Kategorija: Kultura

RECENZIJA: Uzvišenost (Transcedence, 2014)

Iako se Hollywood, pogotovo u posljednje vrijeme, voli predstavljati kao oličenje naprednosti i otvorenosti za nove zamisli, poslovna praksa vodećih hollywoodskih studija odaje nešto sasvim drugo. Ne samo da su se njegove kreativne odluke svele na reciklažu kroz beskrajne nastavke i besmislene remakeove, nego se i filmaši koji pokušaju ponuditi nešto novo ili drukčije dočekuju s neprijateljstvom ili, u najboljem slučaju, otvorenom skepsom. Ovo posljednje je prije nekoliko godina dočekalo Christophera Nolana kada je “Warner Brosu” ponudio scenarij za SF-triler Početak (Inception). Britanski filmaš je jedino zahvaljujući hrpi novaca zarađenoj filmovima o Batmanu izbjegao izbacivanje iz ureda, a kada je projekt dobio zeleno svjetlo i odgovarajući budžet, stalno mu je stavljano do znanja da je u pitanju isključivo izraz zahvalnosti i dobre volje i da nitko od velikih “igrača” ne očekuje da će Nolanov nestašluk studiju donijeti ikakav uspjeh. Na njihovo veliko iznenađenje, Početak je završio ne samo kao apsolutni mezimac kritike, nego i jedan od komercijalno najuspješnijih filmova godine. Četiri godine kasnije, Nolan je, ovaj put kao jedan od producenata, u kino-dvorane doveo žanrovski i tematski sličan film pod naslovom Uzvišenost, u kome je režija povjerena njegovom pouzdanom, iskusnom i hvaljenom direktoru fotografije Wallyju Pfisteru. Čarolija je ove godine izostala, i Uzvišenost je na naslovnice došla ne samo kao potpuni komercijalni fijasko, nego i temeljito popljuvana od strane prema Nolanu inače idolopoklonički raspoloženih kritičara.

Radnja je smještena u blisku budućnost, kada briljantni i ambiciozni znanstvenik dr. Will Caster (Depp), radi u istraživačkom timu čiji je cilj stvoriti računalo koje će imati vlastitu svijest i inteligenciju, a što bi trebalo predstavljati novi korak u evoluciji ljudske vrste. Caster i njegova supruga i suradnica Evelyn (Hall) uživaju ugled i status zvijezda, ali svi ne dijele oduševljenje tim planovima. To postaje očigledno kada članovi Casterovog tima postanu metama koordiniranog terorističkog napada iza koga stoji radikalna neo-luditska organizacija čiji članovi vjeruju da umjetna inteligencija predstavlja opasnost po čovječanstvo. U njemu strada i Will, a što njegovu suprugu natjera na očajnički korak pri čemu resurse kontroverznog projekta koristi kako bi sadržaj Willove svijesti učitala u računalo. Tako stvoreni entitet se preko Interneta spaja na sva druga računala na svijetu, prvo kako bi i Evelyn zaštitio od atentatora, a potom kako bi pokrenuo i vlastiti projekt u zapuštenom pustinjskom gradiću, gdje brzo niče istraživački centar. Virtualni Will koristi financijske, tehničke i druge resurse koje mu je omogućila njegova umreženost kako bi pomoću nano-tehnologije liječio ljude i stvarao ekološki održivu zajednicu. Evelyn, koja je s dotada bila skeptična prema upozorenjima svog prijatelja Maxa Watersa (Bettany), s vremenom počinje sumnjati u “Willove” dobre namjere, pogotovo nakon što se počne spajati sa drugim ljudskim bićima i priključivati ih svojem umu. 

Najkraći način na koji se može opisati Uzvišenost jest da je riječ o ostvarenju “stare škole”. Razlog za to je, između ostalog, u tome što je Pfister jedan od posljednjih “analognih” filmaša, odnosno koji uporno koristi filmsku vrpcu 35 mm umjesto moderne digitalne tehnike. Rezultat njegovih napora jest film koji je u vizualnom smislu izuzetno atraktivan, ali također odaje i snažan utjecaj pred-digitalnih SF-filmova. To se prije svega odnosi na Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru, kao i cijeli niz distopijskih ostvarenja iz tzv. zlatnog doba SF-filma s početka 1970-ih, kada se često postavljalo pitanje neće li buduće generacije razvoj tehnologije platiti sa svojom ljudskošću. Scenarij Jacka Paglena se tim ozbiljnim temama nastoji baviti na prilično ozbiljan način. Tako se u filmu postavljaju pitanja poput onih o tome što predstavlja srž nečijeg identiteta, što čovjeka dijeli od stroja, odnosno pojedinca od bezličnog kolektiva. Još je zanimljivije što u filmu nema ni klasičnih negativaca, odnosno što svi likovi, pa čak i beskrupulozni teroristi, imaju priliku gledateljima izložiti argumente za svoje postupke.

Uzvišenost se, međutim, danas manje spominje kao posebno inteligentno ili intrigantno ostvarenje, a više kao flop, uz neizostavno podsjećanje kako je to treći po redu u nedavnoj karijeri Johnnyja Deppa, a koji je svejedno sebi u džep strpao 20 milijuna dolara. Prilično se lako složiti kako je taj novac nezaslužen, odnosno kako Depp, zapravo, predstavlja najlošije iskorišteni element filma. Njegov lik, za koga bi se moglo reći kako je inspiriran Steveom Jobsom, se relativno kratko pojavljuje na početku filma, a potom kao virtualni entitet bez ikakve karizme i imalo emocija. Scarlett Johansson, koja je sličnom liku u filmu Ona tek posudila glas, bila je mnogo upečatljivija. Deppova slabost postaje još očitija kada se usporedi s velikim trudom njegove partnerice Rebecce Hall, koja je isto tako uvjerljiva i kao znanstvenica i kao beznadno zaljubljena žena. Ostatak glumačke ekipe je, pak, prilično pouzdan, bilo da je riječ o Morganu Freemanu u još jednoj ulozi dobronamjernog čovjeka s autoritetom, Paula Bettanyja kao naratora, ali se također moraju izdvojiti epizodisti kao Clifton Collins Jr. u ulozi “Willovog” glavnog pomagača. Sve to filmu daje dojam daleko bolji od njegove “flopovske” reputacije, ali je on, s druge strane, dobrim dijelom upropašten prilično nespretnim scenarijem koji je završnicu nepotrebno zbrzao i u nju natrpao prilično iritantne klišeje. Najveća mana scenarija je, pak, vidljiva na samom početku gdje je naracija publici praktički telegrafirala kraj Uzvišenosti. Dok on dođe, publika, barem ona koja nije očekivala neupitni klasik, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo, jer Uzvišenost u usporedbi s drugim hollywoodskim blockbusterima samo zbog svoje ozbiljnosti predstavlja prilično osvježenje.

UZVIŠENOST

(TRANSCEDENCE)

uloge: Johnny Depp, Rebecca Hall, Paul Bethany, Kate Mara, Morgan Freeman, Cillian Murphy, Cole Hauser

scenarij: Jack Paglen

režija: Wally Pfister

proizvodnja: Warner Bros./Alcon/DMG Entertainment, SAD/UK/Kina, 2014.

trajanje: 119 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: 9 mjeseci strogog zatvora (9 mois ferme, 2013)

Čini se vjerojatnijim da će prosječni stanovnik Hrvatske (a vjerojatno i svake druge europske zemlje) biti bolje upoznat sa američkom pravnom praksom nego s onime što ga čeka ako kojim nesretnim slučajem zaglavi u domaćoj sudnici. Američki kulturni imperijalizam, odnosno ono što su hollywoodski filmovi i TV-serije prosječnim konzumentima prodali kao pravosudnu praksu, su samo dio objašnjenja za taj fenomen. Mnogo banalniji razlog je u primjetnom nedostatku nekih uistinu zanimljivih pravosudnih drama sa Starog kontinenta, a koji se, pak, daleko bolje može objasniti razlikama između anglosaskog i kontinentalnog pravnog sustava. Laicima bi se to moglo objasniti time da kontinentalna suđenja izgledaju više kao birokratski postupak, a manje kao nadmetanje ravnopravnih stranaka, pa samim time u njemu ima prilično malo prilike za zbivanja od kojih bi se mogla napraviti intrigantna sudska drama. To ne znači da se i u Europi ne mogu snimati pravosudne drame. Jedino je zadatak pred europskim filmašima daleko teži od njihovih hollywoodskih kolega. A još je teže kada se od svega toga pokušava napraviti parodija. Koliko, možda najbolje pokazuje primjer francuskog filma 9 mjeseci strogog zatvora koga je režirao Albert Dupontel.

