti za stanje u zemlji, čineći SDP glavnim suučesnikom stranke na vlasti. Način na koji se SDP postavio prema Ustavu sugerira ovo drugo. Tko god želi nekakvu suvislu promjenu, odnosno poboljšanje vlasti u ovoj zemlji, morat će dobro razmisliti prije nego što sljedeći put zaokruži slova “SDP” na listiću.

Party Like It’s 1931

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

“Ljubavni” hormon izaziva nasilje i ratove?

Oksitocin, moždani hormon koga su mediji nazvali “ljubavnim” zato što je zaslužan za osjećaj privrženosti roditelja prema djeci, ipak nije panaceja za svjetske probleme, tvrde rezultati najnovijeg istraživanja koje je proveo tim nizozemskih znanstvenika. Dr. Carsten Dreu sa Sveučilišta u Amsterdamu je nastojao otkriti kako oksitocin, kojemu je također pripisano stvaranje osjećaja široj zajednici i pomaganju njenih članova, djeluje u slučaju konflikta. Rezultati istraživanja su pokazali da osobe koje su izloženije djelovanju oksitocina imaju veću sklonost međusobnoj solidarnosti, ali i agresiji prema osobama koje ne pripadaju vlastitoj grupi, odnosno nasilju prema osobama ili grupama za koje smatraju da predstavljaju prijetnju vlastitoj grupi.

Dreu tako smatra da vojnici i policajci koji u konfliktnim situacijama prvo pucaju a potom postavljaju pitanja imaju daleko veću razinu oksitocina od onih koji će nastojati izbjeći potezanje obarača. Dakle, povećane razine oksitocina bi umjesto stvaranja svjetskog mira prije stvorile niz ratova zbog beznačajnih povoda.

Zanimljivo je vidjeti kako i najnovija dostignuća u biokemiji – znanosti koja je možda više od svega u posljednje vrijeme demistificirala duhovnu stranu čovjeka – pokazuju da je homo sapiens još uvijek previše složen fenomen da bi se na njega mogla primjenjivati “elegantna” rješenja.

Demokrati za senatskog kandidata izabrali republikansku “krticu”?

U utorak su u nekim državama SAD održani prelimininarni izbori na kojima su dvije vodeće stranke odabrale svoje službene kandidate za kongresne, državne i lokalne izbore koji će se održati u studenom. Mediji su ispočetka bili koncentrirani na Kaliforniju, Nevadu i Južnu Karolinu gdje su se među opozicijskim republikancima kao glavni kandidati nametnuli žene. Međutim, nešto kasnije se ispostavilo da je najzanimljivija i najpikatnija priča izbornog utorka vezana uz demokratskog kandidata, i to onog koji najvjerojatnije nikada neće biti izabran.

Riječ je o Alvinu Greeneu koji je u utorak u Južnoj Karolini izborio demokratsku nominaciju za Senat. Sve to ne bi bilo zanimljivo, s obzirom da to mjesto dosadašnji senator – konzervativni republikanac Jeff De Mint – ima u džepu. Međutim, nakon par dana su Greeneovi stranački drugovi počeli vrištati kako im dotični uopće stranačaki drug, da se ne sjećaju da su ikada vidjeli na konvenciji ili da je sudjelovao u stranačkim aktivnostima, odnosno da imaju razloga sumnjati da je Greene član i simpatizer Demokratske stranke. Odatle, pa do tvrdnji da je Greene republikanska “krtica” nije trebalo daleko ići, a “težinu” im je dao i kongresnik James Clyburn, nekadašnji predvodnik borbe za prava crnaca i jedan od najuglednijih demokratskih političara u Južnoj Karolini.

Greene je još prije teorija zavjere navukao negativni publicitet otkrićem kako se protiv njega vodi kazneni postupak zato što je 2008. godine jednoj studentici navodno “na sugestivan način” pokazivao svoje intimne fotografije.

Dalja istraga medija je otkrila zanimljive pikanterije. Greene, koji je osvojio 59 posto svih glasova na izborima, je naime totalni anonimus koji se tiče politike, odnosno za njega do izbora nitko nije čuo. Sve do prije par godina je bio zaposlen u američkom ratnom zrakoplovstvu odakle je – prema nekim navodima, nečasno – otpušten, a ista ga je sudbina prije par godina našla i u kopnenoj vojsci. Greene se trenutno vodi kao nezaposlen te živi sa svojim ocem na usamljenoj farmi. Pred izbore nije vodio skoro nikakvu kampanju, a mnogi se pitaju odakle mu 10400 US$ koje zakoni Južne Karoline predviđaju kao obavezni polog za senatske izbore.

