Na četvrtu epizodu TV-serije Pravi detektiv se moralo čekati dodatnih tjedan dana, jer je HBO, čiji je raspored prilagođen prije svega američkoj publici (i gdje se epizode emitiraju dan prije nego kod nas), morao u obzir uzeti Superbowl. To znači da će gledatelji biti nestrpljiviji nego inače, odnosno da su im tvorci morali dostaviti ono čega u seriji dosad nije bilo, ili barem označiti nekakvu značajnu promjenu.
Prethodna je epizoda, tako, identificirala glavnog sumnjivca, a što znači da se istraga ubojstva – koja nominalno predstavlja glavni zaplet – mora pokrenuti s mrtvog mjesta, odnosno da scenarist Nic Pizzolato više nema izgovor da glavninu sadržaja posvećuje privatnim životima dvojice detektiva. Za novu je epizodu također karakteristično i to da segmenta iz 2012. godine ima manje nego segmenta iz 1995. godine, odnosno svodi se tek na nekoliko kadrova u kojima dvojica detektiva daju (auto)ironični komentar ili par dodatnih objašnjenja za svoje postupke iz 1995. godine.
Ljubitelji Alexandre Daddario je, tako imaju prilike, po svemu sudeći, vidjeti posljednji put u seriji te također (ako je riječ o muškim gledateljima) mogu izgubiti svaku nadu da će uživati u nekim njenim ne-glumačkim adutima (koje je HBO uvijek znao iskoristiti kod brojnih dramskih umjetnica). Okončanje podzapleta vezanog uz nju, pak, izaziva prilično spektakularne posljedice po privatni život jednog do protagonista; ta se spektakularnost, međutim, kao što je to u ovoj seriji običaj, nije predočila kroz jeftine klišeje. Pizzolato, a i njegov režiser Cary Joji Fukunaga, ih serviraju implicitno – kroz reakcije jednog od likova na pisma, telefonske razgovore, kao i scene u kojima, pak, drugi dio detektivskog dvojca prilikom pokušaja da se pospremi tuđi nered pokazuje brutalni nedostatak empatije i diplomatskih sposobnosti.
Nakon što se radnja odmakne od privatnih komplikacija za detektive, pokazuje se kako ni na profesionalnom planu nisu potpuno “čisti” kao što su se predstavljali ili sebe gledali u ogledalu. Odlučni da pronađu ubojicu, za koga se sugerira da je njegov zločin dio nečega možda još većeg i monstruoznijeg, Rusty Cohle i Marty Hart se odlučuju infiltrirati u podzemlje, a za jednog od tih likova, koji je u prošlosti radio kao prikriveni agent, je to izvrsna prilika da se vrati neodgovornom “kaubojskom” životu u kojem je, zapravo, uživao bez obzira na svu svoju vanjsku “urednost”. Pri tome se, dakako, krše svi mogući zakoni i policijski pravilnici, pa postaje jasno zašto protagonisti, kada su stjecajem okolnosti nakon sedamnaest godina prisiljeni svoju istragu prepričavati mlađim kolegama, “ekonomični s istinom”. Njihovo putovanje u kriminalno “srce tame” se odvija na spektakularan način, a što je možda još najvažnije, nije prikazano implicitno. Naprotiv, završna scena, u kojoj se naizgled rutinska “undercover” operacija izrodi u naizgled rutinsku pljačku koja, naravno, završi s pucnjavom i impresivnim bodycountom, je prikazana na najspektakularniji mogući način. Fukunaga, možda upravo zato što je tokom prethodne tri epizode bio “druga violina” u odnosu na scenarista Pizzolata, koristi priliku da pokaže sve svoje vještine, i to kroz spektakularni kontinuirani višeminutni kadar u kome se kaotična i nasilna zbivanja vide prvenstveno iz perspektive jednog od likova. Ta scena u mnogo čemu značajno spašava dojam o onome što je prethodno bila ne baš najbolje složena epizoda, ali i postavlja ljestvicu naviše, što znači da će se Pizzolato, Fukunaga i HBO u drugoj polovici serije morati itekako potruditi ne bi li je preskočili.