Naslovna protagonistica filma je Ariana Felder (Kiberlain), 40-godišnja pariška pravnica koja je cijeli život žrtvovala karijeri i došla na mjesto istražne sutkinje. Pretrpana poslom zbog koga će u uredu ostati i na Staru godinu, prilično nevoljko pristaje pridružiti se razuzdanoj zabavi koju su priredile njene kolege. Jedna ispijena čaša, pak, dovede do par sati kojih se kasnije ne može sjetiti. Šest mjeseci kasnije se ispostavi da su ti sati doveli do njene trudnoće. Ariana odlučuje iskoristiti svoje veze u policiji i pravosudnim službama kako bi rekonstruirala što joj se dogodilo, odnosno otkrila tko je otac djeteta. DNK analiza, pak, pokazuje da je to okorjeli profesionalni provalnik po imenu Bob Nolan (Dupontel). On, dakako, nema pojma da će postati otac, dijelom i zato što je suočen s optužbom za zvjersko kanibalističko sakaćenje. 

Dupontel u svojoj domovini uživa status jednog od najpopularnijih stand up komičara, ali je našoj publici vjerojatno najpoznatiji po mračnom  i kontroverznom filmu Irreversible, u kojemu se njegov lik pojavio u jednoj od najkrvavijih i najnasilnijih scena. 9 mjeseci odaje dojam da je njegov autor pokušao napraviti parodiju, ili barem svojevrsni posredni hommage tom djelu, prije svega u načinu na koji su režirane pojedine scene, ali i po neuobičajeno velikim količinama nasilja i eksplicitnog krvoprolića za film koji bi trebao biti komedija. Takvi sadržaji sami po sebi nisu problem, ali je njihovu eksplicitnost potrebno kompenzirati kvalitetnim ili barem urnebesnim humorom. Dupontela tu, međutim, nije iskazao neki naročiti talent. Gegovi su prilično isforsirani, isto kao i likovi, koji su gotovo u svim slučajevima antipatični ili groteskni (poput odvjetnika s iritantnom govornom manom). Kiberlain koliko-toliko drži film kao jedan od normalnijih likova, ali sve do trenutka kada joj Dupontel uvali nekoliko grotesknih scena, poput pokušaja pobačaja metodom “uradi sam”. Dupontel je, svjesno ili nesvjesno, “najzdraviji” lik uvalio sebi, ali se on pojavljuje prekasno da bi mogao ozbiljnije popraviti dojam. 

Kobni nedostatak 9 mjeseci je, međutim, nešto na što njegov autor nije mogao imati neposrednog učinka. Naime, veliki dio radnje se temelji na proceduralnoj svakodnevnici francuskog pravosuđa, uključujući terminologiju i praksu koja je možda relativno poznata francuskoj publici, ali vrlo vjerojatno ne i ostatku svijeta. Tako će mnogi “gegovi” na koje bi se grohotom smijali studenti prava na Sorbonnei u hrvatskim kino-dvoranama izazvati tišinu. Ako se u obzir uzme da je kontinentalni sustav kaznenog prava nešto kompliciraniji i teže shvatljiv laicima od anglosaskog, Dupontel se trebao barem malo potruditi da ga gledateljima objasni ili barem pojednostavi. Za to je možda bilo vremena u sjajnoj francuskoj TV-seriji Spirala zločina, ali ne i u 82 minuta koliko traje ovaj film. Iako 9 mjeseci ima par lucidnih trenutaka, mnogi koji odgledaju ovu francusku komediju će se osjećati kao da su odsjedili kaznu iz naslova.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

9 MJESECI STROGOG ZATVORA

(ZA 9 MJESECI)

(9 MOIS FERME)

(9 MONTH STRETCH)

uloge: Albert Dupontel, Sandrine Kiberlain, Nicolas Marie, Christian Hecq, Philippe Uchan, Michelle Bernard-Raquin

scenarij: Hector Cabello-Reyes, Olivier Demangel & Albert Dupontel

režija: Albert Dupontel

proizvodnja: Wild Bunch/Canal Plus, Francuska, 2013.

trajanje: 82 ‘

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Sabotaža (Sabotage, 2014)

Relativno se rijetko dogodi da razlog neuspjeha nekog filma leži u nastojanju njegovih tvoraca da neki važan društveni problem pokušaju predstaviti na ozbiljan i realističan način. Takvi su slučajevi, međutim, daleko češći kada je ciljana publika na osnovu prethodnih iskustava ili drugih detalja – poput imena ili njuške na plakatu – mogla očekivati nešto drugo. Kao jedan od najsvježijih primjera bi mogla poslužiti Sabotaža, akcijski triler u režiji Davida Ayera. Iako dotični uživa ugled zahvaljujući scenariju za hvaljeni policijski film Dan obuke, odnosno režiji isto tako hvaljene Posljednje patrole, gledatelje je u kino vjerojatno više privukao nastup Arnold Schwarzeneggera, bivšeg austrijskog bodibildera koji nakon završetka političke karijere pokušava obnoviti reputaciju zvijezde akcijskog filma.

Schwarzenegger u filmu na prvi pogled tumači lik tipičan za klasična ostvarenja njegove filmografije. John “Breacher” (Probijač) Wharton je agent federalne Agencije za kontrolu narkotika (DEA) koji je među svojim kolegama postao legenda zahvaljujući uspjesima u borbi protiv najbolje organiziranih, najbeskrupuloznijih i najkrvoločnijih narko-kartela. Breacher to velikim dijelom duguje i malenom, ali vrhunski izvježbanom timu agenata koji djeluje poput elitnih specijalaca. Prilikom posljednjeg prepada na sjedište jednog od narko-kartela Breacher i njegovi kolege koriste priliku da se u stvorenoj gužvi “posluže” s tamo sakrivenim milijunima dolara. Međutim, pripadnici Breacherove postrojbe nisu u stanju uživati u tako zarađenom novcu, jer ga je netko ukrao, a nakon toga oni sami postali predmetom višemjesečne unutarnje istrage. Ona završi bez rezultata, ali Breacherove ljude netko iznenada počne ubijati. Formalna istraga ubojstava je povjerena lokalnoj policajki Caroline Brentwood (Williams), koja se pri tome suočava s otvorenim neprijateljstvom Breacherovih ljudi, bez obzira što svi oni predstavljaju potencijalne žrtve. Krvoproliće se, usprkos tome, nastavlja, a Brentwood, koja je prethodno pretpostavljala da su ubojice unajmljene od osvetnički rasploženih narko-kartela, počinje sumnjati da je pozadina cijele priče mnogo složenija. 

Godine, dugogodišnje izbivanje iz Hollywooda i promjene ukusa publike su učinile svoje, pa Sabotaža jednostavno više ne može biti tipična Schwarzeneggerova akcijada u kojoj on poput superheroja “taraca” na desetine negativaca. Od svega je ostao samo imidž hollywoodske ikone na koju se “nakalemio” jedan prilično složeni i za Schwarzeneggra atipični lik. Gledatelji, naima, već na samom početku, kada Breacher bez suvišnih “zašto” sebi počne trpati novac u džep, shvaćaju da lik nije pozitivac, odnosno ne pozitivac u najužem smislu riječi. Zapravo, sve do same završnice su njegovo moralno određenje i motivi pod znakom pitanje. A to, pak, zahtijeva daleko veći glumački talent od nekadašnjeg bodibildera čiji su glavni adut bili mišići. Sretna je okolnost da je Ayer Breachera okružio sa hrpom živopisnih kolega koji, svaki na svoj način, iskazuju disfunkcionalnost kao posljedicu života na rubu zakona. Pri tome valja pohvaliti gotovo neprepoznatljivog Sama Worthingtona, ali još više Mireille Enos, koja je očigledno uživala u dojmljivom liku federalne agentice kojoj su amfetamini skuhali mozak i stvorili ovisnost o seksu i nasilju. Vrlo dobar je, pak, i Olivia Williams, koja predstavlja nešto najbliže “normalnom” policajcu u ovom filmu, ali koja zbog sklonosti čašici i makijavelističkom pristupu prema seksu pokazuje da i nije tako daleko od ruba koja je prešao Breacher.

U Sabotaži će, međutim, još više u oči upasti količine i eksplicitnost nasilja neuobičajene za hollywoodski prosjek (pa i Schwarzeneggerov opus). To, možda i ne iznenađuje, s obzirom na cenzorski rejting “R”, ali ovaj put, za razliku od lepršavih Schwrazeneggerovih akcijada 1980-ih, u pitanju više nije mitraljiranje hordi bezličnih negativaca, nego se ljude ubija na dijabolički neugodne načine pri čemu ne prska samo krv, nego se publici pruža uvid na mozak, crijeva i druge dijelove anatomije. Još je važnije da nasilje nije ograničeno samo negativce, nego i na nominalne protagoniste, odnosno da zvjerskom ubijanju i mučenju mogu biti izloženi čak i potpuno nedužni ljudi ili slučajni namjernici. Sabotaža tako nastoji biti “ozbiljan” film, odnosno na naturalistički način pokazati kako neka od Hollywooda popularizirana rješenja problema narko-kriminala izgledaju u praksi, odnosno kakav bi njihov učinak bio na ljude koji ih namjeravaju sprovesti. Ayer, čiji se scenaristički motivi često vrte oko psihološke cijene koje vojnici i policajci moraju plaćati kako bi čuvali mir običnih građana, ovdje “rat protiv droge” pokazuje isto tako traumatičnim za američke policajce kao što su vijetnamski i irački rat bili traumatični za vojne veterane. A implicitno se sugerira da je taj rat drukčiji od “običnih” krvoprolića na drugim stranama oceana koje se moglo napustiti, prije svega zbog toga što je on stvorio kartelovski monstrum s druge strane granice. 