Teorijama zavjere su dodatni poticaj dali i Greeneovi intervjui od strane medija gdje se pokazao potpuni nedostatak bilo kakvog političkog iskustva, spremnosti za javni nastup ili sposobnosti da izloži ikakav suvisli politički program osim unaprijed “naštrebanih” parola koje mehanički ponavlja.

Zasad jedino kakvo-takvo racionalno objašnjenje se može naći u tome da je Greene na listiću bio na prvom mjestu, te da su mnogi birači, ne želeći razbijati glavu, zaokružili upravo njegovo ime. Druga teorija, pak, navodi da Greeneovo prezime završava na “e”, a što je karakteristika za crnce koji su nakon oslobođenja od ropstva u Južnoj Karolini nastojali da se razlikuju od bijelaca koji se prezivaju “Green”.

Hrvatski mediji će o ovoj priči, naravno, šutjeti kao zaliveni. Mnogi bi na prvi pogled zaključili kako ona predstavlja još jedan primjer superiornosti prosvijećene intelektualne Europe i njenim političara nad primitivnom Amerikom, odnosno da se ovakvi ekscesi kod nas ne mogu dogoditi. Međutim, nedavni izbori za šefa zagrebačkog SDP-a, kao i pobjednikov nimalo trijumfalan nastup kod Aleksandra Stankovića pokazuju da se i na ovim prostorima mogu pojaviti političari kao Alvin Greene. Zapravo, oni s obzirom na izborni sustav predstavljaju prije pravilo nego izuzetak.

Muke po Mucalu

Zaboravite na globalnu recesiju, zaboravite na topljenje ledenjaka ili naftu koja suklja s dna Meksičkog zaljeva. Najveća kataklizma našeg doba se upravo događa u lijepom gradu Splitu kome prijeti zlo veće i čak i od onoga koje je donijelo avarsko razaranje Salone, epidemija kuge za kandijskog rata i savezničko bombardiranje 1944. godine. Sve te povijesne nesreće bi trebao minornim učiniti neoposiva strahota u obliku Duška Mucala čije imenovanje za intendata HNK Split predstavlja nezamislivo, neopisivo i neoprostivo skrnavljenje najsvetijeg hrama hrvatske, evropske i svjetske kulture…

…ili su to možda hrvatski mediji, po običaju, od banalne rutine napravili epsku krizu?

Ne ulazeći u meritum “pseudoafere”, teško se oteti dojmu da je u pitanju medijsko napuhivanje koje je motivirano jeftinom dnevnom politikom, intelektualnim snoberajem, a najviše bolnom spoznajom da s povišenjem temperatura nastupa “sezona kiselih krastavaca”.

Da netko stane na loptu i malo razmisli, ne bi se mogao sjetiti kada se posljednji put u hrvatskim medijima spominjao HNK Split i njegov intendant. A i oni koji imaju nekakvu blagu predodžbu o tome što je to, zapravo, HNK Split, vjerojatno su godinama – i to obično s pravom – smatrali da na ovoj planeti, odnosno njenom dijelu koji se zove “Split” ima vjerojatno daleko gorih problema čijem rješavanju bi dobro došao možda čak i djelić energije s kojom se hrvatska javnost “senzibilizirala” za “slučaj Mucalo”.

Da li je itko, na primjer, postavio pitanje koliko, zapravo, Splićana odlazi gledati predstave u HNK Split i koliko je ta institucija, zapravo, važna “u velikoj shemi stvari”? Ako je broj ljudi koji pohode splitski hram kulture malen, odnosno ako kultura prosječnog Splićanina prije “vuče” Ceci nego Ionescou, odnosno, da budemo precizniji, ako to predstavlja problem, teško je zamisliti da bi njegovo rješenje trebalo biti osoba A umjesto osobe B na čelu gradskog kazališta.

Ono što je još zanimljivije jest da gotovo nitko ne napada Mucala kao intendanta zbog nekog posebnog nedostatka talenta ili stručnih kvalifikacija, koliko zbog teze da je on “Kerumov čovjek”. Nikome, s druge strane, ne pada na pamet da je takvo kadrovsko rješenje sasvim u skladu s rezultatima neposrednih, slobodnih, višestranačkih i tajnih izbora te da je jednako legitimno, a možda čak i legitimnije od načina na koji HDZ i SDP upravo mijenjaju Ustav.

A još je manje onih koji smatraju da nikakvih problema sa “silovanjem, skrnavljenjem i estradizacijom kulture” ne bi bilo da se ta ista kultura jednostavno “otkači” od države te tako elegantno uklone mnogi problemi vezani uz birokraciju, korupciju i politikantski diletantizam koji krase postojeći sistem. Takvih ima malo, ali ih, srećom, ipak ima.