Sabotaža je zbog toga izuzetno mračan, pesimističan i deprimirajući film, i ne čudi što će mnogi gledatelji koji su očekivali akcijsku zabavu biti razočarani. U tome od pomoći neće biti ni konvencionalna scena završnog obračuna, koja se doima poput ne baš najspretnijeg pokušaja da se naturalističkom trileru da “hollywoodski” završetak. Sabotaža je uz malo scenarističkog peglanja i spretnije montaže mogla riješiti neke od tih nedostataka. No, bez obzira na to što predstavlja komercijalni neuspjeh, može se proglasiti jednim od najneobičnijih, najzanimljivijih, a možda i najzrelijih filmova u Schwarzeneggerovoj karijeri.

SABOTAŽA

(SABOTAGE)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Sam Worthington, Olivia Williams, Terrence Howard, Joe Manganiello, Mireille Enos, Harold Perrineau

scenarij: David Ayer

režija: David Ayer

proizvodnja: QED International/Open Road Films, SAD, 2014.

trajanje: 109′

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Iscjelitelj (The Physician/Der Medicus, 2014)

S obzirom na to koliko se krvi prolilo (a nešto se prolijeva dan-danas) kako bi neki dio svijeta postao dio Zapada i Europe, dobro se podsjetiti kako su prije nekoliko stoljeća ti pojmovi značili isto što danas znači “Treći svijet”, odnosno bili sinonim za siromaštvo, primitivizam i zadrtost s kojima prosvijećeni ljudi i narodi nemaju niti smiju imati ikakve veze. Ne može se reći kako takvih podsjećanja nema u današnjem globaliziranom svijetu, kao ni da njih, s vremena na vrijeme, nije znao koristiti ni Hollywood. Međutim, rijetki su filmovi koji podsjećaju na civilizacijska dostignuća ne-europskih kultura a da se to ne pretvori u iritantnu “politički korektnu” propovijed. Stoga ne iznenađuje da film koji nastoji, i uglavnom uspijeva, izbjeći tu klopku dolazi ne iz Hollywooda, nego iz Njemačke. Nastao kao Der Medicus, u hrvatskim kinima se našao pod naslovom Iscjelitelj, a temelji se na romanu američkog književnika Noaha Gordona.

Radnja filma započinje godine 1021. u Engleskoj, gdje je odrastao protagonist Robert Cole (Payne), mladić koji posjeduje zlokobni dar da dodirom spozna kada će neka osoba umrijeti od bolesti. Cole ga je otkrio u djetinjstvu na najgori mogući način, kada mu je majka umrla od “trbušne bolesti”,  za koju tada nije bilo nikakvog lijeka, pogotovo ne od putujućeg brijača (Skaarsgard), čije se medicinske vještine svode na zašivanje rana, amputacije, puštanje krvi i namještanje kostiju. Usprkos toga mladi Cole postaje njegov šegrt i marljivo prima njegovo znanje prije nego što upozna grupu putujućih Židova, uključujući kirurga koji izliječi majstorovu sljepoću. Cole je time duboko impresioniran i odlučuje steći iste vještine. Pri tome ga neće obeshrabriti to što je njihov izvor na sasvim drugom kraju svijeta – u perzijskom gradu Isfahanu gdje je učenjak Ibn Sina (Kingsley) podigao uglednu medicinsku školu. Coleu je kao kršćaninu, pak, zapriječen ulaz u islamski svijet, ali on taj problem rješava izdajući se za Židova. Nakon što dođe u Isfahan, kojim vlada tiranski ali prema znanosti i umjetnosti blagonakloni šah (Martinez), Cole će se suočiti s brojnim iskušenjima kao što su zabranjena ljubavna veza sa lijepom židovskom nevjestom Rebekom (Rigby), epidemijom kuge, ali i prijetnji koju Isfahanu predstavljaju krvoločni seldžučki osvajači, kao i lokalni mule koji šahovu toleranciju prema Židovima i “poganskoj” znanosti vide kao neoprostivi grijeh.

Iscjelitelj, koji je predstavljao veliki hit u Njemačkoj, predstavlja ne samo jedan od danas rijetkih njemačkih filmova koji se nekako uspio prošvercati do naših kino-dvorana, nego i za njemačku kinematografiju danas relativno rijedak primjer povijesnog spektakla (ako se ne računaju bezlične hollywoodske koprodukcije). Njegova neobičnoat se ogleda i u tome da svoj žanrovski identitet iskazuje na staromodan način; vrlo malo se koristi CGI i umjesto toga se iščezli svjetovi srednjovjekovne Europe i Bliskog istoka dočaravaju kroz raskošnu kostimografiju, setove i marokanske lokacije. U tome se Iscjelitelj odaje dojam “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi, odnosno oslanja se na tradiciju predratnog njemačkog filma kada su se takvi spektakli u režiji Fritza Langa i drugih velikana stvarali u legendarnim berlinskim studijima tvrtke UFA (čije ime, ne slučajno, nosi i jedno poduzeća na Iscjeliteljevoj špici). Još manje tipičnim se čini i protagonist, jedan od rijetkih koji se umjesto nasilja i ubijanja posvetio spašavanju života, kao i to da povijesna ličnost koja fiktivne junake “sidri” sa stvarnim događajima bezazleni intelektualac koji sve vrijeme provodi čitajući rukopise pod svijećom ili vodeći filozofske rasprave,  odnosno aktivnosti koje su na filmskom platnu manje atraktivna od mačevanja i konjičkih juriša. 

Iako je scenarij Jana Bergera  u znatnoj mjeri skratio i izmijenio (u Njemačkoj) popularni književni predložak, likovi i zaplet se doimaju složenijim, realističnijim i “životnijim” u odnosu na današnje hollywoodske spektakle. Iscjelitelj na prvi pogled postavlja snažan kontrast između primitivne, ruralne, siromašne i zadrte Europe na jednoj, i bogatog, prosvijećenog, urbanog i kozmopolitskog Orijenta na drugoj strani. Međutim, s vremenom gledatelj postaje svjestan i da među Židovima i muslimanima zadrtost može biti isto tako izražena kao kod kršćana, odnosno da i oni mogu zaglaviti u srednjovjekovnom mraku. Najživotnijim i najzanimljivijim od svih likova se tako čini šah, koga tumači gotovo nekadašnji francuski filmski zavodnik, a ovdje gotovo neprepoznatljivi Olivier Martinez. Na samom početku filma je prikazan kao tipični orijentalni despot, da bi se tek kasnije otkrilo da je riječ o inteligentnom vladaru, koji je bolno svjestan da su civilizacija i blagostanje njegovih podanika na izuzetnom krhkim temeljima. 

Iscjelitelj je takve teme i motive obradio na mnogo inteligentniji i uspješniji način od Amenabarove Agore, posljednjeg filma koji je kroz povijesni spektakl nastojao reći neku ozbiljnu riječ o filozofiji, znanosti, religiji i toleranciji. Pozitivnom dojmu doprinosi i dojmljiva i prilično raspoložena glumačka ekipa na čelu sa Skaarsgardom i Kingsleyem (koji likove povijesnih ikona poput Gandhija i Lenjina može odglumiti zavezanih očiju), kao i relativno nepoznati mladi Britanac Tom Payne. Na žalost, neki od podzapleta se čine klišejiziranim, pogotovo protagonistova ljubavna veza. Kao i kod mnogih drugih filmova takvog tipa, najveći problem predstavlja završnica koja je istovremeno predvidljivo melodramatska, a isto tako i kaotična, dijelom i zbog prevelikog negativaca koji nisu dovoljno istaknuti ili profilirani. S obzirom da je Iscjelitelj istovremeno bio snimljen i kao televizijska mini-serija u produkciji ARD-a, lako je zamisliti kako su ti problemi već bili riješeni u scenama ostalim na montažnom stolu. No, čak i bez njih Iscjelitelj predstavlja jedan od neobičnijih ostvarenja današnjeg kino-repertoara, pa i samo zbog toga zaslužuje publiku.

ISCJELITELJ

(THE PHYSICIAN)

(DER MEDICUS)

uloge: Tom Payne, Emma Rigby, Ben Kingsley, Stellan Skaarsgard, 

scenarij: Jan Berger

režija: Philip Stölzl

proizvodnja: UFA, Njemačka, 2013.

trajanje: 150 ‘

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Različita (Divergent, 2014)

“Nomen est omen” je stara latinska poslovica koja, u prenesenom značenju, tvrdi kako se nečiji karakter ili sudbina mogu pretpostaviti na osnovu njegovog imena. Hollywood nas je, pak, naučio, da ovu poslovicu ne shvaćamo previše ozbiljno. Jedan od najsvježijih primjera je Različita. Film koji bi trebao sugerirati nonkonformizam, skretanje s “linije”, preuzimanje rizika i sve ono što se povezuje s individualizmom je u stvarnosti školski primjer hollywoodske konfekcije, odnosno slijepog praćenja unaprijed zadane kulturne i komercijalne paradigme. 

Hollywoodski studiji su pronašli, ili da budemo precizniji, ponašaju se kao da su pronašli “nepogrešivu” formulu za proizvodnju unosnih blockbustera. Prvo se pronađe autor, po mogućnosti žena, koja je spremna napisati omladinski roman SF ili fantasy žanra; roman je radnjom je smješten u nekakvu postapokaliptičnu ili distopičnu budućnost i/li nekakav “mračan” tajni svijet koji postoji paralelno uz ovaj; glavna junakinja je adolescentica koja se, stjecajem okolnosti, mora brzo odrasti, suprotstaviti se zlikovcima i doživjeti “nemoguću” ljubav; prvi roman obavezno završava s “cliffhangerom”, čime se stvara izgovor da još dva romana iz trilogije. Ako taj roman dođe na dovoljno visoko mjesto New York Timesove top-liste bestselera, Hollywood primjenjuje drugi dio formule – otkupljuju se autorska prava, počinje snimanje filma po prvom nastavku koji će također završiti “cliffhangerom” (i tako, u slučaju uspjeha garantirati još najmanje dva ili tri filma), a njegov uspjeh garantira glumačka ekipa koju čine muški manekeni i pop-pjesmuljci u soundtracku koji bi trebali privući djevojčice i adolescentice – ključni dio ciljane publike.

Različita od ove formule ne odstupa ni za jotu. Temelji se na istoimenom romanu mlade američke spisateljice Veronice Roth, a radnjom je smještena u Chicago oko stotinjak godina iza apokaliptičnog rata. Civilizacija se u samom gradu, ograđenom od ostatka svijeta, koliko-toliko oporavila, ali i stvorila društvo koje je strogo podijeljeno na kaste, odnosno frakcije temeljene na pet glavnih karakternih osobina – nesebičnost, dobrohotnost, iskrenost, učenost i hrabrost. Protagonistica je 16-godišnja Beatrice Prior (Woodley), odrasla u porodici nesebičnih Odricatelja, kaste kojoj je povjereno upravljanje gradom. Ona, kao i svi njeni vršnjaci, mora proći kroz psihološki test koji otkriva njenu glavnu osobinu i tako određuje kojoj frakciji treba pripadati. Za Beatrice se na testu otkrije da posjeduje osobine ne jedne, nego tri frakcije – Odricatelja, Neustrašivih i Učenih. To znači da je “Različita”, odnosno da nepripadanjem jednoj frakciji može poremetiti društveni poredak, te postoji opasnost da bude uklonjena. Beatrice sakrije rezultate testa od vlasti, ali ga koristi da, na veliko razočarenje svojih roditelja, izabere frakciju Neustrašivih, koja u gradu obavlja vojne i policijske zadaće. Neustrašivi nose “cool” uniforme i uživaju reputaciju “ludih” tipova koji se dobro zabavljaju, ali svaki novi pripadnik je dužan mjesto među njima zaslužiti jedino ako prođe kroz program intenzivne i brutalne obuke. Za Beatrice nastupaju teški trenuci, ali utjehu pruža pogled na njenog instruktora “Četiri” (James), koji joj se počinje sviđati. I dok istovremeno pokušava sačuvati svoju tajnu, Beatrice počinje razotkrivati zavjeru koju kuju pripadnici Učenih na čelu sa Jeanine Matthews (Winslet).

Gore navedenu formulu je ustanovila Stephenie Meyer sa Sumrakom, romanom čija je ekranizacija ustanovila i tradiciju da kritičari takve hollywoodske projekte dočekuju “na nož”. Ponekad postoje izuzeci, kao sa Igrama gladi – najviše zato što je u krugovima salonskih ljevičara shvaćen kao zakašnjela kritika Bushove politike, odnosno alegorijska kritika suvremenog kapitalizma. Među te izuzetke, međutim, ne spada Različita koja je dobila palac dolje; on je, pak, malo značio armiji obožavateljica Rothine proze koji su napunili kino-blagajne taman onoliko da opravdaju neizbježni nastavak. Dio kritika je bio svjetonazorske prirode, odnosno nekima je smetalo da Roth, kao samodeklarirana konzervativna kršćanka, odabiranjem Učenih kao negativaca alegorijski napada današnje znanstvenike i sekularni pogled na svijet na kojima se temelji današnja progresivna ideologija. S druge strane, svjetonazor (koji je većini ciljane publike ionako zadnja rupa na svirali) se lako da zanemariti, a  daleko opravdanije je Različitu odbaciti zbog njenih konceptualnih i tehničkih nedostataka. 

Ono u čemu se, barem na prvi pogled, Različita doima boljom od svojih prethodnika jest da je svijet u kome se odvija radnja vizualno fascinantan. Za razliku od većine futurističkih ili postapokaliptičkih filmova, koji budućnost zamišljaju kao nekakvu blještavu tehno-utopiju ili potpunu pustoš, Različita ide srednjom linijom; Chicago je grad u kome postoji nešto nalik na futurističku tehnologiju, ali okruženo raspadnutim i derutnim zgradama i artefaktima svijeta koji je očigledno vidio bolje dane. U njemu je daleko lakše publici prihvatiti kako bi se buduće društvo, čak i ono stvoreno iz najplemenitijih pobuda, moglo izroditi u distopiju. 

Važan adut filma je i Shailene Woodley (većini publike poznata po sjajnoj ulozi u Clooneyjevim Potomcima), koja se prilično hrabro nosi sa likom djevojke prisiljene da odrasta kroz teška fizička i moralna iskušenja. Woodley sa svojim za hollywoodske zvijezde atipičnim, mogli bismo reći “običnim” izgledom, s izuzetnom lakoćom stvara lik “obične” djevojke u neobičnoj situaciji, a sa kojom se ciljana publika lako može identificirati. Pri svemu tome joj dobro dođe i šarm zahvaljujući kome se doima daleko “jačim” nositeljem franšize od Jennifer Lawrence u Igrama gladi, a o Kristen Stewart u Sumraku da i ne govorimo.

Na žalost, ostatak glumačke ekipe nije u stanju nadići ograničenja književnog predloška, komercijalne formule, ali i trapavog scenarija Evana Daughteryja i Vanesse Taylor. Za britanskog glumca Thea Jamesa je tako sasvim jasno da je angažiran zato što izgleda kao maneken, a ne zbog nekog naročitog glumačkog umijeća; Jai Courtenay u epizodnoj ulozi njegovog strogog kolege ostavlja daleko bolji dojam. Kate Winslet se, pak, doima potpuno potrošena u svojevrsnoj karikaturi svih negativnih stereotipova vezanih uz Hillary Clinton. Opći dojam dodatno kvari i jedan od najiritantnijih soundtrackova u posljednje vrijeme.

Najveći nedostaci filma se, međutim, vide u njegovom završnom dijelu. Scenaristi su bili pod prevelikim pritiskom da fanovima knjige dostave njihove najzanimljivije i najomiljenije dijelove. Tako je segment koji prikazuje Beatricenu obuku previše razvučen te prepun dosadnih ponavljanja. Kada, pak, dođe vrijeme za završni obračun, on se doima zbrzan i neuvjerljiv, a ni njegovi melodramatski dijelovi vezani uz sudbinu određenih likova nemaju emocionalni naboj koji bi inače imali. Kada, on, pak, dovede do predvidljivog rezultata koji isto tako predvidljivo stvari ostavlja otvorenim za neizbježni nastavak, ostaje spoznaja da ćemo nešto uistinu novo i različito od Različite morati još čekati.

RAZLIČITA

(DIVERGENT)

uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslet, Ashley Judd, Tony Goldwyn, Jai Courtney, Ray Stevenson, Zoe Kravitz, Miles Teller, Maggie Q

scenarij: 

režija: Neil Burger

proizvodnja: Lionsgate/Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 139′

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture

RECENZIJA: Need for Speed (2014)

Automobil je prije svega sredstvo koje služi da bi se stiglo od točke A do točke B. Međutim, za veliki dio ljudi u današnjem svijetu je on nešto više. Tako ga mnogi drže sastavnim dijelom vlastitog identiteta, sredstvom koje ih simbolički ili stvarno iz sfere sirotinjskih gubitnika smješta u srednju klasu te im, barem u trenucima kada se nađu na volanom, daje iluziju da gospodare univerzumom ili omogućava stvari koje bi bez automobila bile teško ostvarljive ili nepraktične (a što se, između ostalog, najbolje vidjelo prilikom seksualne revolucije u prošlom stoljeću). Za druge je automobil katalizator onog najgoreg u ljudskom biću, s obzirom da odgovorne i savjesne građane pretvara u homicidalne manijake, potiče seksizam i materijalizam, te svojim štetnim plinovima ugrožava pingvine i polarne medvjede i tako izaziva Gajin bijes koji će uništiti čovječanstvo. S obzirom da većina kritičara pripada art-snoberajskom establishmentu koji je potonje shvaćanje automobila proglasio “politički korektnim”, nije teško shvatiti kako filmovi o automobilskim utrkama, koji prema “čeličnim ljepotanima” po defaultu imaju pozitivan stav, u tim krugovima neće uživati neku naročitu popularnost. Još je teže zamisliti da će kod kritičara dobro proći filmovi temeljeni na video-igrama, koje, s obzirom na brojna neugodna iskustva, prezire čak i njihova ciljana publika. Stoga i ne iznenađuje da je Need for Speed, ekranizacija popularne serije video-igara o utrkama “bijesnih” automobila, unaprijed bila osuđena na kritičarski ekvivalent streljačkog stroja. 

Need for Speed se u prethodna dva desetljeća, usprkos određenih varijacija u brojnim nastavcima, nije mogla pohvaliti nekim naročitim likovima ili zapletom. To je tvorcima njihove ekranizacije dalo prilično kreativne slobode da ispune tu prazninu. Scenarij Johna Gatinsa (poznatog po sportskom SF-filmu Pravi čelik) početak radnje smješta u provincijski gradić u državi New York gdje protagonist, bivši vozač auto-utrka Tobey Marshall (Paul) očajnički pokušava zadržati očevu automehaničarsku radnju koja se našla u financijskim problemima. Zbog toga je spreman progutati vlastiti ponos i pristati obaviti posao dotjerivanja “bijesnog” Ford Mustanga za Dina Brewstera (Cooper), njegovog bivšeg suparnika koji se obogatio i oteo mu djevojku. Posao je savršeno odrađen, ali na kraju Tobey ne može odoljeti Dinovom izazovu i pristaje na utrku “Koenigsegg Agerama” u kojoj na kraju pogine njegov prijatelj Pete (Gilbertson). Iako je Dino skrivio nesreću, Tobey završi na dvije godine u zatvoru. Po izlasku je, žedan osvete, spreman uključiti se u spektakularnu ilegalnu utrku koju u Kaliforniji organizira misteriozni i karizmatski VJ Monarch (Keaton). Prije nje, međutim, mora riješiti niz problema – pronaći sponzora i vozilo te ga nekako prevesti na drugi kraj države, dok su mu za petama policajci koji ga traže zbog kršenja uvjetnog otpusta.

Nije teško pretpostaviti kako je glavni poticaj za snimanje Need for Speed, barem u ovom obliku, bio uspjeh serije filmova Brzi i žestoki, koja je pokazala kako postoji globalna publika gladna automobilske akcije na velikom ekranu. Novi film u nekim stvarima očigledno nastoji oponašati formulu svog uzora, a to je možda najprimjetnije u tome da protagonistu pomaže etnički i rasno raznovrsna ekipa. S druge strane, iako se Brzi i žestoki nisu mogli pohvaliti naročito “dubokim” zapletima i likovima, Need for Speed ide još pliće. To se prvenstveno odnosi na protagonista, kome od velike pomoći nije inače talentirani Aaron Paul (poznat po Na putu prema dolje). Glumac je, u usporedbi s macho ikonama kao što su Vin Diesel i pokojni Paul Walker, jednostavno previše nizak i izgleda kao njihov loš “ersatz”; pokušaji da to nadoknadi glasom Clinta Eastwooda film pretvaraju u nenamjernu samoparodiju. Need for Speed je najgori upravo u scenama koje bi trebale biti ozbiljne, odnosno u kojima se po količini patetike bezuspješno natječe s istočnoazijskim “heroic bloodshed” akcijadama (iako u filmu, s obzirom na PG-13 rejting, ima zapravo prilično malo nasilja i skoro nimalo prolivene krvi). A ni akcijske scene, ma koliko bivši kaskader Scott Waugh kao režiser u njih uložio vlastitog iskustva, jizgledaju premalo spektakularno u usporedbi s apokaliptičnim kaosom Brzih i žestokih. Razočaranje predstavlja i Dakota Johnson kao protagonistova bivša djevojka te sugerira kako će 50 nijansi sive, u kojima tumači glavnu ulogu, biti bolne za gledanje.

Srećom – i usprkos originalnom traileru koji je sugerirao šekspirijansku tragediju – Need for Speed u svojih 130 minuta dozvoljava dovoljno sporednih sadržaja da ga se može gledati i kao akcijsku komediju. To se ne može najbolje vidjeti u liku Tobyevog pomoćnika koga tumači Scott Mescudi, s obzirom da se on malo previše trudi biti comic relief. Scena u kojoj jedan od Tobeyevih pomoćnika nevoljko pristaje napustiti svoj “dosadni” posao kako bi se vratio njegovoj družini, pak, može funkcionirati kao film u filmu. Veteran Michael Keaton se, pak, prilično zabavlja tumačeći lik koji je nešto najbliže grčkom zboru u suvremenom hollywoodskom filmu, ali također oboružan i nekim od najzanimljivijih replika. Ipak, najveći adut filma je i njegovo najveće otkriće – britanska glumica Imogen Poots. Njoj je pripala nezahvalna uloga “udice” na koju se mora upecati muška publika, odnosno obavezni ženski lik. Ona se s tim zadatkom hrabro suočila, pokazavši izuzetni komičarski talent i nadvladavši ne samo scenaristička ograničenja, nego i nedostatak “kemije” sa zlosretnim Paulom. 

Need for Speed u mnogim svojim detaljima, ponekad i prilično eksplicitno, evocira hollywoodske automobilske akcijade 1970-ih, kada su se spektakularne jurnjave i masovno razbijanje lima na cestama miješale sa lepršavim hedonističkim humorom. Možda je u tome i njegov kobni nedostatak, s obzirom da mu nedostaju talenti Burta Reynoldsa i Sally Field u Smokeyu i Banditu, ali i autentični anarhistički duh zahvaljujući kojem su “baby boomeri” u cestovnim krstaricama nekoć pokazivali srednji prst starijim generacijama i autoritetu oličenom u policiji. U današnja vremena, kada počinje nestajati mnogo toga što se 1970-ih uzimalo zdravo za gotovo, Need for Speed se doima kao ne baš najuspjeliji relikt prošlosti. No, ako kojim slučajem suvremenu publiku potakne da baci oko na nekadašnje klasike, opravdat će se svoju svrhu postojanja.

NEED FOR SPEED

uloge: Aaron Paul, Scott Mescudi, Dominic Cooper, Imogen Potts, Ramon Rodriguez, Michael Keaton, Rami Malek, Harrison Gilbertson

scenarij: George Gatins

režija: Scott Waugh

proizvodnja: Touchstone/Dreamworks/Electronic Arts, SAD, 2014.

trajanje: 130′

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Non-Stop (2014)

Još uvijek nerazjašnjeni nestanak malezijskog Boeinga 777 je stvorio priču koja ne silazi sa svjetskih naslovnica, ali također poslužio i kao besplatna reklama za Non-stop, najnoviji filmski triler čija je tema prilično bliska sve glasnijim špekulacijama o sudbini iščezle letjelice. Takav splet slučajnosti je prilično dobro došao njegovim autorima, s obzirom da bi inače od najvećeg dijela publike i mainstream kritike bio unaprijed otpisan kao bezlični konfekcijski proizvod te utonuo u zasluženi ili nezasluženi zaborav. Odnosno, mogao je završiti kao Ukradeni identitet, triler u kome je španjolski režiser Jaume Collet-Serra prvi put surađivao s Liamom Neesonom, sjevernoirskim glumcem koji se posljednjih godina prilično trudi da postane Charles Bronson našeg doba. Isti se tim, kome se priključio i Joel Silver, legendarni producent akcijskih filmova, okupio i za Non-stop.

Neeson u filmu tumači lik Billa Marksa, američkog federalnog zračnog šerifa, odnosno agenta zaduženog za zaštitu putničkih zrakoplova od terorističkih napada. Marksa život nije pretjerano mazio, te od poslovnih i osobnih trauma utjehu nastoji pronaći u boci. Svi njegovi problemi se, međutim, učine ništavnima kada usred leta od New Yorka za London primi poruku u kojoj nepoznati pošiljatelj prijeti kako će svakih dvadeset minuta ubiti po jednog putnika ukoliko se na njegov bankovni račun ne isplati 150 milijuna dolara. Marks se suočava sa situacijom u kojoj mora prvo otkriti da li je riječ o nečijoj neukusnoj šali, a kada se ispostavi da je prijetnja stvarna, mora otkriti koji je od mnogobrojnih putnika ubojica. Problem je u tome što njegova istraga, kao i napori da izbjegne paniku među putnicima, stvaraju nelagodu i paranoju, pa na kraju i putnici i Marksovi pretpostavljeni na zemlji postanu uvjereni da se zračni šerif odmetnuo i u vlastitoj režiji orkestrira otmicu zrakoplova.

Osnovna ideja filma – koju su osmislili John W. Richardson i Chris Roach – je prilično jednostavna, a na prvi pogled izgleda kao “sašivena” za prvoklasni triler. Radnja je vremenski i prostorno ograničena, a zaplet koristi klasičnu “whodunitt” tehniku kriminalističkog žanra, odnosno protagonista koji mora pronaći tajanstvenog zlikovca. Ono što Non-stop izdvaja od sličnih trilera jesu naznake društvene relevantnosti, odnosno često referenciranje 11. rujna i dilema koje je taj traumatični dan nametnuo suvremenim društvima. S jedne strane imamo državni aparat, koja si pod parolom nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma oboružao donedavno nezamislivim ovlastima i tehničkim sposobnostima da “iščeprka” najintimnije detalje o svakom čovjeku. S druge strane se sav taj represivni aparat može itekako zloporabiti, kako od sigurnosnih djelatnika koji se njime koriste za privatne potrebe, ali i od zlikovaca koji paranojom i birokratskim procedurama mogu manipulirati upravo tako da izazovu katastrofu koju je država morala spriječiti. Zanimljiv motiv scenarija predstavlja i suvremena tehnologija, odnosno naviknutost današnjih ljudi da, oboružani svakojakim gadgetima budu 24/7 informirani o svim mogućim događajima; u slučaju protagonista to za posljedicu ima ne samo poteškoće u nastojanju da spriječi paniku, nego i to da postane ekspresno proglašen krivim od strane medija. 

Ti intrigantni motivi scenarija su, na žalost, kompromitirani komercijalnim imperativom prema kojima je Liam Neeson prije svega akcijska zvijezda. To znači da je publika u kino-dvorane došla gledati Ramba, a ne Herculea Poirota te da će tvorci Non-stopa film započeti kao triler, a završiti kao akcijadu u kojoj, po običaju, Neesonov lik koristi šake umjesto mozga kako bi negativce rasturio kao beba zvečku. Svemu tome treba pridodati i obvezne pucnjave, eksplozije i dramatičnu završnicu, pri čemu je kompromitirano svako nastojanje da film bude uvjerljiv. To također uključuje i negativce, čiji se plan doima demonski složenim i efektnim, ali za koje se na kraju ispostavi da su patetične “lujke” s prilično upitnim i ne baš previše uvjerljivim motivima za svoj zločin. 

Za one koji su, pak, unaprijed bili svjesni ograničenja koje postavlja akcijada s Neesonom u glavnoj ulozi, Non-stop i nije predstavljao preveliko razočarenje.  Marksov alkoholizam i traume predstavljaju dovoljnu varijaciju na temu tako da Neeson može prikazati malo više svojih glumačkih sposobnosti nego inače. Potreba za velikim brojem sumnjivaca je, pak, pred ekran dovela i veliki broj vrlo sposobnih karakternih glumaca koji, s različitim uspjehom, nastoje izvući maksimum iz likova. “Oskarovka” Lupita Nyong’o tako nije ostavila neki dojam u ulozi stjuardese, za razliku od Michelle Dockery koja je mnogo efektnija kao njena kolegica koja sve vrijeme, usprkos očiglednog straha i nepovjerenja prema Marksu, nastoji zadržati profesionalni stav. A i Collet-Serra je, sve do završnice kojom dominiraju pirotehnika i CGI, obavio prilično dobar posao kao režiser. Joelu Silveru ovo nije naslov u filmografiji kojim će se moći posebno ponositi, ali niti pretjerano sramiti. NON-STOP

uloge: Liam Neeson, Julianne Moore, Scott McNairy, Michelle Dockery, Nate Parker, Jason Butler Harner, Anson Mount, Lupita Nyong’o

scenarij: John W. Richardson, Chris Roach & Ryan Engle

režija: Jaume Collet-Serra

proizvodnja: Silver Pictures/Canal Plus/Universal, SAD/Francuska, 2014.

trajanje: 106 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Dobri dileri iz Dallasa (Dallas Buyers Club, 2013)

Misija ispunjena. S te dvije riječi bi se možda najbolje mogao opisati ishod ovogodišnje utrke za dva muška glumačka “Oscara”, čiji su pobjednici bili Matthew McConaughey u kategoriji glavne i Jared Leto u kategoriji sporedne uloge. Dobri dileri iz Dallasa, film u kojem su zajedno nastupili, predstavlja školski primjer ostvarenja čija je glavna svrha osvajanje prestižnih nagrada, i to najčešće onih glumačkih. Svi ključni sastojci za osvajanje srdaca i umova glasača losanđeleske Akademije su tu – radnja se temelji na istinitoj priči, “politički korektna” tema je upravo ona na kojoj posljednja dva desetljeća inzistiraju hollywoodski salonski ljevičari i, konačno, za film je tumač glavne uloge morao prolaziti kroz neuobičajeno naporno i (barem tako tvrde mediji) po život opasnu fizičku transformaciju. Kada se sve to uzme u obzir, uspjeh Dobrih dilera iz Dallasa nije bio neko veliko iznenađenje. Međutim, postavlja se pitanje da li je riječ o uistinu vrhunskom ostvarenju koje, promatran izvan konteksta glumačke vještine ili hollywoodskog agitpropa, predstavlja dobar film.

Radnja filma počinje 1985. godine, nedugo nakon što su svjetski liječnici uspjeli identificirati uzročnika tajanstvene i zastrašujuće bolesti koje je prethodnih par godina izazvala pomor čije su žrtve najvećim dijelom bili homoseksualci. Nje se ne boji protagonist filma, električar i rodeo-menadžer Ron Woodroof (McConaughey), s obzirom da njegov “macho” životni stil, koji uključuje i intenzivno druženje sa ženama, ima malo zajedničkog s “tetkicama” koje otvoreno prezire. Međutim, ispostavi se kako HIV virus u njegovom slučaju ne pokazuje previše razumijevanja za razlike u seksualnoj orijentaciji, te se Woodroof nađe suočen s time da mu je dijagnosticiran AIDS, kao i time da mu liječnici predviđaju tek oko trideset dana života. Nakon što je nakon dosta poricanja prihvatio da ima “pedersku bolest”, kao i to da su ga dotadašnji prijatelji odbacili, preostaje mu jedino da započne neravnopravnu borbu za produžetak života. Pri tome se osim same bolesti mora boriti i sa medicinskom i državnom birokracijom koja priječi korištenje potencijalnog spasonosnog lijeka AZT. Odlazak u Meksiko, gdje će mu prognani dr. Vaas (Dunne) malo poboljšati stanje uz vlastiti koktel stranih i neodobrenih lijekova, Woodroofu daje ideju da sebi ne samo spasi život, nego i zaradi hrpu novaca. U Dallasu osniva tzv. klub kupaca koji svojim članovima – oboljelima od AIDS-a – pruža pristup eksperimentalnim i drugim “problematičnim” lijekovima. Kao svog pomoćnika angažira Rayona (Leto), trans-ženu koju je upoznao u bolnici, i preko koje će od gay zajednice koju je ranije mrzio učiniti svoje unosne mušterije.

I McConaughey i Leto su u filmu ostvarili maestralne i prilično zahtjevne uloge, ali one nisu najintrigantnija stvar u filmu. To bi se prije moglo reći za scenarij Craiga Bortena i Mellise Wallack, koji na više od jedne razina predstavlja podrivanje američkih kulturnih i drugih stereotipova, i to prije svega kroz fascinatni glavni lik. Na samom početku je Woodroof prikazan kao oličenje tradicionalne američke muškosti, i to u onom negativnom smislu koji podrazumijeva patrijarhalnost, seksizam, nasilništvo, bahatost i, dakako, netrpeljivost prema “drukčijima” od sebe. Kao i mnoge hollywoodske drame koje nastoje biti angažirane – uključujući i Demmeovu Philadephiju, koja se istom temom bavila prije dva desetljeća – i ona prikazuje transformaciju takvog lika kroz stjecaj okolnosti koje su dovele u bliski kontakt s “drugima” koje je prije toliko prezirao i koje, nakon što ih je upoznao iz prve ruke, počinje cijeniti kao ravnopravna ljudska bića. S druge strane, Woodroofu život neće spasiti odbacivanje vlastitog karaktera. Naprotiv, upravo je “macho” kaubojština, odnosno žestoki individualizam, poduzetnički duh i “divlja” kapitalistička bezobzirnost ono što će ne samo njemu, nego i tisućama drugih, omogućiti da, barem na neko vrijeme, uživaju u onome što im nije mogao pružiti državni establishment. On se, pak, pojavljuje oličen u nesposobnom liječniku koga tumači Denis O’Hare i agentu Federalne uprave za lijekove (koga glumi Michael O’Neill) koji Woodroofa progoni isto onako kako je Javert progonio Valjeana u Jadnicima.

Ta je, prilično zanimljiva, ideja, na žalost, razvodnjena u scenariju koji se ne može osloboditi klišeja, ali i u nezgrapnoj režiji Jean-Marca Valéea koji nije najbolje ili najuvjerljivije prikazao gotovo čudesnu transformaciju Woodroofa od patetičnog gubitnika na samrti do efikasnog i snalažljivog narko-poduzetnika. A i pojedini likovi se čine suvišnim. To se, s jedne strane, ne bi moglo reći za Rayona, koji je tu ne samo da Letou pruži priliku za “Oscar”, nego i kao sredstvo za prikaz Woodroofove transformacije; interakcija sa Woodroofom prikazuje prijelaz od njegove otvorene mržnje do očinske brige za novog prijatelja kome osim bolesti problem predstavlja i sklonost drogi. Jennifer Garner, koja tumači lik dobronamjerne i idealistične liječnice, je, pak čisti klišej, a što pogotovo dolazi do izražaja u scenama koje sugeriraju eventualnu ljubavnu vezu između nje i Woodroofa. U tom trenutku film koji je nastojao sebe prodati kao istinita priča sebe otkriva kao hollywoodsku fikciju. Oba lika, inače, za razliku od Woodroofa, nisu postojala u stvarnom životu, a iskusnijim gledateljima, kada to doznaju, to i neće predstavljati neko iznenađenje. Dobri dileri iz Dallasa, usprkos toga što u svojem “dajte mi Oscar” pohodu ne skreću previše s ranije utabanih staza, su dovoljno kvalitetni da zasluže malo više pažnje i u zaborav utonu nešto kasnije nego mnoga razvikana, ali u posljednje vrijeme sve iritantnija ostvarenja takvog tipa.

REJTING: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Fear City: New York vs the Mafia (2020)

New York, metropola koja se, opravdano ili ne, smatra najvažnijim gradom u današnjem svijetu, ovih dana, zahvaljujući globalnoj pandemiji i njenim ekonomskim efektima, prolazi kroz vjerojatno najgore trenutke svoje povijesti. Sve do 2020. godine su, pak, status najgoreg razdoblja za građane Velike Jabuke predstavljale 1970-e, desetljeće u kojem je grad s najvećom koncentracijom financijskog kapitala i moći bio opterećen politički inertnom administracijom, nesposobnim gradskim službama, ekonomskom krizom i socijalnim problemima koji su se, između ostalog, odrazili i na dotada nepojmljivu eksploziju kriminala, pa je prosječni Njujorčanin imao više razloga brinuti da ga netko ubije na ulici nego građanin oružanim sukobima opterećenih Belfasta i Bejruta. Fear City: New York vs Mafia, trodijelna miniserija u režiji Sama Hobkinsona, nastoji prikazati kako je svemu tome ne naš malim dijelom kumovala tada neupitna hegemonija italoameričke mafije te kako je stavljanje te organizacije na njeno pravo mjesto bio početak puta prema jednom mirnijem, pristojnijem, uređenijem i sretnijem New Yorku kakav će postojati sve do proljeća ove godine.

Početak Fear Cityja prikazuje kako je njujorška mafija svoju hegemoniju nad ulicama najvažnije svjetske metropole temeljila ne toliko na mnogobrojnosti svojih članova, sklonosti ekstremnom nasilju, vrhunskoj organizaciji, čvrstoj disciplini ili briljantnoj strategiji koliko na vještom korištenju jedne prozaične činjenice. Pojedinačni mafijaši su mogli “pasti” i završiti u zatvoru zbog iznuda, pljački, prodaje droge i sličnih zločina, ali je sama organizacija ostajala nedodirljiva, jer se bosovima nije moglo dokazati neposredno sudjelovanje u tim ilegalnim djelatnostima. Početkom 1970-ih je donesen znameniti zakon poznat po skraćenicom RICO, a koji je u američko kazneno pravo uveo koncept sličan onome koji je na ovim prostorima poznat kao “zločinačka organizacija”, te omogućio da vođe mafije odgovaraju za zločine za koje su posredno ili neposredno dali svoj blagoslov. Trebalo je, doduše, proći nekoliko godina da se grupa agenata FBI, kao i uz njih vezani federalni tužitelji, sjete iskoristiti RICO kao alat s kojim će napasti dotada nedodirljive vođe pet njujorških “obitelji”. Pri tome im je od nemale pomoći bio i razvoj suvremene tehnologije koji je omogućio da se intenzivnim prisluškivanjem zaobiđe “omertu” i tako doznaju najstrože čuvane tajne najpoznatije kriminalne organizacije na svijetu. Kako godine prolaze, tako prikupljeni podaci omogućavaju federalnim tužiteljima da konačno pokrenu postupak koji će sredinom 1980-ih dovesti do spektakularnog suđenja i smještanja vođa mafije u zatvor.

Fear City je prilično zanimljivo osmišljen, pri čemu je bila najvažnija odluka autora da se snime samo tri epizode, pa tako gledatelji cijelu priču mogu vidjeti u “bindžanju” kroz jednu večer. Druga stvar koja Fear City čini različitim od većina serija i filmova slične tematike jest u tome što mafiju gotovo uopće ne prikazuje iz perspektive samih mafijaša, nego gotovo isključivo iz perspektive federalnih agenata i tužitelja koji su se protiv nje borili. To je istovremeno i prednost i mana serije, s obzirom da gledatelji znaju ili imaju razloga pretpostaviti o ishodu sukoba, pa i nema neke naročite napetosti, a jedina stvar koja bi se mogla zvati “akcijom” jest ponekad domišljato, ali uglavnom prozaično postavljanje skrivenih uređaja za prisluškivanje u automobile i kuće mafijaša. To ne znači da u Fear City nema na trenutke zanimljivog sadržaja, ali se sve uglavnom svodi na suhoparna svjedočenja umirovljenih državnih službenika u sedmom ili osmom desetljeću života, koja tek tu i tamo nastoje “začiniti” ponekom zabavnom anegdotom. Toga su na trenutke svjesni i autori, pa sebi dozvole poneku digresiju, poput spominjanja Trumpa u kontekstu građevinskog buma u New Yorku 1980-ih, kada je budući predsjednik kao poduzetnik u djelatnosti prožetoj organiziranim kriminalom morao voditi računa o tome kako će se postaviti prema mafiji. Ironičnim spletom okolnosti, jedan od glavnih protagonista ove serije je bivši federalni tužitelj Rudy Giuliani, koji je donio optužnice protiv mafijaša i tako sebi postavio temelje za gradonačelničku karijeru, a koji upravo ovih dana puni naslovnice kao kontroverzni Trumpov odvjetnik u tužbama zbog navodne izborne prevare. Kada se mora prikazati kako su svi ti događaji izgledali iz mafijaške perspektive, autori se koriste intervjuima sa mafijašima koji danas nisu završili sa višedesetljetnim zatvorskim kaznama i koji su, po prirodi, bili “sitne ribe”.

Najvažniji nedostatak Fear Cityja je, pak, sadržaj koji je, zapravo neadekvatan za ovu priču. Serija jednostavno završava prebrzo, odnosno ne prikazuje događaje koji su se zbili nakon suđenja i koji su federalnoj akciji uklanjanja nedodirljivih šefova mafije trebali dati kontekst. U potpunosti je zanemarena generacija novih, mladih mafijaša koja je zamijenila utamničene ostarjele “donove” i među kojima se našao John Gotti, šef obitelji Gambino koji će u samo nekoliko godina postati medijska zvijezda te predmet mase biografskih filmova, TV-serija, pa čak i reality showa posvećenog njegovom potomstvu. U usporedbi sa drugim ostvarenjima koja su se bavila mafijom, bilo da je riječ o fikciji poput Kuma, ili čak dokumentarcima poput Mob Inc. koji je 1980-ih bio prikazivan na ex-YU televizijama, Fear City izgleda razočaravajuće poput podgrijane sarme.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Osvetnici: Završna igra (Avengers: Endgame, 2019)

Danas je malo toga u svijetu izvjesno. U gotovo sve se može sumnjati, ali ne i u to da Marvelov filmski univerzum uživa status najuspješnije serije u povijesti filma. Isto se tako čini izvjesnim da će na tom mjestu ostati još dugo vremena, odnosno da se u sljedećim godinama i desetljećima mora dogoditi nešto zbilja posebno da toj sagi netko oduzme taj prestižni položaj. Marvelov filmski univerzum to ne duguje milijardama dolara uloženim u budžete, specijalne efekte i agresivne propagandne kampanje. Umjesto toga, njegov se uspjeh može objasniti prije svega u svoje vrijeme hrabrom, a danas prilično jednostavnom i lako objašnjivom vizijom producenta Kevina Feigea koji je sagu o Marvelovim herojima izgradio na temelju naoko nepovezanih filmova o pojedinačnim superherojima koji su postupno postajali dio čvrsto zaokružene cjeline. Ta se zaokruženost mogla vidjeti i kroz to da je saga imala jasan početak, sredinu i kraj. Ovo potonje je bilo zadatak tvoraca Završne igre, filma kojem je prošle godine pripalo da učini ono što su u svoje vrijeme uspješno bili učinili posljednji dijelovi originalne trilogije Ratova zvijezda, odnosno Gospodara prstenova.

Radnja filma započinje nedugo nakon što se svemirski gospodar rata Thanos (Brolin) uspio, usprkos svih napora superherojske grupe Osvetnika, dočepati Kamenova beskonačnosti i iskoristiti ih da sprovede svoj genocidni plan o istrijebljenju polovice svih živih bića u univerzumu. Pri tome je stradala i polovica Osvetnika kojima treba vremena da uz pomoć Carol Danvers a.k.a. Kapetanice Marvel (Larson), koja u obračunu s Thanosom nije sudjelovala, ponovno okupe snage i još jednom krenu u očajnički pokušaj da preotmu Kamenove iz Thanosovih ruku. Taj pothvat završi kao veliki fijasko nakon koje više ne mogu poricati da su doživjeli konačni poraz te da su zauvijek nestali svi njihovi drugovi i polovica svih ljudi koji su poznavali. Prolaze godine i neki od njih se pokušavaju prilagoditi novom, mračnom i depresivnom svijetu, a neki se odaju samosažaljevanju i piću. Jedan od rijetkih superheroja koji je izbjegao katastrofu je Scott Lang alias Čovjek Mrav (Rudd) koji je u vrijeme kobnog sukoba s Thanosom bio zaglavio u kvantnom području iz koga se, pak, nakon pet godina uspije iskobeljati i vratiti u stvarni svijet. Uvjeren da je uspio pronaći način putovanja kroz vrijeme, preostalim Osvetnicima predlaže da ga svi iskoriste kako bi se dočepali Kamenova u prošlosti i iskoristiti ih da ponište Thanosov genocid. Iako su neki od njih ispočetka skeptični, Osvetnici se na kraju ponovno okupljaju i smišljaju izuzetno složeni plan koji uključuje misije u prošlosti prilikom kojih će se morati suočiti ne samo sa Thanosom nego i sa starijim verzijama samih sebe.

Završna igra, kao što samo ime sugerira, predstavlja konačni završetak sage koja je započela 2008. godine s Iron Manom, i na to neće previše utjecati njegov formalni nastavak u obliku filma Spider-Mana: Daleko od kuće, za kojeg se može reći tek da uvjetno pripada Marvelom filmskom univerzumu, isto kao ni zbog COVID-19 odgođena snimanja i premijere filmova iz tzv. četvrte faze. Završna igra, kojom je okončana treća faza, predstavlja kulminaciju, odnosno stavljanje točke na sve što se prikazalo u prethodnih jedanaest godina. Pri tome se pred scenariste Christopheru Markusu i Stephenu McFeelyju postavio izuzetno težak zadatak – veliko finale je trebalo nadmašiti, odnosno pružiti kulminaciju sadržaja koji su se odlikovali spektakularnošću i epskom širinom, i to daleko većom u odnosu na Ratove zvijezda i Gospodara prstenova, nego čak i sagu o Harryju Potteru koja je, za razliku od sadržajno i stilski heterogenog marvelovskog korpusa bila usidrena za jedinstveni književni predložak. Još važniji zadatak se našao pred braćom Joeom i Anthonyjem Russom, koji su morali nadmašiti same sebe, odnosno Rat beskonačnosti, koji je prije toga bio najspektakularniji i najuspješniji film u povijesti. Taj film veliki dio svoga statusa duguje ne samo stotinama milijuna uloženih dolara nego i spremnosti na razbijanje nekih nepisanih pravila, a što je najviše došlo do izražaja u samom kraju, kada se gledateljima servira jedan od najšokatnijih i najmračnijih cliffhangera u povijesti. Braća Russo ne samo što su morali pronaći nekakav originalan način da razriješe taj cliffhanger i gledateljima ponude koliko-toliko uvjerljivu priču, nego su morali pružiti i “fan service”, odnosno u Završnu igru utkati malu vojsku likova od kojih je svaki morao imati koliko-toliko važnu ulogu u velikom finalu, ali na način koji je morao biti barem u neku ruku uvjerljiv.

Taj je zadatak na kraju ipak uspješno završen. Tome je značajno pridonijela odluka da se trajanje filma produži na tri sata, umjesto 130-140 minuta koliko danas traju prosječni hollywoodski blockbusteri. Ona je opravdana ne samo zbog epskog karaktera sadržaja, nego se njome autorima omogućio manevarski prostor da Završnu igru podijele u nekoliko različitih cjelina koje će imati različiti opći ton. Tako se na samom početku gledatelje, od kojih su mnogi i nakon godinu dana bili u šoku od svemirske kataklizme s kojom završava Rat beskonačnosti, nastoji podsjetiti na posljedice i to kroz unaprijed osuđeni pokušaj Osvetnika da preokrenu utakmicu koji završava još jednim, možda čak i traumatičnijim šokom. No, s druge strane, gledateljima je jasno da film tu ne može završiti i da se stvari ipak trebaju vratiti u hollywoodsku normalu u kojoj Dobro pobjeđuje Zlo. Način na koji se to čini – kroz vremensko putovanje – na prvi pogled izgleda ne baš najoriginalniji, odnosno u scenariju se može primijetiti snažna inspiracija Povratkom u budućnost II, odnosno finalnom epizodom TV-serije Zvjezdane staze: Voyager, s kojom ovaj film, slučajno ili ne, dijeli naslov. S druge strane, drugi dio u kojem se ponovno okuplja “moćna gomilica” i sprema na očajnički pokušaj poništenja Thanosovog genocida, je prilika da se u film na trenutak vrate vedriji tonovi pa čak i nešto humora. To još postaje izraženije kada se misija pokrene i kada protagonisti počnu odlaziti na vremensko-prostorne koordinate događaja prikazanih u Osvetnicima i Čuvarima galaksije. Ne samo što te scene pružaju priliku za samoironični humor, nego se gledatelje podsjeća na najznamenitije trenutke cijele sage. Oni su ne samo vješto rekonstruirani, nego i integrirani u novi zaplet. Pri svemu tome se demonstrira ne samo izuzetna moć specijalnih efekata nego i to kako su oni u jedanaest godina izuzetno napredovali, pa si braća Russo danas mogu priuštiti scenu radnjom smještenu u daleku 1970. godinu gdje se u ulozi dr. Hanka Pyma pojavljuje digitalno pomlađeni Michael Douglas.

Moć suvremene tehnologije specijalnih efekata se može vidjeti i u sceni završne bitke čiji efekt, međutim, ugrožava predvidljivost njenog ishoda. Scenaristi i braća Russo su toga bili svjesni, pa su se pobrinuli da Osvetnici, iako na kraju uspješni u revanšu sa Thanosom, na kraju ostanu bez jednog od svojih ključnih članova. Taj je ishod, s druge strane, bio manje šokantan u odnosu na slične događaje na kraju Rata beskonačnosti, s obzirom da se mogao predvidjeti kako u sadržaju nekih scena prije toga, tako i u očiglednom umoru jednog od ključnih članova glumačke ekipe. Epilog, u kojem se vješto miješaju patetika i nostalgija u svrhu oproštaja sa vjernom publikom je, s druge strane, kompromitiran elementima koji daju naznake da bi ipak moglo biti nekakvih novih nastavaka, odnosno nastojanjem da se jednom od likova pruži maksimalni hepi end čak i po cijenu retroaktivnog kompliciranja radnje svih prethodnih filmova.

Usprkos toga, Završna igra, čiju će konačnost, barem na neko vrijeme, cementirati kriza oko COVID-19 i tragična smrt Chadwicka Bosemana, koji je glumio lik T’Chale alias Crne Pantere, je film za koji koji se može reći da je na najbolji mogući način zaokružio najuspješniju filmsku seriju 21. stoljeća.

OSVETNICI: ZAVRŠNA IGRA

(AVENGERS: ENDGAME)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Don Cheadle, Paul Rudd, Brie Larson, Karen Guillan, Josh Brolin

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 181 min.

OCJENA: 8/10